ČETVRTI SVJETSKI RAT/DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ!

globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta

Dražen Šimleša

UVOD

 

Jedna od najljepših misli koju sam ikada čuo glasi – Bolje je upaliti svijeću, nego proklinjati tamu. I zaista nemam bolju poruku za opisati ovu knjigu, barem je ja tako vidim i osjećam. Živimo u svijetu u kojem je tama toliko prisutna. I često nam se čini kako ovaj svijet ništa neće spasiti. Dapače, često nam se čini da niti ne zaslužujemo nešto drugačije. No, na svu sreću, svijet je puno zanimljivije mjesto nego što bi pomlislili slijepo slijedeći nepotrebna generaliziranja. Da, zaista imamo mnogo toga što bi moglo simbolizirati tamu: glad i siromaštvo, ekonomiju nasilja i dugove, uništavanje prirode i socijalne nepravde, patrijarhat, ksenofobiju i homofobiju, ratove za naftu i moć, terorizam i mržnju; i na žalost, mogli bismo još nabrajati. Sa svim ovim problemima i sramotom bavit ćemo su u knjizi. Ono što slijedi je najšira i najdublja analiza svega nabrojanoga s obzirom na moje trenutne mogućnosti, energiju i vrijeme. Ako još uvijek vjerujemo da ovaj svijet ne zaslužuje propast, to ne znači da ćemo žmiriti pred problemima. O njima trebamo uvijek govoriti kako bismo bili svijesni svijeta u kojem živimo i pokušali pronaći puteve koji nas vode u boljem smjeru. Boljim smjerom polako, ali uporno, korak po korak, pokušavaju ići oni koji u trenutku tame pale svijeće. Sa svima njima bavimo se u drugome dijelu knjige. Akteri alterglobalizacijskoga pokreta, strategije i vizije drugačijega svijeta, brojne inicijative i projekti koji imaju za cilj smanjiti siromaštvo i uništavanje prirode, teme su drugoga dijela knjige.

Dakle, imamo tamu. Imamo i široko društvo zaduženih proklinjala, epidemiju apatije, rezigniranosti i općepopularnog cinizma. Samodopadna laprdala, prepametni sveznampitajmene likovi, glasnogovornici pravde u svojim stanovima ili birtijama, heroji u zasjedi – kukavice na pučini. Svi oni zborno proklinju tamu ili onako proklinju općenito sve, jer vjeruju ni u što. Danas je tako lako biti cinik s flašom u ruci, grickaš noktiće i znaš da je televizor tvoj najbolji prijatelj. I danas je tako lako proklinjati tamu, sjediš u fotelji, podmećeš noge prolaznicima i kesiš se. I zato su nam važni upravo oni koji se usude u trenutku tame, umjesto jeftinog i bezopasnog proklinjanja, imati dovoljno snage, energije i ljubavi paliti svijeće. Jer i jedna upaljena svijeća smanjuje tamu. I jedna upaljena svijeća je dobro. A bolja je sigurno od proklinjanja tame usred mraka. A opet, kao što ćete vidjeti u drugom dijelu knjige ne radi se o jednoj svijeći, niti o par, već o stotinama milijuna svijeća. U redu, budimo skromni. To su i dalje svijeće, a problemi o kojima ćemo govoriti, čovječe, zahtijevaju energiju od 175.000 teravati koliko sunce šalje prema Zemlji. I jasno nam je da i milijuni svijeća nisu dovoljni da prekriju crnilo koje nas okružuje. Ali zaista je bolje upaliti svijeću, nego proklinjati tamu. U našem slučaju, paliti svijeće znači truditi se, ne predavati se. Kako pjesnik i muzičar Gil Scott-Heron kaže: “Nitko ne može učiniti sve, svatko može učiniti nešto”. Količina tame i naše male svijeće nas ne vode do zaključka kako ništa nema smisla, već kako trebamo i mi kao i sunce udarati jače, kvalitetnije i preciznije. Udarati dok se ne razbije. Svijeće koje jače svijetle mogu nam biti inspiracija.

Stalno spominjem drugi dio knjige, premda smo to složili da izgleda kao dvije knjige u jednoj, čime smo željeli naglasiti sve ono pozitivno u današnjem svijetu, što nas podsjeća da se ne smijemo zaboraviti boriti i smijati. Dapače, da još postoji toliko toga zbog čega i borba i smijeh imaju smisla. Zato je taj dio s alternativama (neoliberalnom) kapitalizmu izdvojen, premda je opet dio iste knjige, i jedan i drugi dio su u međusobnome odnosu. Drugi dio je na taj način dodatno naglašen, jer sam iz osobnoga iskustva u razgovoru s ljudima doživio da kritika tame i nije više takva nepoznanica, ali načini kako upaliti svijeće još uvijek jesu. S obzirom da se radi o pričama koje nas mogu inspirirati, zaslužuju posebno i istaknuto mjesto. I zato su ga dobile. Prvi dio nazvan je Četvrti svjetski rat – globalni napad na život. Glavni naslov Četvrti svjetski rat je opis stanja koji kreira neoliberalni kapitalizam, a upotrijebio ga je Subcomadante Marcos, glasnogovornik pobunjenih Zapatista, potomaka Maya s juga Meksika. Po njemu Treći svjetski rat obilježio je Hladni rat, a danas svjedočimo Četvrtome. Činjenice i podaci koje ćemo iznijeti u ovoj knjizi vrlo brzo će nas osnažiti u stavu kako je neoliberalni kapitalizam zaista objavio rat, kako je objavio globalni napad na život. I tu sve ima svoju cijenu. Tako vrlo brzo dolazimo do osjećaja kako je danas, kao nikada prije, prihvaćena “strategija nasilja kao strategija razvoja” (Kulić, 1996) koja se uspinje do statusa neupitnosti, jer jednostavno, uvjeravaju nas još od Margareth Thatcher – ne postoji alternativa. Dodatni je razlog za preuzimanje opisa današnjega sistema koji je dao Subcomadante Marcos, kao što ćemo vidjeti u drugom dijelu knjige, veliki utjecaj koji su zapatistički pobunjenici i pobunjenice imali na alterglobalistički pokret.

Na početku knjige ćemo predstaviti najčešće korištene pojmove kako bi bilo olakšano njeno čitanje. Nakon toga u poglavlju Globalizacija i antiglobalizacija – mitovi i stvarnost, priložit ćemo čitav niz različitih, pa često i suprotstavljenih definicija i razmišljanja o procesu globalizacije. Za postavljanje odnosa globalizacija-antiglobalizacija najviše nam je pomogao rad Jana Arthura Scholtea (2000) Globalization – A Critical Introduction iz kojeg smo izdvojili pet najčešćih dilema oko tog odnosa. Te dileme su:

1. Je li globalizacija stari ili novi proces?
2. Je li globalizacija stvarnost ili fikcija?
3. Dokida li globalizacija koncept nacije-države?
4. Donosi li globalizacija kulturnu uniformiranost?
5. Donosi li globalizacija svjetsko blagostanje ili je to novi oblik kolonijalizma?

Smatramo kako ovih pet pitanja pokriva debatu o procesu globalizacije u posljednjih 15 godina. Nakon teorijskoga razjašnjenja procesa globalizacije, predstoji nam detaljna analiza najmoćnijih globalnih institucija poput MMF-a, Svjetske banke, WTO-a i globalnih korporacija, koje su, s obzirom na moć koju imaju, najodgovornije za srozavanje socijalne pravde u svijetu, odnosno povećavanja socijalnih nejednakosti, te sve većeg uništavanja okoliša. Tako ćemo shvatiti koji su to temeljni motivi i stavovi pokreta. Sukladno podnaslovu knjige to poglavlje je nazvano Globalni napadači.

Prije dubljeg ulaska u knjigu, potrebno je definirati neke od osnovnih pojmova koje ćemo koristiti. Bez obzira što je teško naći opće prihvaćenu definiciju procesa globalizacije, posebno s obzirom na različite poglede na sam proces i njegove posljedice, većina se slaže s tvrdnjom kako je “globalizacija proces gospodarskoga, socijalnoga, kulturnoga i političkoga djelovanja koje nadmašuje granice nacionalnih država” (Beck, 1998: 11). Definicija ovoga uvaženoga njemačkog sociologa dovoljno je široka, a opet dovoljno određena da nam posluži kao početak u istraživanju različitih stavova prema procesu globalizacije. Premda treba napomenuti, kao što ćemo vidjeti prilikom detaljnije analize procesa globalizacije, Beckova se definicija upravo i može prihvatiti zbog toga što ne govori ništa o posljedicama procesa globalizacije oko kojih i nastaju najveća sporenja i sukobi. Cilj ove knjige upravo je pronaći uzroke tih sukoba, analizirati ih te postaviti alterglobalizacijski pokret u odnosu na njih.

Dosta se često može naići na spominjanje neoliberalnoga kapitalizma ili globalizacije. “Neoliberalizam je ekonomska doktrina koja inzistira da država nikada ne bi trebala intervenirati ili ograničavati slobodno tržište, kompeticiju ili privatno poduzetništvo” (Cohen i Kennedy, 2000:127). Neki definiranje neoliberalizma stavljaju unutar istoga paketa gdje se nalaze i uobičajeni zahtjevi programa MMF-a i Svjetske banke: vlast tržišta nad svim ostalim, deregulacija tržišta, smanjivanje socijalnih troškova, privatizacija svega i ukidanje koncepta javnoga dobra ili zajednice (Martinez i Garcia, 1997). Često se u istom smislu koristi i kovanica “washingtonski konsenzus”, čime se definira trend koji se valja planetom od ’90-ih godina, a osmislio ga je John Williamson s Institute of International Economy (de Rivero, 2001). Neoliberalni program promatra se kao suprotan demokraciji (MacEwan, 1999), kao “program metodološke destrukcije kolektiva” (Bourdieu, 1998: 1), pri čemu se ističe atomizacija svih nas, izoliranje jednih od drugih, ili kako smo malo prije rekli, uništavanje potreba i prava zajednice. Ovdje bismo mogli istaknuti kako Peck i Tickel ukazuju na postojanje “roll-back neoliberalizma” i “roll-out neoliberalizma”. Prvi koji je počeo usponom Margareth Tacher u Britaniji i Ronalda Reagana u SAD-u na vlast odnosio se na prvu fazu dereguliranja i privatiziranja ili naprosto smanjivanja državne kontrole nad sektorima poput obrazovanja, socijalne pomoći, zdravstva i drugih. Današnju, drugu fazu neoliberalizma karakterizira discipliniranje i nadgledanje onih koji su marginalizirani prvom fazom neoliberalizma (Rotledge, 2003). U knjizi će se koristiti termin Treći svijet za siromašne zemlje. Termin je početkom ’50-ih skovao Alfred Sauvy kako bi opisao zemlje koje nisu niti dio Prvoga svijeta, bogatih kapitalističkih zemalja, niti dio Drugoga svijeta, komunističkih zemalja okupljenih oko tadašnjega SSSR-a (Gélinas, 1998). Premda je samim time danas termin neprecizan, i premda možemo govoriti o postojanju sva tri svijeta u svakoj zemlji, odlučili smo koristiti taj termin jer ipak najbolje odražava odnose moći u današnjem svijetu. Često se u sličnom kontekstu koriste termini poput zemlje Juga, periferija i drugi. Termin zemlje u razvoju ćemo koristiti u širem smislu od siromašnih zemalja ili zemalja Trećega svijeta misleći pod tim terminom sve zemlje koje su pod grubom šapom Svjetske banke, MMF-a, nekoga sličnog ili su strpane u taj razred kako bi im se dalo do znanja da ne odlučuju o svjetskim pa ni lokalnim pitanjima koja ih se tiču. Organisation for Economic Cooperation and Development (OECD) je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj. U OECD-u je danas 31 zemlja. Tu su SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland, Japan, Švicarska te zemlje EU-a prije proširenja 2004. godine, ali i neke koje su tada ušle u EU. Premda je jasno da su neke zemlje ovdje ušle iz političkih razloga, poput Meksika ili Turske, ta skupina nam ostaje kao suprotni pol kada govorimo o zemljama u razvoju.

Treba priznati kako donekle može zbuniti različito shvaćanje i definiranje nekih osovnih pojmova koje koristimo u radu. Tako će već spomenuti Beck (2000: 9) u globalizmu vidjeti “ideologiju svjetskoga tržišta ili ideologiju neoliberalizma” u kojoj “svjetsko tržište eliminira ili zamjenjuje političko djelovanje”. Globalizam “reducira multidimenzionalnost globalizacije na jednu ekonomsku dimenziju koja se shvaća linearno”. S druge strane, Mark Ritchie (1997: 1) s Instituta za poljoprivredu i trgovinsku politiku (SAD), globalizam će vidjeti kao “vjerovanje da dijelimo isti planet što zahtijeva međusobno uvažavanje te pažljiv odnos prema Zemlji i ljudima… a to zahtijeva aktivno svakodnevno sudjelovanje”. Globalizaciju Ritchie vidi kao “proces u kojem korporacije pomiču novac, tvornice i proizvode još većom brzinom u potrazi za jeftinom radnom snagom i sirovinama te vladama koje su voljne zanemariti zakone za zaštitu potrošača, radnika i prirode”. Drugi globalizaciju vide kao “objektivni svjetski proces integracije”, a globalizam “subjektivnom sviješću življenja u ‘jednom svijetu'” (Cohen i Kennedy, 2000: 358). Dodatno mogu zbuniti i izvedenice riječi “global”. Za neke se može steći dojam da su autori po svaku cijenu htjeli izmisliti novu riječ. Globalucija ili “revolucija izvana” je proces u kojem se izvana pomaže izgradnja temelja demokracije (Friedman, 2003: 153). Po Friedmanu bi se umjesto agresije i okupacije stanje u Iraku nazvalo globalucijom. Vjerojatno Bush ne bi mogao izgovoriti tu riječ pa nije poslušao svog novinarskog prijatelja Friedmana. Glokalizacija (Robertson, 1992; 1995) je mogućnost da lokalni akteri izabiru i modificiraju brojne elemente iz globalnoga asortimana i prilagođavaju ih svojim potrebama te željama kako bi inicirali kreativan i demokratski odnos između lokalnog i globalnog. Ritzer (2004: 74) uvodi pojam grobalucije, što je stvorio spajanjem riječi growth (eng. rast) i globalizacija. Pod tim pojmom Ritzer misli suprotnost glokalizaciji, odnosno opčinjenost u današnjem svijetu rastom (ili profitom) koji gura organizacije i nacije da se šire globalno i to na štetu lokalnog. Upravo zbog tih mogućih križanja i različitog shvaćanja i definiranja nekih pojmova, trudit ću se kvalitetu knjige potkrijepiti jasnoćom izražavanja i razumljivim tokom misli.

Premda sam na ovoj knjizi radio više od četiri godine, jasno je kako će i dalje biti grešaka ili nedovoljno objašnjenih stvari ili događaja. Na bilo kakve primjedbe toga tipa ili nekoga drugog tipa, slobodno me upozorite. Kada budem najavljivao ili opisivao neke činjenice, koristim “mi” formu, ali kada dajem ili izražavam svoje komentare i stavove, jasno je da će biti prisutna “ja” forma.

Za tamu znamo da je mračna i da se u njoj ništa ne vidi. Nama je važno da procese i institucije koje se predstavljaju kao odlučujući nosioci razvoja i progresa izbacimo na površinu, na svjetlo, gdje ne mogu skrivati svoje osnovne motive postojanja: moć i profit. Hajdemo vidjeti što se krije u tami.

https://elektronickeknjige.com/knjiga/simlesa-drazen/cetvrti-svjetski-rat/uvod/