ČETVRTA KNJIGA

VATRA

 

OM MANE PADME OM

OOOOMMMMM MMMAANNNEE PADME AAUMMM, Mane padme Aum mane

padme om. Mane om. PŠŠŠŠŠ HAAAA FUUUU.

Šištanje udisaja ogromnog organizma usporavalo je rad srca smirujući njegove otkucaje. Kisik se uvlačio u plućne arterije, ulazio u velike crpke koje su isisavale otrove i iskorišteni zrak iz tijela da bi ga venama vraćale natrag u pedeset metara široka pluća.

Trenutak tišine i onda tupi zvuk desetak doboša koji udaraju istovremeno, pulsirajuće srce što tjera krv i vitalne sokove, i onda dugi izdisaj.

Veliki manastir pretvarao se u jedinstveno, živo, dišuće tijelo. Deseci monaha gubili su svoj individualni identitet da bi se utopili u kolektivnom radu srca, da bi postali srce čije je otkucaje simuliralo udaranje doboša, plijeneći srca prisutnih da udara u istom ritmu. Drugi, pak, monasi sjedeći prekrštenih nogu na jastučićima, odjeveni u jarke crvene mantije, poredani u nizovima, okrenuti leđima jednom, a licem drugom redu, pjevali su svete pjesme čiji je zvuk simulirao rad pluća. Svatko uza svoj instrument, pjevajući svoju notu, vršeći svoju dharmu, uklapajući se u kolektivni organizam, svi dijelovi istog tijela. Prestati biti individuum, postati makar na tren ili u periodu trajanja obreda dio većega bića — to je bila svrha te večernje seanse. Tamne pastelne boje i gust zrak kao na slikama flamanskih majstora. Oblaci tamjana i mirisnih trava i konstantno ponavljanje svete mantre — OM MANE PADME OM. Kao da im je oduzet mozak, niži redovi kaluđera vrtili su zvučne molitvene točkove, dok su lame u zlatnoj odjeći čitale odlomke iz Kandjura, svete tibetanske knjige:

“Probudite se svi vi koji spavate, vi ljudi koji ne vidite da smo svi dijelovi jednog jedinog tijela, jednoga jedinoga svijeta. Slušajte glas naših duša, vi ratnici i kraljevi, prosjaci i trgovci, koji mislite da je vaš brat nešto drugo nego vi, da je vaša pobjeda nad njima njegov uspjeh. Oslušni slijepi čovječe da tebe nema bez mene, da zlo koje nanosiš meni, nanosiš sebi i djeci tvojoj i mojoj. Probudite se svi vi koji spavate i ne vidite jedinstvo svijeta. Zagledaj se u neprijatelja, ratnice, zagledaj se u bijednika, silnice, prepoznaj u njemu sebe. Točak života okreće se i sve se vraća. Krv teče zemljom, a krikovi ranjenih i uzdisaji gladnih, tvoji su krikovi. Probudi se čovječe i ne živi za sebe jer nisi sam. Osluhni zvuk stvaranja, zvuk vječitoga OMA, čuj dah kozmosa koji diše i diši s njime. OM MANE OMMMM. ”

Oštro cinkanje zvončića, resko šištanje treperećih cimbala, dubok zvuk gonga za kojega Tibetanci vjeruju da oslobađa zvukove podzemnoga zmaja, zmaja u srcu čovjeka koji traži taj metal da bi se oglasio, ispod cijelog kaleidoskopa zvukova tupi PUM PUM golemoga drvenog bubnja kao otkucaj nekog podzemnog srca.

Zrak je vibrirao u ritmu svih tih zvukova, odajući dojam kao da mijenja boje. Po

zidovima fantastične slikarije, tapiserije, kipovi izliveni od zlata. Monstruozne crne maske najstrašnijih čudovišta. Kralj pakla sa žutim bjeloočnicama i crvenim bijesnim zjenicama, razjapljenih usta iz kojih se naziru krvoločni zubi niz koje curi krv. Groteskni izrazi lica ispunjenih stravom i užasom. Đavli što grizu ljudske udove, zmije i zmajevi, mrtvačke lubanje i raskomadana tjelesa. Između svih tih slikarija strave i užasa, prekrasno izvezeno cvijeće, kobaltnim preljevima oslikani plavičasti oblaci, i unutar zlatnih krugova smireni topli

likovi Buddhe. Blage poluotvorene oči koje smireno i spokojno gledaju na sve te prizore užasa kao da govore da je sve to laž. Nema demona, nema pakla, osim u mašti i iluziji. Pakao je iluzija, i demoni. Samo je Buddha ja, svaki čovjek koji nalazi sebe, samo ja sam stvaran. Učvrstite pogled, oslobodite se ružnog sna i demoni će izblijedjeti kao što blijede sve te slike ispod mene. Ispod te goleme slike s cvijećem i oblacima okruženog Buddhe nalazi se velika tapiserija koja ilustrira simboličnu povijest Tibeta. Dolje još niže stotine sviječnjaka poredanih u spiralama koje su kružile cijelim hramom zatvarajući se u središtu hrama gdje je gorjela vatra. Vatra podzemnoga plina koji milenijima izlazi kroz pukotinu u zemlji, vatra zapaljena tko zna prije koliko stoljeća, vatra koja neprestano gori, vatra i svijetlost Tibeta.

Prošla su već tri tjedna otkad smo prošli kroz prolaz u Tibet. Borna Bebek, pravno lice, vratio se u Leh onako kako nalažu propisi, a ja sam nastavio s anonimnom osobom, tonskim snimateljem ususret novim vodičima koji su me čekali na drugoj strani Lanaka. Obavio sam posao koji je zahtijevao Dalai Lama, snimao sam filmove i ostavio ih kod povjerljivih ljudi. Ne znam kako smo naišli baš na ovaj samostan. Ne znam kako smo ga našli skrivenog u neprohodnoj kotlini. Sjedio sam uz Lamu Mingora na svečanom centralnom mjestu u bespuću Tibeta. U toku cijele ceremonije osjećao sam ljubopitljivi pogled starog lame. Pri kraju ceremonije nagnuo se i progovorio na gotovo savršenom engleskom.

-Dakle, moj prijatelju, vi biste u Stakleni grad? Lama je koristio termin “city”.

-  You d’ go to the Glass City — umjesto izraza town ili Burg, koje su upotrijebili Jung i Michel.

-  Da — odgovorio sam prihvaćajući tu terminologiju — tražim Stakleni grad, naravno ako takav postoji.

Preko Laminih usana preletio je blagi grč, kao neka sjena ciničnog neodobravanja, da bi mu se lice opet opustilo i nasmiješilo.

-   Postoji, taj grad svakako postoji — rekao je. — No, tamo doći, valja biti pozvan. Jeste

li pozvani? — nagnuo se prema meni, dok mu je u očima lebdjelo pitanje.

-  Ne znam — odgovorio sam, — nisam siguran što je to Stakleni grad. Ne znam je li to ideja, alegorija, simbol, ne znam jesam li pozvan, ali ne znam gdje sam pozvan i kako. Došavši ovdje imao sam osjećaj da ću kod vas saznati više o tom gradu. Vidite, vaš sam samostan našao, zašto ne bih našao i Stakleni grad?

Lama se opet blago smiješio.

-  Ali to nije potpuno isto. Ni ovdje, ni u Stakleni grad ne dolaze nepozvani. Međutim, ovdje ste bili pozvani.

Nisam shvatio što hoće reći.

-  Kako mislite da sam bio pozvan? Nisam bio pozvan da dođem ovdje — rekao sam. — Niti znam kako se nekoga zove da dođe ovdje, pa vi ne komunicirate ni sa kime.

Pozvani ste tako — odgovorio je Lama, — da dođete. Eto, došli ste ovdje zato jer ste pozvani, a pozvani ste zato jer ste došli. Isto tako je i sa Staklenim gradom. Svatko tko je pozvan stigne tamo. Ne znam zašto baš tražite Stakleni grad u Tibetu, jer staklenih gradova postoji petstotina i osamnaest milijardi. U jedan od tih gradova ste svakako pozvani, svatko je pozvan, ali malo tko stigne tamo, jer oni koji ne stignu, nisu pozvani, a nepozvani ne mogu nikako stići.

Do  dugo  u  noć  pričao  sam  sa  starim  lamom  o  životu,  o  lutanjima,  o  ljudskim

stremljenjima, strahovima i nadanjima. Pričao sam mu i o Jungu i o Borgesu i o Platonu i o svima koji su pisali o gradu na vrhu najviše planine, o gradu besmrtnika iza izvora svetog Gangesa. Raspredao sam teorije živih i mrtvih, pametnih i manje pametnih, onih na slobodi i onih u zatvoru, teorije onih za koje se govori da su umno zdravi i onih poput Nietzschea, Reicha, Zaharova, koje su zatvorili u bolnice. Polako, polako počeo sam vjerovati da shvaćam poruku koju mi je stari lama želio prenijeti.

Svatko ima svoj Stakleni grad, svaka osoba, svaka nacija, svaka ideologija, religija. Svi stvaraju neku sliku savršenog čovjeka ili savršenog društva, idealnog grada. Svrha života bila je tražiti taj Stakleni grad. Nije mi stari lama govorio tako nešto. No, ja sam imao osjećaj da on tako nešto misli. Govorio sam uglavnom ja. Izražavao sam misli koje su polako sazrijevale u meni tokom puta. Govorio sam sa sobom vjerujući da vodim dijalog, dok sam ustvari vodio monolog. Mjesec je plovio nad snježnim vrhovima i zavirivao u prostoriju manastira obasjavajući naša lica. Ovdje, toliko tisuća kilometara od kuće, navirivale su mi sve te misli. Da, Stakleni grad bila je alegorija. Tražiti Stakleni grad značilo je tražiti svoj ideal, tražiti sebe. Da li je trebalo prijeći sav taj put da bi se tako nešto spoznalo? Vodio sam cijeli taj monolog, sve mi se činilo tako logično, tako bistro, gotovo da sam bio prepametan. No ipak, nešto nije štimalo. Neki cinizam, neka blaga podozrivost ili ironija na laminom licu obasjanog mjesečinom i bljeskovima umiruće vatre nije mi dalo mira.

Noć je već bila na izmaku kada sam počeo shvaćati. Došlo je to polako. Prvi tračak sumnje, pa neki nemir i onda sam shvatio. Ja lažem, ja uopće nisam razgovarao, ja sam cijelo vrijeme uvjeravao samoga sebe! Nije se radilo o tome da lama nije vjerovao u moje argumente. Teško je bilo reći u što je on vjerovao. Gotovo jedino što je rekao bilo je to, da svatko nađe upravo onaj Stakleni grad u koji je pozvan. Ne, to nije bio izraz njegove ironije. Ja nisam više vjerovao samome sebi. Sva ta racionalizacija, taj jeftini logički filozofski izlaz, jeftine istočnjačke fraze - odgovor je u čovjeku, sva istina je u tebi. Sve to prodavalo se na Cvjetnom trgu u Zagrebu na novogodišnjem sajmu, u jeftinim izdanjima istočnjačkih mudrosti. Shvati sebe i shvatit ćeš cijeli svijet, i hrpu sličnih fraza koje mi je mogao izbljuvati svaki student indologije poslije prvog semestra na fakultetu. Zar sam došao u Tibet samo zato da sričem mudre parole o idejnim pojmovima iza kojih ne stoji ništa konkretno. Ideja koja se ne manifestira materijalno, ne vrijedi. To sam znao, idealizam, laži i pojmovi, nije mi trebao ovaj ironični lama da mi to kaže. Rekao mi je ono što mi je trebalo reći. Idi tamo gdje te savjest vodi, i naći ćeš! A mene savjest nije vodila u prazne fraze i ideje. Ne, savjest me vodila van, u materijalni svijet, van, tamo u planine, u snijeg i led. Ideje iz filozofskih knjiga, to je za druge. Tko mari za ideju koja ostaje samo ideja, govorili smo Bebek i ja. Briga nas je bilo obojicu za filozofiju koja se temeljila samo na misli i pametnim raspravama. Pojmovi, filozofski sistemi, apstraktni ideali, sve to ostavljam popovima, ideolozima, filozofima, piscima, misticima i sanjarima. Sve ono što ne postoji u konkretnom smislu, toga nema. Nije me zanimala ni duša bez tijela, ni grad sazdan od ideja.