ČETIRI PREDUVJETA DA SE BUDE UČENIK

Učitelji Vedante drže da istinski tragaoci za Znanjem moraju vježbati određene  discipline. Istinsko znanje uvijek prati izravno osobno iskustvo. Poznavati Atmana znači shvatiti da je Jastvo čovjeka Čista Svjesnost. Poznavati Brahmana jest postati Brahman. Stoga, intelektualno razumijevanje Vedante mora pratiti stvarna preobrazba života; inače ono nema nikakvo praktično značenje/korist za aspiranta. Nadalje, velik dio našeg rezoniranja jest racionalizacija naših želja. Većina ljudi razumije stvari onako kako to oni žele; oni dokazuju samo ono što žele dokazati. Stoga, postizanje Istine zahtijeva potpunu nevezanost za sve stvari, uključujući i vlastita razmišljanja i ego.

Od tragalaca za Znanjem o Jastvu traži se da vježbaju četiri discipline, poznate u filozofiji Vedante kao sadhanaćatuštaya, ili 4 instrumenta duhovnog znanja. To su:

(1)   VIVEKA ILI RAZLIKOVANJE IZMEĐU STVARNOG I NESTVARNOG.

To je intuitivno i nepokolebljivo uvjerenje uma da je isključivo Brahman sâm stvarna Supstanca a da su ostale stvari nestvarne i iluzorne. Razlikovanje je prva i osnovna disciplina; bez nje nije moguća druga tj. odricanje.

(2)   VAIRAGYA ILI ODRICANJE

Radi se o potpunom odricanju od svih zadovoljstava, od uživanja u osjetilnim objektima ovog svijeta do doživljavanja sreće koja se očekuje u raju nakon smrti. Iz poučavanja Svetih spisa i vlastitog promatranja, inteligentan aspirant shvaća da nikakvo zadovoljstvo, bilo ovdje na zemlji ili nakon smrti, ne traje vječno, budući da su sva zadovoljstva posljedice konačnih djela. Čak i dobra djela kao što su milosrđe, učenje ili obožavanje po svojoj su prirodi konačna. Njihove posljedice također su konačne. Znanje o Jastvu, kao što ćemo kasnije vidjeti, nije izravan rezultat nekog djela. Ono postoji oduvijek. Disciplina Vedante samo uklanja neznanje, prepreku do ovog Znanja, a slava Jastva sjaji i dalje. Ovu disciplinu možemo usporediti s vjetrom, koji otpuhuje tamne oblake dok zaklanjaju sjaj Sunca, te tako otkriva Sunce. Budući da Sunce nije proizvod vjetra, tako ni Jastvo nije proizvod ove discipline. Svjetovna sreća, međutim, jest izravna posljedica naših djela.

(3)   ŠATSAMPATTI, ILI ŠEST DRAGOCJENOSTI

Oni tvore etičke temelje duhovnog života. Njihovo uvježbavanje priprema unutarnje sposobnosti radi gajenja/kultiviranja višeg znanja. Navest ćemo ih redom:

(a)    Śama ili spokoj: prebivanje uma u Brahmanu nakon odvajanja (prestanka vezanosti) za sve objekte osjetila putem čvrstog/nepokolebljivog znanja o njihovim inherentnim nedostacima.

9      Vedanta propisuje potpuno odricanje od iluzornih imena i oblika/formi te postavlja za ideal Slobodu kroz realizaciju čovjekovog identiteta s Apsolutom samo za one rijetke duše koje u toku svog duhovnog razvoja shvate potpunu nedostatnost i prolaznost života – života ne samo na zemlji već i na bilo kojoj drugoj razini vremena i prostora kojima vlada zakon uzroka i posljedice. S druge strane, za velik dio ljudi koji još uvijek prianjaju za lažnu ideju o individualnosti, Vedanta ih uvjerava o ponovnom rođenju na zemlji ili drugdje putem teorije o reinkarnaciji. Nijedna religija osim hinduizma i budizma ne vjeruje u postojanje individualne duše niti prije niti nakon smrti. Tako dugo dok netko želi individualnost, on će se rađati sa svjesnošću o "ja". Vedanta također tvrdi da ako netko želi uživati materijalnu sreću, ne smije odbijati vršenje svojih dužnosti, nego se treba posvetiti njegovanju pravednosti (dharme), ekonomske sigurnosti (arthe) i osjetilnih užitaka (kama). Nakon što je prošao kroz sva ova iskustva čovjek će shvatiti da se istinsko Oslobođenje (mokša) postiže samo kad se oslobodimo želje, prianjanja i ega. Svijet je pun relativnog Dobra i Zla samo za onoga koji je još uvijek žrtva neznanja te smatra da svijet postoji u vremenu i prostoru i kojim upravlja zakon karme. Ali za znalca Istine, svijet je Brahman i stoga utjelovljenje Blaženstva.

Konkretan efekt ove discipline na aspiranta je taj što se on potpuno posvećuje slušanju o Brahmanu od učitelja ili od Svetih spisa, rezoniranju o uputstvima te meditiranju na njihovo značenje. Student Vedante mora, poput svih istinskih filozofa, njegovati unutarnje spokojstvo. On korača veoma teškim putem, kojeg često uspoređujemo s oštricom žileta. On mora imati uvjerenja, međutim nikad ne smije dopustiti da ga obuzme strast. Učenika Vedante često uspoređujemo sa žeravicom (plamenom gorućeg ugljena), koji ne stvara dim niti pucketanje nakon što je progutao cijelu šumu.

(b)    Dama ili samokontrola: obuzdavati organe percepcije i akcije od njihovih objekata te ih držati pod kontrolom. Organi percepcije su organi okusa, sluha, mirisa, vida i dodira. Organi akcije su organi govora, ruke, noge, spolni organi i organi pražnjenja. Obdaren ovom vrlinom, aspirant se angažira samo u slušanju o Brahmanu, u razmišljanju o Njemu te u meditiranju na Njega.

(c)    Uparati ili stalna utvrđenost/ukorijenjenost u sebi: funkcija uma koja sprečava organe osjetila obuzdavane Śamom i Damom, da se vraćaju (odlutaju nazad) na dotične objekte. Ova vrlina, prema nekim Vedantistima, znači odricanje od svjetovnih dužnosti te prihvaćanje sannyase ili monaškog načina života.

(d)    Titikša ili strpljivost/postojanost: izdržati sva opterećenja (kušnje, nevolje) koja proizlaze iz kontakta osjetila s njihovim objektima. Onaj tko vježba ovu disciplinu ne mari za to da si olakša fizičku patnju niti pokazuje ikakvu tjeskobu ili tugu u vezi s rezultatom. Pomoću ove discipline, aspiranta ne može uznemiriti ni vrućina niti hladnoća, ni zadovoljstvo niti bol, ni ljubav ni mržnja, ni drugi parovi suprotnosti.

(e)    Samadhana ili potpuna koncentracija: koncentracija uma (nakon što je postao discipliniran prakticiranjem gore spomenutih vrlina) na Brahmana, onako kako to poučavaju Sveti spisi i kompetentan učitelj.

(f)     Śraddha ili vjera: funkcija uma koja osposobljava aspiranta da prihvati riječi Vedante kao istinite, onako kako to uči kompetentan učitelj. To nije mehaničko ili dogmatsko vjerovanje. To je prije afirmativan stav uma nasuprot skepsi ili negativnom stavu. Obdaren ovom vrlinom aspirant intuitivno vjeruje u postojanje Konačne Stvarnosti i u vječnost Duše. Nadalje, on zna da je sposoban prinijeti svaku žrtvu u cilju realizacije Istine. U Katha Upanišadi se navodi da je Naćiketa, naoružan vjerom, otišao u prebivalište kralja smrti da bi potražio znanje o životu nakon smrti. Bez ovog afirmativnog stava uma nije moguće uspjeti u duhovnom životu.

(4)   MUMUKŠUTVAM ILI ČEŽNJA ZA OSLOBOĐENJEM

Ovo je intenzivna čežnja učenika da se oslobodi, putem Znanja o istinskom Jastvu, od svih okova koji se odnose na tijelo, um i ego – nastalih zbog neznanja. Treba shvatiti da je čežnja nešto sasvim drugo nego nemir, koji je niže stanje duha. Nemiran um pokazuje nedostatak samokontrole i nedostatak čvrste vjere u postojanje Istine. Nemir stvara zbrku; čežnja za Slobodom jest rezultat svih gore spomenutih vrlina. Ona obdaruje um s intenzivnom jednousmjerenošću te ga osposobljava da probode debelu koru neznanja. Odricanje i čežnja za Slobodom su osnovne vrline pomoću kojih druge vrline donose plod. Bez ovih osnovnih vrlina, sâme etičke discipline daju isključivo vanjski sjaj duhovnosti.

Veliki Śankara naglašava njegovanje bhaktija ili devocije/odanosti, što je nadasve nužno u postizanju Oslobođenja. Bhakti jest jednodušna gorljivost i nepokolebljiva strast za realizacijom Istine. Bez ovog emocionalnog poticaja, aspirant se često gubi u pustoši suhoparnog intelektualizma ili nalazi utjehu u “kuli od slonovače” spekulativne filozofije. Tako ne uspijeva postići Cilj.

ZNAČENJE SAMOKONTROLE

Samokontrola je sâma srž discipline Vedante; bez nje nije moguć nikakav napredak u duhovnom životu niti uspjeh u meditaciji. Putem samokontrole praznimo um, budući da je pun svjetovnih sadržaja, prolaznih/nestalnih želja i strasti, te tada kontemplacijom punimo nastalu prazninu duhom Istine. Pokušaj meditacije bez prakticiranja samokontrole potpuno je beskoristan kao da natapamo polje a da prije toga nismo zatvorili velike rupe od poljskih miševa kroz koje bi voda otekla van. Samokontrolu treba razlikovati od prakse trapljenja i beskorisnog asketizma. Ona se veoma razlikuje od auto-torture koju Śri Krišna proklinje u Bhagavadgiti.11 Samokontrola doista znači razvijanje snage volje te također jačanje buddhija (intelekta) ili sposobnosti odlučivanja kojom kontroliramo sve organe osjetila. Ovo je ilustrirano u Katha Upanišadi parabolom o bojnim kolima12. Tijelo se uspoređuje s bojnim kolima u kojima sjedi Jastvo, gospodar. Buddhi jest vozač kola/kočijaš, a um su uzde. Osjetila su konji, a njihovi objekti su ceste kojima se vozilo kreće. Kola služe da bi gospodara dovela do cilja a to je Vrhovno Jastvo, privremeno poistovjećeno, uslijed neznanja, s tijelom, osjetilima i s umom.

Ako je buddhi slab (vozač) a um (uzde) se ne obuzdava, tada osjetila (konji) nekontrolirano jure poput divljih konja lošeg kočijaša. Ako buddhi ispravno/dobro funkcionira i obuzdava um, tada se osjetila nalaze pod kontrolom, poput dresiranih konja dobrog kočijaša. Ako je čovjek lišen razumijevanja, ako je nesmotren i nečist, nikad neće dostići Cilj, nego će ući u beskrajno kruženje/kotač rođenja u svijetu neznanja. Onaj koji je obdaren razumijevanjem, čistoćom i koji dobro kontrolira svoj um, taj će sigurno doseći Cilj, i neće se više vratiti u svijet da se ponovno rodi. Koristeći kao kočijaša dobro razvijen buddhi koji čvrsto drži uzde uma, utjelovljeno Jastvo dolazi do kraja putovanja, a to je vrhunsko stanje Svevišnjeg Boga.

Ono što je izloženo u ovom grafičkom opisu nije slabljenje uma i osjetila putem trapljenja ili apstinencije od doživljavanja objekata osjetila, već je to jačanje volje i odlučnosti. Na taj se način um i osjetila mogu držati pod kontrolom te se sprečava da aspirant zabludi uživanjem u objektima koje je prepreka njegovom duhovnom razvoju. Ovo jačanje volje i buddhija istinska je srž samokontrole.