9.          CESTA UČITELJICA

U pet u jutro sam već u redu za daršan. Tražim doktora Galvina ali ga ne nalazim. Možda će, govorim sam sebi, doći kasnije. U šest ga još nema. Brojevi redova su izvučeni i moram ući. Moje su misli još zaokupljene mislima uz koje sam proteklu noć zaspao. Ne daju mi mira, kao da bi rješenje te tajne konačno riješilo moje traženje.

Sai Baba prolazi ispred mene i suučesnički mi se smiješi. Umišljam li ili je njegov smiješak uistinu suučesnički? Vjerojatno, govorim sam sebi, čita moje misli i zabavlja se čitavom tom zbrkom u mom umu. On me uvalio u tu nevolju. Sve u svemu, prije sam bio prilično miran. Naravno, bilo je pitanja na koje nisam imao odgovora, no to me nije sprečavalo da mirno živim svoj život. Sada me obuzela neka groznica i moram doći do dna te potrage. Imao je pravo Galvin kada je rekao da se taj mehanizam, jednom pokrenut, ne zaustavlja dok se nije stiglo do cilja. Ali ja bi htio stići u dva ili tri dana a to je zbilja besmisleno. Toga sam potpuno svjestan no uhvatila me grozničava žurba da saznam i podignem posljednju koprenu sa te potrage. Jesam li u pravu kad mislim da je to još samo nekoliko koprena ili se radi o uobraženosti neznalice koji, dobivši par informacija, misli da je stigao do kraja puta?

Po završetku daršana se bezglavo bacam u potragu za Galvinom. Uzalud. Odlazim u ašramsku kantinu na doručak, no moje su misli su više uskovitlane a da bih osjetio okus kolača kojeg su mi preporučili kao izvrsnog.

Pitam uokolo je li netko vidio čovjeka sa kojim sam jučer šetao. Pokušavam ga opisati. Sat vremena kružim glavnom ulicom susrećući tisuće ljudi svih rasa i vrsta, sve odjevene na isti način; idem čak u knjižaru. Moj je prijatelj ispario. Hvata me neka tjeskoba. Hoću li ga ikada više vidjeti? Hoće li me ostaviti samog sa svim tim mnoštvom pitanja?

„Juan! Malo te prije tražio visoki, stariji gospodin… ”

On je, nema sumnje.

„Gdje je?”

„Ne bih znao. Bilo je to pred četvrt sata i mislim da je izlazio iz ašrama”.

Strelovito razmišljam. Ako je izašao, onda su mi male mogućnosti. Odmah odbacujem misao na školu i hotel. Možda je otišao u selo, mada ga je već tko zna koliko puta posjetio. Samo je još jedna mogućnost: rijeka! U ovo je doba godine rijeka Citravaty presušila i njeno je korito duga pješčana cesta na kojoj se može biti sam sa sobom. Rijeka je možda najbolje mjesto za razmišljanje: ne srećeš skoro nikoga, nikakav te prosjak ne progoni, a indijska glazba kojom svaki dućančić nastoji nadglasati susjeda, do tamo ne dopire.

Žurim prema rijeci. Na drugoj je obali uredan šumarak palmi, a uz njega gusta šuma koja navodi na misao da se nitko ne bi usudio ući u nju i dovesti se u priliku bliskog susreta sa nekom naočarkom. Odlučujem slijediti riječni tok u smjeru sela. Produžujem korak nadajući se susretu sa Galvinom. U daljini ugledam točkicu koja se lagano kreće. Možda je on! Svako toliko zastaje, saginje se kao da uzima nešto sa zemlje, pa onda laganim koracima nastavlja šetnju. Stižem ga veću blizini sela. Jedna uličica prolazi tršćakom i gubi se u ulicama Puttaparthija.

***Galvin primjećuje da ga netko prati. Prepoznaje me i zastaje kako bi me pričekao.

„Ovamo je dolazio Sai Baba sa prvim studentima i prvim hodočasnicima. Ovdje je davao prve lekcije, činio nikad viđena čuda. Jednog je dana u pijesku materijalizirao za neke sljedbenike zlatne kipove. Prvi su hodočasnici bili uistinu sretni. Imali su mogućnost biti čitave dane uz Babu, jesti s njim, spavati s njim na otvorenom, a iznad svega mogli su od njega tražiti bilo kakvo objašnjenje”.

„Kad smo već kod objašnjenja. Noćas sam vrlo loše spavao misleći na ono što si mi jučer kazao”

„Žao mi je. Previše pričam!”

„Ne, ne, nije to. Tvoja me objašnjenja jako vesele”.

„Nisu to moja objašnjenja. To je samo ono što kaže Baba, ono što govori ili što možeš zaključiti iz njegovih priča, primjera, usporedbi. Baba je veliki učitelj. Ono što znam sam saznao od njega, razmišljanjem o njegovim govorima, metafizičkim saznanjima koja se u njima nalaze ili nekim obavijestima koje mi je dao izravno. Sai Baba ti pruži neku informaciju a onda te ostavi otvorenih usta, i prisiljava da sam obrađuješ podatke. Ako si to u stanju ideš dalje, inače zastaješ i čekaš iduću porciju. Pomaže ti da sasvim polako rasteš, naravno samo ako imaš volje za tim, no iznad svega ako si sposoban rasti”.

„A ako netko nije u stanju usvojiti neke postavke?”

„Onda se mora zadovoljiti elementarnijim učenjem. Baba nikada nikoga ne požuruje. Pušta da polako sazriješ na svom stablu. Ako ti se nešto dopada reći će ti da nastaviš tako i nagraditi te, no istovremeno će ti nešto materijalizirati. To je važan znak koji obično izbjegne pažnji sljedbenika. Sljedbenik se osjeća počašćenim predmetom kojeg mu je Baba materijalizirao i ne shvaća da je dobio lijek, u obliku materijaliziranog predmeta, jer je tom čovjeku potrebno liječenje. Nitko, međutim, ne želi priznati da je primio lijek. Svatko dobiveni predmet smatra nagradom. No ne radi se uvijek o nagradi. Kad god Sai Baba nešto učini za to postoji točno određeni razlog koji postaje vidljiv možda i nakon nekoliko godina. Uvijek je zadovoljstvo pripovijedati o Sai Babinim materijalizacijama, a pripovijeda se samo kako bi se naglasile njegove moći i ljubav za sve, a naročito neznalice i one koji griješe. Njima su ujedno nagrade i briga najpotrebniji. Kad bi sljedbenici uspjeli Babine materijalizacije smatrati lijekovima namijenjenima liječenju bolesnih, ozbiljno bi razmislili o svom položaju i djelima, i, umjesto da se prave važni prstenjem, lančićima ili kipovima bi ih dobro sakrili kao što to obično čine teški bolesnici”.

„Ali to bi trebalo objasniti sljedbenicima jer se inače stvara zbrka i ističu se osobe koje misle da su mali gurui ili da ih je Baba ovlastio da čine ovo ili ono. Shvatio sam da Baba potvrđuje samo ono što sam želiš. Ako želiš nešto onda je jasno da nisi u stanju pojmiti neko drugo učenje. Baba će ti, dakle, kazati: ‘Samo tako! Bravo! Nastavi tako, ali s ljubavlju!’. Učitelj često sljedbeniku gurne u ruku petardu da bi vidio shvaća li da je mora daleko odbaciti a ne čekati da mu eksplodira u ruci. Čini mi se, sve u svemu, da Baba često iskušava svoje sljedbenike, stavljajući ih u opasne situacije, govoreći im da učine ono što nijedan učitelj ne bi ni sanjao da kaže svom učeniku, jer se kose sa dobrim ukusom. No Baba to može reći jer pozna budućnost. Činjenica je da bombe često prasnu sljedbeniku u rukama koji se onda nađu u komadićima! Znam mnoge koji su tako sagorjeli: nisu shvatili da je nagrada koju su od Babe dobili ustvari tempirana bomba!”

„U prvim se godinama  i  meni  dogodilo  da  sam imao  u rukama  tempiranu  bombu  a  da  je nisam prepoznao. Bomba je prasnula a posljedice su bile užasne. Samo te vjera u učitelja može na kraju spasiti; vjera i razmišljanje o tome što  se dogodilo  te potiče na  sazrijevanje.  To  te iskustvo  prisili  na  ozbiljno razmišljanje o nekim događajima a to te onda vodi do razumijevanja mnogih suptilnih stvari.”

Razgovor je skretao prema temama koje su me zapravo malo zanimale. Slijedio sam doktora Galvina da bih razjasnio onu postavku koja me večer prije dovela u nedoumicu.

„Tražio sam te kako bih zatražio razjašnjenje. Jučer si mi kazao da nije dobro to koje otvara dveri vječnosti. Ako to nije činjenje dobra, što je onda?”

„Dobro ti omogućuje spaljivanje karme prošlosti i izbjegavanje da je gomilaš u ovom životu; ili barem da ne sakupljaš onu karmu koja se neizbježno u nepovoljnom smislu odrazi na tvoju bližu ili daljnju budućnost”.

„Znači, ostvaruješ se u onom trenutku u kojem više nemaš karme!”

„Naravno, no koliko života moraš proživjeti da bi spalio svu karmu prošlosti? U ovom životu otplaćuješ davna djela, koja si počinio možda i prije nekoliko postojanja. Dok spaljuješ prastaru karmu koja već djeluje, sudbina obrađuje nagradu ili kaznu koje moraš primiti za djela počinjena u svom posljednjem postojanju. Karma za djela koja vršiš u ovom životu još ne djeluje, ona tek sazrijeva. Kao što vidiš, nije jednostavno

poništiti ukupnu karmu. Postoji stara karma koja je djelatna u ovom trenutku, karma koja se tek oblikuje i ona koja će se tek oblikovati. Da bi se oslobodio kroz dobra djela moraš prvenstveno sagorjeti karmu prošlosti. Kako ona već djeluje, ako je ne spališ, ne možeš napredovati. Tvoj će se život, kada ta stara karma bude spaljena, ugasiti, i morati ćeš čekati neku buduću inkarnaciju da bi otkupio onu karmu koja sazrijeva u ovom trenutku. I tako u beskraj. Vršenje dobrih djela umanjuje karmu vrlo malo, poništavajući onu koja se sada stvara, no nikada onu koja već djeluje. S druge strane, karma se stvara u svakom trenutku života. Svakoj misli, riječi i djelu odgovara neka reakcija. Sve se događa unutar tebe. Svaka akcija potiče reakciju kod drugih, ali i u tebi samom. Reakcija drugih izaziva daljnje reakcije u tebi. Kotač se počne okretati i više se ne zaustavlja. To je razlog zbog kojeg je svjesna jedinka prisiljena milijunima se puta vračati u život. Ako uvijek dobro djeluješ stvaraš umjerenu reakciju. Ako činiš zlo nekome ili ga samo dovodiš u neugodnost, karma je jača. Što je karma teža i veća to ti više patnji uzrokuje. Ako činiš dobro stvaraš karmu koja ti je naklonjena i koja ti omogućuje ugodno postojanje. No to postojanje moraš proživjeti a, ma koliko bio ugodan, svaki život sobom nosi i poneku patnju: rođenje, smrt roditelja, prijatelja, vlastitu smrt”.

„Pa onda nema izlaza!”

***„Izlaz postoji, i vrlo je jednostavan, tako jednostavan da ga mnogi i ne primijete. Ponajprije moraš izbjeći da reagiraš na bilo koju stvar, ma koji joj bio uzrok, razlog, motiv. Da bi to mogao moraš misliti isključivo kako da ispraviš samoga sebe a ne trebaju te zanimati tuđe mane. Ako se budeš zanimao za tuđe nedostatke sagorjeti ćeš i izgubljen si, jer te tuđe mane upliću i prisiljavaju na reakciju. Kažemo da neke reakcije mogu biti dobre i  ispravne.  U stvarnosti je svaka  reakcija  na našu štetu, pa ma bila prividno ispravna. Reakcija, ispravna  ili pogrešna, je uvijek reakcija i stvara karmu. To ne znači živjeti pasivno. Naprotiv. Moraš djelovati, ali moraš misliti samo na ono što ti činiš i ne na ono što čine drugi. Moraš misliti na to da ti ispunjavaš svoju dužnost a ne da li drugi vrše ili ne vrše svoju. Što se više ljutiš to se više uništavaš. Što više reagiraš to više griješ ulje u kojem se pržiš. Što se više zanimaš za tuđe stvari to se više osuđuješ na ropstvo i patnju”.

„Pa i onda kada se borimo za pravednu stvar?”

„I onda kada se borimo za pravednu stvar ta borba može u nama potaknuti reakcije: strast, bijes, ogorčenje, zavist, ljubomoru, drskost, uobraženost, mržnju. Ego se napuhava i karma postaje zastrašujuća. Mnogi se proglašavaju braniteljima pravde i čine najveću grešku svog života, jer tom pravdom nastoje udariti po drugima i time postaju teški krivci u očima vlastite Savjesti”.

„Mnogi to čine. U pravilu su to najgori ljudi, psihički poremećeni. Možemo ih naći bezbroj kroz povijest. No još uvijek nisam shvatio što treba činiti. Shvatio sam da dobro stvara prihvatljivu ili dobru ili barem karmu koja pogoduje nekom ugodnom budućem životu. No za posljednje oslobođenje dobra djela nisu dovoljna. Pa što se onda treba činiti?”

„To se ne može objasniti u par riječi. Potrebno je razmisliti o nijansama, točno razumjeti riječi, odvagnuti ih i usvojiti. Ako ne učiniš tu obradu u opasnosti si da samo stvoriš zbrku u svom traganju, dok duhovna potraga zahtijeva red, jasnoću i stupnjevanje. Pokušati ću ti objasniti nekes tvari. O tim postavkama moraš razmisliti i sam doći do ispravnog zaključka. Ne brini ako odmah ne shvatiš to što ti govorim. Radi na tim postavkama i shvatit ćeš prije ili kasnije”.

„Nadam se da ću uhvatiti smisao onoga što ćeš mi reći”.

***„Trebaš slijediti filozofiju odmaka. To ne znači pasivno prihvaćati život ili ne raditi ništa da se ne stvaralo karmu. Takvo bi ponašanje predstavljalo veliku pogrešku. Ne prelazi se rijeka pasivnošću. Sai Baba nam to jednim primjerom vrlo dobro objašnjava. Ako čovjek padne u rijeku i počne ga nositi struja, jedino što ne smije uraditi je da počne plivati protiv struje. Ako to učini brzo će se umoriti i potonuti. Treba se, naprotiv, prepustiti struji i nastojati uhvatiti za neko deblo. Drvo ostaje na površini i održava i čovjeka iznad vode. Prije će ili kasnije deblo stići do mora ili neke sigurne točke od kuda će čovjek moći otplivati do obale. Ni pri životnim nepogodama ne smiješ plivati protiv struje. Pusti da te nose i prihvati se za neko spasonosno deblo. Što može biti to deblo? To mogu biti putokazi ostvarenog duhovnog učitelja. Izvršavanje vlastitih dužnosti bez traženja ičega drugoga od života može biti pojas za spašavanje. Predati sve u ruke Gospoda ima isto značenje. Meditacija može postati čak čamac za spašavanje”.

„Izvršavanje dužnosti bez traženja naknade je isto što i stavljanje svojih djela u Božje ruke. Ne očekuje se ništa za uzvrat, ne može se podleći zavisti ili ljubomori. Ako se ne postaje ljubomornim onda se ne može postati ni podmitljivim. Ako se nije podmitljivo nema razloga da se bude nasilno”.

„Vidim da si potpuno shvatio postavku. Jedna vrijednost, ona dužnosti ili dharme, za sobom povlači sve ostale: ljubav, mir, nenasilje. Tako se postiže stav odmaka”.

„Na taj se način više ne stvara karma”.

„Upravo tako. Treba samo pričekati da bude spaljena već djelujuća karma. Na kraju ćemo tog vremena nagrada ili kazni biti slobodni”.

„Nije, dakle, moguće osloboditi se prije no što je spaljena stara karma koja već djeluje?”

„Ma koju duhovnu tehniku radio ili bilo kakva dobra djela, to neće poslužiti zaustavljanju onoga što već djeluje. Djelujuća karma, zvana prarabdha karma, mora stići do svog kraja. Tko može zaustaviti odapetu strijelu, kaže Baba. Može se zaustaviti strijelac koji odapinje strijelu, no kada je već odapeta ona stiže do mete. Ako se nalaziš u sasvim naročitom položaju tada ti strijela, mada te pogodila, ne može nanijeti neku veliku štetu. To je poput bolesti. Pokazati će se neki simptomi, no ako je prag tvoje otpornosti visok, ona će kroz par dana proći a da je nisi ni zamijetio. Koliko se osoba zarazilo virusom prehlade a da to nisu ni primijetile! Osjetile su samo blagu neugodu, dok su oni kojima nedostaju određena protutijela morali leći u krevet sa visokom vrućicom, bolovima i kašljem. Taj se imunitet stječe predavanjem svih plodova svojih djela vrhunskoj Svijesti putem filozofije odmaka”.

„Pa to onda znači da se, ma koliko činili dobro, mislili na Boga, molili, ne možemo osloboditi svoje zemaljske zamke dok se god ne ugasi prarabdha karma!”

„Općenito uzevši, to je pravilo”.

„Ako je to opće pravilo, znači da postoji drugi put koji uspijeva prevladati onaj uobičajeni!”

Moj cijenjeni prijatelj šuti. Možda razmišlja može li mi reći nešto više ili naš razgovor mora ovdje završiti.

Nedaleko neki seljak zastaje u svom poslu, znatiželjno nas gledajući. Pred nama se prostiru kilometri pješčanog korita rijeke. Gore visoko leti orao u potrazi za plijenom. Moj drug sjeda na pješčani humak, crtkajući nešto po zemlji kako bi dobio na vremenu. Shvaćam da će mi reći nešto više i da traži prave riječi.

„Da, postoji nešto čime se to sve može preskočiti”.

„Misliš li da to smijem saznati?”

„Naravno. Svi trebaju znati da postoji strategija kojom se mogu prevladati uobičajena sredstva oslobađanja. Kad bi svi znali da te metode postoje i da nemaju veze sa bilo kakvim ponašanjem ili vanjskim pravilom, možda bi prestali kritizirati one koji ne slijede njihov put. Ljudi misle da za ostvarenje postoji samo jedan način, onaj ponašanja po određenim pravilima: ne jesti meso, pomagati drugima, nikada se ne ljutiti, biti uvijek na raspolaganju i t.d. Ovo je uobičajeni put onih koji nisu sposobni ići onim izravnijim, koji su prisiljeni nastaviti određenom cestom. Oni bi, skretanjem sa tog puta, izgubili priliku i dragocjeno vrijeme. Postoje osobe koje su, nakon mnogih godina provedenih u poštivanju Sai filozofije, dozvolili da budu ulovljeni u zamku vlastite taštine, želju za nekim bezvrijednim uspjehom, i tako se uništili za cijeli život. Onaj tko odluči slijediti određeni put, mora tim putem do samog kraja. Ti si katolik, protestant, židov?”

„Ateist sam. Barem sam to do jučer bio”.

***„Nije važno. Što misliš zašto je u kršćanskom svijetu, na primjer, tako malo samoostvarenih? Zato što su kršćani to samo na riječima. Kršćanin može iz evanđelja crpsti sve potrebno za oslobođenje od ovog života, no ne zna ispravno protumačiti Isusove riječi. Isus je tragatelju ukazao na dva puta koja vode k cilju: onaj dobra i bogoštovlja i drugi o kojem ću ti sada govoriti. Isto su učinili Buddha i Muhamed. Ako onaj koji slijedi neki put ne izvršava  sve dužnosti  religije koju je izabrao, neće nikada  stići u luku. Ako ti crkva naređuje da slijediš određene obrede, vjeruješ u neke dogme, primjenjuješ propisane tehnike, poštuješ zapovijedi, ti to moraš do onog trenutka u kojem nisi sve transcendirao. Prevrtljivost je smrtonosna zamka. Najveći broj vjernika slijedi samo ono što im odgovara. Pričešćuje se, a onda zlonamjerno ogovara; ide u procesiji, a onda prevari bližnjeg; vrši hodočašće u Meku, a onda istuče ženu; moli, ali samo kako bi dobio nešto za sebe, obitelj ili prijatelja. Ima ljudi koji brane svoju crkvu i njeno učenje, a onda pristupaju Sai filozofiji. Te osobe neće ni u kojem slučaju stići do cilja u ovom životu. Samo gube vrijeme. Bilo bi bolje da su odlučile ostati u svojoj crkvi, dosljedno slijedeći njene upute. Ne možeš odjednom premjestiti dijete iz trećeg osnovne u završni razred srednje škole: na kraju godine neće shvatiti ništa i morati će ponovno u osnovnu ponavljati razred”.

„Želiš li time reći da po povratku kući treba izabrati?”

„Treba razmisliti i onda odlučiti da li nastaviti osnovnu ili preći u višu školu”.

„Ali Baba kaže da treba poštovati sve religije. Kaže da su sve religije dobre… ”

„Nisam došao stvarati sukobe  ili razarati, kaže, nego učvrstiti svakoga u njegovoj vjeri. Ljubav  je zajednički nazivnik a bogoštovlje božanska iskra, faktor ujedinjavanja, povezivanja i učvršćivanja između čovjeka i  čovjeka, između čovjeka  i  Boga.  To  kaže Baba, no njegovo učenje nema ničeg zajedničkog s religijom, crkvama, a iznad svega sa religioznošću. Njegov je govor duhovni, a to znači da se radi o unutarnjem traganju, ne vanjskom kao što je religijsko. Svatko treba primjenjivati ono što u njemu budi povjerenje. Ne može prionuti uz nešto u što nema potpuno povjerenje. Ne bi ništa postigao, jer bi imao predrasude i osporavao a da nikada nije usvojio ono što je za njega korisno. Po povratku svatko mora razmisliti i izabrati u skladu sa svojim mislima i vlastitim pogledom na stvari. Možeš li i dalje vjerovati da je Bog imanentan kako to uči Sai Baba ako tvoja crkva tvrdi da nije? Možeš li vjerovati u božanstvenost Sai Babe kada tvoja crkva kaže da nikada neće biti drugog Krista poslije Isusa i da je Muhamed bio posljednji prorok? Biti i nadalje katolik ili protestant ili musliman a slijediti Sai Babinu filozofiju je teški oblik nedosljednosti, i stvoriti će samo nesklad u nama samima i u drugima. Svatko mora ostati u kući koju je sam

odabrao dok god ne postane pretijesna za njegove potrebe. Sasvim se spontano osjeti potreba za promjenom odijela onda kada je ono postalo tijesno. Prije ne. A kada odlučiš promijeniti odijelo, ničeš odjenuti novo preko staroga. Najprije moraš svući staru odjeću. Tek onda možeš odjenuti novu”.

Ovo što govori Galvin je točno; u to nema sumnje. Kako se može biti istovremeno zelen i crven? Izbor se pokazuje neizbježnim. Baba kaže da svatko od nas mora naučiti do kraja živjeti svoju vjeru, potpuno poštujući ono što religija uči i očekuje od svojih vjernika. Baba, drugim riječima, od nas očekuje dosljednost; sam život od nas traži da budemo dosljedni. Moramo činiti ono u što vjerujemo, ono u što smo sigurni. Biti nedosljedan znači izgubiti. Ne može se jednom nogom stajati u dvije cipele. Korak naprijed moramo učiniti tek kad smo za to spremni, ne prije.

„A kada je sljedbenik spreman promijeniti školu i ozbiljno i neizbježno doći k Bogu?”

„Bog uvijek dolazi k vama kada ste spremni, kaže Toma. Naš mozak proizvodi potrebne hormone tek onda kada mu čovjek to dozvoli. Ako naš mozak (putem svojih živčanih središta ili čakri) predstavlja most između čovjeka i Boga, jasno je da će Bog ući u čovjeka onda kad on bude spreman. Nikada neće čovjek ići k Bogu, nego obrnuto. Mozgu će biti dozvoljeno proizvoditi sve one sastojke koji su neophodni da se otvore dveri svijesti spoznaji onda kada je um sveden na najmanje moguće a razina određenih sastojaka koji imaju inhibitorno djelovanje na živčana središta tako niska  da  dozvoljava  početak djelovanja  trećeg  oka.  Ili, jednostavnije rečeno, posuda koja treba primiti Boga mora biti prazna. Ako nije prazna onda za božanstvo nema mjesta. Živčana središta ili čakre koje imaju funkciju mosta ili posrednika, moraju slobodno početi djelovati kao radio prijemnici. Dok god postoje smetnje ne možemo primati Božanske poruke. To ćemo moći tek kad je atmosfera kristalno čista a valovi neometani preprekama uma”.

„Govoriš li to o različitim razinama svijesti?”

„Baš to”.

Očigledno sam dobro naslutio što može potaknuti Galvina da mi pruži jasnija objašnjenja koja se prije ustručavao dati. Shvaćam koliko je oprezan. Mora da je dobro usvojio učiteljevu poruku kada je tako obazriv u pružanju obavijesti! Ni Buddha nije nikada govorio dalje od određene granice. Isus je pričao priče a u metafizičke se razgovore upuštao tek kad je slušatelj dokazao da je sposoban shvatiti i nešto više. Isus je tri godine svoje apostole držao na ledu dok im nije otkrio tajne Kraljevstva, a to je učinio tek u Galileji prije nego im je zauvijek nestao iz vidokruga. I Sai Baba sa mnoštvom govori samo o svakodnevnom ponašanju, dok je pojedincima otkrio ono što bi običnog čovjeka dovelo do krize. Shvaćam da se prijatelj priprema da mi otkrije nešto veliko. Uzbuđen sam. Možda sam stigao na prag najveće tajne života i cjelokupnog svemira.

„Jednog me dana Baba upitao: „Što misliš što je Bog?”. Odgovorio sam mu poput malog dječarca koji je dobro naučio vjeronauk. Baba mi je vrlo strpljivo objasnio da je to o čemu pričam samo formalni Bog, onaj Bog kojeg nam nude religije i koji još pripada prividu. Bog, Apsolut, je nešto drugo i nešto više. Bog je u stvari stanje spoznaje. Buddha ga je dobro opisao i nazvao Nirvana, no i Isus to nije učinio ništa lošije te ga je imenovao Nebesko Kraljevstvo koje je u nama. A što može, osim stanja svijesti na različitim razinama, biti u nama?”.

„Jesi li bio pobožan?”

„Ja sam svoju religiju živio vrlo intenzivno, slijedeći sve upute kao što to čini dobar pacijent koji vjeruje svom liječniku. U jednom sam se trenutku našao pred kineskim zidom. Usvojio sam sve čemu me ta religija mogla poučiti a još sam se nalazio na debelom moru, bacan valovima. Porazgovarao sam sa svojim duhovnim vođom, otvorenim i vrlo svetim čovjekom, koji mi je kazao: ‘Religija ti je dala sve što je mogla. Sada moraš sam nastaviti svoje traganje’. Osjetio sam se izgubljenim i upitao ga: ‘Pa kuda da krenem kako bih saznao nešto više?’. Trenutak me u tišini gledao. Shvatio sam da mi nešto želi reći, dati mi neki dragocjeni savjet, no nije. Rekao je samo: ‘Ne brini. Svati tražitelj nađe svoj put. Moraš samo ići naprijed. Nemoj zastati’. I nisam stao. Da nisam naišao na poštenog čovjeka velike intelektualne otvorenosti možda bih još udarao u zidove neke religije i umirao iznutra. No osjetio sam, stigavši pred taj zid, da je ta vrsta škole završila. Isti sam osjećaj imao na kraju srednje škole. Ta mi škola nije mogla dati ništa više od onoga što mi je već dala. Morao sam učiniti skok dalje: pohađati više škole u kojima će mi drugi učitelji prenijeti svoja znanja. Iz gimnazije sam prešao na sveučilište, iz religije na duhovno traženje”.

„Mnogi religiju smatraju duhovnim traženjem”.

„No nije. Velika je razlika između religioznosti i duhovnosti”.

Te sam večeri, ispružen na svojoj ležaljci, razmišljao o postavkama koje mi je iznio doktor Galvin.

Svatko mora, dakle, slijediti onaj put u koji čvrsto vjeruje, pažljivo poštujući pravila koja njime vladaju, i nikada ne napuštajući posijano. Izabrani bunar ćemo napustiti tek kad u njemu ne bude više vode. Tada česmo potražiti novi i tako redom dok ne stignemo do izvora.

Počinjem shvaćati zbog čega Baba svojim sljedbenicima brani prozelitizam (preobraćanje). Kako se nekoga, tko je naviknut na planinske staze, može uvjeriti da krene autocestom? Svaki plod mora sazrjeti na svom stablu, svaka stvar ima svoje vrijeme. Nikada ništa ne treba požurivati. Kada prvi bunar presuši tragatelj će sam

spontano krenuti ka drugome, bez prisile i nagovora. Počinjem shvaćati zašto Baba poziva na poštivanje svih religija. Kako se može upisati na sveučilište ako se nije završila osnovna, pa srednja škola?