Forbes ističe da većina starosjedilačkih američkih kultura, uz nekoliko izuzetaka, nije imala te postavke kao dio svojih mitova. Umjesto priče koja kaže da smo "odvojeni od prirode i rođeni da bismo vladali nad njom", te kulture imaju drukčiji pogled na čovjekovo mjesto u stva­ralačkom poretku:

Mi smo dio svijeta. Napravljeni smo od istog tkiva kao i druge živo­tinje. Jedemo iste biljke. Dijelimo zrak, vodu, tlo i hranu sa svim os­talim oblicima života na Zemlji. Na svijet dolazimo na isti način kao i svi drugi sisavci, a kad umremo postajemo — baš kao i oni — dijelom tla koje će hraniti buduće naraštaje.

Naša je sudbina surađivati s ostatkom prirode. Svaki oblik života ima posebnu svrhu u velikom eko-sustavu i sve ih treba poštovati. Sva­ka životinja i svaka biljka ima vlastitu jedinstvenu inteligenciju i duh. Dopušteno nam je natjecati se s drugim biljkama i životinjama, ali ne bezobzirno ih uništavati. Sav je život jednako svet (čak je teško uporabiti riječ 'sveto', jer to implicira da nešto drugo 'nije sveto'. U tim Starijim Kulturama takve razlike ne postoje. Život JEST, a to je nešto od izvanredne važnosti, u samoj jezgri postojanja svega) kao što je ljudski život. Premda su lov i ubijanje za hranu dijelom prirodnoga poretka, kad to činimo moramo to raditi s poštovanjem i zahvalnošću.

Starije su kulture najčešće za suradnju, a ne dominaciju.

Postoje ljudske kulture koje nemaju udjela u razaranju svijeta. One pokazuju i dokazuju da razaranje i dominacija nisu neizbježan dio lju­dske prirode.

Antropološki nalazi pokazuju da prije pojave Mlađih Kultura prije otprilike sedam tisuća godina niti jedna kultura nije vjerovala da je odvojena od prirode ili da joj je nadmoćna. Ostatke tih Starih Kultura nalazimo u plemenskim narodima širom svijeta, kao što su San, Kogi, Ik iz Ugande, Navajo, Hopi, Cree i Ojibwa, koji žive u skladu sa svi­jetom i s ljudima oko sebe, gledajući sav život kao svetinju. Bušmeni San ne mogu se kategorizirati čak ni kao kultura kamenog doba, jer nikad nisu koristili kameno oruđe, samo ono napravljeno iz drveta, a ipak su uspješno živjeli svojim načinom života 10.000 (a možda čak i 100.000) godina prije Aristotela.

Za sobom su ostavili vrlo malo trago­va, jer bili su tako vješti u obnovivoj uporabi ("reciklaži") svih izvora.

To je bio održiv i — baš suprotno od onoga što naša kultura o tome misli — često sretan i ugodan život.

Kad smo prije mnogo tisuća godina živjeli na taj način, imali smo sigurnost od kolijevke pa do groba. Pleme se brinulo za sebe, mi smo se brinuli jedni za druge. Ako je jedan imao hranu, svi su je imali; ako je jedan imao bolesno dijete ili nemoćnog starca u obitelji, svi su imali bolesno dijete i nemoćnog starca. Bogatstvo se mjerilo sigurnošću. Sredstva razmjene, poput novca, nisu bila potrebna, zamisao o gomi­lanju hrane bila je nezamisliva, jer svi su bili odgovorni za sve druge. Naši davni preci živjeli su na način svih drugih surađivačkih zajednica u prirodi, bili to čopori vukova ili čimpanza ili prerijskih pasa: brinuli su se jedni za druge.

Naši preci — ljudi poput vas i mene, svih rasa i na svim kontinenti­ma — živjeli su na takav način, posvuda na svijetu, najmanje 40 .000, a moguće i 200.000 godina, ovisi čiju arheološku postavku prihvatite.

A onda je došlo do erupcija među tradicionalnim kulturama. U ne­kim dijelovima svijeta ljudi su napravili odmak od lova i skupljanja plodova i počeli eksperimentirati s poljoprivredom. To je omogućilo učinkovitiju proizvodnju hrane, time i povećanje broja stanovnika, a nekim je ljudima omogućilo gomilanje hrane: bio je to početak imu­ćno sti.

Danas tu sigurnost od kolijevke do groba, koju su naši plemenski preci uživali kao pravo po rođenju, pokušavamo kupiti novcem, ali to uspije tek nekolicini nas.

 

Potom je podskupina ratara počela eksperimentirati s novom kultu­rološkom idejom prisilnog propovijedanja (evangelizma) to jest pri­vlačenja drugih u svoju kulturu na način na koji to nikad prije nije bilo učinjeno. A njihovi su im bogovi rekli da one koje ne uspiju preobratiti moraju potpuno uništiti. Od desetina tisuća plemena koliko ih je živje­lo na planetu, izdvojilo se nekoliko njih (vjerojatno ne više od desetak) i taj je sićušan broj počeo 'brisati' i sustavno uništavati tisuće drugih plemena koja su živjela održivim, mirnim načinom života bliskim pri­rodi.

 

Izišli su iz Vrta i počeli stvarati gradove/države, a kasnije i car­stva koja su se temeljila na kulturi dominacije.