Pljačkati, klati, krasti — te stvari krivo nazivaju carstvom, a tamo gdje naprave pustoš, nazovu to mirom.

- Tacit, rimski povjesničar

Zlato je izvrsno; zlato sačinjava blago, a onaj koji ga ima čini što ga je volja.  Čak i duše može u Raj uzdići.

- Kolumbo, 1503. u pismu kralju i kraljici Španjolske

Izgubili smo vezu sa sjećanjima naših davnih predaka. Ne sjećamo se priča koje smo pričali prije dvjesto naraštaja, većina naših povijesnih knjiga o tom periodu govori kao da nije postojao, nazivajući ga pretpoviješću, a u tom vakuumu riječce "pret" zamalo smo izgubili ključ na­šeg opstanka u budućnosti.

Kako smo zaboravili? Jesu li druge civilizacije imale slične zabo­rave? I kako bismo opet mogli doći do sjećanja naših davnih predaka?

'Kolumbo je plovio na duge pruge, tisuću četiristo devedeset i dru­ge', kaže dječja pjesmica. Djeca u školi uče da je to godina kad je ot­krivena Amerika, a to zapravo znači da je tad Europa otkrila da Ameri­ka postoji.

Sjeverna i Južna Amerika otkrivene su dugo prije toga. Naravno, sad znamo za dobro dokumentirane ekspedicije Leifa Ericsona i drugih Norvežana, a neki znanstvenici smještaju keltske posjetitelje na obale Nove Engleske u vrijeme između 100. pr. Kr. i 54. pr. Kr, otprilike u vrijeme kad su Julije Cezar i Rimsko carstvo pošli u osvajački pohod na britanske otoke i počeli ubijati, porobljavati i protjerivati Kelte i njihovo svećenstvo, Druide.

Ali čak ni to moguće iskrcavanje na tlo Amerike prije gotovo dvije tisuće godina ne označava prvu pojavu ljudi u Americi: to se dogodilo prije najmanje deset tisuća godina, a možda čak i četrdeset tisuća.

Današnje je stajalište mnogih paleontologa da su postojala tri velika vala migracija preko područja Beringova mora, koje je prije 10.000 godina bilo iznad razine mora. Najranija od tih migracija dogodila se prije 35.000 do 40.000 godina i dovela je do naseljavanja arktičkog po­dručja od strane naroda koji sebe naziva Inuiti, a koje Europljani nazi­vaju Eskimima. Druga je migracija odvela ljude južno, možda sve do Argentine, što je dovelo do naseljavanja Južne Amerike najvjerojatnije negdje u periodu prije 25.000 do 15.000 godina (u tijeku je rasprava na tu temu: neki vjeruju da su ti ljudi negdje u to vrijeme prešli Tihi ocean brodovima). Treća se migracija odvijala prije nekih 10.000 go­dina i za rezultat je imala ljudsku kolonizaciju Sjeverne Amerike.

1492. godine, kad se Kolumbo iskrcao na otok Hispaniolu, o sebi je mislio kao o predstavniku velikoga carstva (europskih naroda općeni­to, a konkretno španjolskoga carstva) u posjetu jednoj drugoj velikoj carevini (Indiji). U stvarnosti i činjenično, dva najveća carstva poznata Europljanima u to vrijeme bila su Dinastija Ming u Kini i Otomansko carstvo. Između sebe nadzirali su više od polovine poznatoga svijeta i tako su 'zaključali' trgovinu i izvore Azije i dobrog dijela Europe da jedna priča kaže da je Kolumbovo putovanje zapravo bila potraga za trgovačkim rutama prema Indiji koje ne bi uključivale prolazak kroz vode pod nadzorom Turaka ili zemaljske puteve pod nadzorom Dina­stije Ming. Da je uspio pronaći takvu rutu, Španjolci bi mogli izbjeći plaćanje poreza i naknada tim velikim carstvima, time uvelike poveća­vajući profitabilnost svoje trgovine (zamisao da su ljudi u njegovo doba mislili da je Zemlja ravna običan je mit: svaki je mornar znao da je svijet okrugao, jer mogli su vidjeti brodove kako nestaju iza obzora. To je već stotinama godina bila općepoznata stvar, u akademskim i nautičkim krugovima). Drugo nagađanje kaže da je Kolumbo zapravo i tražio Ameriku — ili točnije zlato i robove koje bi mogao dovesti iz Amerike — jer prije njegova polaska već su postojala mnoga izvješća o 'dalekoj i bogatoj zemlji na zapadu', uključujući i ona portugalske eks­pedicije iz 1460, brojnih baskijskih putovanja između 1375-1491, bri­tanske ekspedicije s polaskom iz Bristola u Engleskoj 1481 (koja je dosegla obalu Newfoundlanda 1491). Glas o tome već je kružio nao­kolo i niti jedna kraljica nije morala dati u zalog svoj nakit da bi se podmirili troškovi Kolumbove opreme (izvrstan izvor tih povijesnih zapisa i još mnogo 'povijesnih' zgoda iz ame­ričke povijesti je knjiga Lies My Teacher Told Me (Laži koje mi je rekao moj učitelj, 1996) Jamesa W. Loewena ).

Kako god da je bilo, ono što je Kolumbo otkrio na Hispanioli bilo je beskrajno unosnije od bezporezne trgovine s Indijom: našao je robove i zlato. Kolumbo se vratio kući kao basnoslovno bogat čovjek.

Otprilike u to vrijeme, jedan od španjolskih Konkvistadora načuo je glasine o golemom carstvu daleko na jugu, o zemlji gdje su sama zda­nja pozlaćena, a ljudi izuzetno imućni. 1532. godine Francisco Pizarro predvodio je silu od 260 plaćenika do obale onoga što se danas naziva Peru (kad je španjolski osvajač Pizarro prvi put pristao na kontinent Južne Ame­rike 1514, starosjediocima koji su ga došli pozdraviti i donijeli mu darove u hrani i svetim predmetima, a koji nisu razumjeli niti riječ španjolskog, pro­čitao je (baš kao i svi ostali španjolski osvajači, uključujući Kolumba) slije­deću pripremljenu izjavu: "Zaklinjem vas da priznate Crkvu kao gospoda­ricu, a da u ime Pape priznate kralja za vladara ove zemlje te da poslušate sve njegove zapovijedi. Ako to ne učinite, uvjeravam vas da ću uz Božju po­moć započeti rat protiv vas, na svakome mjestu i sa svim sredstvima i na svaki mogući način. Podrvrgnut ću vas vlasti Crkve i njezinih svećenika. Uzet ću vam muškarce i žene i djecu i od napraviti roblje. Uzet ću vam blaga i nanijeti vam sva zla i štete koje mogu. Smrti i ozljede, od sada nadalje, bit će vaša krivnja, a ne krivnja njihovih veličanstava ili gospode u mojoj pratnji. "

Sa 62 konjanika i 198 pješaka, iskrcao se na obalu i zaputio se kroz Ande do inkanskog grada Cajamarca, gdje je zatražio da ga primi car Inka. Car je doputovao do Cajamarca na — kako je očekivao — miran sastanak sa stranim posjetiteljima, a Pizarro je zarobio i njega i njegovu pratnju te za njih zatražio otkupninu od dvije sobe pune srebra i jednu sobu punu zlata (otprilike 60 milijuna dolara, po današnjim cijenama srebra i zlata), što mu je dva tjedna kasnije bilo isplaćeno.

Ta isplata otkupnine uvjerila je Pizarra da ima istine u pričama koje je čuo o Inkama, pa je garotirao cara i njegove pomoćnike, spalio nji­hova tijela i krenuo na dugačak marš u Cuzco, glavni grad inkanskoga carstva Tahuantinsuyu, smješten na vrhu planine.

Našao je glavni grad najveće svjetske carevine u to vrijeme, nacije dotad nepoznate Europi i Aziji, a s više stanovnika nego Mingova Kina ili tursko Otomansko carstvo i daleko veće od Španjolske.

Carstvo Inka vladalo je nad područjem današnjeg Perua, Argentine, Čilea, Kolumbije, Bolivije i Ekvadora — gotovo cijele Južne Amerike osim džungla i prašuma današnjeg Brazila (koje su kasnije prisvojili Portugalci). Inke su kroz svoje carstvo sagradili preko 40.000 kilome­tara cesta (otpornih na sve vremenske uvjete), prometni sustav kojemu na svijetu nije bilo ravna sve do izuma automobila. Njihovo je carstvo bilo podijeljeno u 80 političkih provincija, a poput Rimljana i oni susvim različitim narodima nad kojima su vladali nametnuli linguafran-ca, a taj je jezik bio Runa Simi. (linguafranca — bilo koji hibridni jezik koji se koristi za komunikaciju između različitih naroda, nap. prev.)

Grad Cuzco zaista je bio krcat zlatom. Golema šetališta, blistave fontane, ogromna zdanja u kojima se nalazila vlada, veličanstveni hra­movi — a posvuda je svjetlucalo zlato: nakit stanovnika, zlatni zidovi u hramovima i kraljevskim palačama, zlatni kipovi i figure raznih inkan-skih bogova (pogotovo Intija, zlatnog boga sunca) po cijelom gradu.

Poput Rimskoga carstva i europskih carevina koje su uslijedile na­kon njega, inkanskim je carstvom vladala elitna obitelj. Bilo ih je ma­nje od 40000, a bili su jedini Inke u cijelome carstvu — svi su ostali bili sluge ili robovi ili seljani. Inkanska je carska obitelj iznikla negdje između 600. i 1000. godine, otprilike u isto vrijeme kad i europske kraljevske obitelji, a poput njih i Inke su svoju vladavinu utvrdili i provodili sve do 1500.

Na činjenicu da je Pizarro uspio pročitati svoju čuvenu objavu, os­vojiti najveće carstvo na svijetu sa samo 260 ljudi, a potom u Španjol­sku brodovima otpremiti tone zlata, Španjolci su gledali kao na znak božje milosti.

Zapravo, razlog zašto je osvajanje prošlo tako lako bila je činjenica da je — u vrijeme kad je 1532. Pizarro stigao u Cuzco — već više od 60%, a možda čak i 90% stanovnika inkanskih zemalja bilo mrtvo.

Španjolski su Konkvistadori 1520. sa sobom u Mexico donijeli i male boginje, što je izazvalo pomor među starosjedilačkom populaci­jom (koja nije imala nikakvu otpornost na tu europsku bolest), epide­miju koja se proširila kroz Srednju i Južnu Ameriku kao šumski požar. Do 1524. male boginje ubile su gotovo cjelokupno stanovništvo Pana­me, a jednom kad su 'preskočile' kanal proširile su se po Južnoj Ame­rici, ubijajući sve pred sobom (premda će proći više od stotinu godina prije nego što će Jenner otkriti cje­pivo za male boginje, Europljani su toj bolesti bili izloženi već stoljećima, možda tisućljećima. To im je dalo relativnu otpornost: oni s 'neotpornim' genima većinom su već davno prije umrli, tako da je u prosjeku samo 5% do 30% necijepljenih Španjolaca umiralo od malih boginja. Ali nakon prvog izlaganja toj bolesti 1520, inkanska populacija, koja nikad prije nije bila u dodiru s tom bolešću, imala je stopu smrtnosti između 60% i 95%.).

Wayna Capac, poljednji car Inka, umro je od malih boginja 1525, zajedno sa sinom nasljednikom te većinom ostatka svoje obitelji. Vla­darski vakuum i demografski kolaps bio je tako golem da je sedam godina kasnije Pizarra dočekao samo jadan ostatak nekoć silne civili­zacije koji mu se više nije mogao suprotstaviti.

Inke su za sobom ostavili toliko zlata, posebice pod zemljom u svo­jim zamršenim više-naraštajnim grobnicama, da je španjolska vlada inkansko zemljište u Južnoj Americi označila kao nalazišta ruda. Do 1537. zlatna je groznica bila u punom jeku: dolaskom desetina tisuća Španjolaca i Kastiljanaca, španjolski je kralj ustanovio službenu talio­nicu u dolini Moche. To nije bilo postrojenje koje se bavilo taljenjem zlata iz rude (što su Inke radili već gotovo tisuću godina), nego talje­njem stotina tisuća zlatnih predmeta opljačkanih iz mauzoleja Chan Chana i pozlate skinute sa zidova piramide Sunca. Te su neprocjenjive dragocjenosti rastalili u zlatne šipke kako bi ih lakše otpremili u Špa­njolsku, a kraljevi su ljudi nazirali cijelu operaciju kako bi mogli ubrati kraljevski porez od 20%. I dan danas je 'lov' na inkanske artefakte glavna (premda zapravo nezakonita) podzemna industrija među siro­mašnim slojevima koji žive u većini bivših inkanskih područja u Ju­žnoj Americi.