BUNTOVNIŠTVO: SADA ILI NIKADA

Voljeni Osho,

još od djetinjstva nosim buntovnost u sebi ali se osjećam nemoćan tako da živim pokorni život a ne buntovni.

Sada, slušajući tebe otkrivam da ovaj buntovnik u meni može postati novi čovjek o kojem ti govoriš ali ipak još nisam izdvojen već sam i dalje jedan od onih mnogih.

Da li je moguće da mi svi i u sebi nosimo tu snagu koja može načiniti novi svijet na koji ti ukazuješ?

Svatko je rođen bezazlen, ispunjen mirom i ljubavlju... bez znanja o uskraćivanjima koji te očekuju u svijetu, bez znanja o nuklearnom naoružanju sa čime ti ukazuju dobrodošlicu, bez znanja o prljavim politikama koje su terorizirali čovječanstvo vjekovima. Ali i pored mira, ljubavi i vjere, buntovništvo može postati vodeća vrlina, jer je sve uništeno u njemu što je bilo lijepo, a na tom mjestu se nastanilo ružno i nasilničko. Mi samo ponavljamo igru koju nas je naučio naš roditelj. Iz generacije u generaciju jedna te ista bolest se produžava. Sa svim najboljim namjerama naši roditelji, učitelji, vođe, svećenici i slični njima nam usađuju ideju konkurencije, rivalstva, ambicioznosti stvarajući tako od svakog djeteta biće koje se sa životom susreće u borbi mišljenja, drugim riječima, u nasilju, u agresivnosti. Oni dobro znaju da ćeš uvijek biti u pozadini dok si agresivan. Tako se ti ističeš stalno kao da si uvijek sa nekim u rivalstvu; ističeš sebe tako snažno kao da je pitanje života ili smrti. Sve to je osnova našeg obrazovnog sistema.

Uvijek sam bio najbolji u svom razredu - a nikada nisam bio studiozan, nisam nikada išao redovno na nastavu. Jednostavno sam zaključio da taj nastavni program koji izučavamo tokom čitave godine može da stane u dva mjeseca intezivnog rada, ostalo vrijeme sam koristio uživajući u stvarima koje se uopće ne tiču nastave. Profesori su bili u čudu. A kada bi dolazio kući poslije završetka školske godine i rekao ocu da sam prvi u razredu, on bi komentirao: “To znači da je tvoj razred pun budala”.

Rekao bih mu: “To je čudno. Kada druga djeca dođu kući i kažu svojim roditeljima da su prvi oni su zbog toga sretni, a ti izgledaš tužan što učim sa budalama. Zbog toga sam ja bio prvi, inače ne bi bilo za mene takve šanse”.

On me nije nikada pohvalio, nije me nikada nagradio. Njegovo jedino ispoljavanje je uvijek bilo:

“Veoma je čudno kako li uvijek nađeš neko odjeljenje glupana, i onda je normalno kako možeš biti prvi”. No, ovakav stav je bio veoma rijedak. Roditelji obično daju podstrek: “Budi prvi i dobiti ćeš nagradu”. Biti prvi - to donosi ugled roditeljima, porodici.

Svi te uče da budeš ispred drugih bilo po koju cijenu. Prije ili kasnije, dijete će postati grozničavo, početi će da se utrkuje. Čak i ako će u toj trci nekog ozlijediti ono će nastojati da Buddhe prvo. Izgleda da će nasilje biti dio društva koje ispoljava rivalstvo. U takvim društvima ti ne možeš imati prijatelja. Svi se pretvaraju da su ti prijatelji, ali su zapravo samo tvoji neprijatelji, jer se svi bore da dospiju na istu ljestvicu. Svi su ti neprijatelji jer se trude da pobijede a da ti izgubiš. I ubrzo ljudi počinju da uče umjetnost kako da ti izvuku stolicu, kako da se koriste lošim značenjima, jer ta tvoja pogrešna izražavanja njih dovode brže do cilja.

Poznavao sam jednog studenta... bio sam profesor na univerzitetu. Na dan ispitivanja nije se mogao sresti nijedan profesor u učionicama gdje bi taj student trebalo da polaže jer je bio poznat kao ubica, uvijek je bio spreman da nekog ubije. Ono što je on radio bilo je: on bi došao sa mačem u salu za ispitivanje i odmah

bi svoj mač stavio na stol tako da bi ga svi mogli vidjeti. Tako mu ne bi smio prići ni jedan profesor, a on bi

donio svoje pribilješke i nesmetano bi prepisivao - tako je uvijek bio prvi.

Nijedan profesor nije htio da Buddhe promatrač na ispitima kojim je prisustvovao taj student. Moj rektor me je upitao: “Možeš li ti da obaviš to ispitivanje”? Rekao sam mu da nema problema za to.

On reče: “Ali, nitko nije spreman za to”. Ja mu rekoh: “Oni to ne shvaćaju”.

Zatražio sam od jednog mog prijatelja, koji je bio Sik, da mi posudi njegov kripan - to je vrsta vrlo oštrog, velikog i opasnog mača. Samo jedan potez i ode glava?”

On mi reče: “Što namjeravaš da učiniš sa mačem?” Rekoh mu: “Pokušavam da ga naučim da Buddhe

Sik”.

On mi odgovori: “To je dobro. VAH GURUJI KI FATAH VAH GURUJI KA KHALSA.” To je bila mantra

Sika. “To je način kako majstor pobjeđuje. To je način kako sljedbenici majstora pobjeđuju.”

On mi je tada dao svoj kripan i ja potom odoh u učionicu. Taj dječak je sjedio za stolom na kojem je bio njegov mač. Pri usporedbi sa mojim kripanom to je bio samo mali nož. Ja priđoh njegovom stolu i zabih svoj veliki kripan pored njegovog noža.

On me začuđeno pogleda i ja mu rekoh: “Odbaci sve listiće za prepisivanje koje si donio. Samo pogledaj moj kripan”.

Tada mu uzeh nož, na što on reče: “Što to radiš”?

Rekoh: “Ako samo još nešto kažeš, jedan potez i tvoja će glava biti na podu”.

On odgovori: “Ti izgleda nisi normalan. Ja nisam ništa loše uradio, a ti si spreman da me ubiješ”.

Rekoh mu: “Nije u pitanju loše ili dobro. U pitanju je tko ima veći mač - a ja sam taj. Ja tako imam i veću moć da te izbacim iz ove sale”. Potom bacih njegov nož kroz prozor.

Rekoh mu: “Ako odmah ne odložiš sve bilješke koje si donio sa sobom tvoja će glava letjeti kroz isti prozor”. On mi dade sve svoje bilješke i ja ih bacih kroz prozor.

Rektor je sve to promatrao sa strane. “Što se dogodilo? Stvari su letjele vani: prvo je nož izletio, zatim nekoliko knjiga - izgledalo je kao da je neki metež po srijedi”.

Rekoh mu: “Nemoj brinuti. Samo još jedna... ako se ovaj dječak ne bi promijenio ti ćeš vidjeti kako još jedna stvar leti vani”. On upita: “Što?” Ja mu odgovorih: “Njegova glava”.

Tada me on izvede ispred učionice i reče: “Žao mi je što sam vas angažirao za ispitivanje. Oprostite

mi, nemojte uraditi nešto tako”.

Odgovorih mu: “Nije bilo drugog načina da taj idiot dobije lekciju. Jer, svi profesori koje si poslao da ga ispituju su se plašili njegovog noža - nitko više nije bio spreman da dođe. Što je on još mogao da uradi? Jedino je mogao da vas ubije, zato sam ja i donio ovako veliki nož”.

To je ono čemu vas društvo nauči: prije ili kasnije morate biti znatno agresivniji ako ne želite da

izgubite. Morate da izborite svoj stav. Jer i svi drugi pokušavaju da ostvare svoju ambiciju.

Rektor mi je tada rekao: “Vi ste otpušteni. Nikada više nećete biti pozvani da vršite ispite”.

Ja mu na to odgovorih: “To je stvarno veliko od vas. To sam upravo tražio. To je nepotrebno jer ja ne želim da povrijedim nikoga. Život je taj koji će ih povrjeđivati - zašto bih ja bio taj? Zašto bih im ja dodavao više nevolja? Ali, isto tako, ja ne mogu popustiti nikom da mene vrijeđa. Veoma je dobro što ste me otpustili

zauvijek.

On me potom pogleda i reče: “Da, i ja mogu također doći u tvoju kancelariju sa još većim kripanom”. Rekoh mu: “Nema veze čiju će glavu kripan posjeći. On ne pravi razliku”.

“Što pod time mislite reći”? - upita on.

“Ja samo kažem da taj dječak može biti najbolji svake godine upravo zbog toga što ste svi vi kokoške, nepotrebno zaplašeni. On vam samo pokaže nož i tada je sve gotovo”.

Svo je društvo nasilničko i zato i ti moraš biti još više nasilan ako želiš da budeš ambiciozan. Ja želim ne - ambicioznog, ne - konkurentnog čovjeka, čovjeka koji nema žudnju. Svako dijete može biti buntovnik. Sve što on treba je da ne Buddhe odijeljen od svoje bezazlenosti.

Tvoj osjećaj da ti nosiš buntovnost u sebi je u redu. Svako ima svog buntovnika - ali je društvo previše

jako. Ono te čini kukavicom, podlacem. Ono se ne trudi da načini tvoju autentičnost. Ono nikom ne dopušta da Buddhe autentičan, osoben, jer tako može postati buntovnik protiv svega.

Ali sjeti se da prije no što postaneš buntovnik moraš ispuniti nekoliko uvjeta. Ja ne želim da budeš buntovnik  starog  kova,  treba  da  budeš  sasvim  svjež.  Moj  buntovnik  treba  da  nosi  nove  ideje,  nova

ostvarenja. Dok ne budeš imao dovoljno milosti, ljubavi, tišine svog srca, dok ti duboka meditacija ne Buddhe

dio tvog bića - što će donijeti više svjetlosti, svijesti - ti nećeš moći ispuniti moje uvjete. Samo pod tim uvjetima ja želim da budeš buntovnik. Tek tada ti ćeš biti sposoban da ne učiniš ništa loše. Tada će biti dobro sve što uradiš. Kada je od ljubavi onda je sve dobro. Ljubav je ta magija koja sve transformira ka boljem.

Ja želim prosvijetljenog buntovnika. To je moguće jer je i prosvijetljenost moguća. Buntovnici su i prije postojali. Sve što mi trebamo je da se sinteza toga dogodi - buntovništvo i prosvjetljenje, da se susretnu Lenjin i Gautam Buddha. To bi bio najljepši mogući fenomen.

Jedan prijatelj mi je iz Japana poslao statuu Gautam Buddhe. Bila je to rijetka statua, nikada prije nisam vidio tako nešto. Na jednoj ruci te statue je bila mala zemljana lampa sa pramičkom. Trebalo je da se stavi nešto ulja ili čistog maslaca kako bi ta lampa mogla svijetliti. Prijatelj mi je rekao: “Ovo je uvjet: mora da gori plamičak neprestano”. A u drugoj ruci te statue je bio isukan mač. To je bilo moguće samo u Japanu. Samo Japan je mogao stvoriti borilačke vještine i gađanje lukom koje se bazira na meditaciji. To je bila meditativna umjetnost.

Mi u Indiji ne možemo pojmiti da Gautam Buddha ima mač. Ali ljepota te statue je bila u tome što je polovina lica, koje je bilo obasjano svjetlošću te svijeće, odražavalo mir - tako tih i smiren, a na drugoj strani je njegovo lice bilo oštro nalik maču, bilo je to lice velikog ratnika. Umjetnik koji je stvorio to djelo mora da je uradio veliki posao. Na istom licu on nam je pokazao veliku sintezu - mač u rukama mira.

Ovo  je  moja  ideja  buntovništva,  buntovnika.  To  mora  proizići  iz  tvoje  ljubavi  prema  humanosti,

čovjeku, a ne iz bijesa prema prošlosti, samo iz kreativne milosti prema budućnosti. Ti ne treba samo da uništavaš staro; tvoj ideal, tvoj cilj je da stvoriš novo, a pošto se novo ne može stvoriti dok se ne ukloni staro ti to trebaš poništiti. No, nema nikakvog gnjeva u tome. To je jednostavni proces. Kada rušiš neku staru građevinu tada ti nemaš ljutnje i gnjeva u sebi. Ti samo raščišćavaš to mjesto kako bi izgradio novo i ljepše zdanje.

Moji sanijasini treba biti oboje: mir, tišina, svjetlost, kvaliteta njegovog unutrašnjeg bića, a isto tako i buntovnik protiv svake nepravde, protiv svake nehumanosti. Ali u kreativne svrhe... da materijaliziraš san jedne autentično humane zajednice koja će biti u mogućnosti da pruži jednake mogućnosti za sve; slobodu za sve, obrazovanje koje nije nasilničko, koje nije samo informativno već i transformativno, obrazovanje koje će te učiniti više individualnim i omogućiti da se ispolji i procvjeta najbolje u tebi.

Ti upravo sjediš sa ljudima koji imaju takav san. I ljudi izvana imaju jedan san - onaj kada su bili mala djeca - taj san je iste kvalitete ali je bio potiskivan, podcjenjivan. Njihove zabrane se mogu ukloniti.

Moji sanijasini trebaju biti goruća baklja koja se kreće svijetom kako bi dijelili svoju vatru sa svim onim

koji su za to spremni. I biti ćeš iznenađen, jer nema čovjeka koji nije sanjao lijepi san o budućnosti i koji nije bio u stanju bezazlenosti, koji makar jednom nije osjetio okus mira, ljubavi, ljepote. Ali sve ovo je bilo uništeno, zagađeno, oprljano od ružnih društvenih sistema. Jedina snaga leži u njihovoj vremešnosti, drevnosti. No, sada je to njihova moć, ta je drevnost iskazana kao velika slabost. To sada samo treba malo gurnuti, to je izumrlo društvo. Ono kopa vlastiti grob svojim rukama i stoji na samoj ivici tog groba. Ti treba samo da ga gurneš i odmah ćeš otkriti da je u grobu čovjek nalik Ronaldu Reganu. A sa takvim ljudima odlazi čitavi svijet koji je on predstavljao.

Mi treba da počnemo iz početka, sa polazne točke. Iznova Adam i Eva, iznova rajski vrt,... iznova pravi početak.