OSHO

BUNTOVNIK

SADRŽAJ:  

Sadržaj................................................ 2

VELIKA SINTEZA.............................................. 3

BUNTOVNIK GLASNIK NOVE ZORE.................................................. 5

ŽIVJETI SA VATROM U DUŠI................................................... 8

BOLJE POŽURI ILI ĆE ZEMLJA NESTATI ...........................................11

 

NASILJE JE SKRNAVLJENJE .................................. 13

DRUŠTVENA PRAVDA JE DRUŠTVENA OSVETA .............................................14

MIR JE U TVOM DOMU: UĐI I POGLEDAJ ......................................... 17

ŽIVOT JE JEDINI HRAM ............................................... 20

BUNTOVNIK JE SLOBODA UNUTAR SEBE .................................................23

AMBICIJA I KONKURENCIJA: NOSILAC DRUŠTVA .......................................... 25

BUNTOVNICI SU POTREBNI: SAMO INDIVIDUE VRIJEDE ............................28

BUNTOVNIŠTVO: SADA ILI NIKADA ............................................ 31

ZA TEBE JE TVOJE SVIJETLO JEDINO PRAVO SVIJETLO .......................................... 33

POTPUNA SLOBODA - NIŠTA MANJE ! ..........................................34

PROSVIJETLJENI BUNTOVNIK ĆE RAZDRMATI PRIJESTOLJA MOĆI .............................................. 36

UHVATITI PLAMEN ............................................ 38

NAJVIŠA AVANTURA LJUBAVI ...................................... 39

PRIHVATI ŽIVOT KAO PRELIJEPU ŠALU .................................... 40

VELIKA SINTEZA

Moj buntovnik, moj novi čovjek je Zorba Buddha.

Čovječanstvo je živjelo: ili u realnosti duše a iluzornosti materije, ili u realnosti materijalnog a iluziji duhovnog. Čovječanstvo se u prošlosti može podijeliti na materijaliste i spiritualiste. No, nitko se nije usudio da sagleda stvarnost o čovjeku. On je oboje istovremeno. On nije samo duhovan - nije samo svijest - a nije

samo ni materija. On je jaki sklad između materije i svijesti. Zapravo, materija i svijest i nisu dvije stvari već

samo dva aspekta jedne stvarnosti: materija je vanjština svijesti, a svijest je unutrašnjost materije. No, nije još bilo ni jednog filozofa, pisca ili duhovnog mistika u prošlosti koji je deklarirao ovo jedinstvo. Oni su uvijek bili skloni da dijele čovjeka nazivajući jednu stranu stvarnom, a drugu nestvarnom. To je stvaralo atmosferu šizofrenije u čitavom svijetu.

Ti ne možeš živjeti samo kao tijelo. To Isus misli kada kaže: “Čovjek ne može živjeti samo o kruhu” - ali to je samo pola istine. Ti ne možeš živjeti ni samo kao svijest, a ne možeš živjeti ni bez kruha. Ti posjeduješ dvije dimenzije svog bića i obije teže biti ispunjene jer daju podjednaku mogućnost za razvoj. No, prošlost je obično bila naklonjena jednoj na uštrb druge, i obratno.

Čovjek nikada nije bio prihvaćan u cjelini.

To je obično stvaralo bijedu, agoniju i veliko mračnjaštvo i noć koja je trajala tisućama godina, i izgleda kao da nema kraja. Ako slušaš tijelo tada uskraćuješ sebe, a ako ipak ne slušaš tijelo tada ćeš patiti od gladi, siromaštva i žudnji. Ako slušaš samo svoju svijest tada će tvoj rast biti jednostran: svijest će se razvijati ali će tijelo biti zgrčeno i ravnoteža će biti izgubljena. U ravnoteži je tvoje zdravlje, u ravnoteži je tvoja cijelost, tvoja radost, tvoja pjesma, tvoj ples.

Zapad je odabrao da sluša tijelo i postao je sasvim gluh kada je u pitanju stvarnost svijesti. Krajnji rezultat je velika nauka, moćna tehnologija, društveno bogatstvo, bogatstvo svjetovnih stvari: a usred svega

toga bogatstva je siromah bez duše, sasvim izgubljen - ne znajući tko je, osjećajući se kao nakaza koja je

slučajno na zemlji.

Dok se svijest bogati materijalnim svijetom dotle će tijelo biti teško, a duša biti slabašna. Ti si toliko opterećen vlastitim izumima, vlastitim otkrićima za koja misliš da su donijela bolji život iako se zapadna inteligencija slaže da to nije dovoljno valjano.

Istok je odabrao svijest, a odbio sve što je materijalno - uključujući u to i tijelo - kao maya, kao iluziju, kao opsjenu u pustinji koja samo tako djeluje, a koja nema ničeg stvarnog u sebi. Istok je stvorio takve ljude kao što su Gautama Buddha, Mahavira, Patandžali, Kabir, Farid, Rajid - dugu liniju ljudi sa velikom sviješću, sa svjesnošću. No, Istok je isto tako stvorio milijune siromašnih, gladnih, bolesnih koji su umirali kao psi - bez dovoljno hrane, čiste vode za piće, odjeće i zaštite.

Čudne li situacije... Na Zapadu svakih šest mjeseci oni uništavaju milijune dolara vrijednosti u mlijeku i drugim proizvodima bacajući ih u ocean jer im je to višak koji može zauzimati prostor u skladištima i da snizi cijenu tih proizvoda, što bi moglo poremetiti njihovu ekonomsku strukturu. Na jednu stranu, u Etiopiji svaki dan umre hiljadu ljudi dok u isto vrijeme Evropska ekonomska zajednica uništava ogromne količine čiji troškovi uništenja vrijede dva milijuna dolara. Tko je odgovoran za ovakvu situaciju?

Bogati čovjek na Zapadu traga za svojom dušom, a nailazi na prazninu bez imalo ljubavi, iskrene molitve za čovjeka, već samo riječi koje kao papagaj uči u nedjeljnoj školi. U njemu nema ničeg duhovnog, nema osjećaja za druga ljudska bića, nema poštovanja prema životu, pticama, drveću, životinjama - a

uništavati je sasvim lako.

Možda se Hirošima i Nagasaki i ne bi dogodili da čovjek nije mislio da samo postoji materija. Toliko mnogo nuklearnih bombi možda ne bi bilo ispaljeno da je čovjek pomislio da postoji skriveni Bog, skriveni sjaj koji ne treba uništavati već otkrivati, koji ne treba razarati već osvijetliti - treba otkriti hram božji. No, ako je čovjek samo tvar, ako je samo kemija, tjelesan, kostur prekriven kožom tada sa smrću sve nestaje, ništa ne ostaje. Stoga je bilo moguće i ono što je učinio Adolf Hitler ubiti šest milijuna ljudi bez razmišljanja. Ako su ljudi samo materija čemu onda dvoumljenje.

Zapad je izgubio svoju dušu, svoju unutarnjost. Predavši se nerazumlju, dosadi i mrzovolji - nije mogao ni naći sebe.

Stoga je svako naučno otkriće bilo beskorisno jer je kuća bila puna svega samo nije bilo domaćina u

 

njoj.

Na Istoku je drugačije, domaćin je prisutan ali je kuća prazna. Teško je uživati u životu praznog

 

stomaka, bolesnog tijela, sa smrću koja te okružuje: nemoguće je biti meditativan. Stoga smo mi na Istoku bili nepotrebno gubitnici. Svi naši sveti ljudi, filozofi - i spiritualisti i materijalisti - su odgovorni za ovaj kriminal prema čovjeku.

Zorba Buddha je odgovor za sve. To je sinteza duha i materije. To je deklaracija da nema konflikta između duše i tijela, svijesti i materije: da možemo biti bogati na obije strane. Možemo imati sve što je svijet otkrio: nauku i tehnologiju, a možemo i imati sve što su Buddha, Kabir, Nanak otkrili u svom unutarnjem biću: cvijeće, ekstaze, miris božanskoga, krila krajnje slobode.

Zorba Buddha je novi čovjek, buntovnik.

Njegovo buntovništvo se sadrži u težnji da uništi šizofreniju kod čovjeka, da uništi podijeljenost: da uništi spiritualnost koja je protiv materijalnosti, da uništi materijalnost koja je protiv spiritualnosti. To je

manifestno da je tijelo i duša zajedno, da je egzistencija prepuna duhovnosti, da su čak i planine žive, da je

drveće osjetljivo, da je sve bitisanje ujedinjeno, ili da je možda to samo jedna energija koja se ispoljava na

 

dva načina: kao materija i kao svijest. Kada se energija iščisti tada se ispoljava kao svijest, a kada je energija sirova, kruta, neiščišćena - tada izgleda kao materija. Čitava egzistencija i nije ništa drugo do jedno energetsko polje.

To je moje iskustvo - to nije samo moja filozofija. To je i potvrđeno od moderne fizike i njenih otkrića: egzistencija je energija. Mi možemo dopustili čovjeku da ima oba svijeta zajedno. On ne treba da napusti ovaj svijet da bi dospio do onog drugog, i obratno. Zapravo, imati samo jedan svijet, dok si u mogućnosti da imaš oba je nepotrebno izazivanje siromaštva.

Zorba Buddha je najbolja mogućnost.

On će živjeti svoju prirodu do krajnjih mogućnosti. On će pjevati pjesme ove zemlje.

On neće odbiti zemlju, a neće odbiti ni nebo. On će zahtijevati sve što ova zemlja ima: svo cvijeće, sva zadovoljstva, a tražiti će i sve što nebo može pružiti. On će tražiti pravo na svu egzistenciju kao na svoj dom.

Čovjek prošlosti je bio siromašan jer je dijelio egzistenciju. Novi čovjek, moj buntovnik, Zorba Buddha traži pravo na svu egzistenciju kao na svoj dom. Sve što postoji je za nas i mi treba da to koristimo na

najbolji mogući način -bez imalo krivnje, bez nedoumice, bez probirljivosti. Bez probirljivosti koristi i uživaj u

svemu što ti materija pruža, a isto tako uživaj u svemu što ti svijest dopušta.

Budi Zorba, ali ne zastani tu. Kreni dalje prema biću što je Buddha. Zorba je samo pola, kao što je i Buddha samo pola egzistencije.

Ima jedna stara priča. U jednoj šumi u blizini grada živjela su dva prosjaka. Prirodno, oni su bili u neprijateljstvu u kojem su obično ljudi istih profesija - dva liječnika, dva profesora, dva sveca. Jedan od njih

je bio slijep dok je drugi bio bez nogu, ali su oba bila suparnički nastrojena i čitav dan bi se u gradu

nadmetali.

Jedne noći njihovu kolibu je zahvatila vatra koja se širila šumom. Slijepi čovjek je mogao istrčati vani, ali nije znao na koju stranu se vatra širi i gdje da bježi, a hromi čovjek je pak vidio sve ali nije mogao bježati - vidio je samo kako mu se smrt približava.

Oba su zaključili da su potrebni jedan drugome. Hromi je donio iznenada odluku: “Slijepi može trčati, a ja mogu vidjeti kuda trči.” Oba su u tom trenutku zaboraviti na svoja suparništva. U takvom kritičnom trenutku, kada su oba izložena opasnosti, nužno se zaboravlja na sva neprijateljstva. Sva su neprijateljstva u suštini glupost.

Oni su stvorili veliku sintezu; dogovorili su se da slijepi čovjek iznese hromog na svojim leđima vani i tako su mogli funkcionirati kao jedan čovjek. Tako su i spasili svoje živote. Pošto su spasili jedan drugoga

tada su postali i prijatelji - po prvi put su odbacili svoja neprijateljstva.

Zorba je slijep - on ne može vidjeti, ali on može plesati, može pjevati, može se radovati. Buddha može vidjeti, ali on samo može vidjeti. On je čisto oko - jasnoća i uočavanje - ali on ne može plesati; on je stiješnjen: ne može pjevati, ne može se radovati.

Krajnje je vrijeme za sjedinjenje Zorbe i Buddhe. Svijet je u plamenu i svačiji život je u opasnosti. Samo takav novi čovjek može spasiti čovječanstvo. Takvo sjedinjenje je jedina nada. Buddha može doprinijeti sviješću, jasnoćom, očima koje vide i dalje, koje vide i ono što je nevidljivo. Zorba može dati svoje cijelo biće Budinoj viziji - učiniti da to ne Buddhe samo suha vizija već učiniti da to Buddhe veselje ispunjeno plesom, ekstatični put života.

Ambasador Šri Lanke mi je napisao pismo u kojem traži od mene da prestanem da koristim složenicu Zorba Buddha jer je Šri Lanka budistička zemlja i da to:”... vrijeđa naše religiozno osjećanje jer ti miješaš različite ljude, Zorbu i Buddhu.” Ja sam mu petom napisao pismo: “Pošto ti ne shvaćaš da Buddha nije ničije

lično vlasništvo, i Buddha nije samo nužno Gautama Buddha kome ste vi klanjali hiljadama godina u vašim

hramovima. Buddha jednostavno znači “onaj koji je probuđen”. To je samo pridjev, a ne vlastito ime. Isus se isto tako može nazvati Buddhom, Mahavira je i bio nazivan u džainističkim knjigama, Buddha. Lao Tzu bi isto tako mogao biti nazvan Buddhom - i svako tko je prosvijetljen je Buddha. Dakle, probuđenost nije ničije vlasništvo - svako tko spava može se i probuditi. To je zapravo logični i prirodni zaključak: ako si sposoban da spavaš tada si sposoban i da se probudiš. Zorba je uspavan iako on ima mogućnosti da Buddhe probuđen. Zato ne budite nepotrebno razdražljivi, ljuti. Ja ne govorim o vašem Gautama Buddhi, već go- vorim o čistom kvalitetu probuđenosti. To ja koristim samo kao simbol.”

Zorba Buddha jednostavno znači novo ime za novo ljudsko biće, novo ime za novo vrijeme, novo ime za novu epohu.

On mi nije više odgovorio. Čak i čovjek koji drži mjesto ambasadora je toliko podcjenjiv, glup. On je mislio da piše veoma bitno pismo meni, a da nije nikada ni razmislio o imenu i značenju riječi Buddha.

Buddha nije prezime Gautame. Njegovo pravo ime je Gautam Sidarta. Sidarta je njegovo ime a Gautam porodično ime, prezime. On je nazvan Buddha tek kada se prosvijetlio, inače bio je Zorba. Svako tko nije

probuđen je Zorba.

Zorba je izmišljeni karakter, čovjek koji vjeruje u zadovoljstva tijela, zadovoljstva čula. On uživa potpuno u životu bez da razmišlja što mu se može dogoditi u narednom životu - bilo da završi u raju ili da skonča u paklu.

Zorba je bio jedan siromašni sluga. Njegov gazda je bio veoma bogat, ali veoma ozbiljan kako samo to može biti Englez. Jedne noći za punog mjeseca...Nikada neću zaboraviti to što je on tada rekao svome gazdi. Zorba je bio u svojoj sobi i poslije kraćeg vremena izašao vani sa gitarom u rukama i željom da pleše po plaži. Pozvao je svog gazdu da mu se pridruži. Rekao je: “Gazda, samo jedna stvar ti ne valja - previše razmišljaš. Dođi! Ovo nije vrijeme za razmišljanje: mjesec je pun i cijeli ocean pleše. Nemoj propustiti ovaj

 

izazov!”

On je vukao gazdu rukama. Gazda je pokušavao da se odupre i da ne pođe sa njime, jer je Zorba bio sasvim lud. On je običavao da pleše na plaži svake noći. Gazda je bio u nedoumici: što ako neko naiđe i vidi ga kako stoji na plaži sa slugom. A Zorba ne samo da ga je pozivao da dođe, on ga je i pozivao da plešu zajedno. Vidjevši noć punog mjeseca, ocean kako trepti, Zorbu koji pjeva uz gitaru, iznenada se u gazdi počela buditi energija i pokretati noge što nije osjetio nikada do tada. Ohrabren i ubijeđen, on je konačno počeo uživati u plesu. U početku je bio suzdržljiv, no kako nije nikoga bilo na plaži u kasnoj noći, on se sasvim predao. Tada je zaboravio sasvim na svijet i postao jedno sa Zorbom koji pleše, oceanom koji pleše, i mjesecom koji pleše. Sve je postalo jedno i sve je bilo ples.

Zorba je izmišljeni karakter, a Buddha je objektivan za onog koji odbaci svoj san i postane probuđen. Budisti ne treba da su uvrijeđeni. Ja sam dao Buddhi energiju kako bi mogao plesati i dao sam Zorbi oči kako bi mogao vidjeti iza neba i proširiti svoje iskustvo egzistencije i evolucije.

Moj buntovnik nije drugo do Zorba Buddha.