BUNTOVNIK GLASNIK NOVE ZORE

Voljeni Osho,
da li buntovnik pripada nekoj kategoriji?

Buntovnik, po svojoj pravoj prirodi, ne može pripadati nekoj određenoj kategoriji. On upravo predstavlja novu kategoriju, on uvodi novog čovjeka u svijet. On je glasnik nove zore, novog početka. Nikakva kategorija iz prošlosti ne može sačinjavati njegovo biće. Sve kategorije koje su do sada postojale ukazuju na neuspjeh ili nesposobnost da mijenjaju čitavo čovječanstvo.

Buntovnik je sjeme transformacije svega.

Bilo je zaista i velikih ljudi u svijetu, ali čak i najveći su mali pri usporedbi sa autentičnim buntovnikom o kojem ja govorim jer su oni svi, na bilo koji način, ipak činili kompromise sa vladajućim sistemom. To je mjesto na kojem se buntovnik razlikuje od svih njih.

Oni su bili mudri ljudi, bili su kreativni umjetnici, bili su muzičari, plesači, raznovrsni ljudi - prošlost je proizvela zaista izuzetne ličnosti - ali im je ipak nešto nedostajalo. Jedna osnovna stvar im je nedostajala, a to je odvažnost da se odupru kompromiserstvu sa nosiocima uloženih interesa. Nitko od njih nije bio potpuno u svom buntovništvu. Da, djelomični buntovnici su postojali, ali djelomično buntovništvo nije dovoljno. Čovjek treba potpune buntovnike koji mogu da promijene odredište čovječanstva koje je krenulo ka groblju. Oni trebaju da promijene smjer kretanja u pravcu edenskih vrtova.

Buntovnik će trebati da stvori vlastitu kategoriju - po svom načinu života, po vlastitoj odgovornosti, svojoj kreativnosti, po svojoj ljubavi i svojom nekompromisnom pristupu što ga jedino može odvojiti od prošlosti. Buntovnik neće imati prošlost, povijest. On ima samo sadašnjost i prostranu budućnost koja mu se ukazuje. Ta budućnost neće biti uslovljavana mrtvom prošlošću jer za buntovnika ne postoji prošlost.

Buntovnik je potpuna sloboda, potpuna ljubav, potpuna kreativnost. On je sasvim nova vrsta čovjeka što je bio san nekolicine velikih ljudi u prošlosti, nekolicine pjesnika, filozofa, nekolicine mistika. No, to je samo ostalo njihov san; toliko nedokučivo da su ljudi to počeli nazivati utopijom, a te pjesnike i mistike -

utopistima.

Riječ utopija u svom korijenu znači ;,ono što nikada neće doći”. Ti o tome možeš sanjali, no tvoji snovi su u suštini bespredmetni, to je utopijsko, to neće doći. To je beznadežna nada. To je opijum koji drži ljude u snu, halucinaciji, tako da mogu da toleriraju svoju veliku bijedu i patnje koje doživljavaju u sadašnjosti.

Buntovnik nije san. Buntovnik je stvarnost. On nije utopija. On je stvarna realizacija čovjekovih mogućnosti. On je ispunjeno obećanje, ostvareni san. Prirodno, on i ne može pripadati bilo kojoj kategoriji. On će trebati stvoriti svoju kategoriju. To će se obistiniti  jednostavnom činjenicom  da mnogo, mnogo inteligentnih ljudi, mladih, živahnih, spremnih da krenu ka izazovu nepoznate budućnosti...malo po malo forma te kategorije će se uobličiti.

Postoje zapreke za buntovnika da dođe. Najveća zapreka za njega je ta što je protiv masa kao odlučujućeg pojma, protiv masa koje imaju svu moć. Buntovnik je osjetljiv i nježan poput ruže. Ti ga možeš uništiti veoma lako, ti ga možeš žrtvovati bez većih teškoća. Ali ja sada ipak osjećam veliku garanciju da će se buntovnik roditi - možda se već i rodio. Narodu će trebati još samo malo vremena da ga prepoznaju. On je sasvim nov, on ne pripada nikakvoj kategoriji: možda će ipak ponekad biti potreban mali jaz da bi ga prepoznao.

Zašto sam ja tako siguran u to? Siguran sam u to stoga što je čovjek prispio do krize koju nikada do sada nije susreo. On je sada na mjestu gdje treba da se odluči: ili novog čovjeka ili sveopće samoubistvo, a ja sam ubijeđen da čovječanstvo neće izabrati samoubistvo. To je garancija, to je moja nada da će se novi čovjek uzdići. Dani starog čovjeka su prošli. On je živio previše, čak i posthumno. On je bio mrtav još davno. No, njegovo vrijeme je ipak skončano. On je i stvorio takvu situaciju da se pojavi novi čovjek, buntovan čovjek koji se buni protiv svih religija, svih vlada, svih vladajućih sistema, uloženih interesa; buneći se protiv svega onoga što je čovjeka držalo slijepim držalo u zatočeništvu, tjeralo ga da živi u mraku, nikada mu ne dopuštajući da okusi ljepotu života.

Bivši čovjek je stvorio takvu situaciju koja je tek trebalo da se dogodi, to je dolazilo malo pomalo. Svaki

naredni rat je bivao sve opasniji. Albert Ajnštajn je bio upitan: “Možeš li nešto da nam kažeš o trećem svjetskom ratu?”

On je rekao: .,Žao mi je. Ne mogu vam ništa reći o trećem svjetskom ratu, ali ako nešto želite saznati o četvrtom onda vam o tome mogu reći.”

Čovjek koji je pitao bio je u čudu kako mu može nešto reći o četvrtom ratu ako ništa ne zna o trećem. Ali ga ipak upita u nevjerici: “U redu, što možeš reći o četvrtom svjetskom ratu?”

Albert Ajnštajn mu tada odgovori: “Četvrti se nikada neće dogodili - tek toliko se može reći o četvrtom ratu. O trećem se ništa neće reći.”

Svi vaši veliki ratnici, osvajači, sve vaše povijesne ličnosti, svi vaši takozvani veliki ljudi su doveli smrt

na zemlju. Doveli su smrt tako blizu nas da sada čovječanstvo mora izabrati pravu alternativu. A druge alternative ne postoji do Novi čovjek. Stari čovjek je izagnao sebe iz egzistencije.

Buntovnik će imati novu moralnost. Ta moralnost neće biti po nečijim zapovijestima već samo po vlastitoj  svijesti.  On  će  ostvariti  novu  religioznost,  ali  neće  pripadati  nijednoj  religiji  jer  je  to  glupost.

Religioznost je privatni, osobni pojam. To je nešto nalik ljubavi i zato to ne može biti organizirano. Onda kada

pokušaš da organiziraš istinu ili ljubav ti je tada ubijaš. Organizacija djeluje skoro kao otrov. Novi čovjek neće biti kršćanin, Hindus, muhamedanac ili budist. On će samo biti religiozan, spiritualan, duhovan.

Religioznost se tada neće uzimati kao vjerovanje već kao način života - milostiv način života, divan život, odgovoran način života, put ispunjen sviješću i ljubavlju, ispunjen prijateljstvom i podjelom svih dobara. To će biti način koji će donijeti novi svijet, svijet bez granica. Tada neće biti potrebne vojske, naoružanja,

neće biti potrebne nacije ni religije. A ono što je potrebno je malo meditativnosti, malo tišine, malo ljubavi,

malo više humanosti... samo malo više i egzistencija bi  postala  miomirisna i  ispunjena nečim  sasvim jedinstvenim i novim tako da moraš naći neku novu kategoriju za to.

Redovnice u jednom samostanu su bile uznemirene. Viša sestra ih je pozvala i zatražila da joj kažu što je po srijedi. Nitko nije htio govoriti dok se napokon jedna nova redovnica nije ohrabrila i rekla: “Ono što ovom mjestu nedostaje je nekoliko zdravih muškaraca.”

Glavna sestra je bila šokirana. “Dobro, ona je u pravu. To je samo ljudska priroda”, rekoše i druge

redovnice ohrabrene.

“Onda, dobro” - reče Viša sestra. “Sve ću vas opskrbiti sa svijećama pa se tako zadovoljite.” “To nije dovoljno dobro, mi smo to probale” oglasiše se neke.

“To je bilo dobro kada sam ja bila mlada”, reče na to Viša sestra. “U čemu je vaša primjedba?”

“Pa, reče im Glavna sestra, zar vam to nije isto. Postupak je isti: unutra, van, unutra, van,...To će vas također zamoriti.”

Čovjek je umoran od svega staroga - stare politike, starih religija, starih duhovnosti, starih svetaca, starih vrijednosti. Čovjeku je postalo krajnje dosadno.

Ovaj vijek je dao priliku samo jednoj filozofskoj školi, a to je egzistencijalizam. U tom učenju je dosada glavna tema; Ne Bog, ne da li egzistencija počiva na materiji ili svijesti, da li smo za pakao ili raj, da li smo za

teoriju reinkarnacije ili preporod. Glavna tema je ipak dosada. I nije bezazlena stvar da su baš današnji

mislioci otkrili da je najveća čovjekova potreba kako izaći iz dosade koja postaje sve teža i teža. To je nalik crnim oblacima koji se nadnose i uništavaju svu radost čineći život bespredmetnim, stvarajući situaciju u kojoj izgleda da su rođenje i život samo prokletstvo a ne blaženstvo.

Filozofi su tvrdili da je život prokletstvo, besmislena dosada, neprekidna patnja koja nema smisla. Ti previše patiš, žrtvuješ se mnogo, a kraj rezultira jednostavno u ništa

Političari su doveli nacije u stanje stalnog rata ponekad hladnog, ponekad vrelog - ali se rat ipak nastavlja u čemu im i naučnici pomažu na putu koji može uništiti ovu planetu. Toliko je puno nuklearnog naoružanja na zemlji da se ona može uništiti čak sedam puta. Ta je statistika stara deset godina.

To je veoma čudna kombinacija. Filozofi nude samoubistvo kao jedini izlaz iz ove zbrke, a političari

stvaraju komunizam, demokraciju, socijalizam, fašizam i svakojake ideologije - ne za čovjeka već za žrtvovanje nekim idealima. Potom su i naučnici proizveli pravo oružje za pravo vrijeme tako da se u bilo kom trenutku može život uništiti na ovoj planeti.

Ja ne vjerujem da će se to dogoditi iako su sve pripreme za to obavljene - i više nego što je potrebno. To se ipak neće dogoditi jer život ima izuzetnu težnju za vječnim trajanjem, za vječnom ljubavlju - to nije žudnja za smrću. Upravo je i novi čovjek garancija da će se uništiti sve ono što čovječanstvo drži blizu smrti.

Prepreke su velike ali i te prepreke imaju svoju pozitivnu stranu. Pošto one donose smrt čovječanstvu, čovječanstvo se trudi da nađe izlaz iz takve situacije, trudi se da opstane - rađa se velika buntovnost i nemirenje sa nacijama, religijama, dosadnim filozofijama nalik egzistencijalizmu; destruktivnim naukama, tehnologijama; političarima i religioznim vođama koji su podijelili čovječanstvo i izazvali diskriminacije među narodima, a sve to bez razloga.

Novi čovjek ima sve šanse da Buddhe izbavitelj. Isus nije uspio da izbavi čovječanstvo, isto tako ni Gautam Buddha, ni Krišna - ali buntovni mladi svijet svugdje oko nas je na putu da Buddhe spasilac ovog čovječanstva. Ja vjerujem mladim ljudima, vjerujem u njihovu težnju za ljubavlju, njihovu težnju za životom; vjerujem u njihov poriv za pjesmom, plesom i sviranjem. Ja ne vidim da su oni spremni da umru. Ako pak čovjek prošlosti želi da umre on može izvršiti samoubistvo, nitko ga u tome neće spriječiti. Ako su političari toliko zainteresirani za smrt oni se mogu baciti u ocean. Ali oni nemaju nikakvog prava uništiti one koji još nisu ni okusili radost života, koji nisu ni udahnuli miris bitisanja, koji nisu ni vidjeli ljepotu svijeta i zvijezda, sunca i mjeseca, koji nisu spoznali sebe, koji još nisu bili putnici na vlastitom unutarnjem putovanju, koji su

sasvim neupoznati sa vlastitom subjektivnošću, sa svojim blagom.

Ne, mladost cvjeta, bilo kojih godina da je... a svako tko voli život je mlad. Čak i na samrtničkoj postelji. ako voliš život - ti si mlad. I zato su svi oni koji su ljubavnici života na putu da stvore pravu atmosferu dobrodošlice za buntovni duh čovjeka - druge alternative ne postoji.

Moja uvjerenost o buntovniku kao spasiocu čovjeka i ove planete je potpuna - kategorično potpuna. Buntovnik baš treba da Buddhe bez straha od javnog mišljenja, bez straha od masa, bez straha od maski, ponašanja.

Jedan svećenik je želio da sakupi novac za svoju crkvu. Rečeno mu je bilo da se sreća krije u uzgajanju i uvježbavanju trkaćih konja. Zbog toga je odlučio kupiti jednog i oprobati sreću. Pošto je dobar konj bio skup kupio je jednog magarca. Kratko potom je stupio na trkalište i na njegovo iznenađenje plasirao se na treće mjesto. Sljedećeg dana na sportskoj stranici lokalnih novina pojavio se napis: “Svećenikovog magarca šou”.

Svećenik je bio razljućen i nezadovoljan pa je ponovo pristupio sa svojim magarcem na sljedećoj trci. Ovog puta je pobijedio a novine su na naslovnoj strani donijele napis “Svećenikov magarac ispred svih.”

Biskup je bio nezadovoljan sa takvom vrstom publiciteta te je zatražio od svećenika da više ne učestvuje na trkama. Sljedećeg dana su novine napisale: “Biskup zbrisao svećenikovog magarca.” No to je

bilo previše za biskupa pa je naredio da svećenik sjaše s magarca i da ga ustupi jednoj opatici iz obližnjeg

samostana. U novinama se potom pojavio napis: “Svećenica ima najboljeg magarca u gradu.” Od toga je biskupu bilo zlo.

Kasnije je obavijestio tu svećenicu da mora nekom dati magarca odmah. Tako je ona odmah prodala magarca jednom farmeru za deset dolara. Novine su tada vjerno prenijele vijest: “Svećenica trguje magarcima od deset dolara.” Sljedećeg dana su sahranili biskupa.

Nemoj uopće brinuti o lokalnim novinama, javnom mišljenju, što ljudi govore o tebi. To je način na koji

mase dominiraju pojedincima vjekovima unazad. Oni koji žele biti svoji ne smiju se osvrtati na to što ljudi govore o njemu. Dokone mase su uvijek bile protiv bilo kakve revolucionarnosti, buntovništva, promjena - protiv i najmanjih mijenjanja - i zato su pojedinci kažnjavani.

Kada je prvi vlak krenuo u svakodnevnu upotrebu konzervativno svećenstvo je anatemisalo taj poduhvat govoreći da bog nije izumio vlak kada je stvarao svijet te stoga vlak može samo biti izum đavola. Potkrepljivali su tu tvrdnju objašnjenjima kako vlak i izgleda nalik đavolu jer su prve lokomotive bile čelične i ružne. Crkva je čak i osudila na svojim misama takva sredstva prijevoza riječima: “Da nitko ne uđe u vlak jer će vas on odvesti ravno do đavola!”

Tadašnji vlakovi nisu išli daleko, tek nekih dvadesetak kilometara. Za prvo putovanje uprava željeznice je ponudila besplatno putovanje, doručak, ručak, kao i povratak na polaznu stanicu. To je bilo uzbudljivo putovanje od dvadeset kilometara i izuzetna prilika da budete prvi putnik u vlaku na takvom povijesnom putovanju. Ali, isto tako, narod koji inače nije običavao da ide u crkvu okupljao se da čuje što će reći biskupi i popovi o tome. Sve crkve su bile pune. A ti ljudi su govorili: “Ne budite opčinjeni đavolom. Vidite, on vam nudi i besplatno putovanje i ručak.” I još su govorili: “Što vi znate - taj vlak će sigurno krenuti, ali hoće li se zaustaviti? On neće stati i tko zna gdje će vas odvesti?”

To je govorio patrijarh Engleske. “Ovaj vlak je naručen od đavola i kada jednom uđete u njega više nećete moći izaći. Što ćete onda raditi? Samo jedan doručak i jedan ručak i vaš život je okončan.”

Ljudi su bili veoma uplašeni - u jednu ruku izazvani a u drugu uplašeni - no, ipak se našlo nekoliko protuha i kriminalaca koji su rekli: “U redu, pa ako i ne stane nećemo brinuti - no, vidjet ćemo!” Kada je

nekoliko njih ušlo i nekoliko drugih je reklo: “Ako oni mogu, zašto da i mi ne rizikujemo?”

Ali vagoni su bili još skoro prazni. Gdje je moglo stati po šezdeset ljudi bilo ih je samo desetak. U čitavom vlaku nije bilo više od sto ljudi koji su se tresli od straha. Jeli su svoj doručak ali su mislili:” Ovo nam je posljednji doručak, još samo ručak i sa nama je gotovo.'' A potom taj vlak...a on je išao veoma brzo za njihov pojam, nikada takvo nešto nisu vidjeli - i sami đavo je tim mogao upravljati - tako je to bilo.

No, svećenstvo i kršćanski lideri su potom izgledali glupo. Vlak se vratio - i stao. Stoga je jasno da je sve novo, čak i obični vlak, za mase bilo strašno. Oni su obično protiv svega novog. Ali mase su u vlasti religioznih vođa, političkih vođa, a ti ljudi i ne žele da se bilo kakva promjena dogodi jer svaka promjena opasnost za status quo, opasnost za vladajuće interese. Svaka promjena će donijeti i nove promjene i oni se moraju rukovoditi po tim promjenama. Tko zna da li će to ići njima na ruku? Možda će im štetiti? Život je za te religiozne vođe i političare veoma udoban i uspješan da oni ne žele da se išta mijenja, žele da ostane sve vječno isto.

No, sada je situacija sasvim drugačija. Vladajuća klasa je dovela život u takve okolnosti da  je promjena nužna - živjeti ili umrijeti? Izbor je sasvim jasan i ja sam sasvim siguran da nitko neće izabrati smrt.

Ako ljudi izaberu život tada će izabrati i životne vrijednosti. Tada će opstanak religije biti isključen. Svećenici će morati da nađu neke nove dimenzije. Tada će sveci biti pijanici, slikari, plesači i pjevači. Tada će meditanti - prosvijetljeni ljudi, viša svijest i svjesni ljudi biti na sceni.

Mi se sve više približavamo velikoj transformaciji i sve više to uočavamo u našim životima. Nešto tako

rijetko i jedinstveno, što se nikada prije nije dogodilo i što se nikada više neće dogoditi ako ga sada ne prihvatimo, pokušava se izdići.

Ti ćeš se osjetiti sretnim i blaženim da možeš vidjeti veliku transformaciju svih starih vrijednosti, starih ideja i rođenje novih vrijednosti, novih ideala, novih kategorija počasti i poštovanja.