BUNTOVNICI SU POTREBNI: SAMO INDIVIDUE VRIJEDE

Voljeni Osho,

što takvo divno i prosvijetljno biće kao ti radi ovdje sa ovom šarenom masom ljudi kao što smo mi? Zapravo, ja i ne želim da znam što ti radiš. Ali molim te nemoj prestati da to radiš.

Svaka masa je šarena masa, samo individue nisu šarene. Svaka individua je autentična svijest. Trenutkom pripadanja masi ona gubi svoju svijest; tada kolektiv dominira nad njom, ona tada biva mehanički um.

Pitaš me što ja radim? Ja činim jednu običnu stvar - izbavljam individue iz šarene mase, dajem im individualnost i ponos. Ja ne želim da postoji masa u svijetu, bilo da se oni okupljaju pod imenom religije, nacionalnosti ili u ime rase - to nije bitno. Mase su kao takve ružne, mase su počinile najveće prijestupe jer one nemaju svijesti. To je samo kolektivna nesvjesnost.

Svijest čini od pojedinca individualnost - usamljeno drvo bora koje plaše na vjetru, usamljeni osunčani vrh planine u svojoj ljepoti i slavi, usamljeni lav i njegov moćni rik koji odzvanja u daljini.

Masa je uvijek stado ovaca, a čitava prošlost je  bila  samo jedan  napor da  se  svaka  individua poistovjeti sa zupcem na zupčaniku, da se poistovjeti sa mrtvim dijelom mrtve mase. Sve što je on više

nesvjestan i što su mu ponašanja uzrokovana dominacijom kolektiva, on je sve više bezopasan. Zapravo, on tako postaje neškodljiv. On tako ne može uništiti ni vlastito ropstvo. Naprotiv, on počinje glorificirati vlastito

ropstvo: njegovu religije, naciju, rasu, boju kože. To su njegova ropstva, ali to on počinje čak i da slavi. Kao

pojedinac on pripada masi. Svako je dijete rođeno kao individua, ali vrlo rijetko čovjek umire kao individua.

Moj se rad sastoji u tome da se susretnete sa svojom smrću sa istom bezazlenošću, sa istom individualnošću i integritetom sa kojim si susreo svoje rođenje. Između tvojeg rođenja i tvoje smrti taj ples će ostati svjestan, tvoja osama će dospjeti do zvijezda... sam, beskompromisan - buntovni duh. Dok ne postigneš taj buntovni duh nećeš imati ni duha uopće. Nema druge vrste duhovnosti.

A ti budi siguran u to da ja neću prestati. To je moje jedino zadovoljstvo - da učinim što više ljudi slobodnim od njegovih ograničenja, mračnjaštva, lisičina, lanaca, a da ih dovedem na svjetlost dana kako bi vidjeli ljepotu ove planete, ljepotu ovog neba, ljepotu ovog bitisanja. Osim toga, nema drugog boga, ni božjeg

hrama. Samo u slobodi ti možeš ući u taj hram.

U kolektivnosti i masi ti se uvijek vraćaš mrtvilu prošlosti. Čovjek koji živi po nalogu mase je prestao da živi. On jednostavno slijedi nekog kao robot. Možda je i robot nešto individualniji od ovog takozvanog individualca u masi... jer sada u Japanu postoji oko sto hiljada robota  - mehaničkih ljudi  koji  rade  u fabrikama. Upravo u ova dva mjeseca čudne stvari su se dogodile. Vlada se zabrinula, naučnici su se zabrinuli a nisu u mogućnosti da pruže neko pravo objašnjenje. Sve do tada roboti su radili poslušno, nitko nije ni mogao pomisliti da bi se oni ikada mogli pobuniti, ali su već deset ljudi ubijeni u zadnja dva mjeseca.

Roboti rade - oni rade po kompjuteru, oni su unaprijed programirani, oni ne mogu raditi ništa drugačije no što im je taj program naložio. Ali je stvarno čudno da su iznenada tih deset robota prestali raditi, okrenuli se ka čovjeku koji je sa njima radio i ubili ga. Broj od deset ubijenih osoba je izmišljotina vlade. Nijedna vlada ne govori istinu. Moje iskustvo je da uvijek treba udesetorostručiti broj koji vlada daje. Ako oni kažu da je deset osoba umrlo tada je sigurno to sto osoba, možda i više. Oni uvijek pokušavaju da smire mase: “Ne brinite, mi ćemo otkriti to što je loše”. Ali oni nisu imali nikakvog rješenja.

Zapravo, nikakav akt koji nije zapisan u kompjuteru robot ne može da uvede. Roboti su pokazali izvjesne znake slobode, znake individualnosti, znake buntovništva. Kompjuteri ne mogu odgovoriti ni na jedno novo pitanje. Oni samo mogu odgovoriti na pitanje čiji sadržaji su već u njima zapisani. Naravno, oni nemaju inteligenciju. Oni samo imaju sistem pamćenja, ispunjeni su sa sistemom koji se nasnimava. Činjenica je da su oni savršeni u svojoj službi. Nijedan čovjek ne može tako biti savršen; jednom se ipak dogodi da se zaboraviš. I sasvim je potrebno da u životu koji se kreće ponekad nešto i zaboraviš, odbaciš nepotrebne stvari. Inače bi tvoj sistem pamćenja bio pretrpan. Ali, kompjuter je mehanizam koji ti ne možeš previše pretrpati, on nema života.

Čuo sam... čovjek je pitao kompjutera: “Možeš li mi reći gdje mi je otac”? On je upravo igrao sa naučnikom koji ga je programirao i reče: “Tvoj otac? On je otišao na pecanje prije tri sata”.

Čovjek se nasmija i reče naučniku: “Ti si napravio glupi kompjuter jer je moj otac mrtav već tri godine”. No, on se iznenadi kad se kompjuter počeo smijati, a za to nije bio programiran, i reče: “Ne budi lakovjeran. Nije to bio tvoj otac koji je umro prije tri godine. To je bio samo muž tvoje majke. Tvoj otac je otišao na ribare-

nje prije tri sata. To možeš i provjeriti, samo idi na plažu”. To je samo priča, ali gledajući na događaje u

Japanu to i nije bez neke osnove.

No, čovjek se u masi uvijek ponaša slijepo. Ako istog čovjeka izdvojiš iz mase i upitaš što to radi i da li bi to radio kada bi bio sam, biti ćeš iznenađen njegovim odgovorom.

“Ja ne bih mogao uraditi tako glupu stvar, ali kada se nađem u masi neke čudne stvari se počnu događati”.

Dvadeset godina sam živio u mjestima u kojem su podjednako bili zastupljeni Hindusi i muslimani. Bili su podjednako moćni i skoro se svake godine događalo da se sukobe. Poznavao sam jednog profesora na

univerzitetu na kojem sam predavao. Nisam ni mogao pomisliti da bi taj čovjek podmetnuo požar u Hindus

hramu. Bio je pravi džentlmen - fin, visoko obrazovan, kulturan. Kada se jednom dogodio nemir između hinduska i muslimana ja sam to posmatrao sa strane. Muslimani su zapalili hindu hram, a potom su Hindusi zapalili đamiju.

Ugledao sam tog profesora uposlenog oko paljenja Hindus hrama. Priskočio sam i povukao ga. Upitao sam ga.

“Profesore Fari, što to radite”?

Bio je veoma iznenađen. Odgovorio mi je: “Žao mi je, izgubio sam se u ovoj masi. Pošto su svi to radili, ja sam zaboravio na svoju ličnu odgovornost, svi drugi su bili odgovorni za to. Po prvi put sam se osjetio slobodan od odgovornosti. Nitko me nije mogao ukoriti. Bila je to muslimanska svjetina, a ja sam samo bio dio njih”.

Jednom drugom prilikom je muslimanska prodavaonica satova bila opljačkana. Bila je to jedna veoma skupa prodavaonica s vrijednom kolekcijom satova. I svi Hindus svećenici... ljudi koji su uzeli te satove i uništili prodavaonicu - ubili su i vlasnika - bili su Hindusi.

Jedan stari svećenik kojeg sam upravo upoznao je stajao na stepeništu i ljutito vikao na masu: “Što to

radite? To je protivno našoj religiji, našem moralu, našoj kulturi. To nije u redu”.

Promatrao sam svu tu scenu iz knjižare koja je bila u zgradi naspram te radnje. Veliko iznenađenje je trebalo da se dogodi. Kada su ljudi uzeli sve što je bilo vrijedno u prodavaonici ostao je samo još jedan starinski zidni sat - veoma velik, antikvarske vrijednosti. Vidjevši da ljudi odlaze, starac je uprtio taj sat na

svoja leđa i odnio ga. Bilo je veoma teško za njega da to odnese jer je sat bio veliki. Nisam mogao vjerovati

svojim očima. On je bio taj koji je sprečavao ljude da pljačkaju, a on je potom odnio i posljednju stvar. Sišao sam dolje ispred knjižare i zaustavio starog svećenika. Upitao sam ga: “To je čudno, čitavo vrijeme si vikao da je to protivno vašem moralu, religiji, a sada si i ti potegao najveći sat iz radnje.”

On mi odgovori: “Ja sam vikao previše, ali me nitko nije slušao. I iznenada je u meni iznikla ideja da sam se ja nepotrebno ljutio i vikao i uludo trošio svoje vrijeme. Oni su i pored toga odnosili stvari iz radnje. Zato sam pomislio da je bolje da i ja nešto uzmem dok to nije uzeo netko drugi.”

Upitao sam ga: “Ali, što se dogodilo sa tvojom religijom, moralom, kulturom”?

Odgovorio mi je sa stidom na licu: “Kada se nitko ne osvrće na religiju, kulturu i moral, zašto bih ja bio ta jedina žrtva? Ja sam također samo dio ove mase. Pokušao sam što sam najbolje mogao da ih odvratim, ali ako nitko ne želi da slijedi religiju, moral i pravi put, tada ja ne želim biti gubitnik i da suludo stojim tu. Nitko me čak nije ni saslušao, nitko nije primio nijednu moju primjedbu”. Potom je u žurbi odnio onaj sat.

Vidio sam više meteža u ovom gradu i jednom sam upitao jednog učesnika u nasilju, silovanju, pljačkanju:

“Možeš li ti to učiniti sam, sam od svoje volje”? I svi su mi rekli, bez ijedne iznimke: “Mi to ne možemo uraditi sami. To mi činimo jer to čine i mnogi drugi a nikakve odgovornosti ne snose. Mi nismo odgovorni,

samo je masa odgovorna za sve ovo”.

Čovjek gubi i ono malo individualne svijesti veoma lako pretapajući se u ocean kolektivne nesvjesnosti. U tome leži uzrok svih ratova, nemira, osvajanja, ubistava.

Individua je počinila tek par prijestupa pri usporedbi sa masom. A razlog zbog kojeg je neka individua počinila  neki  prijestup  je  sasvim  drugačiji  -  ona  posjeduje  kriminalni  um,  ta  individua  je  rođena  sa

kriminalnom kemijom u sebi, ona treba tretman. Ali čovjek koji je počinio prijestup kao dio mase ne može biti liječen. Sve što je potrebno je da se ta individua oslobodi mase. Ona će biti očišćena od svih ograničenja,

obrobljavanja, svake vrste kolektivnosti. Tako će ponovo biti načinjen individualnim - upravo kao što je došao

na svijet.

Svjetina mora nestati sa zemlje. Samo će individua ostati. Tada će se individue moći sastati, tada će individue moći načiniti zajedništvo, individue samo mogu stvoriti dijalog. Upravo sada, budući da su dio mase, oni nisu slobodni, nemaju čak ni svijesti da započnu neki dijalog i zajedništvo.

Moj posao se sastoji u tome da odvojim individue od mase - kršćanske, hindu, muslimanske, židovske,... bilo koje političke svjetine, rasne svjetine, nacionalističke svjetine - Hindusa, Kineza, Japanaca,... Ja sam protiv masa a sasvim sam za individue jer samo individua može spasiti ovaj svijet. Samo individua može biti buntovnik i novi čovjek, temelj budućeg čovječanstva.

Učiteljica je upitala tri dječaka u njenom razredu:

“Što je tvoja majka radila kada si se jutros vratio iz škole”? “Prala je veš” - reče Tom.

“Čistila je spavaću sobu” - reče Dik.

“Spremala se da izađe vani i zgrabi momke”, reče Hari. “Što? O čemu ti govoriš, Hari? - upita učiteljica.

“Pa, gospođice, reče Hari, moj otac je napustio dom i ona je bacila svoje pumperice u vatru i rekla da se vraća igri”.

Ljudi su imitatori. Ljudi se ne ponašaju kao da su na vlastitom tlu. Oni su reakcionarni. Muž ju je

ostavio i to sada stvara reakciju u njoj, potrebu za osvetom, revanšom - ona se vraća igri. To nije neka radnja koja je oslonjena na svijest, to ne ukazuje na tu individuu.

To je dokaz kako kolektivni um djeluje uvijek u zavisnosti od nekog drugog. Da li si za ili protiv - nema značaja; da li si konformist ili nekonformist - također nema značaja. Ali, uvijek je to dirigirano, diktirano i motivirano nekim drugim. Ostavljena, ona se osjeća izgubljenom - što da radi?

Ja učim moje ljude biti meditanti: biti ljudi koji uživaju u samoći, biti ljudi koji mogu poštovati sebe

samog bez da pripadaju bilo kakvoj masi, koji neće prodati svoju dušu bilo za kakvu nagradu, priznanje i društveni ugled. Njihova počast, poštovanje i ugled su samo u njihovom biću - njihovoj slobodi, tišini, miru, ljubavi, u njihovoj kreativnoj akciji - a ne u reakciji. Ono što drugi rade ne označava njihov život.

Njihov život cvate iz njih samih. To ima vlastite korijene u zemlji i vlastite grane ka nebu. U tome je njihova žudnja da dospiju do zvijezda.

Samo takav čovjek ima ljepotu i ljupkost. Samo je takav čovjek ispunio težnju bitisanja. Tako je iskoristio pravilno priliku koja mu je dana. Oni koji su ostali dio svjetine propustili su taj vlak.