Ako preletite preko države Haiti na otoku Hispaniola, otoku na koji se iskrcao Kolumbo, vidjet ćete da izgleda kao da je netko uzeo bacač plamena i spalio sve zeleno. Čak je i ocean oko lučkoga glavnog grada Port au Princea kilometrima naokolo zagušen smeđilom ljudske kana­lizacije i erodiranog gornjeg sloja tla. Iz zraka to izgleda kao lava koja se izlijeva u more.

Povijest tog malog otoka je, na mnogo načina, slika u malome ono­ga što se događa u cijelome svijetu.

Kad je Kolumbo 1492. zakoračio na Hispaniolu, gotovo cijeli otok bio je prekriven bujnom šumom. Taino 'Indijanci' koji su tamo živjeli prije Kolumbova dolaska vodili su naoko idiličan život, ako je suditi prema izvješćima pismenih članova Kolumbove posade, kao što je bio Miguel Cuneo.

Kad su Kolumbo i njegova posada stigli u drugi posjet Hispanioli, zarobili su oko dvije tisuće seljana koji su ih došli pozdraviti. Cuneo je zapisao: "Kad su se naši brodovi spremali za povratak u Španjolsku, skupili smo tisuću i šest stotina muških i ženskih osoba Indijanaca i s njima smo isplovili našim brodovima, 17. veljače 1495. Španjolcima koji su ostali kao osoblje otočne tvrđave dali smo na znanje da si svi koji to žele mogu za robove uzeti koliko im je Indijanaca volja, a tako je i bilo učinjeno."

Cuneo dalje piše da je on od Kolumba dobio prekrasnu karipsku djevojčicu za osobnu robinju, ali kad je pokušao spolno općiti s njom, ona se "žestoko opirala", pa ju je — prema vlastitim riječima — "nemi­losrdno prebio i silovao".

I premda je Kolumbo u jednom izvoru naveo Taino Indijance kao ljudoždere, ni tada ni danas još uvijek nema dokaza za to: očigledno se radilo o Kolumbovoj izmišljotini — koju i dan danas uče u nekim ame­ričkim školama — pomoću koje je želio opravdati pokolj i porobljavanje toga naroda. Španjolskim je vladarima 1493. napisao: "Moguće je, s imenom Svetoga Trojstva, prodati sve robove koje se može proda­ti... Ovdje ima toliko robova, a i brazilskog drva, da su te stvari — pre­mda žive — vrijedne kao suho zlato..."

Kolumbo i njegovi ljudi Taine su koristili i kao seksualne robove; to je bila uobičajena nagrada za Kolumbovu posadu i osoblje — davao im je neka siluju seljanke. Kako je počeo Taine izvoziti u druge dijelove svijeta, seksualno je roblje postalo važan dio njegove trgovine. Kolum­bo je 1500. pisao prijatelju: "Lako je dobiti stotinu kasrelana (španjol­skih novčića) za ženu, a ima sva sila preprodavača koji naručuju te dje­vojke. Sad je najveća potražnja za onima starosti od devet do deset godina ." (Kolumbovo pismo citirano u knjizi Documents ofWest Indian History (1963) i zapisima Petra Mučenika De Orbe Novo  - 1516).

Ipak, Taini se nisu pokazali kao posebno dobri radnici na plantaža­ma koje su na Hispanioli osnovali prvo Španjolci, a kasnije Francuzi: bili su ljutiti što im se uzima zemlja i djeca i pokušali su se boriti protiv osvajača. Kako su Taini očigledno stajali na putu španjsolskoga 'na­pretka', Kolumbo ih je pokušao disciplinirati. Za najmanji prekršaj rezao im je nos ili uho, a onda bi jadnika poslao natrag u selo neka su­seljanima bude pokazatelj brutalnosti za koju su Španjolci sposobni. Kolumbo ih je napadao psima, nabijao ih na kolce kroz anus do usta, strijeljao ih. Na kraju je život za Taine postao tako nepodnošljiv da su, napisao je Pedro Cordoba kralju Ferdinandu u pismu iz 1517, "kao rezultat patnja i teškog prisilnog rada Indijanci odabrali samoubojstvo. Povremeno i masovno — ubile bi se stotine odjednom. Žene, iscrpljene radom, prestale su zanositi i rađati... Kad bi ipak zanijele, mnoge su uzele nekakvo sredstvo za pobačaj i pobacile. Druge su vlastitim ruka­ma ubile djecu odmah nakon poroda, da ih ne bi zapala sudbina robova."

Kasnije su Kolumbo i njegov brat Bartolomeo, koga je Kolumbo ostavio neka vlada otokom, prešli na jednostavnije metode i sustavno su ubijali sve Taine. Većina se povjesničara slaže u mišljenjima da se prije Kolumbova dolaska stanovništvo Haitija/Hispaniole kretalo oko 3 milijuna ljudi. Do 1496. već je bilo smanjeno na 1.100.000, prema popisu stanovništva koji je proveo Bartolomeo Kolumbo. Do 1516. broj domorodaca pao je na 12.000, a prema Las Cacasu (koji je bio tamo) 1542. godine bilo je živo tek dvjestotinjak domorodaca. 1555. nije više bilo niti jednoga. (Danas više nigdje na svijetu ne postoji niti jedan jedini Taino: njihova kultura, ljudi i geni zbrisani su s planeta.)

Kako je na Haitiju rasao broj 'transplantiranog' stanovništva, ro­bova dovedenih iz Afrike, ljudi su počeli sječi šume kako bi dobili obradivo tlo i drva za ogrjev i kuhanje, što je kao posljedicu imalo to da danas drveće pokriva manje od l % površine Haitija. Ogoljeno tlo izloženo kiši i klizanju, zbog brežuljkastog krajolika, tako je potpuno erodiralo da se pomiješalo s kanalizacijom i 'odvuklo' smeđu mrlju u more punih šest kilometara od Port au Princea. Milijuni ljudi natrpani su u gradove, gdje predstavljaju ultrajeftinu radnu snagu za multinaci­onalne korporacije, jeftinu ispomoć u kući te jednako jeftinu odraslu i dječju prostituciju za europske i američke poslovne ljude iz tih korpo­racija, kao i za rijetke turiste.

Kolumbova je ostavština Haitiju život koji nije samo siromašan ne­go očajan. Prosječni stanovnik sela provodi do 16 sati na dan u potrazi za hranom ili ogrjevom, a isto toliko vremena stanovnici gradova pro­vode u potrazi za novcem ili jestivim smećem. Među prebrojnim sta­novništvom vladaju mnoge bolesti, od kolere do AIDS-a.

Premda je Haiti jedna od najsiromašnijih država na zapadnoj polu-kugli, nije jedinstven slučaj. Dominikanska Republika, s kojom dijeli otok, ide u istom smjeru, kao i većina ostatka Srednje i Južne Amerike.

 

Filipini: djeca u lovu na jestive otpatke

Kad sam 1985. bio na Filipinima, otac Ben Carreon, autor popularne kolumne u The Manila Timesu i svećenik aktivist, poveo me na jedno od gradskih odlagališta otpada. Zadah bijaše užasan, zrak gust od ku­kaca, a planine trulog smeća protezale su se u daljinu.

Stajali smo na vrućem poslijepodnevnom suncu, a pater Ben je re­kao: "Pozorno pogledajte gomile smeća."

Zaškiljio sam na jarkoj svjetlosti, gledajući prema udaljenim hrpa­ma, a onda primijetili nešto. "Miču se!" rekao sam.

"Ne, to se djeca na njima miču," rekao je. "Tisuće njih. Njihove obitelji žive u blizini, a djeca provode dane u potrazi za smećem koje bi njihove obitelji mogle jesti."

U odgovor na otkriće da postoje vojske djece koja žive oko smetli­šta, otac Ben započeo je program školovanja malih 'smetlara'. Zahva­ljujući njegovom trudu, stotine djece završilo je srednju školu, a deseci fakultete. "A ipak, to je samo kap u moru," rekao mi je nekoliko godi­na nakon što smo se upoznali. "Ta je zadaća golema."

 

Nepal: četiri sata hoda da bi se pronašao ogrjev za taj dan

Na iste priče nailazimo svugdje u zemljama u razvoju. Nepal je samo u posljednjih nekoliko desetljeća izgubio 30% svog šumskog pokrova u korist ogrjeva i ratarstva. Tisućama godina, koliko su ta plemena tamo živjela, terasaste njive na padinama brežuljaka osiguravale su predvi­dljivu količinu hrane za stanovništvo te države. Danas većina tih tera­sastih njiva biva odronjena pod silinom kiša što se slijevaju niz brežu­ljke Nepala, jer više nema šuma koje bi ih usporavale.

Kao i u većini zemalja u razvoju, i u Nepalu su za prikupljanje og­rjeva te pripremu hrane zadužene žene. Proučavanja Dr. Sharon L. Camp iz Komiteta za populacijsku krizu pokazuju da su zbog brzog rašumljavanja Nepala, nepalske žene u posljednje vrijeme morale do­dati između pola sata i četiri sata svom uobičajenim 10-satnom radnom danu zato što svakoga dana moraju odlaziti sve dalje i dalje po ogrjev, kojega je sve manje. U bliskoj budućnosti ti će se izvori ogrjeva potpu­no iscrpiti, a Nepal će najvjerojatnije krenuti istim putem kao Haiti.

 

Zapadna Afrika: drvo je potrošeno, erozija je uzela maha, sad je pustinja

 

Zapadnoafrička država Burkina Faso (prije poznata kao Gornja Volta) još je jedan zanimljiv primjer. Unatoč tome što 18% BDP dobiva iz inozemne pomoći, Burkina Faso i dalje prolazi kroz eksplozivan rast broja stanovnika: prosječna žena ima sedmero djece. Država koja se sama uzdržavala desecima tisuća godina, u današnje je vrijeme sposo­bna proizvesti samo 40% potrebne hrane. Drva za ogrjev troše se go­tovo pet puta brže nego što stignu izrasti, a žene provode pola dana u potrazi za vodom. Kako se erozija ubrzava, a tlo iscrpljuje, ratari iz Burkine Faso postali su dobri kupci umjetnih gnojiva međunarodnih proizvođača, koji u svojim rukama drže ugovore vrijedne više milija­rda dolara godišnje. Ali to je kratkotrajno rješenje, čak i u najboljem slučaju, pa je u posljednjih 40 godina pustinja zaposjela velik dio po­vršine države.

1984. u Africi je od gladi umrlo više od milijun ljudi, a Burkina Faso bila je jedna od najteže pogođenih zemalja. U govoru održanom 1992. godine Dr. Camp je citirala burkinskog ratara Johna Mariea Za-wadogha, kojemu je pustinja oduzela pola zemljišta. Rekao je: "U vri­jeme moga oca žitnice su bile pune, a plodna je zemlja bila tako dubo­ka da si trebao ići dva metra pod nju da bi naišao na kamen. Sad samo u najkišovitijim razdobljima ne moramo kupovati hranu, a plodno je tlo duboko tek pedalj... Kad smo bili mali, posvuda naokolo bila je gusta šuma. Postupno su je sve više i više raskrčivali i sjekli, stvarajući čistine, sve dok se te čistine nisu jednoga dana spojile u veliku Čistinu koju sad vidite oko sebe."

Ni Sjedinjene Države nisu drukčije; izgubile su trećinu debljine površinskog sloja tla od 1950. A ipak je većina ljudi nesvjesna da taj problem postoji, kako u Americi tako i drugdje u svijetu.