Narada Mahatera

Budin život

Prvo poglavlje iz knjige "Buddhism in a Nutshell"  

Namo Tassa Bhagavato Arahato Samma-Sambuddhassa

Na dan punog Mjeseca u svibnju 623. godine prije n.e. rođen je na obroncima Himalaja, u Nepalu, u indijskom plemenu Sakya, princ po imenu Siddhattha Gotama, koji bijaše predodređen da bude najveći religijski učitelj u povijesti svijeta.

Odgojen u sigurnosti obilja, obrazovan onako kako je priličilo jednom princu, oženio se i dobio sina.

Njegova kontemplativna priroda i beskrajna samilost nisu mu dozvoljavali da uživa u prolaznim materijalnim zadovoljstvima kraljevskog doma. On osobno nije znao za bilo kakvu žalost, ali je osjećao duboko milosrđe za patnju običnih ljudi.

U sred ugodnosti i luksuza, shvatio je univerzalnost patnje. Palaća, sa svim svojim ovozemaljskim zabavama, nije više pogodno boravište za samilosnog princa.

Sazrelo je vreme za njegov odlazak. Shvaćajući raznovrsnost čulnih uživanja, u svojoj dvadeset devetoj godini, odbacio je sva ovozemaljska zadovoljstva i ogrnuvši jednostavni žuti ogrtač askete, sam, bez ikakvog imetka, krenuo je u traganje za Istinom i Smirenjem.

Bilo je to preobraćenje nezabilježeno u dotadašnjoj povijesti, jer se nije dogodilo u poznim godinama njegovog života, već u najvećoj snazi, ne u oskudici, već u izobilju.

Tijelo mu se pretvorilo u kostura. Što je više mučio svoje tijelo, cilj mu je bivao sve dalji. Bolne, bezuspešne asketske vježbe koje je uporno prakticirao pokazale su se apsolutno neefikasnim.

Sada je, kroz vlastito iskustvo, bio potpuno uvjeren u beskorisnost samomučenja, koje je slabilo tijelo i iscrpljivalo duh.

Koristeći vlastito dragocijeno iskustvo, konačno je odlučio da krene nezavisnim smjerom, izbjegavajući dvije krajnosti pretjerane popustljivosti i samoumrtvljavanja.

Prva unazađuje duhovni napredak, a ova druga slabi intelekt. Novi put koji je sam otkrio bijaše srednji put, majjhima patipada, koji postade jedna od istaknutih karakteristika njegovog učenja.

Jednog sretnog jutra, dok bijaše u dubokoj meditaciji, bez pomoći i vodstva bilo kakve natprirodne sile i potpuno se oslanjajući na  vlastiti napor i mudrost, iskorijenio je sve nečistoće, pročistio sebe i, sagledavši stvari onakve kakve one zaista jesu, dostiže probuđenje (stanje budnosti) u svojoj 35. godini.

On nije rođen kao Buda, već je postao Buda  vlastitim trudom. Kao savršeno otjelovljenje svih vrlina koje je propovijedao, opremljen dubokom mudrošću srazmjernoj njegovoj beskrajnoj samilosti.

Ostatak svog dragocijenog života posvetio je služenju čovječanstvu, osobnim primjerom i podučavanjem, iza čega nije stajao nikakav osobni motiv.

Poslije monaškog života dugog 45 godina Buda je, poput svakog drugog živog bića, podlegao neizbježnom zakonu promjene i konačno umro u 80. godini života, upućujući svoje učenike da ubuduće njegovo učenje uzmu kao svog učitelja.

Buda je bio ljudsko biće. Kao čovjek je rođen, kao čovjek je živio i kao i svakom čovjeku i njegov život je okončan.

No, iako ljudsko biće, uspio je da postane izuzetan čovjek (acchariya manussa), ali sebe nikada nije smatrao božanstvom.

Buda je to više puta isticao i nije ostavio nimalo prostora za bilo koga da zapadne u grešku da je on bio besmrtno božansko biće. Na sreću, u slučaju Bude nije bilo deifikacije. Treba, međutim, uočiti da nije bilo učitelja "ikada tako daleko od božanstva, a ipak tako nalik bogu".

U tom podsticanju svojih učenika da zavise od samih sebe Buda u Parinibbana sutti kaže:

"Budite sam sebi otok, budite sam sebi utočište! Ne uzimajte bilo koje drugo utočište!"

Ove značajne riječi nas nadahnjuju. One otkrivaju koliko je važno sam sebe podsticati da bi se ostvario neki cilj i kako je površno i jalovo tražiti spas u drugim spasiteljima i žuditi za iluzornom srećom u zagrobnom životu, i to odobrovoljavajući zamišljene bogove ili kroz molitve na koje nitko ne odgovara i besmislena žrtvovanja.

Štoviše, Buda ne tvrdi da je samo on sposoban za stanje probuđenosti, koje zapravo nije privilegija bilo kakve posebne osobe. On je dosegao najviši mogući stupanj pročišćenja kojem svaki čovek može da teži i ne skrivajući bilo što u stisnutoj šaci otkrio je jedini direktan put koji do njega vodi.

Prema Budinom učenju, svatko može težiti tom uzvišenom stanju savršenosti ukoliko donese neophodnu odluku.

Buda ne proklinje ljude nazivajući ih nepopravljivim grešnicima, već ih, naprotiv, bodri govoreći im da se rađaju čista srca.

Po njegovom mišljenju, ovaj svijet nije proklet, već je zaveden neznanjem. Umjesto da svoje sljedbenike čini malodušnim, a da to uzvišeno stanje rezervira samo za sebe, on ih hrabri i navodi da ga podražavaju, jer budinska priroda je u svima nama. Svi smo mi potencijalne Bude.

Onaj tko teži da postane Buda nazivan je Bodhisatta, što doslovno znači biće mudrosti. Ovaj ideal Bodhisatte jeste najljepši i najrafinariniji način življenja koji je predstavljen ovom egocentričnom svijetu, jer što je uzvišenije od života služenja i čistote?                                                                   

Kao čovjek dostigao je budinstvo i objavio svietu takvu mogućnost i kreativnu snagu čovjekovu.

Umjesto stavljanja jednog svemogućeg boga iznad čovjeka koji će po svojoj volji upravljati sudbinom čovječanstva i potčinjavanja čovjeka natprirodnoj sili, on je uzdigao vrijednost ljudskog roda.

On je taj koji je podučavao da čovjek svoje izbavljenje i pročišćenje može postići  vlastitim naporom, ne zaviseći od nekog vnjsog boga ili uz posredovanje svećenika.

On je taj koji je ovaj egocentrični svijet podučio plemenitom idealu nesebičnog služenja.

On je bio taj koji se pobunio protiv degradirajućeg sistema kasti i podučavao jednakost svih ljudi, dajući priliku svima da se uzdignu bez obzira na životni put.

On je objavio da su vrata uspjeha i napretka otvorena svima, u svakoj životnoj situaciji, bilo da su plemenitog ili niskog roda, sveci ili kriminalci, svima onima koji su spremni da okrenu novi list i teže pročišćenju.

Bez obzira na kastu, boju kože ili društveni status, on je za svakoga, za muškarce i žene, ustanovio demokratski konstituiranu monašku zajednicu.

On nije silio svoje sljedbenike da budu robovi ni njegovom učenju ni njemu osobno, već im je podario potpunu slobodu mišljenja.

Tješio je ucviljene riječima utjehe. Služio je bolesne, od svih napuštene. Pomagao je siromašne, od svih prezrene. Oplemenio je živote zavedenih, pročišćavao život prijestupnika. Ohrabrivao je slabe, ujedinjavao podijeljene, prosvjetljivao neznalice, vodio zalutale, uzdizao posrnule.

I bogati i siromašni, sveci i kriminalci voljeli su ga podjednako. Despotski i pravedni kraljevi, čuveni i nepoznati prinčevi i plemići, velikodušni i škrti bogataši, oholi i ponizni znalci, puka sirotinja, ulični čistači, prepredene ubice, ohole kurtizane -- svi su imali koristi od njegovih riječi mudrosti i suosjećanja.

Njegov plemeniti primjer bio je izvor inspiracije za sve. Njegova vedra i mirna pojava bila je blagotvoran prizor za predane oči. Njegova poruka mira i tolerancije bila je dobrodošla za sve i predstavljala je trajni dobitak za sve koji su imali sreću da je čuju i prakticiraju.

Gdje god je njegovo učenje stizalo ostavljalo je neizbrisiv trag na ljudima. Kulturni napredak svih budističkih naroda umnogome je zavisio od njegovog uzvišenog učenja.

Zapravo, sve budističke zemlje poput Sri Lanke, Burme, Tajlanda, Kampućije, Vjetnama, Laosa, Tibeta, Kine, Mongolije, Koreje, Japana itd., odrastale su u okrilju budizma.

Premda je više od 2.500 godina prošlo od smrti ovoj najvećeg učitelja, ipak njegova izuzetna ličnost i dalje utječe na sve koji su se sa njim susreli.

Njegova gvozdena volja, duboka mudrost, univerzalna ljubav, bezgranično milosrđe, nesebičnost, jedinstvenost položaja koji je odbacio, savršena čistota, magnetski privlačna ličnost, jedinstvene metode širenja učenja i konačni uspjeh -- sve te kvalitete naveli su otprilike jednu petinu današnje svjetske populacije da slavi Budu kao svoga vrhovnog učitelja.

Odajući izuzetno priznanje Budi, Sri Radhakrishnan kaže:

"U Budi Gotami imamo vrhunski um s Istoka, bez premca kada je u pitanju uticaj na razmišljanje i život ljudske rase. On je utemeljitelj jedne religijske tradicije čiji uticaj teško da je nadmašila bilo koja druga.

Buda pripada povijesti svjetske misli, općem naslijeđu svih civiliziranih ljudi, jer je, sudeći po intelektualnom integritetu, moralnom poštenju i duhovnom uvidu, on bez sumnje jedna od najvećih figura u povijesti.

U Tri najveća čovjeka svjetske povijesti H. G. Wels piše:

"U Budi jasno vidite čovjeka, jednostavnog, predanog, usamljenog, kako se bori za svjetlost -- živu ljudsku ličnost, a ne mit.

On je također čovječanstvu podario poruku univerzalnu po svom karakteru. Mnoge od naših najboljih suvremenih ideja u najtješnjoj su harmoniji sa njom.

Sva patnja i nezadovoljstvo proističu, učio je, iz sebičnosti. Prije nego što čovjek zadobije vedrinu, mora prestati živjeti samo za svoja čula ili samoga sebe. Tada on izrasta u veliko biće.

Buda je na drugom jeziku pozivao čovjeka na samozaborav 500 godina prije Krista. Ali je, na izvjestan način, bliži nama i našim potrebama. On je izrazio više lucidnosti u vezi sa našom važnošću kao jedinki od Krista i manje je dvosmislen oko pitanja naše besmrtnosti."

St. Hilaire primjećuje "Savršen model svih vrlina kojima podučava. Njegov život je bez i najmanje sjenke."

Fausbol kaže -- "Što ga više upoznajem više ga volim."

A smjerni njegov sljedbenik mogao bi reći -- "Što ga više upoznajem više ga volim; što ga više volim više ga upoznajem."