Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

725

PUTA

OD 14.01.2018.

BUDDHA U GRČKOJ TOGI

BUDDHA U GRČKOJ TOGI
Sunce je isparavalo malobrojne lokve isušene rijeke po čijem smo koritu vozili prema Bamijanu, središtu grko—budizma i hermetičkih filozofija Kaldejca, čiji su se sljedbenici tajno uvlačili u dvorove kalifa i preko Španjolske uvlačili u Evropu izazivajući bijes katoličke inkvizicije. Kamenje je prštalo pod kotačima, a džip je brekčući grabio ka sjeveru.

BUDDHA U GRČKOJ TOGI

Sunce je isparavalo malobrojne lokve isušene rijeke po čijem smo koritu vozili prema Bamijanu, središtu grko—budizma i hermetičkih filozofija Kaldejca, čiji su se sljedbenici tajno uvlačili u dvorove kalifa i preko Španjolske uvlačili u Evropu izazivajući bijes katoličke inkvizicije. Kamenje je prštalo pod kotačima, a džip je brekčući grabio ka sjeveru. Tu i tamo zapali bi u poveću lokvu i kotači bi se zavrtjeli u prazno. Valjalo je izlaziti, podmetati šljunak, ubacivati u najjaču brzinu. Korito rijeke pravilo je širok polukrug oko malenog brda. Odlučili smo skratiti put i presjeći preko brda. Bila je tu i uska kozja staza. Polako smo se uspinjali. Sunce je tuklo u tjeme. Bebek je vozio. Uz mene na sjedalu nalazio se tekst koji smo sastavili za televiziju. Trebalo nam je barem još sat vremena do najbližeg sela i odmora. Bebek je šutio, bilo mu je još uvijek slabo od vode koju je jučer pio iz rijeke.

Uzeo sam tekst i čitao polako ispravljajući duge rečenice, podvlačeći one najvažnije kako bih našao onu srž koja se mogla dočarati riječima i slikom.

„Kolikogod Afganistan bio stran”, pisalo je, „putnik jednostavno osjeća kao da je već

bio tu, kao da je sve to već vidio i doživio. Jer Afganistan je istok, taj daleki istok koji nam je toliko blizak”.

Prebacio sam se iz sjedišta u stražnji, otvoreni dio džipa, legao na madrac i potpuno se

uživio u tekst.

„Nekoć je Afganistan bio središte arijskog svijeta, Ariana, zemlja Arijaca. Ovdje su po prvi put arijska plemena osnovala državu i proglasila zakone, društvene modele, familijarne odnose, demokraciju, aristokraciju, izbore i gradsku upravu, što će se poput neke nevidljive sheme rasprostraniti Evropom, Rusijom i Amerikom. Tu se pisala indijska filozofija i sveti spisi Rig—veda. Odavde krenuše ratnici kolonizirati Indiju.

Prema mitu iz Rig—vede, kako neki tumače, plavokosi bradati arijski bog rata Indra bori se protiv demona Vrtre koji je zarobio rijeke i donio sušu. Indra sruši planine i oslobodi rijeke. Zemlju ponovo obasja sunce i poteku rijeke iz pet korita, a u njihove plodne doline bog Indra dovede pleme Arijaca koji pokoriše i podčiniše tamošnje stanovništvo. Vremenski podaci o tom prodoru nisu pronađeni ni u Indiji ni u Iranu, već u turskoj Anatoliji, u mjestu Boghaskoyu.

Strabon govori o zemlji istočno od Inda gdje se konačno zaustaviše nemirna plemena Arisni, osnovaše državu i nazvaše je Arianom. Nekoliko stoljeća poslije Darije Prvi naređuje da mu se na nadgrobnom spomeniku ispiše između ostaloga: Darije — Arija — Arija čitra — Arijac — potomak — sin Arijaca.

Nakon što su osnovali državu i sredili odnose, izgradiše nove gradove, prihvatiše novu religiju, Zaratustrinu, i živješe sve do 330. godine prije naše ere kada im se vratiše njihovi zapadni rođaci, ovaj put pod vodstvom crvenokosog Makedonca sa zelenim i plavim okom.

Aleksandar Makedonski i Afganistan su do dan danas neraskidivo povezani. Nema toga Afganca, od mudrog muftije do čistača cipela, koji s ponosom ne bi govorio o Iskanderu Velikom, kao da je on njegov kralj i dio njegove baštine.

Aleksandar je u Afganistanu ostao gotovo pune tri godine. Zašto tu? Da nije i on, kao indijski kralj Ašoka, svjesno ili nesvjesno tražio povratak u mitsku pradomovinu Arijaca — Ervanež. Je li je Aleksandar ikad našao? Ako već ne Ervanež, tu u Afganistanu je našao ženu, afgansku princezu Roksanu, ženu lijepa pogleda i dugih zlatnih pletenica. Tu je odlučio


izgraditi dvije nove Aleksandrije, poženio nekoliko tisuća svojih vojnika s istočnim ženama da bi izvršio spoj Istoka i Zapada o kojem je toliko snivao. Osnovao je tako novo carstvo i mnoge današnje afganistanske gradove.

Umre Aleksandar i raspade se Imperij, ali sjeme posijano u Afganistanu osta zauvijek.

Tisuće Grka ostalo je u Afganistanu i osnovalo u savezu s baktrijskom dinastijom novu grčko—baktrijsku državu u duhu helenizma. U tom periodu otvoren je trgovački put Kina — Rim preko Irana. Nakon 500 godina, u drugom stoljeću naše ere, dolaze nova arijska plemena Yueči i oživljavaju grčko—baktrijsku kulturu, daju joj novu snagu i moć stvarajući pod Kaniškim Velikim snažnu državu dinastije Kušan. Tu, u Afganistanu, grčki idealizam susreće se s budističkim spiritualizmom i rađa se jedan zanimljiv hibrid — grko—budizam. Šteta je da se zbog kasnije Džingis—kanovog uništavanja dokumenata i spomenika tako malo zna o tome razdoblju.

Vjerojatno su se tu odvijale veličanstvene stvari dok su premudri grčki filozofi razgovarali s dubokim indijskim misticima. Jedino što je ostalo od tog perioda su spomenici grčko—budističke umjetničke škole Gandhara.

Najjači procvat bilježi Škola u prvom stoljeću naše ere u doba indo—grčke vladavine. Tu je bilo središte skulpture, arhitekture, miješanja grčkih i indijskih elemenata. Radilo se u kamenu i ukrašavalo štukaturom.

Gandhara pokrajinu s glavnim gradom Taksilom zauzeo je Aleksandar Veliki 327. godine pr. n.e. S grčkom vlasti ulaze i elementi kulture i tada se rađa grko—budizam i škola Gandhara. Djelovala je osam stoljeća, sve do prodora muslimana u Indiju.

Afganistan postaje svjetskim središtem budizma, gradi kolosalne grko—budističke spomenike, najveće na svijetu. Tu, gdje Budha nosi grčku togu, spojio se Istok sa Zapadom. Bilo je to relativno mirno doba. Afganistan je bio zemlja raskrsnica. Tuda su svi prolazili, odlazili i dolazili. Tu su se račvali i sastajali veliki karavanski putevi i poznata svilena cesta. Na istok se prenosilo zlato, srebro, vuna i tekstil, topaz, tamjan, staklo i vino, a iz Kine u Evropu rubini, krzna, lijekovi i, iznad svega, svila.

Vrata helenskom dobu na Istoku otvorio je Aleksandar, a zatvorili ih Rimljani i time onemogućili plodonosnu i kulturnu suradnju među narodima. Ratovi Rimljana i Perzijanaca trajali su nekoliko stoljeća.

Godine 700. u Afganistan prodire islamski mač. No, nezaustavljiva oštrica ovdje se teško probija u visoki sjeverozapad. U zabačenim dolinama i visoravnima održavao se stari način života sve do 1220. godine, do provale Džingis—kana koji sve pali, ruši i ubija. Ali ne baš sve, jer u skrivenim džepićima ostade narod, sela i običaji”

Zvuk motora našeg džipa naglo se smirio — bili smo na vrhu. Digoh pogled s teksta i

pogledah u dolinu. Tamo dolje, nazirala se cesta, a u daljini još uvijek nevidljiv Bamijan, grad—manastir uklesan u stijenu s ogromnim kipom Budđhe, visokim nekih 60 metara. Orfička tradicija držala je da taj kip označuje jedan od elektromagnetskih središta svijeta. Oko te statue sastajali su se i živjeli mudraci svih vjera i nazora.

U knjizi „Susreti s izuzetnim ljudima” Gurdijajef je pisao da se tu negdje nalazi tajanstveni, skriveni samostan u koji ga je odveo grčko—talijanski monah Giovani. Posjetili su tristogodišnjega mudraca Ahla koji još uvijek živi.

Prema Gurdijajefu tu se nalazi jedan od centara društava svjetskog bratstva u kojem zajedno rade muslimani, ateisti i budisti. Drugi tajni samostan nalazi se negdje u Tibetu. Koliko ozbiljno shvatiti Gurdijajefa. Petar Brook ga je ozbiljno shvatio kada je s Terenceom Stampom i našim Draganom Maksimovićem i Fabijanom Šovagovićem došao ovdje snimati film o tom centru. Što su snimili? Što su vidjeli?

Opijum i hašiš, svila i kultura — svijet i kontrasvijet. I stari Grk u Kapadokiji s njegovim teorijama i pričama o starcu s brda koji je u Evropu donio sladunjav okus razvrata i smrti, droge i tantričkih vještina. Starac koji se skrivao u gradovima Kapadokije i meditirao u


spiljama Bamijana skrivajući svoje tajne. Zvao se Hasan Ibn Sabah. U njegovu smo razrušenu dvorcu—tvrđavi proveli tri dana. Neupućeni, analizirali smo uglove i sheme tog zdanja tražeći smjernice koje bi ukazale na organizacijski princip njegove gradnje.

Prema Michelovoj teoriji, shema tog dvorca preuzeta je iz budističkih spisa, a tu negdje, u Afganistanu trebao se nalaziti i energetski centar iz kojega je taj starac, po njegovu vlastitom uvjerenju, dobivao energiju.

Zatvorio sam oči ne bih li se prisjetio tvrđave na rubu pustinje Dašt—i—Kavir. Što ga je natjeralo da na vrhu Elburskih stijena sagradi taj dvorac? Prisjećao sam se slike, zamišljao kako bi to izgledalo iz zraka. Da, vrtovi su bili pod uglom od nekih 30 stupnjeva, ispod dvorca, natkriveni stijenom. Džip je zagrabio čvrstom cestom, drmanje je prestalo, a ja sam posegnuo za tekstom o starcu s planine.

„Skupio je najbolje vrtlare kako bi među stijenama sazidao rajske vrtove, naselio ih paunovima i divnim djevojkama. Ni danas povjesničari još ne znaju odakle je došao i tko mu je dao novac da započne taj posao. Pojavljivao se na najekskluzivnijim sajmovima robija u Bagdadu, u Turskoj, u Buhari, i kupovao najljepše djevice, Slavenke, Grkinje, Iranke, i odvodio ih u taj rajski vrt. Izvanrednim darom govora i osobnom snagom pozivao je hrabre i žestoke mladiće iz tog dijela svijeta na gozbe koje je priređivao u svom dvorcu. Ibn nije radio sam, surađivao je s poznatim kemičarom i travarom Hašom. Haša i Ibna držali su prorocima energije mračnih sila, majstorima ovladavanja snagom gmazova, opijumom, hašišom i napicima. Bili su predstavnici kulta crnih derviša koji još uvijek postoje i djeluju u Iranu, Libanonu, Egiptu, Etiopiji i drugdje. Sam Haš nabavljao je sastojke za svoje napitke iz svih dijelova Azije, a Ibn Hasan je namjeravao zavladati svijetom trajnim hermetičkim organizacijama i bratovštinama. U toku gozbi i terevenki Haš je dao umjerene količine droge tim mladićima. Toliko je poznavao učinke različitih droga da je kod ljudi postizao ono što je želio. Upotrebljavali su se taryak i opijum i pušio hašiš. Opijene mladiće nosio bi Ibn Hasan tajnim hodnikom u rajski perivoj, gdje bi im lijepe hurije šaputale svete riječi. Kad bi hašiški polusan prestao, gorštački mladići su se budili na istom mjestu gdje bi i zaspali. U cijelom Elburu proširila se pripovijest o gospodaru Orlovske tvrđave, Hasanu Ibnu, zvanom Šeiku al Djebelu, čovjeku čijom se milošću dolazi u raj ako se pogine u službi Alaha.

Tako se razvila sekta hašišana, ili asasina, te otuda i riječ fedajin, čovjek koji ubija za gospodara žrtvujući svoj život. Fedajin je bio spreman, preodjeven kao trgovac, prosjak ili derviš, prevaliti stotine i tisuće kilometara s ciljem da ubije čovjeka kojega mu je naznačio gospodar, a potom sebe. Jedino oružje dostojno fedajina bio je bodež. Fedajin je tražio raj i smrt. Moć Ibn Hasana proširila se po Aziji kao vatra. Na vrhuncu slave, nekih 55 godina nakon utemeljenja Orlovskog gnijezda, Ibn Hasan je već ušao u povijest. Ubijao je u Iranu, Siriji, Egiptu, pa čak i u Evropi.

Padali su sultani, vojskovođe, silnici. Nitko nije bio siguran. Suludi fedajini bacali su se na svoje žrtve uz bojni poklič: Mi smo žrtvene životinje svoga gospodara!

Strah od asasina proširio se Evropom, a riječ „asasin” u evropskim jezicima označava ubojicu.

Godine 1123. ubili su i Ljudevita Prvoga Bavarskog jer nije htio platiti Ibn Hasanu

izvjesnu svotu novca. Elburska se tvrđava ispunila blagom od ucjena. Vjerovalo se da Ibn Hasan posjeduje hermetičke spise iz aleksandrijske biblioteke. Iako  neizmjerno  bogat  i vlasnik mnogih ljepotica, Hasan je živio skromno, okružen starim pergamenima. Prestao je izlaziti i počeo vjerovati u svoju božansku moć. Kako je ostario, izlazio je sve manje i posvetio se pisanju astroloških rasprava o odnosima mrtve i žive materije, te stvaranju života iz mrtve materije. Proučavao je i biologiju i vjerovao u čarobnu moć opijuma i halucinogenih gljiva za koje je držao da su božanski plodovi pomoću kojih će zavladati svijetom. Prije smrti našao je nasljednika, Firdeja Haka, uveo ga u tajne svoje nauke i osnovao nasljednu sektu.

Sekta išmaelci čiji poglavar dobiva titulu Agha Khana postoji i danas i još uvijek je


utjecajna. Moć prvobitnih asasina išmaelaca bila je slomljena silovitim udarom Timura Langa, odnosno Timura Šepavoga. Savjetovan od strane kršćanskih poslanika i kineskih astrologa, Timur je zapalio spise i uništio asasinsku dokumentaciju. Timur je i razbio kanale droge kojim su asasini povezivali Evropu i Kinu. Ipak, Orlovsko gnijezdo nije osvojio. Nasljedni vođa asasina pobjegao je u pravcu Indije, a sekta se i dalje pomno održava.

Teško je ocijeniti koliko je današnji Agha Khan upućen u misterije prvobitnih vođa sekte. Kao i prije, još i danas sljedbenici Aghe Khana dužni su mu isplaćivati u zlatu - ni danas se ne zna zašto ti ljudi to još uvijek čine.

Krvavonarančasta sunčeva lopta tonula je iza bijelih vrhova Kohi Babe osvjetljujući visoravan purpurnim bojama sumraka. Ljubičasta sjenka klizila nam je iza leđa obavijajući čarobnim svjetlom dolinu Bamijana. Bio je to trenutak usporavanja života prirode kad usne dana dotaknu usne noći, kratki tren savršenog spoja prije nego noć polako počne gutati dan. Stajali smo sami u tišini očarani prizorom. Gotovo sto metara visoka i nekih dvadeset metara široka rukom isklesana pukotina bila je obasjana zadnjim zracima sunca. Ogromni kameni Buddha, pritajen kao vojnik u stražarskoj kućici, širio je dolinom svoj mir. U takvim trenucima čovjeka hvata strahopoštovanje prema kreatoru ovog monumentalnog kipa.

Nekih 180 metara više, u okomitoj stijeni iznad glave Buddhinog kipa nazirala se 15

metara široka i dva metra visoka uska pukotina. Ljubičasta sjena polako se uspinjala Buddhinim nogama. Preostalo je tek nekih desetak minuta prije nego što će dosegnuti gornji brid procijepa u kojem je „čuvao” stražu ovaj ukočeni čuvar. Valjalo je iznaći središnje mjesto. Prema Billovim proračunima, trebalo je stajati pod kutom od 30 stupnjeva ulijevo od procijepa, nekih 40 metara ili dvije trećine visine Buddhe, udaljen od podnožja pod kutom od 35 stupnjeva nasuprot 180 metara visoke pukotine koja je podsjećala na čaplju u letu. Nije bilo teško iznaći tu poziciju. Veliki izglačan kamen sa simbolom potkove potvrdio je da smo na pravilnom mjestu.

Proračuni ipak nisu odgovarali predviđanju — zalazak sunca i trenutak kada je sjena

udarala u vrh nisu se podudarali. Sam prolaz sjene bio je toliko blag da ga se moglo držati neznatnim. No ipak, gledana iz tog kuta, čaplja u letu ukazivala je veliku usječenu pećinu nekih 120 metara lijevo od Buddhina kipa u visini njegove glave. Da, to je bio ulaz, isti kao i izlaz iz Orlove tvrđave na rubu pustinje Dašt—i— Kavir. Petnaestak metara visoka usjeklina poput ogromnog čovjeka odjevena u haljinu, koji je raširio ruke kao da želi obgrliti svijet. Valjalo je samo još odrediti pećinu koja je označavala ulaz. Oko je tražilo onaj eliptičan krug razrezan okomitom linijom. Nije se nalazio gdje smo to očekivali. No 300 metara desno od glave Buddhina kipa iznenada sam ugledao veliki crni mračan trokut — poput onoga u središtu oblaka u Kapadokiji.

Sunce je već utonulo za brdima i valjalo je dočekati zoru da bismo nastavili s radom. Golema, kao rukom odrezana litica pulsirala je nekom čudesnom snagom. Tu se, navodno, molio bogovima Aleksandar Veliki. Tu je kralj Ašoka odredio svoje svetište, tu je prolazio svileni put! Tu se grčka kultura cjelivala s Istokom! Ispred nas, u okomitoj stijeni zjapili su ulazi u stotine uklesanih prostorija, kuća i spilja.

U tom uklesanom gradu nekada je živjelo tisućama monaha i filozofa. Bilo je gotovo

nevjerojatno da je sve to nestalo, a njihova životna energija više ne postoji.

No nisu svi stanovnici toga kamenog grada bili monasi i filozofi. U jednoj od spilja crpio je svoju energiju starac s brda, gospodar puteva smrti, kralj asasina. Tu negdje, našao je sheme i planove vibracije koje su mu davale moć da plijeni srca najplemenitijih mladića, da odvodi najčestitije djevojke u prostituciju koristeći ih kao izvor naslade za svoju vojsku ubojica. Ako je Hasan Ibn Sabah mrtav, njegov nauk nije mrtav. Još uvijek kruži Evropom, Amerikom i Azijom.

Mjesec se uzdizao nad Bamijanom prosipajući svoje svjetlo po kamenom gradu. Na nebu tisuće zvijezda blještalo je u sjajnoj afganistanskoj noći. Vladala je potpuna tišina.


Sigurnim, ali pažljivim koracima prelazili smo s kamena na kamen. Jakim lampama osvjetljavali smo ulaze u manastire i spilje. Mjesečevo svjetlo davalo je stijenama mliječnu boju. Gotovo svaki ulaz imao je specifičan oblik — polukrugova, četvorokuta, trokuta, ipsilona. Nadvladavali su krugovi i polukrugovi. Kamena masa stijene kao da je disala, djelovala je kao živi organizam, s očima, ustima, svim svojim ulaznim i izlaznim otvorima. Vrlo brzo smo uočili da većina ulaza u spilje ima i izlaze posebnih oblika. Polukrug se pretvarao u trokut, kvadrat u trokut, i tako dalje. Tek tu i tamo ulaz i izlaz imali su oblik polukruga, uglavnom izvrnuta, s osnovicom, odnosno ravnim dijelom poput svoda, i obrnuto. Većina prostorija bila je tek nekoliko metara duboka, no nailazili bismo i na prostorije koje su hodnikom bile povezane s drugim prostorijama. Hodnici uglavnom nisu bili dugački. Tek tu i tamo zadirali su do dvadesetak metara u planinu.

Ispitivali smo ćeliju za ćelijom. Slijedeći neku unutarnju logiku osjećali smo da ćemo prije ili kasnije pronaći prolaz koji vodi u planinu, ka središnjoj prostoriji koja je ujedno ključ svake piramide i sličnih zdanja. Nekih pedesetak metara ispod spilje, u obliku čovjeka raširenih ruku pronašli smo ulaz isječen u obliku savršenog kruga. Metar i po u promjeru cilindrični hodnik vodio je u veliku okruglu prostoriju. Bila je isklesana u obliku gotovo savršene kugle, kao što smo i očekivali. Lijevom polovicom uspinjale su se grubo isklesane stepenice; nekih tri metra prema gore nazirao se pola metra širok cilindrični hodnik. Vukli smo se nekih desetak metara. Još jedna prostorija i onda kraj. Osvijetlili smo zidove. Nikakvih slika, nikakvih znakova, apsolutno ništa! Ali ipak, tračak svjetlosti! Kroz tanki procijep probijao je snop mjesečine. Procijep je bio tek metar iznad glave. Bebek mi se popeo na ramena. Trebalo je odbiti kamenje. Nije bilo teško, nekoliko udaraca rukom u nanos pijeska i blata i načinili smo rupu. Namjeravao se provući kada je shvatio da je na litici stijene. Nekih sto metara ispod nalazile su se noge golema Buddhinog kipa.

Vratili smo se natrag u središnju okruglu prostoriju. Kroz procijep u stijeni strujao je svježi zrak. Zaključili smo da nije potrebno dalje lutati. Vođen intuicijom, kao da sam znao da smo se našli upravo tamo gdje smo to željeli. Izvadili smo deke, prostrli ih na suhom podu i zapalili svijeću.

—   Ovako je i bolje — rekao sam dok sam se udobno namiještao.

—Kako misliš bolje? — upitao je Bebek.

—Bolje da nismo noću našli prolaz u središte. Moglo bi loše djelovati.

No nismo mogli spavati. Bebek je izvukao tekst Evansa Wentza, poznatog indologa i

prevodioca „Tibetanske knjige mrtvih”, i počeo čitati naglas:

„Postoje neka specijalna mjesta na zemlji gdje elektromagnetske snage nalaze najjači izraz i koje prastare kulture biraju za gradnju specijalnih hramova specifične arhitekture. Sama arhitektura tih građevina djeluje na taj način što prenosi spoznaju na čovjeka koji je sposoban osjetiti te energije”.

Dok je to čitao, zagledao sam se u svijeću koja kao da je sjajnije zasjala. O Bamijanu se

tako malo pisalo. Francuski etnolog Michel držao je da je tu spoznao istinu o Istoku, no nije opisivao prirodu svoga iskustva.

Izvadio sam njegovu knjigu „Pogled na Atlantidu” i počeo čitati na 169. stranici,

nasumce preskačući redove:

,,U dvadesetim godinama ovoga stoljeća istraživač Branton uspio je dobiti dozvolu da sam provede noć u velikoj piramidi u Egiptu. Na osnovi svojih noćnih iskustava uspio je locirati još neistražene prolaze u piramidi koji su konačno doveli do otkrića njezinih tajnih prostorija. Schliemman je koristio slične metode pri određivanju Troje. Provodio je noći na lokacijama vezanim uz trojansku bitku da bi elektromagnetskim valovima odredio smjernice koje su ga, naposljetku, dovele do točnog mjesta na kojem se nalazila Troja.

Istom tehnikom, naravno, uz pomoć literature i geometrijske znanosti, brojčanim sistemom slova pokušao je pronaći Atlantidu.


Došao sam do zaključka da Atlantida ne samo da je bila velik teritorij između Amerike i zapadne obale Afrike već i kolijevka naše cjelokupne civilizacije”.

Zaklopio sam knjigu, Bebek je već spavao. Iskrao sam se do ulaza u ćelije i zagledao u noć. Blijeda mjesečeva polulopta osvjetljavala je mrtvu dolinu. Zamislio sam se nad svim tim ljudima koji su tu radili i stvarali. Koliko je tek ovdje napisano knjiga? Kolike misli su upili ovi zidovi?

Hvatao me umor. Vratio sam se u prostoriju i utrnuo svijeću. Nisam još ni legao kad osjetih snažno prisustvo neke sile. Nisam bio sam. U panici posegoh za šibicama želeći zapaliti svijeću. Ostao sam prikovan kao da su me držale neke nevidljive ruke. Htio sam pozvati Bebeka, no glas mi je zamirao u grlu. Osjetio sam snažno prisustvo nekog zla. Pred očima su mi zaigrali simboli smrti — bodeži, zmije, lubanje i mnoštvo čudnovatih brojeva.

Otvorio sam oči kako bih se oslobodio svih tih vizija. Otvorivši oči u ušima mi nahrupi mnoštvo šumova i zvukova koji su parali bubnjiće. Zahvaćen tim metežom opustio sam se. Obuzela me vrtoglavica i osjećaj da me netko čupa iz tijela, diže u zrak i nosi vrtoglavom brzinom kroz hodnike. Da, tu je bio onaj uzak cilindričan prolaz i onda — visoka prostorija. No sada sam jasno vidio vrata u kutu. Trebalo je samo gurnuti rubni kamen i preda mnom se otvorio prolaz u unutrašnjost. Bio je to dugi niz stepenica. Noge su mi automatski koračale, 666 stepenica i onda žarko osvijetljen četvorouglasti hodnik koji je vodio u središte. Sada sam već trčao stotinu, dvjesto, tristo metara — i onda okrugla dvorana. Sedam kamenih kipova, sedam kipova Buddha u grčkim togama sjedjelo je oko malene fontane.

Bojao sam se te fontane, no neka me snaga vukla upravo k njoj. To nije bila fontana, bio je to bunar u bezdan. Već sam bio na rubu. Snažne ruke gurnule su me prema dolje, dolje u mrak. Padao sam cijelu vječnost, oko mene potpuni mrak i fijukanje zraka oko tijela koje pada. Dublje, dublje i onda, dok sam još padao, osjetih neku mirnoću, neki osjećaj sigurnosti. Da, pad nije loš, sve će biti dobro. Što sam brže padao, utoliko sam bio sigurniji. Fijukanje zraka pretvorilo se u milovanje. Mrak je bio najmekši ogrtač. Vrijeme se usporilo, i dolje duboko počeo sam nazirati neko svjetlo: Tunel se bližio kraju. Još nekoliko metara, a zatim mekan pad u rascvjetaju krošnju japanske trešnje, polako, kroz granje i na zelenu travu. Da, ovo su bili rajski vrtovi. Žubor vodoskoka, cvjetovi fantastičnih boja, paunovi koji se lagano kreću. Predivna muzika i tri iranske djevojke u svilenoj odjeći — jedna je u rukama držala citru i svirala, druga vrč vina koji mi je nalijevala, a treća me nudila grožđem i slasticama. U cvjetnom grmu opazih crnu zmiju, jednu, drugu, pa treću, gomilu zmija koje su oblikovale sheme i brojeve, slova i simbole. Nije me bilo strah. Negdje kroz maglu začuh Bebekov glas:

—   Željko, Željko! Probudi se!

Naglo sam postao svjestan. Još uvijek smo bili u mraku. Bebek je kresnuo šibicom i

upalio svijeću.

—Oprosti što te budim — rekao je, — ali imao sam težak san.

Pitao sam ga što je sanjao, no nije se sjećao. Ali ja, ja nisam bio siguran jesam li uopće

sanjao. Može li se zaspati onog trena kad čovjek utrne svijeću? Nisam znao. No te noći nisam više trnuo svijeću.

Drugo jutro uspeli smo se do spilje s ulazom nalik na vrhom izokrenuti trokut — isti

ulaz kao i u Orlovskom gnijezdu. Pažljivo smo pretražili zidove no nismo naišli ni na kakve simbole. Tek pri izlazu otkrili smo uklesanu shemu grčkog meandra. To samo po sebi nije ništa značilo. Nezadovoljni rezultatom, uputili smo se spilji s ulazom nalik na čovjeka koji želi obgrliti svijet. Tu su rezultati bili već bolji. U jednoj od prostorija našli smo grnčariju s različitim motivima. To nas je prilično uzbudilo. Nakupili smo mnoštvo grnčarije i ukrcali je u džip. Sunce je zalazilo i svjetlost je bila idealna za snimanje. Napunio sam kameru, i ispucao dvije role pokušavajući da filmom barem donekle prenesem svu tu čaroliju koju je u sebi nosio ovaj bizaran grad. Kad je pala noć, posao je bio dovršen.

Sjeli smo u džip, bacili posljednji pogled na Bamijan i krenuli za Kabul. No nije išlo.


Bebek je prvi progovorio:

—Bojim se, bojim se nečega, vjerojatno one grnčarije.

Da, to je bilo to. Trebalo nam je više od pola sata da se opet uspnemo do čovjekolikog ulaza i vratimo grnčariju na njeno mjesto. Još nekih dvadeset minuta natrag, i onda, konačno, onaj krasan osjećaj olakšanja.

Izvukli smo pivo iz madraca koji je služio umjesto hladnjaka, ubacili u kasetofon „Dire Straits” i raspalili prema Kabulu, kao da nas goni regimenta Kurda.
Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba
MAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinu

DUHOVNOST U PROSINCU...

PROSINAC...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    Danas je tužan dan. Molimo dragog Boga da se to više nikada ne dogodi. Anđele spavaj u miru. Roditeljima Bože daj snage da ovo izdrže. Iskrena sučut.!

    21.12.2024. 08:11h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, želim vam lijep i radostan dan. Neka vas svako zlo zaobiđe i neka vas prati samo sreća i ljubav. Lp

    12.12.2024. 06:42h
  • Član bglavacbglavac

    Dragim mališanima želim puno darova u čizmicama!

    06.12.2024. 08:39h
  • Član bglavacbglavac

    Lijep pozdrav Edin. Drago mi je da si svratio .

    30.11.2024. 18:08h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Hvala Bglavac, također.

    30.11.2024. 15:30h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam lijep i sretan vikend. Lp

    30.11.2024. 07:56h
  • Član bglavacbglavac

    dragi magicusi, danas je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Učinimo sve da ih zaštitimo i nasilje već jednom prestane. Lp

    25.11.2024. 08:13h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

TREĆA KNJIGA, ZRAK, RAŠID KABUL