BRAK, SVADBA I DRUGO

Slijedećih nekoliko dana proveli smo u bazi. Bili su to manje više monotoni dani provedeni u duhu priprema. No sve u svemu, trebalo je čekati. Dani su sporo prolazili. Ne znajući kako ubiti vrijeme, prihvatili smo poziv kuhara ekspedicije Dantija da prisustvujemo svadbi njegova nećaka. Dantijeva obitelj bila je jedna od rijetkih indonezijskih porodica koje nisu prihvatile islam. Porijeklom su bili s Balija i zadržali su hinduističku vjeru. Selo je bilo udaljeno više od 100 kilometara. Nismo žalili vremena i benzina. Poznavajući hinduse, znali smo da će biti gostoljubivi i ugodni. Krenuli smo prije izlaska sunca kako bismo u selo stigli na vrijeme. Dok smo se vozili, Danti nam je objasnio da se njegov nećak Dilip ženi s Vidjajom, kćerkom njegovog prijatelja Audena i žene mu Lakšni.

U toku vožnje Danti bi nas često molio da stanemo kako bi ubrao neki posebno lijep

cvijet koji bi ugledao uz cestu. Tek negdje oko osam sati stigli smo u selo. Svatovi su već napustili kuće. Uputili smo se ka hramu gdje se obavljalo vjenčanje. Izišli smo iz džipa i umiješali se među gomilu. Promatrao sam svaki detalj.

Oko hrama skupila se već cijela gomila ljudi, koja je zračila nekim, gotovo električnim nabojem uzbuđenja. Dilipova pojava na konju izazvala je val nove napetosti, druge frekvencije. Dok se mladoženja na bijelom konju polako probijao kroz gomilu, analizirao sam mu lice. Fiksiran u sedlu, ukočena izraza, s desnom rukom na srcu, a lijevom položenom na grivi konja što su ga lagano vodili barjaktar i vikač. Očigledno je postojala razlika između njega i onih oko njega.

Svi su u gomili dijelili jedno zajedničko raspoloženje, bili su istovremeno dio izvjesnih emocija koje su se mijenjale kao melodije pjevača. Mladoženja se usmjerio na neke druge ritmove, kao da je bio u nekom transu, udaljen i nedodirljiv.

To nije bio Dilip, sin Ašoka, koji je još do nedavno ganjao otočanke i lovio ribe. Čovjek na konju predstavljao je apstraktnog muškarca koji participira u misteriji braka. Bezlični, apstraktni mladoženja, odjeven u bijelu odoru, opšivenu srebrnim trakama. Ceremonija, odijelo, pokreti, sve je bilo usmjereno ka depersonalizaciji i indentifikaciji s pojmom mladoženje u apstraktnom smislu, premda njegovi pokreti nisu bili nerzvozni i konfuzni, ispunjeni strahom i neizvjesnošću. Čovjek na konju kretao se sigurno poput mjesečara koji bez straha zatvorenih očiju prelazi preko bezdana, vođen nekim unutarnjim balansom i mehanizmom, te slijepom, nesvjesnom, neodređenom vjerom da će sve biti onako kako valja.

Za razliku od mladoženjine ukočene ozbiljnosti i staklenih očiju, gomila oko njega kupala se u valovima oduševljenja i emocija. Povorku su predvodili vikači, braća i muška rodbina mladenaca. Oni su gotovo ludovali od sreće. Skačući, vičući, koturajući se po zemlji, mašući rukama, užarenih očiju, također su sudjelovali u transu. No, njihov trans bio je potpuno suprotan Dilipovom. Njegov je bio duševan. Njegove oči kao da su gledale prema unutra. Bilo je jasno da svi ti ljudi participiraju u misteriji, u ritualu dovoljno snažnom da ih izbaci iz svagdašnje kolotečine. Razgovarati s nekim o nečemu svjetovnom, postaviti najobičnije pitanje — bilo je besmisleno. Bebek i ja bili smo jedine osobe u toj skupini, koje su ostale dio „normalnoga” svijeta, gdje su dva plus dva četiri i zemlja okrugla.

Svi ostali bili su u svijetu u kojemu je cijeli kozmos jedan organizam, u kojemu su ljudi potpuno vezani uz plimu i oseku, uz Mjesec i Sunce, u kojemu zvijezde dišu i žive. To

vjenčanje bilo je prirodni fenomen iste vrste kao jesen i zima, dan i noć. Niti je Dilip birao Vidjaju, niti je neka odluka, misao, dvoumica ili obećanje ulazilo u taj ritual. Taj događaj bio je prirodni fenomen izvan Dilipove moći, izvan misli, sve se dogođalo kao što dan slijedi noć. Ni Dilip ni Vidjaja kao neke osobnosti s vlastitim mislima i odlukama nisu bili prisutni. Sada su se stapale obitelji, apstraktne sile, mjesečina s osekom, apstraktna muškost sa ženstvenosti, yin i yang, dharma i karma.

Iako nitko od prisutnih nije bio u stanju normalno razgovarati, niti odgovarati na pitanja kako se zovu ili koliko je sati, ipak su svi bili potpuno sposobni da izvršavaju ritualne zadatke. Iako u transu, odlikovali su se ekonomijom pokreta, efikasnim gestama. Dolazile su i odlazile vaze s cvijećem, palile se vatre. Sve je teklo bez napora, kao da se događa samo od sebe. U cijeloj toj ceremoniji osjećalo se nepoštovanje nečije određene volje. Ništa se nije zbivalo jer je to netko htio, nego zato jer je to uvijek bilo tako, kao da se samo od sebe odvijalo, kao u snu. Uvijek isto. U situacijama kao što su ženidba, rođenje, smrt, ljubav između muškarca i žene, pubertetsko primanje muškaraca u pleme, ceremonija davanja prvog grudnjaka djevojci. Osjetio sam koliko je tim ljudima život još uvijek misterija i ritual. Posebice sam to primijetio među Indijcima, čaki školovanima. Rođenje, primanje  prvog posla, ljubav, čak i seks s prostitutkom je ozbiljna, ako ne i sveta stvar. Ljudsko tijelo je, također, gledano kao poklon prirode ili boga, nešto što se ne može oskvrnuti bez opasnih posljedica. Bilo je očigledno da Dilip, koji je još prije nekoliko dana bio bećar, neće biti sutra isti Dilip. On je biti Vidjajin suprug, glava domaćinstva.

Bilo je jasno da nema vraćanja i predomišljanja. Njegov pakt s Vidjajom bio je pakt sa suncem i zvijezdama. Pogodba u kojoj sudjeluje kao i u samom sebi.

Često bih u takvim trenucima osjetio grižnju savjesti. Kako smo mogli mi, cijela moja

generacija, napraviti sport i rekreaciju iz odnosa sa ženama, ponašati se kao da su žene predmet razonode?

Iako sam osjećao da se ne mogu identificirati s prisutnima, bio sam zahvalan što sam

osjetio iskonsku dubinu toga čina i više nisam bio u stanju praviti farsu iz te misterije. Lako je razoriti mitove, razotkriti misterij kao ispraznu prevaru, no da li se čovjek time stvarno oplemenjuje, očovječuje, oslobađa? U Zapadnoj Evropi već su uništili sve misterije, ništa više nije sveto, jedino još seks i smrt ostaju zadnje misterije. No zapadni Evropljanin boji se misterije, boji se bilo čega što se ne može svesti u formule, što se ne može uništiti i ismijati. Od straha od zadnje misterije, od ženskog tijela, pravi farsu. No jesu li Slavenu potrebne zapadne neuroze i strahovi, jesmo li mi toliko preplašeni od velike seksualne misterije da ćemo od nje praviti lakrdiju?

Nisam mogao ne misliti na Jugoslaviju dok sam promatrao taj istočni ritual.

Iz misli me prenuo opći pokret gomile. Otvorila su se vrata hrama iz kojeg je prokuljao dim opojnih trava.

Polunošen masom, našao sam se u hramu. U središtu hrama sjedjela je osamljena

mlada, pogleda uperenog u rasplamsalu svetu vatru koja je gorjela s njene desne strane.

Toliko sam toga jutra čuo o njenoj ljupkosti da sam se radoznalo počeo probijati kroz gomilu prema vatri. Pokušavao sam joj ugledati lice, no to je bilo prilično teško. Igrala je koketnu igru dok je svojim velikim svilenim velom na momente pokrivala i otkrivala lice, upućujući očaravajuće poglede, no ne prema bilo kome, već prema vatri.

Malo kasnije Dilip je bez riječi sjeo s druge strane gorućeg plamena.

Sjedjeli su tako odvojeni vatrom. U sredini, odmah iza vatre sjedio je do pojasa goli monah, voditelj ceremonije. Obrijane glave u narančastoj togi, prekriženih nogu, debeli, gotovo smiješni monah, tulio je neke pjesme koje su zvučale poput cičanja mladog, veselog psića. Bilo je nešto simpatično u tom velikom, nezgrapnom čovjeku i njegovu djetinjem veselju. Progurao sam se još bliže, sve do kruga rezerviranog za obitelj. Odatle sam jasno vidio mladu. Uistinu je bila lijepa. No da i nije, svečanost samog obreda odražavala se na

njenom licu i činila ga lijepim. Svaka djevojka bi u takvoj situaciji bila lijepa. Cijeli ugođaj zvukova i mirisa bio je tako erotiziran i insceniran da se erotička energija kristalizirala u naboju ženstvenosti kojom je mlada zračila. Koncentrirana ženstvenost zračila je iz kontura njezina tijela, grudi i blagih pokreta rukom. Nosila je tradicionalni ženidbeni kostim, dugi crveni, zlatom protkani šal koji je bio ovijen oko tijela da ga istovremeno sakrije i otkrije. Način na koji je sjedila, nogu decentno povijenih u stranu, o pod oslonjena lijevom rukom, potencirao je elegantnu liniju boka. Njen tijesno priljubljen šal ocrtavao je erotičnu konturu ženskog tijela u čistim linijama. Ukrašene porodičnim nakitom, zlatnim džindžuvama, narukvicama od slonovače, bila je okićena kao božićno drvce, s puno zanosa i mašte, što ne može biti ni smiješno ni neukusno. Oči joj bjehu spuštene, uperene u vatru. Ni ona ni mladoženja nisu se ni pogledali. Spajali su se u stopljenom plamenu vatre, ne skidajući pogleda. Kadšto bi se mlada nasmiješila, rukom pomjerila pramen svilene kose, no ni taj smješak nije bio namijenjen Dilipi ni nama, već tom vječitom plamenu.

Pokušao  sam  osjetiti  duh  u  kojem  se  održavala  ta  veza.  Pathos  iza  simbolizma.

Nedvojbeno, radilo se o istodobnoj odvojenosti i zajednici. Budući bračni par nije se držao za ruke, niti se poljubio, ili na bilo koji način dao do znanja da partneri uopće međusobno postoje kao osobe. Stapali su se u svetoj vatri koju su toga jutra zapalili njihovi roditelji i nitko im nije postavljao nikakva pitanja, nitko nije tražio obećanja o vjernosti ili bilo čemu. Obećanje ili razgovor nisu imali nikakva smisla — sve je bilo jasno.

Sjedili su u tišini, smireni i odvojeni. Iako su vatru zapalili roditelji, nitko osim monaha

nije zalazio u cvijećem zagrađen krug oko vatre. Na taj se način uspostavljala sveta spona. Ona u njegovoj tišini, on u njezinoj. Prema filozofiji advaita, u čijem se duhu održavala ta ceremonija, ne postoje bogovi izvan ljudi. Muž i žena vezani su svetom vatrom, i u toj svetoj vatri sastaju se u bračnom krevetu.

Veza se održava bez riječi, isključivo djelima, odnosno izvršavanjem dužnosti. Ne može se ni govoriti o ljubavi u zapadnom, na primjer, holivudskom smislu. Oni su vezani dužnošću prema bogu. Pošto nema boga izvan čovjeka, žena traži boga u mužu, a muž u ženi. Briga oko djece, spolni život, sve to postaje svetim ritualom spajanja s vatrom i svekolikim kozmosom.

Dok su me zaokupljale te misli, preda mnom su se izmjenjivale slike. Dizao se monah, hodao oko vatre, bacao miomirisne trave u plamen, djeca su vriskala, dijelili se kolačići. No ja sam tada već zajedno s gomilom već i sam bio u nekom drugom svijetu. Sve te slike ispred mene bile su samo katalist.

Ništa se nije odvijalo u srcu te mlade žene što se ne bi moglo odvijati u srcu naše Slavonke ili Zagrepčanke. Ništa nije na licu Vidjaje čega nema na licu Jasne, ili Vesne. Kada bi im čovjek mogao skinuti tanku naslagu zapadnoevropske blaziranosti i dati im snagu. Biti ono što jesu.

Dan sam završio pitajući se da li je stvarno trebalo doći u Aziju kako bih doživio

misteriju sjedinjenja dvoje ljudi. Iskonski On i Ona, doživljeni snažnim instinktom zajedništva. Nešto što se ne može oskvrnuti bez kobnih posljedica.

KVADRIRANJE KRUGA