4.

BOŽJI PLAN

 

( Uvodna tema iz knjige „ LORBEROV BREVIJAR“)

Za čovjeka nema većeg dara, nego da mu se odstrani njegovo neznanje o smislu i cilju njegovog života. Čovjek je u velikoj mjeri  izručen iluziji, da ga njegovi uspjesi na tehničkom i civilizacijskim područjima mogu dovesti u područje, gdje će mu biti osigurana sigurnost, sreća, red i zadovoljstvo. Da li ga je njegov razum doveo do razumnog vladanja materijom i duhom ? Odgovor nam daju naše oči: Čovjek se ne može osloboditi straha pritiska od raznih katastrofa, koje uvijek mogu nastupiti. Mnogo se očekuje od bogatijeg životnog standarda za sve ljude. Malo se  vrednuje ono, što je učinjeno iz ljubavi i želje za služenjem, nego se čovjeka vrednuje po poslovnom i ekonomskom usponu.

Ali ovaj uspjeh, bez dubljeg znanja o čovjeku i njegovom smislu, konačno vodi  problemima i opustošenju. Čovjek oslonjen samo na svoj razum pripisuje samom sebi svoj život i sve svoje uspjehe. On zanemaruje usmjeriti pogled na izvor sveg života – prema Bogu, i ostaje u neznanju i zaustavlja se samo na području kojeg dohvaćaju njegova tjelesna osjetila.

 Zašto Kršćanstvo  ne može djelovati uspješnije i jače, pošto je pozvano ljude oslobađati od zaslijepljenosti ? Zašto se vođe kršćanstva ne mogu suprotstaviti zavoditeljima, nego stvaraju i legaliziraju raskol ? Ako su također vođe zavodnici to znači, da nisu uopće shvatili Isusa Krista.

„ Da bi čovjek mogao razumjeti i shvatiti totalitet Boga, sam se je Bog spustio u formu čovjeka.“

To su riječi, koje izgovaraju kršćani, a da ne shvaćaju smisao, nego smatraju, da ne moraju ništa više poduzeti sa svoje strane, jer je već sve učinjeno. Ono, što je Jakob Lorber, kao prorok novijeg vremena, da u svojim objavama, upućuje na ono, što je bitno, naime da se čovjek treba osloboditi svog opasnog neznanja o smislu i cilju svog života. U 5. svesku Velikog Ivanovog Evanđelja pita Hiram učenika Ivana, zašto barem neki dobri ljudi u svakom vremenskom razdoblju ne dobivaju objašnjenja o tajnama svemira i njegovih stanovnika. Ivan mu odgovara: „ Svako vrijeme ima  takve ljude, ali h ljudi ne čuju i ne primjećuju, jer su svoja osjetila i svoje duše usmjerili prema svijetu i materji. Stoga više ne shvaćaju vrhunske i čiste istine. I mi smo stoga došli u ovaj svijet, da bismo vam pokazali putove za vaše duhovno i vječno životno posvećenje …“

Na pitanje o židovskom Mesiji Isus odgovara: „ Pravi mudrac je za zemaljskog čovjeka neznalicu uvijek istiniti mesija tj. on je posrednik (Mesziaz) između čovjekovog razuma i božansko-duhovne mudrosti. Razum tek posredovanjem Mesije nalazi pristup božanskoj mudrosti i s njom se ujedinjuje. Što je posrednik mudriji tim će bolje postići uspjeh. Ako kontaktira s unutarnjim svjetlom tad će ostati u svjetlu i privlačit će život svjetla, kojeg ne može uništiti smrt, jer je život svjetla nepromjenljiva i neprolazna istina …“  O Mesiji, koga su proroci predskazali, kaže se da je Sin Božji. To samo pojedinci shvaćaju kao i pojmove: Beskonačnost, vječnost, prostor, vrijeme, snaga, svjetlo i život. Razum to ne shvaća. „…Tvoje je uvjerenje da ono, što je ograničeno ne može shvatit ono, što je neograničeno. No Ja ti kažem, da svaki čovjek u svakoj svojoj žilici svog tijela sadrži ono, što je beskonačno i vječno, posebno u svojoj duši i posve naročito u svom duhu. Misli na  podjeljivost svakog najmanjeg dijela svog tijela ! Gdje je kraj ovog podjeljivosti ? Tad pomisli na beskrajnu čovjekovu sposobnost začeća kao i životinja i biljaka ! Gdje ovo prestaje ? Jesi li pronašao granice do koje probuđena duša može uzdići svoje misli ? Ali ako duša već ima beskrajno misaono  područje, a što tek možemo reći o vječnom, božanskom duhu u njoj, koji je sam svjetlo i život. Ovaj duh je ono, što u čovjeku sve stvara i sređuje. Duša je istovremeno samo jedno substancijalno tijelo, isto tako kao što je fizičko tijelo tako dugo posuda duše sve dok ona u njemu ne postigne određeni razvoj. Kad to uslijedi tad ona sve više ulazi u duh, koji je sam život, koji kao prava snaga i pravo svjetlo u njoj stvara prostor i forme, nju oživljava i osamostaljuje. I pošto ona izlazi iz beskonačnosti i vječnosti života, ona u sebi počinje shvaćati ono što je beskonačno i vječno… Nitko ne može dakle tvrditi, da je on kao čovjek ograničeno biće… I tko misli, da on živi samo jedno vrlo ograničeno vrijeme, taj se jako vara. Ništa na čovjeku  nije prolazno, iako je sva materija zemlje  prolazna i mora biti, ali je i  njemu odrednicu odredila snaga čistog života  stoga samo mora prijeći u čisti i nepromjenljivi život… Ako se mnogi različiti dijelovi i udovi materije i također ljudskog tijela mijenjaju, ipak oni ne prestaju egzistirati, nego postoje vječno dalje u jednoj produhovljenoj i plemenitoj formi i načinu. Ili tko može reći, da je on kao dijete umro, jer kao starac nije ništa više zadržao od svoje  prve forme djeteta ? – Mislite na pšenično zrno. Ako je stavljeno u zemlju i ako istruni tad će iz klice izrasti stabljika i klas sa stotinu zrna… A što se događa sa brašnom, kojeg ljudi  životinje jedu ? Ono, još bolje nego zrno, prelazi u  integrirani dio jednog višeg života, u bezbrojne ideje i žive forme pojmova, jer samo će nepotrebni otpad biti izbačen kao izmet, da bi postao plodni humus zemlje iz kojeg se duh klice oblikuje u različite sjemenke  i privlači besmrtnost. Što se događa sa slamom i otpadom biljke to se na mnogo plemenitiji način događa sa čovjekovim mesnatim tijelom…“ (Ivanovo .Ev. V.211)

O čistom duhu u čovjeku, jer 2 potpuno potječe iz Božjeg srca“, kaže Gospodin, da je on Bog u maloj mjeri. „Živi duh u čovjeku jest Moja vječna ljubav, mudrost i moć, koja sve stvara, sređuje i održava. Ovaj je duh pravi i već vječni čovjek u čovjeku, koji se po Mojem vječnom redu  za samo ostvarenje  oblači s dušom i tijelom i tako se pojavljuje vanjskom vidljivom formom.“ (Ivanovo Ev. IX,85).  Partnerstvo DUH – DUŠA – MATERIJA ispunjeno je životom iz duha i  kao duh „ u sebi se snaga, koja je svjesna sebe i može djelovati onom jasnoćom iz koje je izašla. Kao čista snaga prožima sve, što se naziva materijom, ali sama ga materija ne može prožimati.“ (Evanđelje po Ivanu VII,66)

Kad Isus kaže: „ Kraljevstvo je Božje isključivo u vama,“ tad se ova spoznaja objašnjava slijedećim riječima u djelu „ Duhovno sunce“:  „Kad ne biste u sebi imali sva sunca, koji u milijunskim brojevima svijetle na nebu, tad ne biste nijedno mogli vidjeti. I kad ne biste u sebi imali zemlju i sve što se nalazi u vama i na vama od atoma do najveće forme, tad ne biste mogli nijednu stvar vidjeti i o nijednoj  stvari misliti i izgovoriti riječima.“

Ali unatoč ovih Gospodinovih objašnjenja nastup  sumnja, da li je sve samo igra slučaja. Sve se oslanja samo na vjeru kao posrednicu  između istine i njenog prihvaćanja. „… Pri slušanju jednog novog učenja, barem na početku, ne mora se odmah sve vjerovati. Može se učenje i njegove dokaze ispitivati, ali je moguće na temelju autoriteta i istinoljubivosti učitelja prihvatiti učenje kao istinito, bez potrebe, da smo ga odmah razumjeli, jer  razumijevanje slijedi nakon ispunjenja onog što učenje zahtijeva….“

Jedinstvo cijelog vidljivog i nevidljivog svijeta izraženo je u djelu Jakoba Lorbera sa stanovišta razvoja jednog božanskog plana. Novoplatonsko učenje o nastanku i nestanku života doznajemo kod Jakoba Lorbera prirodno znanstvenim i metafizičkim objašnjenjima, tako da se više ne moramo oslanjati na hipoteze, nego na znanstvene spoznaje na svim područjima.Pojavljuje se pitanje, da li je ljudskom razumu uopće moguće razumjeti „Božji plan“, budući su „Božje misli više nego čovjekove misli.“ Po učenju, koje nam prenosi Lorber, svakom na zemlji utjelovljenom čovjeku dana je „božanska duhovna iskra.“ Ovaj dar Božanske iskre sastoji se u tom, da naše pravo i nepromjenljivo biće ostaje savršeno i neoštećeno kao životna klica u sjemenu, koja čeka, da se razvije i da njeno zračenje prožme dušu, da je probudi i vodi. Ovaj razvoj odgovara božanskom planu, po kojem je slijedi najprije rađanje u tijelu, zatim ponovo rađanje duše i na koncu ponovno rađanje duha s usmjerenjem na savršenstvo.

„ Duša je samo posuda života iz Boga, ali još dugo mije sam život. Kad bi ona bila sam život koji bi prorok mogao nešto govoriti o njenom postizanju vječnog života i obratno o vječnoj smrti ? Ali pošto je duša tek na putu pravih, božanskih vrlina radi postizanja vječnog života, stoga je nemoguće da ona bude sam  život, nego je samo prijemna posuda za to. Samo jedna iskra u centru duše jest ono, što se naziva duh Božji i stvarni život. Ova iskra mora biti hranjena duhovnom hranom, koja je čista Božja riječ i postupanje po toj riječi. Ovom hranom iskra postaj u duši veća i snažnija i na koncu sama privlači čovjekovu pojavu duše, posve prožima dušu i na koncu pretvara cijelu dušu u svoje biće. Tad tek i sama duša postaje također pravi život, koji prepoznaje sve dubine dubina.“ (Ev. Ivan, III,42)

„ Svi ste vi blizu preporodu duše. S onu stranu – u Mojem kraljevstvu, kad Ja uzađem, postoji još drugo preporađanje, to je preporađanje duha, koje se sastoji u neraskidivom zajedništvu sa Mnom. U tom se sastoji vrhunska sreća i radost djece u Očevoj kući, što ne može naslutiti ničije ljudsko srce… Težite najprije da vaša duša postigne preporod, kako bi vaše duše učile gledati samo očima duha i da bi time uvijek više prepoznale sebe i svoje praporijeklo.“

Već  Friedrich Schelling, kojeg Jakob Lorber naziva filozofom, poziva se godine 1800. na benediktinca Joakima von Fiore, koji u svojoj vidovnjačkoj viziji promatra djelovanje Duha u tri periode: „ Vrijeme OCA od Abrahana do Krista, drugo je razdoblje SINA od Spasiteljeva rođenja. Treće razdoblje, koje će doći, jest razdoblje Sv. DUHA. Zakon prvog razdoblja  zapisan je u knjigama Starog Zavjeta, drugog razdoblja u spisima Novog Zavjeta. Zakon trećeg vremenskog razdoblja bit će objavljen preko novih  glasnika i njegov je vrhunac „ VELIKO NOVO EVANĐELJE, objavljeno preko Ivana apostola, koje važi kao pojam svih velikih tajnih istina u Isusovom učenju…“ „ za nas“, kaže Schelling, „ ovo trojno razdoblje ima daljnji i opći smisao, da cijelo stvaranje prolazi kroz veliki razvoj svih stvari Od Oca preko Sina do Sv. Duha…“

Ne zove se slučajno glavno Lorberovo djelo „Veliko Ivanovo Evanđelje“, jer su ovih deset svezaka ispunjeni duhom apostola Ivana. Ivan bijaše ljubljeni Gospodinov apostol i „ funkcija ovog apostola počinje s ponovnim Gospodinovim dolaskom, što znači sa posljednjim razdobljem Crkve.“ ( Fiore )+

Stari Zavjet predstavlja predvorje. Novi Zavjet Svetište. A  „Vječno evanđelje“ je svetinja nas Svetinjama.U prvom vlada strah, u drugom se objavljuje milost i vjera. U trećem slijedi savršeni izljev ljubavi. Prvo je bilo razdoblje ropstva. Drugo je vrijeme sinovske povezanosti. U trećem će svijetliti sloboda. (Fiore)

Plan  se Božji odvija nezaustavljivo. Dok se   svijet stalno udaljava od temeljnih istina ipak strujanje duhovnog svjetla biva uvijek jače za one, koji su otvoreni i ustrajni. Konac svakog postignutog stupnja predstavlja novi početak i stoga je „put“ mukotrpan..

Epikurejci su slijedili devizu: „Jedimo i pijmo, jer sutra ćemo biti mrtvi.“ Tko ne poznaje Božji plan taj vegetira, iako na to nema pravo, jer je određen biti čovjek, a ne biljka niti životinja. Swedenborg priča o anđelima, koji govore, da je sam Gospodin postao čovjek i mi po Njemu postajemo ljudi, i da je svatko samo toliko čovjek u kojoj je  mjeri u sebi prihvatio Gospodina. Pod pojmom „prihvaćanje Gospodina“ oni shvaćaju prihvaćanje onog, što je dobro i istinito…“

„ Svi oni, koji na zemlji slijede Mene i Moje riječi,  postići će onaj cilj o kojem sam vam već često govorio kao o preporodu duše. To je jedan prodor Duha u dušu, koja time postaje sposobna, već u tijelu, prodrijeti u svu višu mudrost neba i postati ne samo gospodarom nad samim sobom, nego također gospodarom svoje okoline. Da, postaje gospodarom prirode i sakrivenih snaga, ako teži ispuniti Moju volju na korist bližnjih.“

Sredstvo za postignuće ovog cilja jest vjera i istinita ljubav prema bližnjem. Takvi ponovo rođeni ljudi mogu i moraju biti posebno pravedni ljudi, kao što je takvih ljudi bilo u sva vremena, koji su postigli ovo vanjsko duševno savršenstvo. Ali oni time još nisu postigli zajedništvo sa osobno djelotvornim Božjim duhom. Da, dosad to još nije uopće bilo moguće, jer osim u Meni Božanstvo nije bilo osobno vidljivo… Svi pravednici, prije  Mog tjelesnom života na zemlji,, koji su postigli rođenje duše nisu mogli gledati Božanstvo… Stoga vaša učenja ukazuju, da im je prodor u savršenstvo prikazivan kao ulazak u beskonačnost, jer Bog Sam, kao ne personalno biće, znači beskonačnost u kojoj je moguće doduše duhovno osjetiti bit Njegove snage, ali koja se ne može duši pokazati vidljivo u jednoj osobi… Tek nakon Moje smrti, kad je ovo Moje tijelo, kao odjeća Svemoćnog, beskrajnog Božanstva bilo uzeto, tad su svi oni, koji su prije ovog vremena napustili tjelesni život, bili u stanju, kroz gledanje osobnog Božanstva, živjeti s Njim u vječnom zajedništvu… Ovo zajedničko vječno stanovanje Boga sa Svojom djecom jest ponovo rođenje duha…“ (Ivanovo Evanđelje XI).

Na pitanje, zašto Bog čovjeka nije tako stvorio, da čini samo dobro i da bude jak odoljeti zlu, odgovor se daje kroz sva djela J. Lorbera s odgovorom, da Bog ne želi odgojiti dobro funkcionirajuće mašine, nego pravu i svjesnu djecu. „Veliko Evanđelje“ Jakoba Lorbera objašnjava Božji plan do posljednjih prirodno znanstvenih pojedinosti, što Novi Zavjet nije imao u vidu. Krist je rekao: „Ja vam imam još mnogo toga reći, ali vi to još ne možete shvatiti.“ Danas je došlo vrijeme kad je čovjek sposoban shvatiti veće istine. Kao što u ljudskom tijelu sva shvaćanja i sve naredbe dolaze „odozgo,“ od srca i glave isto tako u velikom stvaranju samo je manjina, koja raspolaže sa cjelinom mudrosti, ljubavi i slobode. Od njih dolazi božanski red, koji odstranjuje kaos i gradi svetost.    Ono pravo, aktivno, oblikujuće  zameće se u tajnosti kao sjeme u zemlji, a  ne u milijunskim hrpama u skladištima. Jednog dana drvo će nadrasti korov i zauzet će mjesto koje mu pripada.

Za ljudske pojmove čini se da je beskrajno dalek put  kojeg život  mora prijeći  iz materije pa do duhovne slobode ili slobode u duhu. Također i u drugim religijama – npr. u Budizmu i Hinduizmu – nalazimo neophodnost razvoja duše – putovanje duše. No, ono kod reinkarnacije duše ostaju na pola puta. Time, što je Buda živio prije Isusa, on je mogao postići samo put do vjere u Nirvanu, to znači do života neosobnog Boga. Samo kršćanstvo gradi most do druge obale, gdje se Bog i čovjek susreću i žive u zajedništvu. Graditelj ovog mosta je Isus Krist.

„Rođenje iz Duha je moguće samo vjerom u Mene, jer sam Ja stvarno Krist, Pomazanik, kome je dana sva snaga i slava  Oca, da bi ljudi preko Sina bili sretni i blaženi. Ja sam vrata ! visoki stupanj savršenstva, ali ne može postići jasno, vidljivo zajedništvo sa samim Bogom…“ (Iv. Ev. XI).

Zbog ovog cilja isplati se prihvatiti svaki dan, ovog teškog zemaljskog života. Možda je upravo ono, što mi doživljavamo kao nepodnošljivo upravo onaj dio puta i ona lekcija, koja nam omogućava uspon na više. Kako bi se duša trebala odlučiti ZA ili PROTIV, kad ne bi u svijetu postojala mogućnost suprotnosti?  Također se je i Isus, kao čovjek,  morao slobodno odlučiti, prije nego je na sebe preuzeo smrt na križu, da bi iza sebe ostavio sav svijet. Na samom Maslinskom brdu  u njemu se je Božanstvo odijelilo od Sina čovječjeg i reklo mu: „ Gle, pred tobom se nalazi grad tvoje muke, koja će početi narednih dana. Ako želiš možeš slobodno uzeti na sebe jaram, koji će služiti otkupljenju cijelog čovječanstva. Ti si u svom zemaljskom tijelu odijeljen od Mene, čovjek kao i svaki drugi. Ti si se trudio probuditi u sebi duh, koji je punina samog Božanstva. Ti si žrtvovanjem svoje volje omogućio, da u tebi raste volja Svemoćnosti. Ali sad ovisi o tvojoj volji kao čovjeka, da li želiš preuze posljednje i najteže djelo. Stoga te pitam : želiš li kao Moj Sin uzdići se do Oca, time da sve izvršiš što ti ovaj naredi ? Ili želiš kao Sin čovječji pripadati samo ovom čovječanstvu i ostati u ovom svijetu ?  Ti možeš biti Gospodar svijeta ili Otkupitelj svijeta. Ali ti  možeš također biti putokaz  prema Meni, koji vodi do Božjeg unutarnjeg srca, time da posve uđeš u Mene i postaneš gospodar života za svu vječnost. Ti možeš biti zagovornik ljudi, koji su, stvoreni Mojom snagom, otišli i žele se opet vratiti u srce Oca. Ali ti možeš također biti zagovornik ljubavi, koja će narediti mudrosti, da svoju pravednost pretvori u smilovanje. Biraj, sve je pred tvojim očima, što će ti se dogoditi na tijelu, hoćeš li se odlučiti za put pokraj Mene ili za put u Meni, jer ovdje je posljednje odlučivanje.“ Tad je progovorila Isusova duša, Sin čovječji: „ Oče, Tvoja je volja cijelo vrijeme i  moja volja, i neka bude samo ono, što  Ti želiš. Jer ono, što mi zemlja može dati, dano je zemlji od Tebe. Ali ja želim ići pravo – ravnim putem i primiti jedino iz tvoje ruke ono, što mi se treba dogoditi. Ja želim slijediti samo Tvoju volju „ (Ev.Iv.XI)

Pošto je pali anđeo Lucifer vječno biće, obdareno od Boga sa snagom, njegov ga pad nije doveo do uništenja. Ali sam on i svi njegovi pali su u teško i smrtno smrzavanje. Lucifer, koji je zračio, postao je mračan. Božanska sloboda duha pretvorila se u mržnju.  To se dogodilo  na duhovnom području.Nestajanje sjaja i toplote odgovara nevidljivom vodiku, koji se pretvara u maglu, voda koja se zgušnjava u led.

Vječna se ljubav smilovala palim bićima. Iz bezbrojne pramagle luciferskog bića Božja je mudrost i moć, uz pomoć praduhova, koji su ostali čisti i vjerni, oblikovala sav materijalni  stvaralački svijet. Bilo je to milostivo  djelo Stvoritelja, koji nije htio izgubiti ni najmanje  biće. Svemir je visoka škola za pala bića, da bi ponovo postigla Božji red. Iz neformirane  pramagle nastala su centralna sunca, podsunca, planete, komete i mjeseci. Kao sveti Božji praduhovi  oni oslobađaju svoju palu braću od suda i krutih zakona svjetovne materijalizacije i njihove praelemente i životne praiskre ujedinjuju u nove saveze nazvane „dušama“ i vode ih preko novostvorenih životnih formi svijeta prirode, minerala. biljaka, carstava životinja do stupnja čovjeka – i tako odmetnike uče, da se slobodno povrgnu Božjoj ljubavi, da odbace samovoljnu oholost i da se oslobode smrti i prihvate život . Taj Božji plan, prije Jakoba Lorbera, nije nitko saopćio čovječanstvu. To se znanje saopćava danas u razdoblju Svetog Duha, koji u naše vrijeme biva aktivan proširujući svijest ljudi.

„ Ako jedna duša, koja se nalazi u jednom tijelu, bilo u formi jedne biljke ili jedne životinje, postane u svom razvoju sposobna prijeći na viši životni stupanj, tad se njen onostrani duh, koji stalno kontaktira njen razvoj, brine da odbaci više nepotrebno tijelo, da bi si mogla oblikovati i sticati daljnji razvoj s većom životnom inteligencijom i aktivnošću – i tako dalje sve dok ne postigne život u čovječjoj formi, kad će kao posve slobodna i samosvjesna iskusiti spoznaju Boga i ljubav prema Njemu i tako postići potpuno sjedinjenje sa svojim onostranim duhom, koje sjedinjenje nazivamo NOVO i ponovno rađanje u Duhu…Bog može sa Svojom svemogućnošću u svako vrijeme stvoriti duh sa savršenom mudrošću i moću – i to mnoge u istom trenutku, ali svi ti duhovi nisu samostalni, jer njihovo djelovanje i htijenje nije ništa drugo, nego božansko Jastvo, koje se neprestano u njih mora ulijevati, da bi se  mogli kretati i postupati po božanskoj volji. Oni po sebi i za sebe nisu ništa drugo, nego čiste božanske misaone snage“ (Ivanovo Ev. VII).

Ako bi se Lorberove objave nekom činile bliskim  Darvinovom ograničenom učenju o evoluciji, tad treba shvatiti slijedeće objavljene riječi: „Sve duše na ovoj zemlji imaju u sebi nešto iz svih zvijezda…Svi ovi mnogi atomi duše, Božjom su mudrošću i svemogućom voljom složeni u savršenu čovjekovu formu.“(Robert Blum i Ivanovo Evanđelje, VII,66).

Sa Lorberovim objavama potvrđuje se božansko novostvaranje svakog čovjekovog rođenja. Ali samo u tom smislu, da duhovna  iskra iz Boga zauzima novi stan  u čovjekovom srcu. U svakom novom čovjeku Bog uvijek ponovo stupa u tijelo, što predstavlja žrtvu, koja se prenosi za otkupljenje svijeta. Najveći događaj svih vremena: Božje očovječenje u Isusu vidljiva je prispodoba za svaku pojavu djeteta unutar čovječanstva.

Čovjekov duh od Boga, a čovjekova duša od Lucifera – to može razriješiti misaoni razdor o smislu i cilju čovjekovog postanka. Služba u djelu otkupljenja pravi je smisao zemaljskog puta – i to u punoj slobodi odlučivanja. Swedenborg je rekao: „ Između bogočovjeka, koji je sam sav život i čovjeka ( anđeo, duh, zemaljski čovjek), koji je preuzimatelj života, nalazi se razlika kao između nestvorenog i stvorenog, beskonačnog i konačnog, to je razlika takve vrste, da ne može uslijediti nikakav odnos.“ Ali tko je bogočovjek ? Jakob Boehme to izvanredno osvjetljava. On govori o rajskom čovjeku kao bogosličnom biću bez  „trepavica“tj. on nije morao zatvarati svoje oči za spavanje, jer rajska tjelesnost ne živi od jedne iznemoglosti do druge. Također ni zvijezde nemaju nad njim nikakve moći. On je gospodar elemenata i gospodar zvijezda. On uzima u sebe ono bitno u stvarima iz zračećeg preobilja božanskog života. Muška plamena duša bogo-pračovjeka sjedinjena je sa svjetlosnom dušom nebeske djevice Sofije. One zajedno oblikuju androgenog Adama, nepodijeljenog bogočovjeka. Adam je u svom rajskom stanju gledao unutarnju puninu božjih čudesa u njihovom jedinstvu u Bogu. Ali prvi korak prema padu iz ovog jedinstva jest njegova požuda vidjeti stvari u mnoštvu, a ne u jedinstvu. Nije, kao u Biblijskom mitu, Eva ona, koja je zavela  Adama, nego ga je njegova oholost, ne htjeti više živjeti iz Božje ruke, odvela u protuzakonitom pravcu. On je izgubio prasliku svoje pojave i strujanje neposrednog božanskog života. „On je pao u san !“  To znači postao je nemoćan. To također znači bračni lom sa nebeskim svjetlosnim tijelom djevice Sofije. Ona se od njega odijelila. Uslijedila je podjela spolova. Time također počinje nesloga i navezanost na kreature. Gubitak Sv. Duha otjeralo je Adama u tamu i u zemlju Nod. „Adam je svojom voljom prihvatio duh ovog svijeta. No, u njemu nije ugašena božanska iskra, to se ne može dogoditi. Ona je vječna. On je istupio iz volje Božje u ovaj svijet. Ulovio ga je dakle ovaj  svijet, smrt đavao i pakao i nastaniše se u njemu.“ (Jakob Boehme).

Biblija također govori kako je Adam pao u san. Tek što je zaspao, nigdje ne stoji u Bibliji, da se je probudio, tek mu je tad dana Eva kao nadoknada za nebesku djevicu Sofiju. Ona je s njim jedno tijelo i načinjena je iz njegove nutrine., „iz njegovog rebra.“

Do Isusa važio je zakon pravde, a od Isusa važi zakon ljubavi !

Preko Jakoba Lorbera u pojedinostima nam je objavljen Božji plan i današnje čovječanstvo je sposobno to razumjeti. Pavao je rekao, da je čovjek sposoban, preko  duha, koji u njemu stanuje upoznati također dubine Božanstva. Ljudi današnjeg vremena postigli su onaj stupanj razvoja, koji ih oslobađa straha i praznovjerja i vodi ih svjetlu Božanske svijesti. „U čovjeku se susreću dva principa: Konac materijalnog života kao značajan izraz samosvijesti i početak duševnog, preobraženog života najviše postignute forme. Stoga čovjek na ovom raskršću ovozemaljskog života postaje svjestan, da živi i on je sam ovome dokaz, ali još nema pojma o tome, da je došao do praga jednog duhovnog života., koji u čovjekovoj formi zauzima svoj početak – drugim riječima: Nakon što je iskusio mnoge tjelesne promjene, koje su imale za cilj postići oblik čovjeka, sad slijedi duševni razvoj, čiji je cilj uvijek više približavati se samom Bogu i s Njim stupiti u zajedništvo.“ (Iv. Evanđelje XI).

 Dijalektički materijalizam nijekao je postojanje duše i duha i smatrao je, da je razum jedini stvoritelj i održavatelj života.

Naša je Zemlja, kaže Lorber, najvažniji planet na putu otkupljenja duše. Zemlja je značajna inače ne bi sam Bog upravo na njoj postao čovjekom. Nije moguće dovoljno naglasiti značenje ovog duhovno – kozmičkog događaja na ovoj našoj maloj zvijezdi. Ako se čini, da na zemlji raste i dozrijeva zlo, također  u istoj mjeri dozrijeva i dobro. Ovdje je najizrazitija napetost između Boga i Njegovog protivnika, koji ima samo prividnu moć pomoću laži. Stoga je život ovdje za dušu najteža i najbolja učionica.

„Cijela kruta Zemlja jest dio Sotonine duše. Da, ne samo zemlja, nego također i sva druga tijela svjetova oblikovana su iz ove jedne duše, koja je opet u ovim tijelima podijeljena u bezbrojne dijelove.Ali jednom dodijeljeni duh nije djeljiv. Tamo, gdje je on postavljen kao jedinstvo u velikoj ili  maloj duši on tamo ostaje jedinstvo. Ako je duša Lucifera bila nekoć  tako velika  u njoj je mogao stanovati samo jedan duh i ovaj jedan pali duh ne može biti nastanjen u bezbroj podijeljenim dijelovima svoje nekadašnje praduše. Njegov je stan ograničen na ovu, od vas,  nastanjenu zemlju. Sva ostala svjetovna tijela, iako su dijelovi ove nekadašnje duše, slobodna su od ove nastanjenosti. Stoga ljudi onih svjetova, iako je njihova priroda bolja od ove na zemlji, ipak ne mogu nikad postići ono božansko savršenstvo, što je moguće djeci ove zemlje. Iako su ona duhovno od Boga najudaljenija i nalaze se na najnižem stupnju, ali mogu postići najviši i najbožanstveniji  stupanj. I upravo iz ovog razloga JA GOSPODIN izabrao sam ovu zemlju za gledalište i pozornicu najvećeg smilovanja i na njenom sam tlu stvorio uspon do novog neba.“ (Iv.Evanđelje, II).

„ Eksplozija stanovništva“ i brzi rast broja stanovnika na našoj zemlji za znanost je nepoznanica. Možda se približava vrijeme dozrijevanja dobra i zla i time dolazi vrijeme  žetve. Bezbrojni će duhovi čeznuti inkarnirati se kao ljudi na ovoj značajnoj planeti, da bi koristili mogućnost da postanu prava djeca Božja. Zemlja je puna čudesa, jer je ovdje napeta struna života tako visoka i tako duboka. „Čovjek, koji nema potpunu mogućnost postati savršeni đavao, taj nikad ne može postati savršeno bogoslično dijete, jer sa bilo kojim ograničenjem čovjek bi bio samo inteligentna životinja.“ (Ivanovo Ev. VI).

To zvuči kao blasfemija, ali je zapravo samo posljedica pune slobode čovjekove duše, koja mora imati mogućnost usmjeriti se prema gore ili prema dolje. Cijelo je otkupljenje borba za duševnu slobodu, tj. za samoodlučivanje..

Božji plan ne bi bio savršen, ako također i Lucifer ne bi mogao baštiniti djelo otkupljenja. Pošto je vidljivo stvaranje nastalo iz svoje praduše, djelo otkupljenja u prvoj liniji odnosi se na njega, izgubljenog sina i ne može biti dovršeno dokse također i on ne povrati u red božanske ljubavi. Bog želi povratiti izgubljenog sina. Mi smo pozvani sudjelovati na ovoj zadaći.