Najmanje je važno kojoj religiji pripadate. Vjerujte u svog Boga, osje- ćajte tu čistu ljubav i zahvalnost prema Njemu i dostići ćete cilj ljudskog života.. U grbu Sai Babine organizacije nalaze se simboli šest najvećih svjetskih religija, a u njegovim se ašramima slave praznici svih tih vjera.

»Ja ne donosim novu religiju već osvježavam i pomirujem postojeće...«, riječi su koje će rado kritizirati isključiviji pripadnici različitih vjera. Oni koji misle da je Bog jednak za sve ljude, bez obzira na vanjske oblike vje­ rovanja, skupljaju se ovdje ne bi li se približili misteriju ljudskog života sli­ jedeći Avatara, čovjeka kome se pripisuje sposobnost kataliziranja proce­ sa najviše spoznaje u onima koji su za to spremni.

Povremeni frenetični povici i borba za paada namaskar, dozvolu da se dodirnu Babina stopala, teško su shvatljivi prizori za one koji ne poz­ naju privrženost Saijevth sljedbenika Avataru. Dodirivanje stopala sim­ bolično je prihvaćanje principa poniznosti, odličan lijek protiv taštine i iluzija o vlastitoj važnosti. Katkada ljudi u zanosu toliko navale na Sai Ba­ bu da ih njegovi čuvari jedva uspiju odgurnuti natrag na njihova mjesta. U toj neopisivoj atmosferi on se samo blago smiješi i hoda dalje, blagos­­ljajući tu i tamo kakvu ispruženu sliku ili knjigu. Nerijetko mu netko u ruku gurne svilenu maramu kojom ovlaš obriše lice i spusti je natrag vla­ sniku. Dok traje njegov obilazak, mnogi naglas mole, plaču ili koncentri­ rano promatraju svaki njegov pokret. 

Polako primjećujem da sam okružen grupama iz raznih zemalja. Do mene su Iranci, od kojih kasnije saznajem da se pomalo boje reakcije vla­ sti u svojoj zemlji, ukoliko bi se tamo saznalo gdje su bili. Iza mene je jed­ na od američkih grupa iz okruga Ojai u Kalifomiji. Svaka američka grupa ima različite marame, jer Amerikanci dolaze u tolikom broju da ih Sai Baba sve nikako ne bi mogao odjednom primiti. Ima nas ovdje iz cijelog svijeta, zastupljene su praktično sve europske zemlje, SAD, Kanada,. Aus­ tralija, Japan, južnoameričke zemlje, a iz Afrike vidim samo Franka, mom­ ka iz Ghane, koji je ovdje već dulje vrijeme, iako Sai Baba ne ohrabruje predugi ostanak u svojim ašramima, često ističući da se ljudi moraju vra­ ćati svojim svakodnevnim dužnostima i obvezama. Osobe ispod 25 godi­ na starosti tretiraju se ovdje kao maloljetne i za njih netko mora garanti­ rati, žele li boraviti u ašramu. Sai Baba zastupa stav da je ključ zdravog naraštaja u ispravnom duhovnom odgoju, pa neprekidno gradi sveučiliš­ ta, ali i bolnice, tako da njegova Super Specialty Hospital u Puttaparthiju predstavlja pravo malo čudo moderne medicine. Uz sve ostale odjele, sadrži i operacionu salu za presađivanje organa. Duhovnost ovdje mora ići usporedo s realnostima materijalnog svijeta. Možda je to jedan od raz­ loga što ne postoji nikakav monaški red vezan uz Sai Babu.

Primjećujem da je Baba već ušao u Prasanthi Nilayam, zgradu u ko­ joj će razgovarati s nekoliko postarijih Australaca, koje je pozvao na inter­ vju. Oni veselo trčkaraju prema ulazu kroz koji je trenutak ranije ušao Sai Baba. Intervjui traju od 20 minuta do, iznimno, dva sata. Tada Baba, uz razgovor u kojem podijeli savjete za budućnost ili eventualno ozdravi ne­ kog, obvezno materijalizira prstenove, satove, privjeske, narukvice i štoš­ ta drugo. Svaki od tih predmeta poklanja članovima grupe s kojom raz­ govara. Ti su pokloni česta meta kritizera, najviše zbog nerazumijevanja o čemu se radi, Sai Baba svoje neobjašnjive sposobnosti naziva »posjet- nicama« koje ljude privlače k njemu. Njegove su riječi: »I give you what you want, so that you may want what I have to give you« (»Dajem vam ono što želite zato da biste mogli poželjeti ono što vam moram dati«).

Od Saijevih poklonika možete često čuti fraze u stilu »materijalizaci- je uopće nisu važne« ili »predmeti poput prstenova koje daje ne dokazu­ ju ono što je bitno za Babu«. U dosta slučajeva radi se o, kako se to lije­ po na engleskom kaže, ego-tripu, odnosno želji da se tobožnjom indife- rentnošću prema materijalnim darovima koje Sai Baba dijeli pokaže viso­ ki stupanj duhovnog razvoja. Dakako, svatko koga Sai Baba podari nekim predmetom ne može sakriti svoje zadovoljstvo i svima ga ponosno poka­ zuje. Oni nadobudni su originalni prašak vibhuti  podvrgnuli kemijskoj analizi u jednom institutu u njemačkom gradu Tubingenu. Ispostavilo se da se radi o vrlo čistom silicijevom dioksidu, dakle kvarcu. I to je iskoriš­ teno kao dokaz da vibhuti ne dolazi iz tijela Sai Babe, jer ljudski organi­ zam sadrži minimalne količine silicija. Kad je jednom Baba pred svjeti­ nom u Puttaparthiju materijalizirao malu (brojanica), na svoje sam uši čuo onaj kolektivni »Ahhhhhh...« po kojem mi je postalo sasvim jasno da demonstracije moći, koje su ovako neuobičajene, itekako utječu na psihu njegovih sljedbenika. Moć imponira, a tamo je malo onih koji nisu došli od Avatara nešto tražiti. Zašto bi uopće putovali u Indiju i kuhali se na 45 stupnjeva celzijusa, kad bi doista vjerovali da je Baba uvijek s njima, bez obzira gdje se nalazili?

Prema jednoj verziji, da biste došli u mentalni kontakt sa Sai Babom trebate  1008  puta izgovoriti ili napisati mantru  Om Sai  Ram.U  istom trenutku Avatar će znati da mu se želite obratiti i ako će to smatrati po­ trebnim, to će vam na neki način dati na znanje.

Moliti za pomoć je ljudski, ali Sai Baba koji put kaže nešto što se na kraju ne ostvari. Iz prve ruke znam za slučaj kada je jednoj 27-godišnjoj djevojci za vrijeme intervjua rekao da će se udati, a kad je ona inzistirala na preciznom podatku kada, on joj je pred više svjedoka rekao da će to biti do kraja tekuće godine. Igrom slučaja bio sam u Puttaparthiju upra­ vo uoči te Nove godine, prije koje se trebao dogoditi sretan događaj. Od toga, međutim, nije biio ništa. To je tipična Babina »leela« (»božanska ig­ ra«), lakonski mi je objasnila Amerikanka, veteranka medu Sai Babinim sljedbenicima. On se često izražava u parabolama, simbolima, poigrava­ jući se s iluzijama svojih poklonika. Koji put to čini na okrutan način, jer drugi načini ne funkcioniraju. Vi od njega tražite ono što mislite da je za vas najbolje, a on vam daje ono što on zna da je za vas prečac do onoga zbog čega ste zapravo uopće dospjeli k njemu, ponovila je sa mnom gra­ divo dobro informirana gospoda iz Amerike.

Privlačna snaga Sai Babe je čudesna. U selu izvan njegova ašrama nabasao sam na ženu koja je ovdje čitavih 27 godina, premda su joj zbog nekog manjeg ispada ašramske vlasti još pred mnogo godina zabranile ulaz u ograđeni prostor Babina svetišta! Svako jutro ona stoji pred vrati­ ma ašrama i promatra Babu iz daljine, moleći mu se nepokolebljivom predanošću. Tu je nekada bogata njujorška violinistica koju svi zovu Om. Ovamo je navratila pred 26 godina i ostala do danas. Onih koji su ovdje pet ili šest godina ima još i više. Zapanjuje to da većina tih ljudi nije ostav­ ljala dojam zaluđenih fanatika, dapače, manje su se prenavljali od krat- koprugasa. Baba, kao što sam već spomenuo, obeshrabruje ovakve ma­ ratonske ostanke u Puttaparthiju, a jednom je sasvim jasno rekao da je »... cijeli svijet psihijatrijska bolnica, a kod njega se nalazi odjel intenzivne njege...«. Tu je bio u pravu, jer Puttaparthi nije romantično mjesto gdje će se Avatar pobrinuti da sve vaše brige nestanu.

Pred nekoliko godina indijski su lopovi u ašramu ubili jednu stran- kinju, koja je previše mahala sa svežnjevima rupija, koje ovdje djeluju go­ tovo božanskom snagom. Relativno nedavno, jedna je žena, koja je živje­ la u pansionu izvan ašrama, izrezala svoj sari i objesila se. Drugom se pri­ likom žena oboljela od terminalnog oblika karcinoma nakon jutarnjeg daršana jednostavno srušila mrtva. Ovdje dolaze teški ovisnici o droga­ ma, bolesnici od AIDS-a i raka, nesretne žene razorenih brakova i ljudi koji pate od svih mogućih psihičkih oboljenja. Nema onoga tko u ovoj dolini suza ne bi poželio zaiskati kakvu pomoć ili predah i nema ničeg pri­ rodnijeg od toga da ljudi Sai Babu mole da im pomogne. No, jasno je da on to ne može uvijek i za svakoga. Konačno, iz njegovih ranije citiranih izjava možemo lako zaključiti da se, koliko god to bolno bilo. moramo sjetiti one zenbudističke priče da Mjesec ne treba zamijeniti s prstom ko­ jim ga učitelj pokazuje.

Paul Caudell je najbizarniji lik kojeg sam sreo u Puttaparthiju. Amerikanac šezdesetih godina, bez jednog oka i s opasnom bolešću na drugo­ me, ovamo je dospio pred pet godina, u očajničkom pokušaju da pokuša umilostiviti Sai Babu i tako spriječiti neizbježno sljepilo. Kaže, Čudo se do­ godilo i bolest je stala. Paulova je biografija doslovce šokantna. Homo­ seksualac, on bi rekao bivši, i negdašnji transvestit, glumio je u »underground« predstavama u New Yorku, u zlatnim šezdesetima. Oženio se bo­ gatom Židovkom s Manhattana, koja je tri puta tjedno posjećivala psihi­ jatra, dok bi Paul ispijao litre whiskeya i kljukao se tabletama za podiza­ nje raspoloženja. Nakon burnog razvoda, živio je u Meksiku, zatim Špa­ njolskoj, da bi se na kraju našao u Bangkoku, gdje je organizirao i vodio kupleraj muških prostitutki. Prošao je desetak estetskih kirurških zahvata, četiri liftinga i šest operacija kojima je mijenjao nos, čeljust i skalp. Sada je stalni stanovnik Puttaparthija, predan Sai Babi. Dok sjedimo u lokal­ nom kafiću, konstatira da je profitirao, kad je trampio ludilo Zapada za mir indijskog sela. Vrlo inteligentan i duhovit, Paul je čovjek koji se sjajno uklopio u svakodnevicu Babinih daršana, što je rezultiralo neobičnim spiritualnim iskustvima o kojima rado govori. Na povratak u Ameriku niti ne pomišlja. Njegove će kosti jednoga dana grijati indijsko sunce.

Tu je i John, vijetnamski veteran nalik holivudskim zvijezdama. Konj­ ski rep, brčići i uvijek bijela indijska odjeća daju šarm pred kojim uzdišu mnoge sljedbenice Sai Babe. John za svaku sitnicu pobožno ponavlja »Thank you Baba«, pa sam ga uskoro i prozvao John Thankyoubaba. Njegove priče o Vijetnamu odaju duboke, sada već dobrim dijelom izbli­ jedjele traume i postaje jasno da ga je to još davne 1972. godine dovelo u Puttaparthi. Ne želi razgovarati o ničem drugom osim Sai Babi, a u 27 godina vjernosti i redovita dolaženja u Indiju, Baba ga je pozvao na inter­ vju svega dva puta. To ga ne smeta, jer, kako kaže, Baba zna sve što se s njime događa, dapače sve to nije ništa drugo doli Babina volja. Bog za Johna doista hoda Zemljom, u liku Avatara iz Puttaparthija. U doslovnom smislu te riječi. "Baba čitav svijet drži na dlanu jedne ruke« - rekao mi je jednom moj novi prijatelj. Nije smatrao da je potrebno meditiranje ili neka druga duhovna aktivnost, da bi se iskusila milost Božja. Treba se samo prepustiti Sai Babinoj volji.

Tisak povremeno pokušava stvoriti kakvu aferu, ne bi li dezavuirao jednog od najčuvenijih duhovnih učitelja našeg doba. Okreću se tu tra­ čevi kako je navodno hermafrodit, neki ga bivši sljedbenici pokušavaju ocrniti na razne načine, a pri tome uvijek nadu podršku medu onima ko­ je smeta Sai Babina karizma i neovisnost o službenim vjerskim institucija­ ma. Film na kojem Sai Baba naizgled iz postolja nekog kipa kriomice vadi ogrlicu obišao je cijeli svijet, iako kamera zapravo ni u jednom trenutku nije pokazala navodnu šupljinu unutar statue.

Njegov negdašnji fanatični sljedbenik, Amerikanac Tal Brooke, napi­ sao je knjigu koja se prodavala zbog dvije stranice lascivna sadržaja, na kojima autor pokušava čitaoce uvjeriti u Sai Babine protuprirodne sek­ sualne sklonosti.

Sai Babine organizacije na Zapadu sve su češće potresane delikat­ nim glasinama, pa je sve to vrlo teško iskušenje za one koji u njega vje­ ruju kao Avatara. Žestoki su se napadi posebno intenzivirali početkom novog milenija, pa se javnosti nastoje podastrijeti što degutantniji dokazi o Sai Babinom nebožanskim i perverznim sklonostima. Osobito ga teško terete neki bivši visoki funkcioneri njegove organizacije koji su uz njega proveli više godina.

U igri su i političari. Pred mojim je očima bivši predsjednik Indije po­ ljubio stopala Sai Babe i obratio mu se sa »bhagvan«, što znači Bog. I pre­ mijeri su mu bili skloni. To se za neke druge ne može reći, pa je jedan od guvernera savezne države Kamatake svojim javnim istupima učinio mno­ go kako bi se popularnost Sai Babe smanjila.

Živimo u vremenu u kojem su tehnika difamiranja i manipulacija masama dovedene do savršenstva. Više ne postoji kriterij po kome čov­ jek može sa sigurnošću dijagnosticirati radi li se o vrhunski režiranoj pod­ vali ili šokanmoj istini. Zato se, barem kad su u pitanju spirirualni učitelji, svatko može osloniti jedino na vlastiti unutarnji osjećaj ili izravno iskust­ vo koje je imao.

Većina je Babinih poklonika alergična i na samu ideju provjeravanja činjenica o proroku iz Puttaparthija. Ja nisam, pa sam odlučio osobno kontaktirati čovjeka čije mi se istraživanje o životu i legendarnim čudima Sai Babe najviše dopalo. Naime, u posljednjim  su  godinama  senzacio­ nalna čuda i spektakularna ozdravljenja u Puttaparthiju rijetka, pa je ne­ kakvu verifikaciju istih nemoguće napraviti. Čovjek kojeg sam spomenuo gore, jest prof.  dr.  Erlendur Haraldsson, profesor psihologije na Sveučiliš­ tu u Reykjaviku. Ovaj je Islanđanin, uprkos otporima nekih fanatika oko Sai Babe,  obavio  vrlo objektivno ispitivanje onih najzanimljivijih legendi o Sai Babinim moćima, koje je Avatar mnogo češće pokazivao u pedese­ tim godinama ovog stoljeća, kad se oko njega okupljala samo šačica obo­ žavatelja. Haraldsson je pokušao biti što znanstveniji u svom pristupu, pa je za svaki navod tražio odvojene izjave onoliko svjedoka koliko ih je mo­ gao pronaći. Ono što je otkrio doista je fantastično.

Tako stanoviti gospodin Varada, kojeg Haraldsson opisuje kao »biv­ šeg sljedbenika«, na široko govori o čudima koje je vidio zajedno s nekoli­ cinom drugih ljudi, u razdoblju između 1949. i 1953. godine, kad je redo­ vito posjećivao Sai Babu. O njemu  govori lijepo i  u vrijeme kad  ga je Haraldsson ispitivao, ali naglašava da je kontakte s Avatarom prekinuo pred više od 20 godina. Navečer, prije noći u kojoj je umro jedan od naj­ većih indijskih duhovnih učitelja svih vremena, Ramana Maharshi, Sai Baba je zapao u trans i nešto nejasno mrmljao. Varada se sjeća da su on i njegov prijatelj Krishna po Babinu pogledu znali da želi otići u svoju so­ bu. Kad su tamo stigli, tada još mladi Sai Baba odjednom se srušio na pod. Varada napominje da su takva zapadanja u trans u to vrijeme bila relativno česta. Ovaj put je Babino tijelo postalo tvrdo poput kamena i la­ gano se podiglo u zrak, gdje je ostalo levitirati. Istovremeno je mrmljao:

»Maharshi je došao do mojih lotosovih stopala...«. Sljedećeg se trenutka otvorio Sai Babin taban i iz njega je iscurilo čak 2 kilograma vibhutija!

Varada i Krishna navodno su, uz manju grupu drugih sljedbenika, vidjeli jyoti, zasljepljujuće svjetlo koje dolazi s nebesa, a na jedan indijski praznik to im je pokazao Sai Baba. Otišli su prema obližnjim brdašcima i zaustavili se na jednom mjestu. Sai Baba je, prema iskazu očevidaca, na neobjašnjiv način u nekoliko sekundi dospio na vrh brda do kojeg bi tre­ balo normalno pješačiti desetak minuta. Okrenuo se promatračima, a iza njega se, kako kaže Varada, na neki način otvorilo nebo iz kojeg je sijalo tipično zlatno svjetlo, koje opisuju mistici koji su za života sviješću puto­ vali u predjele kamo odlazi ljudski duh nakon fizičke smrti.

Haraldsson tako navodi svjedoke, koji su potvrdili da je Sai Baba mogao materijalizirati vibhuti na udaljenim mjestima, znati što se događa s njegovim poklonicima koji su živjeli daleko od Puttaparthija, Varadi je, prije no što je ovaj prestao dolaziti kod njega, predskazao da će se na ne­ ko vrijeme razići, »No, moja će ljubav biti uvijek s tobom«, rekao mu je Baba. Mogao je, što je manje poznato, dematerijalizirati stvari, koje bi iz­ nenada nestajale pred očima promatrača, a u tim ranijim vremenima bi znao materijalizirati veće predmete od uobičajenih prstenova i brojanica.

Bilo je iskaza ljudi koji su proboravili sa Sai Babom dosta vremena, no u neke priče o njemu nisu vjerovali. Sumnjali su u legendu da je Baba jednom vodu pretvorio u benzin i da zna sadržaj pisama koja mu ljudi uručuju. Jedan se od njih sjetio da je Baba u tim ranim danima, kad nije bilo toliko sljedbenika, običavao pisma čitati i na njih odgovarati. U sve­ mu ima, s obzirom da je prošlo mnogo vremena, nagađanja. Tako jedan od Haraldssonovih svjedoka priča da je, kad je Babu ugrizao crni škor­ pion i on zapao u komu, s njime bio njegov stariji brat Sesham Raju. Iz­ gleda da ima onih koji vjeruju da je tada dječak, koji se zvao Satyanara- jana Raju umro, a u njegovo je tijelo ušao duh pokojnog Shirdi Babe. To bi značilo da sadašnji Sai Baba zapravo nije reinkarnacija Shirdi Babe, već sam Sai Baba od Shirdija!

Zanimljivo je da mi je praktično istu tvrdnju iznio i pokojni indijski jo­ gi izuzetne reputacije,  Swami Narayanananda.  Sreo sam ga u Danskoj, kad je već prešao osamdesetu. Bio je autor čitave biblioteke knjiga, koje dokazuju da se radilo o striktnom asketu koji je proveo devet godina u ko­ libi na Himalajama, meditirajući 16 sati dnevno. Tako je postigao Nirvi- kalpa Samadhi, najviši stupanj razvoja koji klasična joga poznaje. Rekao mi je da je tada proveo 21 dan u savršenoj koncentraciji i cijelo vrijeme uopće nije disao! U tom razdoblju, kad je obustavio gotovo sve tjelesne funkcije, mogao je odabrati jednu od dviju opcija. Napustiti tijelo i stopi­ ti se s brahmanom, bitkom ili se svjesno vratiti u normalno stanje i kao učitelj na tom putu učiti druge. On je odabrao ovo drugo. Za Shirdi Babu je rekao da »... je bio veliki jogi...«, a kao takav je imao dovoljnu moć da se useli u tijelo sadašnjeg Sai Babe. Ne znam je li to rekao iz uvjerenja da je tako ili je to bazirao na nekom unutarnjem iskustvu. Swami Narayana- nanda nikada osobno nije sreo Sai Babu. Od njega sam saznao nešto vrlo važno na što ću se vratiti kasnije, a što objašnjava mnoge čudnovate efek­ te koje spiritualni turizam i eksperimentiranje može izazvati na ljudima. Radi se o parcijalnom podizanju sile kundalini.

Što se tiče Haraldssona, koji je u svojoj knjizi opisao još niz gotovo nevjerojatnih demonstracija moći Sai Babe, sumnje gotovo da nema. Iako je dao riječ i nekima koji su Babu kritizirali, očito je bio uvjeren da je Sathya Sai Baba Avatar našeg doba. Ono što još proizlazi iz njegove knjige, jest da je u kasnijim godinama Sai Baba repertoar svojih demon­ stracija znatno smanjio. Na jednom mjestu to objašnjava time da je nje­ gova misija u ovom trenutku okrenuta prema svijetu kojemu treba pomo­ ći u krizi u koju je zapao. Vremena spektakularnih dokaza o božanskim moćima ovog čovjeka izgleda da su prošla. No, i Haraldssonu su došli teški dani, jer je upravo njegova metodologija dokazivanja realnosti Sai Babinih čuda izvrgnuta teškoj kritici. Njegovi odgovori na učestale napa­ de prilično su mlaki i stječe se dojam da ovaj znanstvenik pomalo zazire od javnih obračuna ove vrste.

Većina sljedbenika Sai Babe s kojima sam razgovarao pokazuje veli­ ku privrženost Avataru, često bez obzira na to koliku im on pažnju po­ klanja. Moram priznati da su mi svi susreti sa Sai Babom predstavljali izu­ zetan doživljaj. Obratio mi se nekoliko puta, rekavši mi nekoliko riječi, čiju sam simboliku shvatio tek naknadno. U više sam navrata imao snove u kojima se pojavio Sai Baba i govorio mi sasvim određene stvari, koje su te snove učinile toliko realnima da bih nakon buđenja ostajao pod njiho­ vih dojmom tijekom cijelog dana. U njegovoj nazočnosti osjetio sam ne­ obično blaženstvo, takoreći euforiju, a čitanjem njegovih misli sabranih u čitavom nizu djela stekao sam o njemu vrlo visoko mišljenje. Uz materi- jalizacije koje sam vidio, najimpresivnija su bila dva doživljaja, koja sam imao kad sam se nalazio u blizini Sai Babe.

Prvi se dogodio u Whitefieldu. Bilo je proljeće i vrlo ugodna klima, pa sam uživao u popodnevnom pjevanju bhajana, dok je Baba sjedio na svojoj stolici na povišenom podiju. S obzirom na moj čuveni sluh, pošte­ dio sam one oko sebe pjevanja i slušao sam, dok je Sai Baba lagano vrtio desnom rukom, gledajući nekuda u zrak. U sebi sam pomislio: sada ću se koncentrirati na njegov obris, bez treptanja očiju, izdržao sam tako više od dvije minute, da bi se tada dogodilo nešto neobično. Oko tijela male spodobe bujne kose formiralo se bijelo, gotovo blješteće svjetlo. Osjetio sam uzbuđenje i pomislio: Aha, to je njegova aura. No, nije završilo na tome. Bijela se svjetlost u obliku Sai Babina tijela odvojila od njega i kao neki duh otputovala udesno, da bi se nakon nekoliko metara izgubila. Iza nje je slijedila još jedna ista takva svjetlost, pa još jedna... Bilo ih je ukup­ no Šest. Skrenuo sam pogled i kad sam ga vratio natrag na Sai Babu, svjet­ losnih tijela koje kao da je emitiralo njegovo fizičko tijelo više nije bilo.

Drugi put sam za vrijeme boravka u jednom svratištu u Puttaparthiju usnio neobičan san. Cijelo vidno polje bilo mi je prekriveno plavobijelom blještećom svjetlošću, a prilazila su mi tri bića, koja nisam dobro razaz- navao, jer je svjetlo bilo iza njih. Doimali su se kao tri sjene. Oblila me ne­ ka čudesna energija i probudio sam se u uvjerenju da je jutro i trebam ustati kako bi krenuo na daršan. Obukao sam se i izašao iz sobe sa zastr­ tim prozorima. Ostao sam šokiran činjenicom da je vani bio još mrkli mrak! Vratio sam se u sobu i pogledao na sat. Bilo je tek dva ujutro, a ja sam se osjećao kao da sam prospavao cijelu noć. Bio sam pun neke ener­ gije i više nisam mogao zaspati.

Oba opisana doživljaja nisu bila rezultat sugestije, a ostavila su neki snažan osjećaj u mome tijelu. Sjećam se da sam tada pomislio da Sai Baba vjerojatno može mnogo više dati, no što običan čovjek čvrsto ukorijenjen u materijalnim željama može primiti. Uz spomenute psihičke doživljaje, imao sam vrlo neobično iskustvo vezano uz Sai Babu i na fizičkom planu.

Imao sam strahovito jaki napad bubrežnih kolika i završio na Hitnoj pomoći. Ni nakon dvije injekcije, bolovi se nisu smanjivali i nastavili su se satima. Prošlo je otprilike devet sati, kad su mi odlučili dati morfij, od ko­ jeg sam povraćao, a činilo mi se kao da sad bubrežni kamenac roštilja po nekom drugom. Ujutro je pala odluka da me prevezu u bolnicu. Odmah su sproveli pretrage i ustanovili da je kamičak iz mog bubrega zaglavio u ureteru, na pola puta do ulaska u mokraćni mjehur. Ujedno su me oba­ vijestili da, ako kamičak ne siđe, odnosno izađe van, postoji rješenje da krenu po njega sondom. O ugodnosti navedenog postupka ne treba ni govoriti.

Dok sam ležao u bolničkom krevetu, uhvatila me gadna depresija. Osjećao sam kako me kamenčić reže u ureteru, a s obzirom da sam znao kako je izgledao njegov prodor do pola puta, nisam se usudio ni razmiš­ ljati kako će završiti cijela priča. Tada sam se sjetio Sai Babe. Kad mi više nije preostalo ništa drugo, stavio sam jednu ruku ispod, a drugu ispred dijela tijela gdje se nalazio ureter mog lijevog bubrega. Vizualizirao sam kako Sai Baba stoji kraj mene i preko mojih ruku zrači zločesti kamenčić, koji se pomalo pretvara u dobroćudnu prašinu. Tako sam polako utonuo u san.

Ujutro su me odveli na pijelografiju, pregled kojim je trebalo ustano­ viti gdje se kamenčić točno nalazi. U međuvremenu nisam mokrio tako da nije postojala nikakva mogućnost da kamičak izađe tim putem van.

Pregled je ponovljen dva puta. Liječnik koji ga je obavio rekao mi je:

»... U ureteru nema ničega. Ima jedno prošireno mjesto oko sredine, na kojem se možda nalazio, ali sada ga više definitivno nema... Možete ići kući...«.

Ne znam je li se moj kamenčić raspao sam od sebe ili je djelovao moj očajnički poziv Avataru ili je, pak, na djelu bila snaga moje podsvijesti. Bez obzira što je istina o ovome mom iskustvu, kad sam se udaljavao od bolnice, osjetio sam zahvalnost prema Sathya Sai Babi. Vjerujem da ima onih čija su iskustva sa Sai Babom bila još intenzivnija, dajući im snažnu vjeru u ovog neobičnog čovjeka, čiju reputaciju nisu uspjeli ozbiljnije ugroziti ni brojni pokušaji njegovih neprijatelja da ga prikažu u negativ­ nom svjetlu. Za one kojima je Sai Baba pomogao kad im je bilo najteže ili im je dao duhovni uvid koji je promijenio njihov život, sve tlapnje o tome tko je on zapravo i kamo bi ga trebalo svrstati, postaju bespred­ metne.

Najbizarnije iskustvo koje sam imao vezano uz Sai Babu dogodilo se kad sam se nalazio pod utjecajem ritualne, halucinogene droge koju mi je dao jedan južnoamerički vrač. Sjedili smo na vrhu planine, s pogledom na jezero. Kako je nastupalo djelovanje napitka, vidio sam neku osobu kako mi prilazi i iz mene vadi kvadar crne želatine koja je predstavljala sve moje strahove. Želatinu je nepoznati bacio u vatru, koju sam vidio is­ pred sebe. Dok je vrač svirao instrument nalik flauti, ja sam poželio vid­ jeti Sai Babu. Trenutak kasnije, pred mojim se zatvorenim očima doista stvorio Avatar, toliko stvaran da sam se intuitivno trgnuo unatrag. Palo mi je na pamet da on zasigurno ne odobrava uzimanje sredstava pod kak­ vim sam se nalazio, pa sam ga upitao da li je pametno ovo što sada činim. Odgovorio mi je glasom koji sam jasno čuo, u svojoj glavi dakako: »... Ne, nije pametno. Ali, kad smo već ovdje, što možemo učiniti...?« U mislima sam ga zamolio da mi pokaže »treće oko«. Mahnuo je rukom i s njegove se desne strane pojavila crna rupa u obliku pravilna trokuta, omeđena ružičastim, zadebijalim tkivom na koje se nastavljala prozirna, prokrvlje- na koža. Shvatio sam da je »treće oko« neka vrsta kozmičke regije s one strane crne trokutaste rupe. Pitao sam Sai Babu iz halucinacije mogu li proći kroz rupu. Odgovorio je: »Možeš...« Imao sam osjećaj da ću zako­ račiti prema otvoru, kad je preda mnom buknuo plamen. Glas Sai Babe mi je govorio u uho: »Na onu stranu možeš tek onda kad tvoj ego sagori u plamenu...« Upravo kad sam osjetio razočaranje, nastavio je: »Priroda također ima treće oko...« U tom sam trenutku vidio istu crnu rupu, ovaj put omeđenu granama i lišćem. Koliko sam shvatio, u prirodi postoje svo­ jevrsni »prolazi« u druge, paralelne dimenzije. Jesu li one duhovne ili materijalne ne znam ni danas. Provjerom organske strukture koju sam vi­ dio u medicinskim udžbenicima shvatio sam na koji se dio fiziologije moja vizija odnosila.

Jednom drugom prilikom, kada sam ružinim uljem čistio Sai Babinu relikviju koja je kružila Europom, moja me supruga fotografirala. Ostali smo zapanjeni kada smo kasnije na slici primijetili sjajnu zlatnu spiralu ko­ ja se protezala od vrha do dna, dodirujući na jednom mjestu donji dio moje kralježnice. Više je stručnjaka za fotografiju isključilo optičke efekte ili grešku na emulziji kao objašnjenje za ovaj neobični fenomen.

Teško je ne spomenuti i jedno drugo, indirektno iskustvo koje sam sa Sai Babom imao u gradu gdje živim. Ovdje o njemu govorim onako kako sam to čuo od supruga mlade 29-godišnje žene koja je umirala od opake maligne bolesti od koje je oboljela desetak godina ranije. Kako su liječnici polako od nje digli ruke, njen se suprug na sve načine pokušao obratiti za pomoć Sai Babi, osobi za koju jedva da je znao tko je. Nabavljen je vib- huti a svakodnevno je bolesnicu, kako bi joj olakšala tegobe, masirala jedna žena. U jednom je trenutku odbila nastaviti sa svojim tretmanom, jer je »ugledala iznad tijela bolesnice spodobu bujne kose, u narančastoj halji«. Valjda je suprug bio jedini koji je shvaćao o čemu bi se moglo radi­ ti. Nakon ženina sprovoda, uvjeravao me da mu se na ramenima materi­ jalizirao vibhuti, znak kojim mu je Avatar, kako on to vjeruje, dao do zna­ nja da njegova supruga negdje živi dalje.

Ja nisam prestao tragati za novim, konkretnim i za mene dovoljno uvjerljivim argumentima da je Sai Baba osoba koja može presudno utje­ cati na nečiju duhovnu evoluciju. Na vrlo intrigantan dokaz da je to mo­ guće čak i bez obzira što je stvarna istina o Sai Babi naišao sam na sasvim drugom kraju Indije.

Prešli smo preko pola puta do Indije i stjuardese dijele obrok. Odabi­ rem indijsku vegetarijansku kuhinju, jer se moram polako privikavati na vrlo specifičnu hranu zemlje poznate po žestokim i za zapadnjaka neuo­ bičajenim začinima. A i malo ću predahnuti od prevrtanja stranica mog sjećanja na duhovne ljude Indije. Od svog susjeda saznajem da živi i radi u Kuvajtu, kao inženjer na naftnim poljima, već 20 godina. Sada ide pos­ jetiti svoju obitelj koja živi u Delhiju. Fin i obrazovan čovjek, u pedeseti­ ma, na moju primjedbu da idem u Indiju zbog duhovnih učenja tamoš­ njih svetih ljudi podiže obrvu.  Očekujem komentar,  no on izostaje, jer je moj sugovornik iznenada utonuo u misli. Očekivao sam podsmijeh jed­ nog racionalnog tehničara, odvojenog od magije indijskih svetih mjesta i sadhua. Očito je moj susjed znao o tim temama više no što sam ja mogao procijeniti iz njegova vanjskog izgleda. U djeliću sam sekunde shvatio da sam dodirnuo osjetljivu točku. Dok sam gutao zalogaje indijske hrane i hladio grlo vodom, moj mi se susjed obratio pitanjem: »... Kuda zapravo točno idete?« »Sumnjam da vam je poznata ta škola joge, nije baš razvi­ kana«, odgovorio sam. Sljedećeg trenutka sam shvatio da se nisam baš ponio pristojno i dodao sam; »Riječ je o Surat Shabd jogi.« On je na to tiho pitao: »Idete na staro mjesto ili novi ašram?« Bilo je jasno da itekako zna o čemu se radi, jer se izraz »staro mjesto« koristi za Sawan Ashram u kojem je živio jedan od duhovnih giganata Indije, Sant Kirpal Singh, dok je »novi ašram« aktualni centar ove tradicije kojeg zovu Kirpal Ashram, a utemeljio ga je njegov sin Sant Darshan Singh, tadašnji učitelj u tradici­ ji o kojoj ću više reći kasnije, »idem kod Sant Darshan Singha«, rekao sam, dok sam osjetio kako u meni raste znatiželja. Moj je susjed šutio i nastavio jesti. Očigledno se kolebao da li da nastavi ovaj razgovor.