32.          BOŽANSKA PJESMA

Ashram danas vrije. Tijekom čitavog će se dana pjevati bhajani. Zapadnjaci planiraju svoj dan misleći da moraju ostati satima. Taj maraton počinje poslije daršana.

Primjećujem da dok indijci pjevaju otprilike pola sata, a nakon toga ustaju i odlaze, zapadnjaci nastoje izdržati što dulje misleći da će se, što više vremena posvete pjevanju, to bliže približiti Bogu. I studenti se dijele u male grupe.

Možda zapadnjaci nisu shvatili da je cilj bogoštovnih pjesama pročišćenje uma, a ne omogućavanje poimanja Boga. Mozak pokreće mehanizme koji se nakon otprilike pola sata istroše. Dulje pjevati je poput nalijevanja vina u puni vrč: vino će se preliti.

Smisao pjevanja nije ništa drugo do monotonog ritmičkog ponavljanja Božjeg imena. Doktor Galvin mi objašnjava da čovjekov um ostaje aktivan samo ako prima različite i zanimljive poticaje. Pomanjkanje odgovarajućih poticaja uzrokuje zastoj. Do tog zastoja dolazi i onda kada su poticaji suviše jednolični. Aktivnost poimanja niskog režima potpuno prekida djelovanje, pa je tako mozak prisiljen zatvoriti se u sebe i tražiti razloge preživljavanja. Počinje maštati, a potom više nije u stanju upravljati tim maštarijama i pojavljuju se priviđenja. Posvećenici koji su ostajali u potpunoj tami i tišini dubokih pećina su završavali ili u ludilu ili u prosvijetljenju. Mozak, ako mu ne pristižu nove i poticajne obavijesti, ode u tilt. Dovoljno je prisjetiti se jednolične vožnje auto cestom da bi se shvatilo kako vozač, ako ne prima uzbudljive poticaje, može zaspati za volanom. Postoje tako neuzbudljive simfonije da uspavljuju, tako jednolični oratoriji da uz njih usne čitavo gledalište.

U pjesmi uistinu postoji određeni poticaj, no on je jednoličan i mozak, poslije kratkog vremena, počinje eliminirati ono što već posjeduje. Mozak propušta novosti a briše osjetilne dvojnike ili obavijesti od više slične pređašnjima. To je sve pitanje ekonomije. Mozak, ustvari, nastoji pohraniti korisne vijesti, a ne ono što već zna. Pa i mi, kad nam netko pripovijeda ono što već znamo, pomalo pokazujemo ljutnju. Mozak reagira i opire se jednoličnosti. Um preživljava samo zahvaljujući neprekidnom uvođenju novih informacija. Umjesto da ode u titl, mozak radije odlazi u san. Mozak se, kada se nižu beskorisni ili jednolični ili poznati podaci, predaje i više ne filtrira. Kako se ne može uspavati, pušta ući sve što nailazi. Na taj se način um ne može više hraniti i on se gasi.

Na isti način djeluju i buka i pretjerano uzbuđenje. Bhajani imaju dvije brzine pjevanja: polaganu i brzu. Sai Baba pozivana bučno pljeskanje dlanovima jer ta galama ima svoju točno određenu svrhu: i ona djeluje na um, gaseći ga. Trajanje bhajana je ograničeno na otprilike dvadesetak minuta, upravo kako bi se izbjeglo osiromašenje osjetila do čega bi moglo njihovim duljim trajanjem doći.

Netko misli da satima pjevati donosi neku dobrobit, no nije tako. Najvažnije je neprekidno imati u umu cilj kojeg se želi dostići. Pjevanje prethodi određenom bezuvjetovanju. Mehanizam koji se pokreće meditacijom je isti, dolazi do osjetilnog osiromašenja što se običnim govorom naziva uvjetovanost uma, ili točnije bezuvjetovanost.

„Netko kaže da poslije bhajana ne može spavati. Ovo je u suprotnosti s onim što mi pripovijedaš”.

„Poslije osjetilnog osiromašenja postoji određeno vrijeme u kojem se je ili suviše up (gore) ili down (dolje) prije nego se ponovno postigne fiziološko stanje. Poslije niza pjesama se može ući u up fazu ili uzbuđenost. To dokazuje dvostruku djelotvornost bhajana, zahvaljujući ritmu i zvuku. Pjevanje bhajanja može dovesti u povišeno stanje svijesti i zbog toga nije poželjno da traju dulje od dvadeset-trideset minuta.

To je opće pravilo, no nitko ne može znati na kojoj se razini neka osoba nalazi. Netko može podnositi

bhajane satima, a netko je već poslije desetak minuta uzbuđen”.

„U nekim se Centrima bhajani pjevaju satima!”

„Dužnosnici tog područja su očevidno malo neobavješteni. Nepoznavajući mehanizam i posljedice pjevanja bhajana misle da mogu i dalje nalijevati vino u prepuni vrč. Moja se stara teta, nakon što je čula na TV da vino posjeduje protuvirusna svojstva, naviknula popiti čašicu poslije jela. Jednog je dana dobila gripu i odlučila je izliječiti popivši ne čašu, nego cijelu bocu vina. Napila se. Povraćala je i bilo joj je zlo. Katkada je zbilja potrebno napiti se da bi se shvatilo da je umjerenost uvijek najbolja”.