BORNEO

Zelenkasto siva voda rijeke Marte Pure, teška i gusta kao ulje, lijeno se otvarala, nevoljko propuštajući Kon Rickyju prolaz prema malenom istoimenom gradiću u južnom dijelu Bornea. Tri dana nakon rasprave sa nona Lingom sjedjeli smo na ogradi pramca osluškujući zvukove džungle. Prošlo je već nekoliko sati otkad smo napustili ocean, uplovili u muljevito ušće i polako uronili u džunglu. S lijeve i desne strane poput zelenog zida gusto raslinje. Mangrovi, sago, palme, fikusi, kaučukovo drvo i bezbroj lijana, grane eritrine nadvijale su se nad rijekom kao prijeteće ruke začaranih vještica. Stotine majmuna skakalo je s grane na granu prateći naš put, pozivajući svoje prijatelje i tu i tamo čineći geste — kao da će nas obasuti kamenjem ili kokosovim orasima.

Rijeka je bila virovita, nepredvidiva, čas plitka čas duboka, mjestimice crvenkasta, žuta,

pa opet zelena.

Sa cigaretom u zubima Bob je nervozno upravljao brodom plašeći se oseke, ne znajući kada nastupa. Plovili smo bez jedra, a tup zvuk Gullova brodskog motora kao da je budio cijelu džunglu. Iako je bilo još rano poslijepodne, rijeka je bila obavijena sivom maglom koja je bola oči kao da je dim. U zraku je visio gust težak miris pljesnivosti, a nebo se jedva naziralo od dimne magle. Zvukovi džungle postajali su sve intenzivniji: žabe su trubile snagom vodenog konja, zrikavci i kreštave papige, kao da se tisuće stanovnika džungle pobunilo protiv našeg dolaska. Umjesto razdraganih delfina, ružna ljuskasta tijela lijenih krokodila koji su dizali glavu gledajući nas glupim podmuklim očima, da bi onda pljusnuli repom kao u protestu i zaplovili prema obali i majmunima koji su histerično bježali u krošnje drveća. S nadolazećim sumrakom počelo je tužno javljanje nevidljivih bubnjeva iz nevidljivih sela. Ušli smo u kanal i onda opet u rijeku. Manevrirati je postalo sve teže. Upalili smo brodski reflektor i osvjetljavali put u tami polako napredujući uzvodno. Magla je postajala sve gušćom, disanje gotovo nemoguće. Iznenada je krvavi bljesak najavio da plovimo prema požaru. Mrak se polako pretvarao u dan, no rijeka je bila već široka i vatra nije dosizala do vode.

— Bobudar — rekao je Bob objašnjavajući da je to urođeničko ime za gotovo neprestane šumske požare na Borneu, što nastaju već stoljećima sami od sebe, koje nitko ne gasi makar i gutaju tisuće hektara skupocjene šume, ubijajući tisuće životinja. Na golemom Borneu sve to ne znači ništa jer šuma opet raste i divljač se koti, sve je to dio ciklusa. Bilo je nešto veličanstveno u toj plovidbi. Tamna rijeka i ti ogromni plameni jezici koji su se uzdizali do sto metara prema nebu plešući u obliku tisuća podzemnih zmajeva — gutača vatre, što riču u tajanstvenoj džungli. Zivotinjsko glasanje je prestalo. Čuo se samo zvuk motora i tu i tamo šištanje vatre dok se munjevito prelijevala niz vrhove krošnji, da bi odjednom buknula u eksploziju pretvarajući noć u dan. Bačeni visoko u zrak, zapaljeni drveni komadići polako su padali u vodu, gorjeli su kao bljeskovi u vatrometu. Prizor je nalikovao smaku svijeta, no nismo se bojali — čak je i Bob bio osupnut i hladnokrvno je kormilario pazeći da se ne približi dijelovima džungle gdje je hrlila vatra.

I onda opet tama — i sojenice postavljene na stupovima iznad vode, i, konačno, Marta Pura. Spustili smo sidro, privezali brod, ugasili reflektor. Nasta debeli mrak. S obale Barita gledam Martu Puru; najveći grad Bornea djeluje poput nekog napuštenog rudarskog grada u Arizoni ili Texasu. Dugi niz žutih niskih kućeraka, hrpe iskopane zemlje, stare dizalice i

skladišta, gdjegdje moderne, no zapuštene zgrade u praznim prašnjavim ulicama. Nad gradom visio je ljubičasto crvenkasti oblik prašine i vodene pare; kao nekim omotačom obgrlio je zgrade i ulice uspavljujući ljude i besposlene pse i mačke, što su se lijeno vukli u luci. Bebek i ja sjedjeli smo na terasi lučke krčme, jedini radni gosti ovog još uvijek uspravnog grada. Pili smo opojnu indonezijsku kavu i gledali kroz prozor kako sneni lučki radnici istovaruju džip na obalu. Onako prašnjav i blatnjav i sa skinutim krovom izgledao je poput spljoštene kutije od cigareta, a ne kao vozilo koje će nam služiti kao putujuća kuća, koje će nas prebaciti preko pola Azije prevrćući ispod svojih kotača tisuće i tisuće kilometara. U tu smo krčmu otišli kako bismo se riješili Boba i Rickya, i mukotrpnih službenih formalnosti oko istovara.

Nakon otprilike sat vremena luka je živnula. Počela je buka dizalica i strojeva — škripa

kolica koja razvoze teret. Gomila radnika odjevenih u prljavobijele šalvare razmilila se na sve strane. Naposljetku se pojavio službenik u žutoj uniformi i najavio da će inspektor za istovar doći tek poslijepodne, s time što će formalnosti oko istovara trajati nekoliko sati. Prepustili smo Bobu da se bakće oko svega toga i odlučili krenuti u grad.

Tik po izlasku iz rijekom rashlađene luke zapljusnuo nas je val topline. Pred izlazom iz luke skupilo se nekih desetak motoriziranih rikša, takozvanih helikaka. Odabrali smo najšareniju i krenuli prašnjavom ulicom u grad. Snena učmala atmosfera u luci naglo je nestajala kako smo se približavali središtu. Bilo je već oko osam sati, trgovine su se otvarale, a skupine ljudi već su sjedjele po čajđinicama ispijajući zeleni kalimatski čaj. Vozač je bio izričito raspoložen našim pristankom na cijenu vožnje od 100 rupija i uzbuđeno je lupetao malo indonezijskim, malo engleskim, a kadšto nekim drugim jezikom, možda nizozemskim, ili rumunjskim. Kad smo stigli u središte grada, ulice su već bile pune ljudi. Stotine malih živahnih Indonežana odjevenih u raznim bojama jurilo je gore—dolje ulicama na biciklima, miješajući se i topeći u gomili automobila i pješaka koji su posvuda prelazili ulice, bez reda i logike. Zvonjava motornih i nemotornih rikša, tricikla, bekaka i automobila — sve to uz graktanje preplašenih gusaka i kokoši, što su se razlijetale paničnije od žustrih pješaka.

Bilo je teško vjerovati da tu živi nekoliko stotina tisuća ljudi. Dijelovi grada djeluju poput nekakvog gradića iz američkog ,,westerna” — i ne nedostaju mu ni konji ni Meksikanci. Još da je ubaciti nekog šerifa u šeširu, čovjek bi vjerovao da je negdje u Arizoni u doba zlatne groznice. Drugi dijelovi potpuno su modemi. Jedino su zvukovi i mirisi davali do znanja da je to ipak jedan potpuno drugi svijet. Uza sve poznate zvuke smijeh se miješao s bijesnim povicima i dječjim plačem, dok se zrakom razlijegao opojan miris šumskog požara začinjen mirisima mirodija. Posvuda otvorene kuhinje, pečenjarnice, kiosci, kao da svi nešto kuhaju ili jedu na cesti.

Zaustavili smo se pred, kako je to smatrao naš vozač Patan, najboljim  Rumah— Makanom, restaurantom u Marti Puri. Restaurant se zvao ,,Suzy” i nalazio se na velikoj betonskoj terasi pod sjenovitim krošnjama. U središtu terase tri kineska kuhara užurbano su radila na roštilju koji je već bio u punom pogonu. Sa zvučnika okačenog o drvo dopirala je sladunjavo ljubavna popularna indonezijska muzika, a unaokolo se posvuda širio  miris gulaija i sataya.

Gladni, naručili smo pun tanjur ribica ikana sa roštilja. Bio je to dobar izbor, ribe su bile svježe, izvrsno začinjene i pečene, kruh je bio prhak kao da su ga pravili Talijani. Bilo je vrijeme užine. Restaurant su punile lijepe mlade Indonežanke i žustri zapadno odjeveni momci u tamnim hlačama i bijelim košuljama.

Nakon obilnog objeda i nekoliko krigli piva odlučili smo raspitati se u gradu o mogućnostima prijevoza za Bangkok ili Burmu. Nije nam se žurilo s Bornea, no zaključili smo da bi bilo šteta kvariti naš boravak brigama o tome hoćemo li naći prijevoz do Tajlanda i kako ćemo nastaviti put do Nepala i Tibeta. Brodske agencije nalazile su se u Djakarti i u Pontianku, no najveća tvrtka, „Pelni”, imala je predstavništvo u ulici Jalan—Hasim. Primila

nas je mlada ljepotica s veoma senzualnim glasom. Objasnila nam je da „Pelni” a niti bilo koja druga tvrtka ne organizira prijevoz s Bornea za Bangkog i Rangoon.

—   Žalim, gospodine, ali morat ćete ići preko Jave. Dok smo razočarani pošli, djevojka je usput dobacila.

—   Postoji grčki brod što prevozi željeznu rudu s Bornea na Bangkok. No teško da ćete kod njih uspjeti. Ne primaju putnike, a još manje putnike s automobilom, znate kakvi su ti Grci!? Mi iz pristojnih kompanija ne možemo ništa s njima.

Kako je spomenula Grke, obojica smo znali da neće biti poteškoća.

—Grci?! Stari - rekoh Bebeku, - to je tvoja specijalnost.

Samo sat poslije Bebek je već našao i broj kompanije u Djakarti i telefonski broj hotela u Pontianku u kojem je odsjeo kapetan grčkog broda.

Dok sam ispijao treću kriglu pive u predvorju hotela Kakimantan, Bebek se uvelike razvezao na grčkom.

—Ti kaniš bre Yorgos pu isis, pote pame mazi, ma gdje si mi, bre, Yorgos, kako si, kada

krećemo? - govorio je u slušalicu dajući mi znak daje   sve   pod   kontrolom.   Uz   posljednji

,,efharisto” spustio je slušalicu, izašao i rekao: šest tjedana na Borneu i onda „Elenom” krećemo za Bangkok.

Skinuvši to s vrata, odlučili smo pogledati što se zbiva u luci.

Kada smo se pojavili, lendrover se već nalazio na keju. Onako prljav i vlažan izgledao je kao krepana životinja. No nakon što smo ga puni sat polijevali šmrkom, neki debeli uzrujani kineski mehaničar popravio je mašinu tako da je opet zabrujala kao da smo se upravo vratili sa servisa.

Utovarili smo stvari i krenuli prema postaji ekspedicije, u Martu Puru.