Protjerivanje iz Raja bilo je konačno, bez mogućnosti povratka. Ne možemo se vratiti unazad. Možemo jedino ići naprijed.

Povratak u Raj bio bi isto što i povratak u majčinu utrobu, u početak djetinjstva. A pošto se u to doba ne možemo vratiti, moramo odrasti; ići naprijed, probijajući se kroz pustinju života, mukotrpno krčeći vlastiti put kroz sprženo zemljište i divljinu, sve do dubljih nivoa svijesti.

Ovo je vrlo važna i značajna istina, jer dobar dio ljudske psihopatologije, uključujući i zloupotrebu droga, proističe upravo iz želje za povratkom u Raj. Na koktelima i zabavama obično žudimo za čašom nekog jačeg pića koje će ojačati našu samosvjesnost i eliminirati stidljivost. I to funkcionira, zar ne? A, ako pogodimo točnu dozu alkohola, trave ili kokaina, ili kombinaciju svega toga, privremeno ćemo, na nekoliko minuta ili sati, eliminirati izgubljeni osjećaj jedinstva s univerzumom. Ili, možda, povratiti slatku toplinu i zamamni osjećaj ponovnog sjedinjenja s prirodom.

Međutim, taj osjećaj ne traje dugo, a cijena koja se plaća je previsoka. To znači da je mit istina. Nema povratka u Raj, jedino postoji put kroz pustinju, put naprijed.

Putovanje je teško, a svjesnost bolna. Zbog toga većina ljudi prekida put još na početku. Kad pronađu sigurno i zaštićeno mjesto u pijesku, ostaju ukopani, u strahu od bolnog probijanja kroz ostatak pustinje, kroz kaktuse, trnje i oštre stijene.

Kada ljudi, ponekad, i povjeruju da se uz pomoć 'tih stvari koje vas povređuju može nešto naučiti' (da parafraziram Benjamina Franklina), učenje u pustinji postaje još bolnije pa ga mnogi prekidaju već na samom početku.

Senilnost nije samo biološki poremećaj. Može se dokazati da je riječ o manifestaciji odbijanja da se odraste, psihološkom poremećaju, bez mogućnosti preventive od strane nekoga tko je zakoračio na životnu stazu psihospiritualnog razvoja. U pitanju su oni koji su prestali učiti i razvijati se u ranim periodima života; oni sto se se prestali mijenjati; zaustavljeni i prepušteni takozvanom 'drugom djetinjstvu'. Takvi ljudi, okrenuti svakodnevnim jadikovkama, postaju zahtjevni i egocentrični. Ah ne zbog toga što su ušli u 'drugo djetinjstvo'. Zapravo nikad nisu ni izašli iz onog prvog -prozirna maska odrasle osobe iza koje su se zaklanjali postajala je sve tanja, otkrivajući uplašeno, emocijama preplavljeno dijete.

Psiholozi dobro znaju da veliki broj ljudi samo izgledom podsjeća na zrele osobe, dok se u suštini radi o nesigurnoj djeci koja šetaju uokolo obučena u odjeću odraslih. Mi to znamo, ne zbog toga što su ljudi koji nam dolaze već na prvi pogled nezreliji od drugih. Naprotiv, ljudi koji dolaze na psihoterapijske seanse s namjerom da pomognu sebi, čine relativno manji broj onih koji su nezrelost u sebi izazvali na dvoboj i koji ne žele više tolerirati vlastitu djetinjastost, iako možda još uvijek ne vide izlaz iz te situacije. Ostatak populacije nikad ne uspijeva sasvim odrasti, a možda upravo zbog toga i mrze priče o starenju i starosti.

U januaru 1980.godine, ubrzo poslije objavljivanja 'Puta kojim se rjeđe ide', knjige koja se na mnogo načina bavi upravo odrastanjem, bio sam prisiljen da učestvujem u brojnim TV i radio emisijama. Čitavo vrijeme po Washingtonu me vozio isti taksista. Poslije druge ili treće TV stanice koju sam posjetio, upitao me: 'Pa, čovječe, šta ti, u stvari, radiš?'

Objasnio sam da je u toku promocija moje knjige. 'A o čemu se radi u toj knjizi?', zanimalo gaje.

Upustio sam se u intelektualno tumačenje o svojoj knjizi i objašnjavao mu kako se radi o svojevrsnoj integraciji psihijatrije i religije. Poslije otprilike trideset sekundi, prekinuo me njegov komentar: 'Pa, zvuči kao da si odlučio skupiti sva svoja sranja na jednu hrpu.' Čovjek je bio veoma oštrouman. U slijedećoj TV stanici upitao sam voditelja mogu li ispričati ovu anegdotu. Odbio je bez komentara, mada sam bio uvjeren da je glavni kamen spoticanja bila riječ 'sranje'. Nije pomogao ni prijedlog da tu riječ zamijenim nekom drugom. Odgovor je uvijek bio negativan.

Ljudi jednostavno ne vole razgovarati o realnim pojavama. To je suviše bolno.