Bolesti u obitelji

Vi radite s bolesnima koji se liječe medicinskim putem. To znači da liječnici sa svojim pacijentima dolaze kod vas i onda radite zajedno? Kažete daje tumor povezan s nesposobnošću da se poklonimo i da su želučane tegobe povezane s nerazjašnjenim odnosom prema majci. Ali ne kažete: Ja to liječim obiteljskim konstelacijama?

Radeći s bolesnicima, naučio sam da ista osnovna dinamika dovodi do različitih bolesti. Ja radim samo s osnovnim dinamikama.

U obiteljima postoji potreba da jedno od djece naslijedi istu sudbinu kao preminuli brat ili sestru, ili preminulu majku ili preminuli otac. Onda ono kaže u sebi: Idem i ja za tobom. Tada se događa da onaj tko je u ovakvoj situaciji, izvrši samoubojstvo, ili dobije tumor, ili oboli od neke druge bolesti. Dakle, ista osnovna dinamika se može očitovati na različite načine. Zato bi bilo potpuno pogrešno, ako bih želio liječiti tumor, ne uzimajui u obzir ove osnovne dinamike. 

U biti, postoje tri osnovne dinamike:

• prva tendencija: Ja te slijedim u smrt ili u bolest ili u određenu sudbinu,
• druga: Radije ću umrijeti ja, nego da ti umreš ili Radije ću otići ja, nego ti;
• treća: ispaštanje vlastite

U poretku koji smo uzeli kao primjer, najvjerojatnije je da je čovjek u sebi rekao: Ženo moja draga, radije ću ja otići iz obitelji, nego da to ti učiniš.

Prijeđimo na drugi primjer i time na odnos između djece i roditelja. Radi se o ženi koja već dvanaest godina ima multiplu sklerozu. Ona priča o svom ocu koji je bio nacist i koji je u Ratu bio odgovoran za smrt dvojice dezertera. Ponovno su potpuno nepoznati ljudi iz publike preuzeli uloge članova obitelji, vi ste u ovom slučaju zamolili oca da izađe iz prostorije. Zbog čega ste to učinili?

Ovdje se radi o velikom izuzetku u obiteljskoj terapiji. Ubojice, po pravilu, gube svoje pravo na pripadnost. Onaj tko je svojom krivicom odgovoran za nečiju smrt na ovakav način prokockao je svoje pravo na pripad- nost. On mora izaći iz obiteljskog sistema. Izlazak kroz vrata simbolizira Činjenicu da je on prokockao svoju pripadnost. Ali to isto tako može simbolizirati smrt, tj. želju da umre ili da se ubije.

Ako sada u obiteljskom sistemu, taj tko je prokockao pripadnost ne ode, onda umjesto njega odlazi jedno dijete. Zbog toga sažaljenje prema počinitelju ničemu ne vodi. Štoviše, to čak pogoršava situaciju onih koji su zapravo nedužni. 

Poslije završetka rada rekli ste ovoj ženi da se u njezinom slučaju radi o stavu: Radije ću ja nestati, nego ti. Umjesto oca, kćer želi otići. To je uzrok njene bolesti. Na temelju ovog objašnjena došlo je do kratkog dijaloga između Vas i žene, poslije čega ste je pitali, je li joj to jasno:

Gospođa: »Dakle, to za mene znači da se konačno mogu i smijem osloboditi osjećaja da ja moram snositi odgovornost za svog oca i za ono što je on napravio, a nije se ni znalo. Dosad sam se osjećala odgovornom za njega. Do prije dvije-tri godine, o tome što je on učinio nije se ni pričalo. Ja sam to rekla svojoj braći i sestrama.«

Hellinger: To nikako nisi smjela napraviti. Ne. Nisi smjela čak ni pitati.

Zašto on to čini?

To se odvija potpuno nesvjesno. Isto tako rade i djeca, na primjer, kada osjete da jedan od roditelja želi nekog slijediti. U našem primjeru majka želi slijediti istu sudbinu kao preminula sestra blizankinja. Onda sin kaže: Radije ću ja oboljeti ili umrijeti, nego ti.

Gospođa: »Nisam pitala, samo sam rekla: Pričaj mi, kako je bilo u ratu.«

Hellinger: »Dijete to ne smije. Dijete ne smije zadirati u tajne roditelja. Može biti da je jedan dio tvoje patnje naprosto okajanje za tvoje miješanje.«

Pitanje iz publike: »Zar nam naši roditelji nisu smjeli pričati o nacistima i što se tada događalo?«

Hellinger: »Ne, to nikako nisu smjeli! Ne, ako su i sami bili umiješani. Jer što inače djeca rade? Ona kažu: Što ste tamo radili, kako ste mogli! I time djeca postaju jednako loša kao i roditelji.«

Pitanje iz publike: »Ja tako nešto mogu pitati i saznati od svojih roditelja i mogu razumjeti njihovo ponašanje i njihov postupak. I mogu oprostiti.«

Hellinger: »Razumijevanje i opraštanje nisu uloge djeteta. Kakva arogantnost! Nije do djeteta da razumije ili da oprosti svojim roditeljima. To je arogantno.«