Psiholozi se slažu da je odvojenost od drugih ljudi obično štetna po naše mentalno zdravlje i dobrobit. Da bismo bili dobro, moramo biti u vezi s drugim ljudima.

Moja žena i ja živimo s mačkom po imenu Flicker, prekrasnom ste­riliziranom crnom ženkom s gustom sivom grivom zbog koje izgleda kao minijaturni lav. Flicker je luda. Osoba od koje smo je dobili rekla nam je da je Flicker potpuno sigurna da joj svaki čovjek na ovome planetu radi o glavi. Otkrili smo da je zaista tako. Ta je mačka para­noična, u kliničkom smislu te riječi.

         Jučer sam, idući preko kuhinje u dnevnu sobu, naišao na Flicker u hodniku. Pogledala me svojim razrogačenirn užasom, okrenula se i zbrisala prema kuhinji. Išao sam u istome smjeru pa sam nastavio ho­dati: sad je bila sigurna da je dolazim srediti. Na trenutak je zastala u kuhinji, ali ja sam nastavio dolaziti (jer se u dnevnu sobu ulazi preko kuhinje). Ogledala se s panikom u očima i potrčala prema dnevnoj sobi: ja sam još uvijek išao za njom. Pokušao sam presti, ispuštati me­ke zvuke, zvati je, ali ništa ne može smiriti paranoičnu mačku: ona je apsolutno znala da je dolazim ozlijediti. U dnevnoj sam sobi opet nai­šao na nju, što ju je natjeralo da skoči u zrak i van u sigurnost drugog hodnika koji vodi prema ulaznim vratima.

Flickerin je svijet neprijateljski raspoloženo mjesto ispunjeno zlo­namjernim divovima. U nekoliko mjeseci koliko je imamo, uspjeli smo joj se povremeno približiti, ali u njoj je uvijek prisutna ta divljina, to ukorijenjeno uvjerenje da jedino sebi može vjerovati.

Prije nekoliko tjedana gostovao sam u radio emisiji, razgovarali smo o nekim stvarima o kojima pišem u ovoj knjizi, i nazvao je neki slušatelj iz Kansasa.

"Mislite li reći," upitao je, "da biljke i životinje imaju pravo živjeti na ovome planetu?"

"Da," rekoh. "Baš to mislim reći."

"Znate da je to stav onih zadrtih ekologa, zar ne?" reče on. "Onih radikalnih grlitelja drveća?"

"Je, čuo sam," rekoh. "Koji je vaš stav?"

"Da moramo stvarima pripisati vrijednosti, uz pomoć znanosti i ekonomije. Neke je šume vrijedno sačuvati, neke nije. Neke vrste mo­gu preživjeti zajedno s nama, na primjer krave i psi i jeleni, a druge ne mogu pa se oko njih ne bismo trebali zabrinjavati."

"A gdje povlačite crtu?" upitah. "Kako znate koje vrste trebamo održati, a koje bismo trebali istrijebiti da napravimo više mjesta za one koje želimo zadržati ili za ljude?"

"Zadržimo one koje su korisne!" reče on, kao da je odgovor očit. "Kome treba pjegava sova ili puž golać, za ime svijeta? Trebaju nam poslovi, ekonomska sigurnost, čiste ulice i sigurni gradovi. To su važne stvari."

Istaknuo sam mu da bi čak i u slučaju da je njegova pretpostavka točna (da je svijet ovdje samo za ljude) takva golema stvar kao što je istrebljenje stotina tisuća vrsta i mijenjanje kemije atmosfere svejedno moglo imati neželjene posljedice koje će ovaj planet učiniti nepriklad­nim za život naše 'gospodarske' rase. Zapravo, mnogo je dokaza da se baš to i događa, a dokumentirani su ne samo u ovoj knjizi nego i u mnogim drugim knjigama.

Ako odbacimo postavku o našoj nadmoći i umjesto toga prihvatimo gledište Starijih Kultura koje nam kaže da sve stvari imaju vrijednost i sveto pravo života na ovome planetu, onda se izgledi da ćemo nesmo­treno uništiti svoj okoliš drastično smanjuju.

Poput Flicker, taj slušatelj vidi samo jedan svijet. Slušateljev svijet je mjesto nastanjeno jasnim i živopisnim i "stvarnim" ljudima, a svi ostali oblici života prisutni su na marginama. Svaka je "stvar" tu samo zato da bi nam služila, a nama je dano znanje i moć odlučivanja što ćeživjeti, a što umrijeti. Ako je za našu dobrobit da ogolimo svijet sve do posljednje vrste drveća, žitarica, bilja ili riba, neka tako i bude. Mi smo odlučili da je to ispravno, jer mi shvaćamo i vidimo svijet onakvim ka­kav jest. A za one koji ne vjeruju da je to moguće, imamo dokaze u obliku riječi nekolcine naših bogova, koje su zapisali ljudi nesposobni pogriješiti.

To je logika mentalno nezdravih ili bolesnih.

Baš kao što je Flicker uvjerena da je shvatila kakav je svijet i da je moj hod od spavaće sobe do dnevne sobe preko kuhinje — ma što ja mislio o svojim motivima — siguran dokaz zlonamjernih nakana cije­le ljudske rase, tako je i taj slušatelj siguran da je sve što vidi oko sebe na ovaj svijet stavljeno zbog njega, a ako ja tvrdim da taj svijet ima pravo na vlastito postojanje, onda ga ja pokušavam oduzeti njemu, to jest kradem njegovo vlasništvo. Paranoici si poslože detaljan i vrlo do­bro organiziran svijet gdje sve ima smisla i sve podupire jedno drugo. Onaj čovjek što stoji na uglu ulice je CIA-in špijun koji vam je stavio odašiljač u mozak. Skrenuo je pogled jer ne želi da znate da je špijun. Pogledao vas je ne zato što vi buljite u njega nego zato što se pita jeste li možda shvatili da je on odgovoran za ugradnju odašiljača. Ulazi u autobus ne da bi išao na posao nego prati vas. I tako dalje i dalje.

Slično tome, ma kakav nam bio pogled na svijet, i mi skupljamo dokaze da imamo pravo. Flicker vjeruje da je ljudi proganjaju i po­svuda vidi dokaze toga. Na isti način, ako vjerujete da je sve izvor ne­čega za nas, posvuda ćete vidjeti dokaze da je baš tako.

 

Sigmund Freud, otac psihoanalize i Čovjek u čijim učenjima mnogi danas traže definiciju onoga što je "bolesno" i što je "zdravo", u men­talnom smislu, zabilježio je neka vrlo zanimljiva zapažanja tijekom nekoliko godina prije svoje smrti. Istaknuo je da vjeruje da je ono što naša civilizacija naziva 'zdravim egom' zapravo samo "skvrčeni zao­statak" onoga što smo imali priliku iskusiti rano u životu kad je ego imao "mnogo uključiviju" i "intimniju povezanost" sa svijetom oko sebe ('Civilization and Its Disontents' - Civilizacija i njezina nezadovoljstva, Sigmund Freud). Mnogi psiholozi kažu da je jedan rezultat tog 'procesa skuplja­nja' činjenica da je treći najčešći uzrok smrti Amerikanaca između 15 i 27 godina, prema podacima Državnog instituta za mentalno zdravlje, samoubojstvo.

To 'skupljanje' u razdvojenost, taj prekid intimne povezanosti sa svijetom oko nas, to odvajanje sebe u izolirane kutije, bilo je većimdijelom potpuno nepoznata pojava u prvih 100 ili više tisuća godina ljudskog postojanja. I danas je još uvijek nepoznato među mnogim plemenima u svijetu, koji imaju vrlo malo dodira s Mlađim Kulturama, a stopa samoubojstva im je tako niska da je često nemjerljiva.

Profesor Theodore Roszak, s kalifornijskog sveučilišta u Haywa~ rđu, koristi riječ ekopsihologija da bi definirao proučavanje veze iz­među ljudi i prirodnog okoliša. U svojim knjigama The Voice of the Earth (Glas Zemlje) i Ecopsychology (Ekopsihologija), Roszak elo­kventno pokazuje da je fizička, mentalna i duhovna odvojenost moder­nih ljudi možda odgovorna za cijela područja osobnih i kulturoloških mentalnih oboljenja i da ponovno uspostavljanje povezanosti s priro­dom može biti snažan terapeutski postupak i za pojedinca i za cijelo društvo.

Ali ta odvojenost od prirode nalazi su u jezgri 'cvilizaranog' ljuds­kog iskustva od vremena nastanka prvih takvih "civilizacija" prije se­dam tisuća godina. Slavio ju je Aristotel u svojim zapisima o tome kako su univerzum i prirodni svijet samo zbirke jednostavnih čestica (atoma) kojima ljudi mogu manipulirati, jednom kad ih shvate; rafini­rao Descartes koji je tvrdio da je cijeli svemir divovski stroj, a ta stro-jolika priroda odjekuje sve do najmanje razine. Kad bismo samo mogli proniknuti gdje su poluge i prekidači, mogli bismo smisliti način kako upravljati strojem. Povukli smo se iz prirodnog svijeta i oko sebe stvo­rili umjetni svijet, u gradovima i mjestima, što je potpuno strano ono­me iz čega smo izvorno potekli. Kako je vrijeme prolazilo, donosili smo zaključke koje su stvari s planetom 'u redu', a koje su 'krive', pa smo se primili posla organizacije stvari 'tamo vani', kako bi odgovara­le onome 'ovdjeunutra'.

Naš smo planet stavili u središte svemira, a sebe na vrh hijerarjije u svijetu. Naše religije Mlađih Kultura i naši filozofi tvrdili su, izravno i neizravno, daje sve što je stvoreno stvoreno samo za čovjeka. Berke-ley je čak otišao tako daleko da je iznio postavku koja kaže da kad ne bi bilo ljudi da ga promatraju, svijet bi prestao postojati. Kad je napokon prihvaćeno da naš planet nije središte svega stvorenoga, jednostavno smo promijenili jezik da bismo prilagodili u osnovi nepromijenjeno gledanje na svijet: sad gotovo svaki vjernik bilo kojeg "civiliziranog društva" jednostavno drži da smo mi duhovno središte svemira.

Iz te priče, iz tog pogleda na svijet — da su naši umjetni gradovi civilizirani, a da je prirodni svijet divlji i ljudi koji u njemu žive primi­tivni ili necivilizirani divljaci — razvili smo psihologiju koja priznaje i veliča samo sebe i svoju kulturu, a izgubila je dodir sa stvarnim fizi­čkim svijetom i njegovim izvanrednim moćima i tajnama.

Kad su rani europski/američki kolonisti krenuli preko prerija ubija­jući svakog bizona na kojega su naišli, američki su domoroci bili šo­kirani i zgroženi onime što su smatrali bezumnim činom ludila. Kako su doseljenici mogli uzimati život prerije? Kako su mogli parcelirati tijelo Majke Zemlje? Kako su mogli biti tako ludi da posijeku sva sta­bla oko sebe?

Doseljenici su gledali 'Indijance" i mislili da su ludi što ne ubijaju i ne jedu sve bizone koje bi mogli. Kako su mogli sjediti na tom vrije­dnom izvoru deset tisuća godina i ne koristiti ga? Zacijelo su divljaci, necivilizirani polu-ljudi koji nemaju dovoljno zdravog razuma da bi shvatili kako iskoristiti prirodno obilje za dobrobit ljudske rase.

Neko je vrijeme to funkcioniralo za osvajače "Amerikance". Baš kao što je Gilgameš mogao posjeći libanonske cedrove, baš kao što su Grci mogli posjeći vlastite šume, baš kao što su Amerikanci mogli ogoljeti pola površinskog sloja, brzo trošenje 'onoga vani' da bi se za­dovoljile potrebe nas 'ovdje unutra' funkcioniralo je naraštajima.

Ali više ne, kao što možemo vidjeti u 'sustavu za rano uzbunjiva­nje' Trećega svijeta. Kao u slučaju tvrtke koja je trošila početni kapital, činilo se da naša potrošnja okoliša sasvim dobro funkcionira, sve dok se izvori nisu potrošili.

U našim gradovima, gdje se ljudi boje voziti nezaključanih vrata i prozora automobila, na našim farmama gdje se usjevi prskaju i 'gnoje' dioksinom i otrovnim otpadnim tvarima, u našim bolnicama gdje se primarni otpad pri proizvodnji nuklearnih oružja (itrij) promovira kao ekperimentalni lijek za razne vrste raka (veliki broj kojih izazivaju hrana i zrak i lijekovi naše civilizacije) — na svim tim mjestima vidimo da ovaj svijet koji smo stvorili može funkcionirati samo za nekolicinu. Hijerarhijski, vladarski sustavi uvijek završe na takav način.

Starije Kulture su starije zato što su preživjele deset ili više tisuća godina. U usporedbi s njima, Mlade Kulture su još uvijek eksperimen­ti, a svaki put kad je jedna od njih bila pokušana (Sumer, Rim, Grčka), ma kako veličanstvena bila, uvijek je uništila samu sebe, dok su ple­mena preživjela tisuće godina.

         Mlade Kuture sagrađene su na temeljima koji su psihološki i duho­vno bolesni. Freudovi "skvrčeni ostaci" istinske i povijesne ljepote ljudskoga života proživljenog u bliskoj povezanosti s prirodnim svi­jetom. Sve više živimo u izolaciji, u "kutijama" — i patimo zbog toga.

Drugo gledište predstavlja nam Terence McKenna u 'Food of the Gods' (Hrana bogova), McKenna vjeruje da unos određenih biljnih supstancija omogućuje ponovno povezivanje dvokomornoga uma. Mno­ge kulture koriste halucinogene biljke za otvaranje vrata svijeta bo­gova, ističe McKenna. Čak ide tako daleko da iznosi pretpostavku da su krutost, bol i sterilnost modernog života velikim dijelom rezultat toga što smo izgubili pristup tim svjetovima, zbog ograničavanja tih supstancija koje su nekoć rasle u okolini ljudskih staništa. McKenna nadalje sugerira da je uporaba tih biljaka pomogla katalizirati rođenje ljudske svjesnosti u ranih primata.

To je, zauzvrat, dovelo do razvoja misaonog i mističnog mozga/uma te je ljudskoj rasi dalo mentalnu moć potrebnu da počnu — većinom silom zakona koji promiče organizirana vjera — te biljke zamjenjivati vlastitim načinima upravljanja mističnim odnosno božanskim iskustvima.

I McKenna i Jaynes značajno su doprinijeli našem razumijevanju povijesti svjesnosti. McKenna je živio među plemenima koja je prou­čavao, plemenima koja i danas koriste te biljke da bi se susreli i razgo­varali s duhovima svoga svijeta, a Javnes je potanko proučavao zapise prošlih civilizacija i naroda koji su tvrdili da čuju glas boga ili bogova u svojim glavama (nedavno sam saznao da premda su neka domorodačka američka plemena tisućama godina imala pisani jezik, druga su kategorički odbijala pisati svoj jezik. Na primjer, apaški je jezik prvi put zapisan prije tri desetljeća, a učinio je to metodistički misionar. Jedan mije Apaš rekao: "To je bila velika pogre­ška: naš je jezik presvet da bi bio zapisan. " Bilo bi zanimljivo istražiti sve ra­zlike u prirodi osobnih vjerskih iskustava između naroda koji imaju pisani jezik i naroda koji nemaju. Koliko znam, nitko još nije proveo takva istraži­vanja).

Bez obzira na tehniku ili metodu, obojica se slažu — a s njima i drugi stručnjaci na tom polju — da prastari i "moderni primitivni" na­rodi dijele tu sposobnost da vide, osjete i čuju nešto što najveći dio nas u modernom zapadnom društvu ne može.

Kad je Šošon tragao za hranom, slušao je što mu zemlja kaže — glasove biljaka i životinja i same Zemlje. Oni su mu pokazali i rekli gdje se nalazi njegova hrana za taj dan, ali i koji bi obredi bili primje­reni u znak zahvale za taj dar .

         Usporedite to s načinom života europskih kraljeva u Srednjem vije­ku i time kako nas je'vladalački' način razmišljanja doveo u ironično nesvjesnu "pseudo-informacijku eru", a možda nesmotreno i u ono što australski Aboridžini nazivaju "velikim zaboravom".

         Naši umovi i naše kulture stvorili su situaciju u kojoj se nalazimo. Kad to shvatimo doći ćemo do velikog uvida, a jednako je tolika moć u razumijevanju činjenice koliku ulogu možemo imati u redefiniranju budućnosti planeta za sebe i za našu djecu.