U plemenskim društvima koncept bogatstva — kako ga mi poznajemo — praktički je nepoznat. Noć prije nego što sam napisao te riječi bio sam na pretpremijeri novog dokumentarca Amazon Journal (Dnevnik Amazone) Geoffreya O'Connora, a kasnije sam slušao njegov govor u knjižari u Santa Monici. U tom je dokumentarcu O'Connor prikazao mnoge dužnosnike brazilske vlade, rudare i ostale kako pokušavaju opravdati invaziju na amazonske prašume i zemlju Kayapo Indijanaca izgovorima da su Kayapi bili "primitivni" i "siromašni". To je način razmišljanja koji, u osnovi, kaže: kad nekom narodu uzmemo zlato i vunu s njihove zemlje, a zauzvrat im damo hranu, oružje, televiziju i ostale stvari koje trebaju da bi "postali civilizirani", mi im zapravo pomažemo.

Budući da se naša civilizacija temelji na akumulaciji dobara (i no­vca, koji predstavlja mogućnost kupnje dobara), lako nam je pri pogle­du na Kayape zaključiti da su siromašni.

Ipak, njihova plemenska privreda — barem prije dolaska bijelaca — imala je različite temelje od naše. Umjesto da imovno stanje određuje tko ima najviše stvari ili tko ima nadzor nad osnovnim životnim potre­bama poput hrane, bogatstvo je bilo obilježje cijeloga plemena i nje­gove sposobnosti uzdržavanja vlastitim sredstvima te prilika da se sva­kom članu plemena omogući da svakoga dana kroz iskustvo svijeta oko sebe osjeti dodir Stvoritelja. Uloga svakog pripadnika plemena jest osigurati dobrobit drugih. Umjesto gomilanja materijalnog bogatstva, pleme svojim članovima osigurava bogatstvo sigurnosti, skloništa, kao i kontekst za dodir sa svetošću svega.

Na prvi se pogled prosječnom Amerikancu ili stanovniku zapadne Europe sigurnost neće činiti kao nešto veliko i značajno, ali polovica svjetskog stanovništva, koja se iz petnih žila trudi preživjeti s 2 dolara na dan, itekako razumije značaj sigurnosti. Čak i Amerikanci iz srednje klase imaju podsvjesno shvaćanje istoga: žudimo za sigurnošću. Kao što je 1950. istaknuo Abraham Maslow, začetnik humanističke psiho­logije, sigurnost je osnovna ljudska potreba. Jednom kad je zadovolje­na, ljudi će neminovno krenuti prema ostvarenju najveće ljudske po­trebe, potrebe da se iskusi svetost, što je Abraham Maslow nazvao samoostvarenjem. Ali Maslow je također primijetio da većina ljudi u našem modernom svijetu živi u takvom vječnom stanju nesigurnosti da nikad ne dosegnu samoostvarenje, čak ni ne posegnu za njim.

To je stoga što u našoj Mlađoj Kulturi put do sigurnosti vodi preko stjecanja bogatstva, premda u svijetu Mlađih Kultura čak ni bogatstvo ne jamči sigurnost: zaista, nesigurni bogataši gotovo su klišej. Mnogi pripadnici srednje klase uvečer liježu osjećajući nelagodnu struju pod­svjesnoga straha da bi već sljedećega jutra njihov poslodavac mogao zaključiti da je vrijeme za smanjenje broja zaposlenih, ili da bi moglo doći do privrednog kolapsa, ili bi se neki član obitelji mogao razboljeti od ozbiljne bolesti i na taj način osiromašiti prvo kućni proračun, po­tom svu ušteđevinu, da bi na kraju ostali bez načina života na koji su navikli. U pokušaju da si osiguraju sigurnost ili da pobjegnu od straho­va, za sobom ostavljaju potragu za samoostvarenjem i postaju radoholičari, ovisnici o televiziji ili vjerski fanatici.

Ali pripadniku plemena Kayapo (naravno, prije dolaska bijelaca) ili nekog drugog plemena koje je izbjeglo zagađenje Mlađom Kulturom, uništenje ili asimilaciju, nesigurnost je nepoznat i nezamisliv pojam. Sigurnost od kolijevke pa do groba je "proizvod" plemena, to je sama srž razloga njihova postojanja. Oni jednostavno podrazumijevaju da sigurnost jedne osobe znači sigurnost cijeloga plemena, svakog pri­padnika, mladog ili starog, zdravog ili bolesnog, snažnog ili nemo­ćnog. To je primarno "dobro", esencijalno "bogatstvo" naroda Starijih Kultura: sigurnost cijeloga života.

Ali sigurnost i kontekst koji ona stvara za svakodnevni dodir sa svetim, nevidljivi su. Kad osvajači iz Mlađe Kulture naiđu na plemena Starije Kulture, odmah primijete nedostatak materijalnih dobara te redom zaključe da je taj narod "siromašan" ili da "živi kao u kamenom dobu" ili da su "primitivni".

Zapravo, većina Starijih Kultura bogata je stvarima koje su neopho­dne za duhovno, mentalno, emocionalno pa čak i tjelesno zdravlje čo­vjeka, do te mjere da si to pripadnici Mlađih Kultura jedva mogu i zamisliti (marksisti i komunisti pogriješili su u tome što su "bogatstvo" mjerili u materijalnim dobrima, uslugama i kapitalu, pa su to bile stvari nad kojima su pokušali ostvariti nadzor. Nisu shvatili da u Starijim Kulturama bogatstvo znači sigurnost i svakodnevni dodir sa svetim, što su osnovne ljudske potrebe. Te potrebe ,pogotovu potrebu za dodirom sa svetošću, vrlo je teško zadovo­ljiti na razini cijele države/nacije. "Svakome prema potrebama, svatko pre­ma svojim mogućnostima," vrlo je star koncept Starijih Kultura, ali komu­nisti su ga primijenili u kontekstu Mlađih Kultura pa je od samoga početka bio osuđen na propast. U pokušaju preraspodjele materijalnih dobara jedno­stavno su stvorili novu klasu dominatora Mlađe Kulture, novu klasu nadzor­nika nad bogatstvom: birokraciju).

Dakle, evo još jednog načina da se ponovno stvori i sagradi zajedni­ca koja se može sama uzdržavati: neka primarna zadaća zajednice bude svim svojim građanima osigurati sigurnost i kontekst unutar kojega svakodnevno mogu dotaknuti svetost.

Baš kao što je većina plemenskih kultura činila preko 100.000 go­dina...

Odrecite se rata protiv svega što je živo

U vještini življenja čovjek ništa nije izumio, ali u vještini ubi­janja nadmašuje Prirodu samu, te kroz kemiju i strojeve stvara sav pokolj kuge, pošasti i gladi.

-George Bernard Shaw (1856-1950)

Naša je dominatorska kultura umnogome kult smrti. Naše vođe, čini se, vole rat. Tu riječ koriste kad opisuju djela koja smatramo dobrima, kao na primjer "rat protiv siromaštva" ili "rat protiv nepismenosti" ili "rat protiv droge". Ironično, ali naš rat protiv kukaca zapravo nam je tijekom proteklih 40 godina donio povećanje gubitaka usjeva pred na­jezdama kukaca. Naš antibiotički rat protiv bakterija donio nam je no­ve i nevjerojatno zarazne oblike lako prenosivih, raširenih i sad smrto­nosnih bakterija. A, naravno, ljudski ratovi izazvali su neopisive smrti i razaranja tijekom naraštaja i naraštaja od početka naše ratničke civi­lizacije od prije sedam tisuća godina.

Po mom mišljenju Oscar Wilde je imao apsolutno pravo: rat je vul­garan. Stalna glorifikacija tog ubijanja kroz nacionalizam i medije i dominantnu kulturu jamči nam samo još više boli i patnje u budućno­sti. Mitovi o ratniku-heroju utkani su u industrijaliziranu kulturu na istoku i zapadu. Taj je mit omogućio Hitleru da dobije potporu svoga naroda kad je krenuo u napad na susjedne države. Taj je mit omogućio Toju istu stvar u ratu protiv Kine. Taj je kulturni mit osigurao da "pi­onire" koji su "osvojili zapad" Amerikanci (i drugi narodi) vide kao romantične figure.

Nemoguće je boriti se protiv rata: možemo ga samo sagledati u svoj njegovoj vulgarnosti i izabrati, kao što su to činili Šošoni deset tisuća godina, odmak od takvog načina djelovanja.

Negdje u tijeku svoga razvoja u našoj je kulturi iznikla zamisao da sve na planetu postoji za nas i zbog nas. Nema veze što šume vrve drugim oblicima života, od sisavaca do gmazova do ptica do kukaca: svijet je bio stvoren za nas i mi ga smijemo razrušiti i pretvoriti nje­govo tlo u oranice za proizvodnju ljudske hrane.

Taj je mit neraskidivo povezan s mitom o ratovanju.

Ako se neka druga ne-ljudska vrsta počne s nama natjecati za hranu ili prostor na kojemu je uzgajamo, mi je istrijebimo.

S druge strane ljudske kulture su narodi koji druge oblike života vide jednakopravnima, stvorenjima koja imaju isto pravo na Zemlju kao što ga imaju i ljudi. Kulture tih naroda obično su organizirane u plemenske/kooperativne zajednice o kakvima smo ranije govorili; jed­nako kao što surađuju s ostalim ljudima, tako surađuju i s prirodom. Premda će se možda natjecati s nekom drugom vrstom za hranu, nikad neće uništiti svoje suparnike. Kao što Daniel Quinn tako elegantno ističe u Išmaelu, koncept "možete se natjecati, ali ne smijete uništiti svoje suparnike" jedan je od temeljnih prirodnih zakona. Uz vrlo malo iznimaka, životinje i biljke se natječu za hranu i pristup sunčevoj svje­tlosti, ali ne idu za tim da u procesu tog natjecanja potpuno unište dru­gu vrstu.

Taj koncept natjecanja — kao alternativa genocidnom ratovanju — ono je što je očajnički nužno utkati u tkanje naše kulture. To počinje kad se dosegne kritična masa pojedinaca koji shvaćaju i razumiju važ­nost tog koncepta i koji će tu priču podijeliti s ostalima. Kako počinje­mo shvaćati i dijeliti i mijenjati se, tako započinjemo i proces preobra­zbe čovječanstva i svijeta.

Možemo početi s malim stvarima — organskim uzgojem, na prim­jer, natječući se s kukcima i korovom za hranu, ali ne istrebljujući ih.

Možemo to činiti i u većem razmjeru, privredno: trgujući što je više moguće s mjesnim obrtnicima, gradeći osjećaj zajednice.

Slušao sam govor koji je Bill McKibben održao na Milbrook Collegeu u Vermontu; rekao je studentima da živi svoju filozofiju 'jednoga dućana': ne kupuje u trgovinama koje imaju cijeli lanac prodavaonica.

Koje li elegantne izjave odricanja privredne politike koja kaže "os­voji i ne uzimaj zarobljenike", progutaj malu trgovinu i uništi sve dalj­nje opcije njezina vlasnika, politike koja je uništila mnoge obiteljske obrte i lokalne ekonomije širom svijeta! Slijedim njegov primjer ko­liko mogu, preporučam vam da i vi razmislite o tome.

A na najvećoj razini, možemo se potruditi stvoriti kooperativne obr­te i zajednice koje se temelje na tom principu, možemo pokušati 'po­gurati' te zamisli u vlade, proširiti ih kroz pisanje i razgovore.