Ali mi smo ljudi naše kulture — i oni koji osjećaju da je "dovoljno" skromna razina udobnosti i oni koji osjećaju glad za bogatstvom. Kao što je lako zaboraviti na zrak koji udišemo, tako je često lako zaboravi­ti da smo pripadnici kulture koja je jedinstvena i ima vlastite pretpo­stavke. Ta se Mlađa Kultura temelji na jednostavnoj ekonomiji — pro-izvedeš dobra ili usluge koje imaju vrijednost drugima pa ih onda s tim drugima razmijeniš za dobra ili usluge koje ti želiš ili trebaš. Novac se pojavio kao sredstvo kojim se ta razmjena pojednostavila, ali to je te­meljna jednadžba. Koncept bogatstva kao nečega mjerljivog dobrima ili novcem urođen je tim kulturama pa bismo u tome smislu mogli reći da su sve te različite kulture širom svijeta zapravo iste, tek varijacije na temu, različiti uzorci izvezeni na istom platnu.

 

Bogatstvo sigurnosti

I premda ih ima manje od jedan posto ukupnog stanovništva na pla­netu, što je rezultat pet-tisućljetnog nemilosrdnog genocida koji su provodile naše Mlađe Kulture, na Zemlji još uvijek ima ljudi koji su pripadnici Starijih Kultura. Postoje i ljudi kojima je njihova Starija Kultura oduzeta tako nedavno — kao mnogim starosjedilačkim ameri­čkim plemenima — da je se još uvijek sjećaju, premda je više ne žive.

U tim Starijim Kulturama koncept "više je bolje" posve je nepo­znat. Izjavu "pohlepa je dobra" smatrali bi izjavom poludjele osobe. Da jedna osoba jede dok pokraj nje druga gladuje, oni drže opscenim činom.

Te vrijednosti i norme ponašanja potpuno su različite od onih koje vidimo u našem svijetu današnjice. Zašto?

Razlog je jednostavan: njihovo je bogatstvo sigurnost, a ne dobra ili usluge.

U Starijim Kulturama cilj cjelokupne zajednice je dovesti svaku osobu do "točke dostatnosti". Jednom kad se to postigne, ljudi su slo­bodni ići za vlastitim interesima i zadovoljstvima. Šamani istražuju stanja transa, grnčari peku još posuda, pripovjedači smišljaju nove pri­če, a roditelji uče djecu živjeti i igraju se s njima.

 

Ali nisu li siromašni poput crkvenih miševa?

Kako u Starijim Kulturama ljudi obično rade zajedno da bi stvorili dovoljno hrane, skloništa, odjeće i ostaloga potrebnog da se dosegne "točka dostatnosti", a kad se ona dosegne pozornost usmjeravaju na druge, više unutarnje ciljeve (kao na primjer, zabavu ili duhovnost), oni na nas iz Mlađih Kultura gledaju kao na siromašne.

Sjećam se nekoliko dana koje sam proveo s a starosjedilačkim sjevernoameričkim iscjeliteljem, koji me naučio jednom obredu za koji sam obećao da ga neću otkriti. Živio je u auto-kućici u pustinji, u re­zervatu bogatom samo kaktusima i prašinom. Njegovom su autu, sta­rom Chevyju iz 70-tih, nedostajali mnogi dijelovi karoserije, a on je svoje iscjeliteljske obrede razmjenjivao za hranu, benzin, odjeću i sve ostalo što mu je trebalo. Njegovi prihodi u novcu vjerojatno nisu pre­mašivali 500 dolara godišnje, a kad biste zbrojili tržišnu vrijednost svega ostaloga što je dobivao za svoje usluge sigurno ne biste prešli vrijednost od 5000 dolara. Po svim mjerilima i standardima suvremene zapadnjačke kulture, bio je onoliko siromašan koliko je to u Amereici moguće, a da se ipak preživljava. A njegov je stil života gotovo iden­tičan onome ostalih 200 ili 300 obitelji koje žive u krugu od tridesetak kilometara i koje su članovi njegova plemena: svi su oni "siromašni".

Ali imao je stvari koje većina ljudi koji žive u kućama od 200.000 dolara nemaju.

Da se razbolio, njegovi bi se suplemenici brinuli za njega. Kad mu je trebala hrana ili odjeća, dali su mu je. Kad je bio u nevolji, bili su uz njega. Kad je njegovom jedinom djetetu nešto trebalo, nekako se uvi­jek stvorilo odnekud iz zajednice. Kad ostari, zna da će ga netko uzeti k sebi. Ako ostane bez doma, zna da će mu sagraditi ili naći drugi. Ma što da mu se dogodi, kao da se događa cijeloj zajednici.

Kad smo se bolje upoznali i kad sam upoznao i druge u njegovu 'malom gradu', otkrio sam da njegovo bogatstvo sigurnosti i potpora susjeda nisu jedinstveni, da ga nema samo on zato što je iscjelitelj. Isto je imala svaka osoba u tome "gradu", od tipa koji je povremeno radio kao tesar u pravom gradu, udaljenom gotovo dvjesto kilometara, do mjesnih pijanaca. Svi su imali sigurnost od kolijevke pa do groba, u onoj mjeri u kojoj je to njihova zajednica mogla priskrbiti.

 

Naše siromaštvo

Nakon povrataka s prvog puta u New Mexico, večerao sam s prija­teljem koji je uspješan odvjetnik u velikoj tvrtki u Atlanti.

"Što bi se dogodilo da izgubiš posao?" upitao sam ga.

Slegnuo je ramenima. "Vjerojatno bih našao drugi."

"A što da je situacija na tržištu loša? Da vlada recesija ili depresija? Ili što da si, recimo, posao izgubio zato što si napravio katastrofalnu pogrešku u nekom slučaju?"

Pogledao je u svoj tanjur sa špagetama s uznemirenim izrazom na licu, zureći u njih kao da se u njima vidi budućnost. "Ne znam," rekao je tiho. "Pretpostavljam da bih prvo izgubio kuću: otplate kredita, osi­guranje i porezi prelaze dvije tisuće dolara mjesečno. A auto je daljnjih petsto dolara."

"A što da se razboliš?" upitao sam. "Da dobiješ neku ozbiljnu bo­lest?"

Podigao je pogled. "Misliš bez zdravstvenog osiguranja s posla?"

"Da."

"Umro bih," rekao je. "Imam kolegu koji većinu vremena provodi braneći osiguravajuća društva koja su to učinila ljudima koji su se razboljeli. Počnu pažljivo pregledavati upitnike ne bi li našli nešto što je osoba zaboravila spomenuti, poput neke predispozicije ili činjenice da ih je prije odbilo neko drugo osiguravajuće društvo. Ako pronađu što takvo, odbiju ih. Znam nekoliko ljudi koji su umrli, a koji bi danas bili živi da su imali novca za zdravstvenu skrb."

"A kad ostariš?"

"Imam mirovinski fond."

"Ali što ako ti ga tvrtka ukrade ili je sav vezan uz ulaganja i dio­nice, a burza doživi slom?"

Zatresao je glavom. "Onda bih živio na ulici ili u garaži svoje djece, uz pretpostavku da bi si to oni mogli priuštiti. Ne bi bilo lijepo."

Njegove su oči i glas, čak više nego riječi koje je izgovorio, odavali njegovu nesigurnost. Ako propadne njegov poslodavac, propast će i on. U to je vrijeme živio — baš kao i ja — na napetoj žici dugovanja i svakodnevne zarade i nade da će vlada nekako uspjeti spasiti državnu financijsku kulu od karata, da se ne sruši kao toliko puta dosad u pro­teklih nekoliko stoljeća.

"Da možeš imati bilo što," zapitao sam, "što bi odabrao?"

"O, na to je lako odgovoriti," rekao je, smiješeći se. "Više vremena. Nema dovoljno sati u danu, a osjećam se kao da stalno trčim na besko­načnoj vrpci. Nikad nemam dovoljno vremena za klince, za ženu, za obitelj i prijatelje, čak ni za pročitati dobru knjigu. Tri večeri u tjednu donosim posao kući i znam da se taj broj mora povećati na pet ako jednoga dana namjeravam postati partner u firmi za koju radim. Možda čak i na svih sedam večeri. Nemam vremena."

Moj prijatelj, okružen bogatstvom fizičkog i materijalnog, živeći u kući s elegantnim pokućstvom i skupim sagovima, vozeći novi Merce­des, odjeven u odijelo od 800 dolara, bio je do grla u siromaštvu jedin­stvenom za Mlađe Kulture: u siromaštvu duha, vremena, sigurnosti i potpore. Njegov život nije imao sigurne temelje, a činilo se da nema drugog smisla osim uspona u sljedeću platežnu skupinu i stjecanja do­datnih dobara.

Kao što mi je moj indijanski mentor rekao; "Ti misliš da si bogat, ali siromašniji si no što si to ikad možeš zamisliti."

Zato mi kao kultura moramo ponovno otkriti gdje je "točka dostat­nosti", u materijalnom i duhovnom smislu, jer kad je čovjek pronađe, postaje nemjerljivo bogatiji.