Bog vremena

„Where oh where did I leave myself today
On the bed, on the chair
Did I send myself away
On a sleepy afternoon
Will I be returning soon“

Little god, P. Griffin

Ako se može govoriti o nekom ljudskom padu to je onda zamjena velikog, pravog i jedinog boga ljubavi, malim, lažnim bogom vremena. Što je imalo neobične posljedice. Univerzalno svjetlo bilo je neprepoznatljivo raspršeno na razne boje.

Klanjanje tom bogu značilo je potpuni zaborav sebe zarad pažnje raspršene na praćenje promjena prividnog mnoštva i tobožnje sudjelovanje u tomu.

A bog ljubavi, bog vječne svjetlosne prisutnosti, bio je potisnut i zatvoren u dubine srca, u tamu nesvjesnoga.

I s njim i sve stvarno. A zavladalo je nestvarno, mehanizam i automatika, pijesak koji je stalno istjecao, bez jasne svrhe i smisla.

I ljudi su se kretali umjesto u skladu s vrhovnim zakonom svjetla i ljubavi, u skladu s tim mehanizmom u samozaboravu istovremeno čeznući za svime što ih je podsjećalo na zaboravljenog boga u srcu. Za svjetlošću i toplinom sunca, dječjim osmjehom, dragim pogledom, mirisom ruže i cijelim nizom drugih iskustava koja su bila moguća u takvom stanju i kroz koja se kao svjetlo kroz pukotine probijao nagovještaj izgubljenog raja prognanog u neistražene dubine srca.

A bog vremena je znao da te male iskre sjećanja ne smiju potrajati i tjerao ih je stalno dalje, u krug, udarajući takt, od jednog do drugog iskustva u nejasnoj, tragikomičnoj potrazi.

No bog je ipak samo jedan i nitko ga ne može trajno zamijeniti, ma kako dobar plan imao i ma kako se činilo da uspijevao. Tako je bilo i s domišljatim bogom vremena.

Ljudi su se nakon brojnih iskustava počinjali buditi iz njegovog sna obmane - vremena. Jedan po jedan.

Nešto im je postajalo čudno. Pri buđenju se pojavljivao neobičan osjećaj praznine. Nešto kao u stihovima pjesme:

„Gdje sam to danas ostavila sebe,
u krevetu, na stolici, jesam li se nekuda poslala, u pospano poslijepodne?
Hoću li se skoro vratiti?“

Kao da se razbio mali pješčani sat i zarobljeni, beznačajni pijesak misli, strahova, želja, planova, malih i velikih drama rasuo u nepovrat. Ostavljajući slobodno prostranstvo, naizgled prazno. Zapravo prostranstvo nepoznatih, novih mogućnosti.

Kao da je polje vječne svjetlosne prisutnosti proželo srce i otvorilo njegova vrata, povezujući spolja i unutra, omogućujući bogu ljubavi da ponovno stvara svijet.

Eloratea - kolumna duhovnih tekstova

www.val-znanje.com