Bog svakome dodjeljuje ulogu

Ako su Sportski susreti odlična umno-tjelesna ekstravagancija, drama koju izvode studenti na Dane Konvokacije predstavlja nenadmašnu mogućnost za učesnike da posmatraju Bhagavana u bliskom okruženju i uče životne lekcije direktno od Njega. Bhagavan se potpuno uključuje u dramu svakog dana. Njegova sklonost da koristi teatar za slanje poruke o važnim društvenim vrijednostima je ostala nepromijenjena od Njegovog djetinjstva kada je napisao, režirao i izveo poznatu predstavu Cheppinattlu Chesttara (što znači, Da li ćeš učiniti ono što kažeš?). Prema riječima Dr. Sai Giridhar, diplomca i trenutno profesora na Poslovnoj školi, “Swami je izuzetno precizan. On je izrazito probirljiv kada je riječ o dikciji, kako ljudi glume, njihovim pozama, itd. Mislim da je to ono što dramu čini drugačijom iz perspektive dječaka. Ona daje toliko mnogo uvida u to kako odigrati ulogu do njenog savršenstva.”

“Postoje mnoge stvari koje ljudi ignorišu,” nastavlja Dr. Sai Giridhar, “na primjer, imali smo dramu pod nazivom Bhaja Govindam. Osoba koja je glumila bogataša je takođe bila učenik i on je rekao: “Novac! Novac! Novac! Kakva je uloga novca?” A Swami je rekao: 'Osoba koja igra ulogu bogataša treba da prikaže osobine bogataša. Način, na koji se ona ponaša, mora da bude jednak njenoj ulozi. Tako da osoba, koja želi da ukaže na to ‘šta je na kraju krajeva novac’, treba da bude skromna, mora biti prilično ubijeđena u ono što govori a to se treba odraziti na njenu dikciju.' Bhagavan proučava svaku rečenicu i svaki detalj."

Swami sa dječacima koji su izveli dramu Bhaja Govindam

Ovo važi ne samo za glumce već i za skoro dvostruko veći broj studenata koji radi iza scene brinući se o različitim aspektima predstave, bilo da se radi o svjetlima, kostimima, figurama ili audio- vizuelnim efektima. Swami često posvećuje mnogo vremena ovoj neupadljivoj grupi studenata usmjeravajući ih, ohrabrujući ih i korigujući ih.

Prisjećajući se prosvjetljujućeg iskustva, Sri B N Narasimha Murthy, sadašnji upravnik Institutovog Kampusa u Brindavanu, priča,

“Kada smo prvi put prikazivali dramu u Poorna Chandra Auditoriumu, imali smo samo četiri okvira sa zavjesama jer smo samo toliko materijala imali na raspolaganju. Tri dana prije izvođenja predstave, rekao sam Dr. Pallavu, (drugom profesoru), da imamo šest okvira, izgledalo bi mnogo bolje, jer bi to ostavilo više prostora glumcima u smislu pravilnih ulaza i izlaza. Ali pošto nije bili više raspoloživog materijala, Dr. Pallav reče, ‘Možda ih budemo imali slijedeće godine.’ I nakon toga nisam više o tome razgovarao sa njim ili niti sa nekim drugim profesorom ili čak sa Swamijem.

Tu sedmicu, Swami je došao u dvoranu, vidio četiri okvira i rekao, 'Bilo bi lijepo kada bismo imali još dva okvira.' Dr. Pallav me je odmah pogledao kao da pita, ‘Da li si ti rekao Swamiju za to?’ Kada je Swami otišao, rekao sam mu da je to nešto božanstveno i da nikada sa Njim nisam o ovome razgovarao. Ali, Dr. Pallav je bio zabrinut. Ostala su bila još samo dva dana do nastupa. Pitao se, 'Kako ćemo to izvesti?' Obojica smo odlučila da, pošto je Swami tako rekao, trebali bismo pokušati da to i ostvarimo. I tako smo se ubrzo našli u Robinovoj radionici. Kada smo stigli tamo bili smo zapanjeni. Imao je samo dva okvira baš onakva kakve smo mi željeli! Nismo mogli da vjerujemo. Upitali smo ga, 'Zašto si ih napravio?' On reče, 'Ne znam, gospodine. Neko ih je tražio, pa sam ih napravio, ali izgleda da ih sada ne žele. Vaši su ako želite.'” Taj događaj je ostao zauvijek urezan u sjećanja Dr. Pallava i Sri Narasimha Murthyja.

“Ono što je specifično za drame jeste da krajnja predstava nije toliko bitna. Ono što je bitno jeste interakcija sa Bhagavanom,” kaže Dr. Sai Giridhar. “Bhagavan ima običaj da dolazi na Institut i gleda dramu. On može vidjeti dramu n puta. Može je gledati šesnaest puta, ali i sedamnaesti put, On joj posvećuje istu količinu pažnje. Ne samo govornoj dikciji već bukvalno svakom aspektu drame.”

Iza kulisa, Swami poklanja pažnju svakom detalju

Glumci sa REŽISEROM!

Bhagavan je personifikovano savršenstvo i različitim načinima i metodama On podiže sve učesnike na taj nivo. Ogromno iskustvo učenja ispunjeno dragocjenim božanskim uvidima – to je ono što drama predstavlja za sve studente koji su uključeni u nju.

Grama Seva – Voljeti i služiti

U 2000. godini, mileniumskoj godini, Swami je blagoslovio Institutov program integralnog obrazovanja sa novom dimenzijom Seve, uvodeći ono što je sada poznato kao Grama Seva. Od tada, svake godine u trajanju od oko 10 dana, čitav Institut, osoblje i studenti potpuno se predaju odlascima u stotine sela i služenju desetinama hiljada seljana. Oni ovo čine zapravo odlazeći u njihove domove, razgovarajući sa njima, izvodeći bhajane u njihovim selima a zatim nudeći im slatkiše, hranu i novu odjeću. Za seljane, to je isto kao da je Bhagavan došao na njihov prag da ih obaspe Svojom ljubavlju i blagoslovima. Za studente, to je iskustvo učenja kao ni jedno drugo. Osim što je ovo velika vježba iz planiranja i mandžmenta, Direktor škole, Sri B N Narasimha Murthy, kaže,

“Većina studenata, koji dolaze iz gradova, nisu posjetili sela niti jednom u svom životu. Kada vide u kakvom siromaštvu žive seljani, oni shvataju važnost izjave Mahatma Gandhija, 'Indija živi u svojim selima,' i da jednu zemlju čini mnogo više od metropola poput Delhija, Bombaja, Kalkute ili Bangalorea. Utisak koji studenti imaju je dubok a njihova reakcija je spontana. Oni odmah pristupaju ovim ljudima sa empatijom u svojim srcima i služe im s velikom iskrenošću.”

Na duhovnom hodočašću do udaljenih sela

Odbacivanje lične udobnosti zarad ljubavi prema radu za Boga

Ljubav se sastoji u davanju

Osoblje i studenti posjećuju jedan stari bračni par

 

Iako je Grama Sevu, u svom sadašnjem obliku, Bhagavan uveo prije šest godina, čak i prije toga ona je uvijek bila, u ovoj ili onoj formi, sastavni dio Institutovog nastavnog plana. U stvari, Sam Swami je posjetio dva udaljena sela u blizini Puttaparthija još 1985. godine zajedno sa velikom grupom studenata kako bi lično demonstrirao vrijednosti ruralnog služenja i samopovjerenja. Prilikom tog istorijskog događaja, Swami je čak izjavio, “Ova dva sela su Moja dva oka.” Imamo posebnu priču o ovoj Bhagavanovoj posjeti u dodatnom članku profesora G Venkataramana pod nazivom, “Zavirivanje u oči Gospoda.”

Mnogi mogu zapitati, “Da li posjeta selima jednom godišnje može išta promijeniti?” U stvari, Grama Seva za seljane predstavlja godišnju podsjetnicu da Swami, koji pazi na njih na toliko mnogo načina - kroz besplatne bolnice, snabdijevanje pitkom vodom tokom čitave godine i sada nedavno uvedenu mobilnu bolnicu - da ih isti taj Swami sada pozdravlja u njihovim domovima šaljući Svoje studente sa Porukom Ljubavi. Za studente, koji žive po principu služenja u Domu i o tome opsežno diskutuju na koledžu, odlazak u sela, godinu za godinom tokom njihovog boravka na Institutu, razvija u njima novi osjećaj za Indiju i njene prave probleme.

Dvadeset pet godina usađivanja holističkih ljudskih vrlina

Prošlo je dvadeset pet godina od kada je nastao Univerzitet i još je mnogo godina proteklo pod mostom vremena od kada je Swami inaugurisao prvi Sathya Sai koledž u Anantapuru (za žene) 1968. godine. Institut se zaista tokom godina promijenio na bezbroj načina.

Tamo gdje su se nekada nalazili projektori, sada je uređaj za video konferenciju; gdje se nalazio jednostavan sportski teren, sada je stadijum za kriket na kome su se održavali međunarodni turniri a za par sedmica Institut će dobiti i prvoklasni zatvoreni stadion; ako se nekada koristilo domaće nastavno osoblje ili osoblje sa lokalnih koledža, danas su tu gostujući profesori sa Harvarda i Cornella; Nd YAG laserska (skraćenica od Neodymium- doped Yttrium Aluminum Garnet) ne-linearna laboratorijia na Institutovoj katedri za fiziku, jedna je od najboljih u Indiji u oblasti istraživanja fotona (to jest, nauke i primjena koje se zasnivanju na laserskoj svjetlosti); ceremonije Konvokacije (godišnje Skupštine Instituta) su tokom godina bile počašćene prisustvom tri predsjednika, tri podpredsjednika i tri premijera Indije, uključujući i ostale eminentne ličnosti i pedagoge. Ove godine, predsjednik Kalam dolazi po drugi put; studenti ostvaruju najviše nivoe na ispitima državnog nivoa kao što je GATE (eng. Graduate Admission Test for Engineering - Ispit za sticanje zvanja inženjera) usprkos tome što su angažovani na brojnim uporednim i vannastavnim aktivnostima tokom godine (zapravo, u 2004. godini, jedan student je stekao najviši rang u fizici); NAAC komitet (kog je osnovala Univerzitetska komisija za dodjelu stipendija) koji je 2002. godine Institutu dao ocjenu A++ (najviša ocjena koja je ikada dodijeljena nekom Univerzitetu u Indiji), takođe je u svom izvještaju naveo – “Komitet čvrsto vjeruje da bi UNESCO trebao odati priznanje Institutu za promovisanje mira.” Godinu za godinom, veličina i dostojanstvo Instituta rastu a priča o njemu je stekla veliku slavu.

 

Swami sa Predsjednikom Dr. Abdulom Kalamom tokom Konvokacije Instituta 2002. godine

Da, Institut je prošao kroz mnoge transformacije. Svaka promjena je samo učvrstila njegova krila i olakšala njegovu sposobnost da društvu pruži ono najbolje – opskrbljujući državu, godinu za godinom, grupama mladih ljudi sa holističkim pogledom na život koji vjeruju da su karakter i vrijednosti snažniji od bilo koje druge sile na zemlji.

Ukoliko Institut ostane strastveno usmjeren na svoj cilj ‘izgradnje karaktera’, usprkos promjenljivim vremenima ovog modernog doba, onda će to biti zbog jedne stvari koja se na Institutu nikada ne mijenja. A to je Ljubav Bhagavana prema Njegovim studentima. On možda studentima ne pruža onoliko vremena koliko je to običavao u sedamdesetim ili osamdesetim godinama, uglavnom zbog mnoštva grandioznih projekata služenja, ali i dalje On studentima daje više vremena nego svima ostalima zajedno. On ih još uvijek vodi u Kodai Kanal, sada radije avionom nego autobusom. On još uvijek pronalazi obilje vremena da ih sluša kako pjevaju Vede, blagoslovi ih na njihove rođendane, govori sa njima u Mandiru i dvorani za bhajane, prati stotine kulutrnih programa, koje pripremaju tokom čitave godine, i sa njima proslavlja sve festivale. Uistinu, ono što je povezano sa prolaznim svijetom je uvijek podložno promjeni ali ono što je povezano sa božanskim, ostaje stalno za uvijek.

Najvrednija veza na svijetu

Prof. Sudhir Bhaskar je ispripovijedao izuzetno dirljivu anegdotu koja u dovoljnoj mjeri demonstrira ovaj Bhagavanov aspekt. “Bilo je to jedne večeri na stepenicama Mandira”, priča on.

“Prof. Anil Kumar, Mr. Bhagya i ja smo sjedili zajedno sa dječacima. Neki studenti su očajnički pokušavali da uruče pisma Swamiju ali ih je Swami iz nekog razloga izbjegavao.

Zatim je Prof. Anil Kumar uzeo sebi slobodu da kaže, ‘Swami, molim Te uzmi njihova pisma.’ Swami je upitao, ‘Zašto bi ih uzeo?’ Prof Anil Kumar je odgovorio, ‘Swami, mora da je nešto veoma važno i hitno, možda se radi o nekoj velikoj nevolji. Oni veoma usrdno pokušavaju da to podjele sa Tobom.’ Nakon što je saslušao molbu Prof. Anila Kumara, Swami je dao izuzetno  značajan i zapanjujući odgovor. Čitav svijet bi ga trebao poslušati. On neprekidno odzvanja u mojim ušima do današnjeg dana. Swami je rekao,

 

"Ja uvijek brinem o vama – sada i ubuduće." - Baba

‘Ne moram uzeti njihova pisma da bih znano njihove probleme. Ti kažeš da postoji neka velika nevolja? Da li misliš da ću ja intervenisati samo nakon što mi se to predoči? Dopusti mi da ti kažem, sada i zauvijek – Moji studenti se nikada neće naći u velikoj nevolji. Čak i prije nego što im se nevolja približi, ja ću već intervenisati. Nemoj misliti da ja intervenišem samo onda kada mi se na to skrene pažnja. Studenti, ja uvijek brinem o vama – sada i ubuduće.’”

Ništa se više ne treba reći o fenomenalnoj ljubavi koju Bhagavan gaji prema Svojim studentima. Ništa se više ne treba dodati da bi se pokazalo koliko su studenti sretni što su stupili u ovaj posvećeni Institut. “Institut,” kao što kaže Prof. V K Gokak, prvi Zamjenik Rektora Univerziteta, “je izuzetno sretan što za svog Rektora ima Avatara koji je Rektor samog Univerzuma!”

 

Sai diplomci – svjetionici Njegove Lubavi

Bez obzira u koji kutak Indije ili svijeta da odu diplomci sa ovog Instituta, oni uvijek nose svjetlo Njegove ljubavi u svojim srcima i dijele ju što je više moguće. Grupa diplomaca u Bombaju je prihvatila susjedno siromašno selo i uz pomoć jedne multinacionalne banke sprovela je divan projekat snabdijevanja stotina seljana pitkom vodom. Svakog vikenda, svršeni studenti iz različitih gradova zajedno organizuju besplatne medicinske kampove u ruralnim područjima i obrazuju ljude o ispravnoj zdravstvenoj zaštiti. S obzirom da se strašna epidemija denge i dalje nastavlja u različitim dijelovima Indije, diplomci iz Andhra Pradesha redovno obilaze sela obezbjeđujući im vakcinisanje i obrazujući ih u oblasti preventivne zdravstvene zaštite. Kada je masivni zemljotres pogodio države Jammu i Kashmir u 2005. godini, tim studenata iz različitih zemalja je bio jedina grupa, izuzev vojske, koja je doprla do žrtava, opirući se teškom terenu i ružnom vremenu, kako bi obnovila i izgradila nove kuće za one bez krova nad glavom. U veoma hladnim zimskim noćima, kada su ljudi spavali na ulicama i pod drvećem tresući se od hladnoće i grčeći se od neudobnosti, diplomci iz Andhra Pradesha su pronalazili ove beskućnike i pokrivali ih vunenim ćebadima. Mogli bismo ovako nastaviti do unedogled.

 

Sai diplomci posjećuju bolesnu djecu u medicinskom kampu

 

Praksa diplomaca "Nara Seva je Narayana Seva"

 

Sai diplomci osiguravaju topolotu u hladnim zimskim noćima... 

 

Posjećivanje starih i bolesnih

I ne samo ovo, ako nekoliko institucija koje je Swami osnovao – bilo da se radi o besplatnim bolnicama u Prasanthi Nilayamu ili Bangaloreu, Trustu za knjige i izdavaštvo, Radiju Sai Global Harmony, Višoj srednjoj školi, koledžima ili vrhovno tijelo, Sri Sathya Sai Centralni Trust – rade 24x7 poput dobro podmazanog motora, to je zato što je skoro stotinu svršenih studenata Instituta ostalo u ašramu odričući se profesionalne karijere i uspješnog života da bi direktno bili dio Njegove misije. Za njih, to je najveće ispunjenje u životu.

Da bi danas sačuvalo svoju sudbinu, čovječanstvu su potrebni pojedinci koji posjeduju pravu duhovnu ravnotežu između znanja i vještine. To je ono što Institut pruža sa rastućom snagom već skoro tri decenije. Sada, vrijeme je i za ostatak svijeta da se ugleda na ovaj sveti centar znanja gdje se drevno i savremeno tako dobro kombinuju i potvrđuju da obrazovanje zasnovano na vrijednostima na univerzitetskom nivou nije utopijska ideja, već je to ideja čije je vrijeme došlo i koja se više ne može odga