Hrana je osnova. Ona se može dijeliti, i kroz to dijeljenje životinja se prevazilazi, i vi zaista postajete

ljudsko bice. Hindusi su jedno od najstarijih društava na ovoj planeti, pa opet, ne lice mnogo na ljudsko

društvo, i to samo zbog toga što nisu u stanju podijeliti s drugima ono što imaju. Oni nikada nisu bili

zainteresirani za dijeljenje, i stvorili su sve moguce prepreke kako bi to onemogucili: Bramin ne smije jesti sa

šudrom, sa vaišijom i nižim kastama, a ako s nekim ne možeš podijeliti svoju hranu, time govoriš da ga ne

posmatraš kao ljudsko bice. To samo znaci da je on u odnosu na tebe potpuno inferioran. Izmedu vas postoji

nepremostiv razmak, a on je krajnje neljudsko djelo.

Isus je citavu svoju religiju zasnovao na principu dijeljenja. Mnogo je puta govorio o Bogu koji nas

poziva na veceru. U ovoj prici, radi se o covjeku koji zove svoje prijatelje u posjetu. Vecera je jedno uživanje,

zajednicko slavlje, izražavanje zahvalnosti prema svemu onom što je Božansko ucinilo za nas.

Sluga je otišao kod prvog prijatelja svog gospodara, ali je ovaj imao preca posla: “Izvini, ali ja stvarno

ne mogu doci, i zato molim da me izostave”.

“Sluga je otišao i do drugog, te je i njemu rekao: “Moj gospodar te poziva na veceru”.

“Odgovor drugog bio je slican: “Kupio sam kucu, i trebao bih je isplatiti baš danas. Nemam

vremena”.

Biznismen nikada nema vremena za sebe: za uživanje, za meditaciju, za ljubav. On je uvijek u nekoj

žurbi. Ambicija ga cini gotovo groznicavim, i ako ste i vi takvi, ni za što necete imati vremena. Ali, ako niste

previše ambiciozni, imati cete vremena za ples, za igru - na pretek. Ambiciozan covjek nema ni sekundu

slobodnog vremena. On je uvijek negdje u buducnosti, razmišlja o prihodima, financijskim problemima - ma

kakva ljubav, kakav ples i slicne gluposti! Biznismen sanja iskljucivo o biznisu, a ljubav je za one koji imaju

vremena.

“Sluga je bio uporan, pa je otišao i kod treceg: “Moj gospodar te poziva na veceru”.

“I treci je imao preca posla: “Prijatelj mi se ženi, i ja im moram spremiti veceru. Zbog toga

molim tvog gospodara da me izostavi za veceras”.

Svi su oni strahovito zauzeti, i nitko nema vremena. Jeste li i vi zauzeti? Ako jeste, onda ste

biznismen. Ili imate nešto slobodnog vremena za gluposti kakve su, recimo, ljubav i meditacija? Imate li

vremena biti ovdje i sada, ne cineci ništa? Izgleda smiješno - uživati u svemu? Ako vas sve to asocira na

gubljenje vremena, onda znajte da spadate u kategoriju biznismena. Onda duhovnost nije za vas. No, ako

osjecate da je nešto znacajno i duboko u tome da se jednostavno bude, bez ikakvog preceg posla negdje u

buducnosti ili na nekom drugom mjestu, onda ste duhovni, i onda imate neke šanse.

Zapamtite, um uvijek zahtjeva zaokupljenost, jer um bez toga ne može živjeti. U stvari, um bez

“preceg posla” ne umije živjeti.

Vi ste sigurno culi za onu pricu kada je neki covjek prizvao duba. Duh je rekao da ce mu ispuniti svaku

želju, ali da ce mu ovaj morati stalno govoriti što treba raditi, jer, bez zaduženja, duh ce postati opasan i

masakrirati ce covjeka.

Taj covjek je zasigurno bio strašan biznismen, jer je rekao: “Ti si baš ono što sam oduvijek želio imati.

Na mom posjedu ja imam preko stotinu služincadi, ali svi su lijeni - nitko ne razmišlja o radu. Tvoj uvjet je

zaista dobar, zbog toga što cu ti dati toliko zaduženja da jednostavno neceš stizati sve ispuniti”.

Covjek nije bio svjestan što govori, zbog toga što nije mogao predvidjeti što ce se dogoditi. Vratio se

kuci presretan, ali ono što je naredio duhu - i što je mislio da ce biti završeno za par godina - duh je izvršio

za nekoliko minuta! Kada je zatvorio vrata za sobom, duh mu je rekao: “A sada - daj mi neki drugi zadatak”.

175

Ovaj se silno uplašio, jer je shvatio da se nalazi u velikoj opasnosti. Odmah je otrcao do nekog Sufi

mudraca: “Što da radim, posavjetuj me?” Cak ni biznismenu nije bilo lako stalno izmišljati nove poslove, a

duh je zahtijevao da stalno bude necim zaokupljen.

Sufi je predložio sljedecu stvar - pošto je bio sjajan matematicar: “Samo mu naredi da od kruga nacini

kvadrat. Daj mu nešto što je nemoguce; inace, ako mu ne postaviš tako nešto, duh ce te ubiti”.

Biznismen je mrtav od tko zna kada, a duh još i dan danas rješava onaj nemoguci zadatak!

Svaki biznismen nosi po jednog duha u sebi, i želje su mu nemoguce. Ne da se od kruga ne može

naciniti kvadrat - ni od jedne se želje kvadrat ne može napraviti. To jest, sve su želje nemoguce, neizvodive.

Ali, um postavlja iste uvjete kao i onaj duh: “Daj mi neki posao, ne dozvoli mi da budem besposlen”. Um

nece ubiti vas, ali ce masakrirati vaš ego ako ga ne uposlite bilo cim. Kada god vam nešto odvlaci pozornost,

osjecate se dobro, mislite da ste netko i nešto, no kada nema što da se radi, identitet se gubi - postajete

nitko i ništa.

Baš sam prije neki dan citao knjigu Hare Krišna pokreta: “Svijet Hare Krišna”. Žene koja je pisala

knjigu spominjala je Dr. Servapali Radakrišnana, bivšeg premijera Indije, i to kao kasnijeg - “pozni” Radakrišnan.

Možda ona nije svjesna da je on još uvijek živ, ali kada god je politicar penzioniran, on je vec

zastario. Cim se politicar prestane pojavljivati u novinama i na televiziji, kao da nestane sa ovoga svijeta.

Gdje li je sada Nikson? Nigdje. Zaboravljen je! Gdje je Giri? Zaboravljen! Svi su zaboravljeni, baceni na

deponiju povijesti, i nikoga nije briga za njih. Kada umru, pojaviti ce se neka malecna vijest u novinama, i to

je sve. Zbog toga svi trce u svoje kancelarije, rade kao sumanuti, nitko se ne želi penzionirati, jer kada

napustite posao, gdje vam je identitet? Bili ste netko. Sada ste nitko i ništa.

Duh unutar uma stalno obecava: “Ako me neprekidno upošljavaš, nece biti problema - tvoj ego ce

ocvrsnuti, biti ceš zaista netko”. Ako ga prestaneš snabdijevati radnim zadacima poceti ce blijedi. Um vas

ubjeduje: Zapamti, ako se ja ispraznim, ti ceš biti prazan, i pretvoriti ceš se u ništavilo”. Biznismen je

sljedbenik vlastitog uma. Ego se jaca, svakog je dana sve snažniji, ali duša se izgladnjiva time. To je suština

samoubistva, ali ono je veoma suptilno.

Ako možeš da živiš bez uma makar za trenutak, ali da ipak budeš zahvalan Bogu i životu samom po

sebi, onda si duhovan. Tad tvoja vrijednost ne vodi porijeklo iz onog što radiš, nego iz onog što jesi. Tvoja

suština nije u banci - ona je tada u tebi. Možda svijet nece moci primijetiti tvoju vrijednost. Možda ceš proci

ulicom a da te nitko ne primijeti, jer nitko ne gleda tebe. Svijetu je uvijek važan tvoj rad, a ne ti sam. A sada

se rad završio - kao da si se pretvorio u nebice.

No ako i tada možete biti sretni kao da se ništa nije dogodilo, postali ste sannyasin - i ušli ste u svijet

ciste božanstvenosti. Sada možete uživate u ljepoti punog Mjeseca, u zelenilu drveca, u valovima i cvijecu.

U stvari, sada možete uživati bukvalno u svemu: Cjelina vam je otvorena, Cjelina vas poziva. Taj poziv je

postojao oduvijek, ali vi ga niste bili svjesni. Uvijek ste bili zauzeti necim drugim, i zbog toga ste molili da vas

izostave sa spiska zvanica.

Mnogo, nebrojeno mnogo života ste govorili: “Izvinite, ali ja se zaista ne mogu odazvati i doci. Netko

se ženi i ja moram ici na vjencanje. Ne mogu doci zbog toga što kupujem kucu, ne mogu zbog ovog, ne

mogu zbog onog”. Što vi u stvari govorite? Život vas poziva da budete radosni, a vi odbijate; cak se i

obrecnete: “Ma pusti me da patim!” Na kraju zakljucite da ste odbijeni, i upitate se: “Ali, zašto u životu ima

toliko patnje?” Pa, stvarno - ZAŠTO??? Zbog toga što odbijate sve pozivnice za radost - eto zbog cega.

Drvece vas poziva, i Mjesec, i oblaci, rijeke, sve vas poziva, ali vi kažete: “Oprostite, ali ja ne mogu...

moram tamo, moram onamo”.

“Sluga je i cetvrtom rekao: “Moj gospodar te poziva na veceru”.

“Ovaj mu rece: “Kupio sam farmu, i sada stvarno moram ici kako bih sakupio zajam. Molim

tvog gospodara da me za veceras izostavi”.

“Sluga se vratio i rekao gospodaru: “Oni tko je si pozvao na veceru mole te da im oprostiš - jer

nece moci doci”.

“Tad gospodar rece svom slugi: “Izadi na put i dovedi mi one koji mogu doci, tako da možemo

poceti s vecerom. Trgovci nece moci stupit u dom oca mojega”.

Ovo mora biti shvaceno: pozivnica je prvo urucena onima koji su poštovani, onima koji su postali

netko i nešto, osobama koje su postale jak ego-identitet - predsjednik, ministar; poziv je urucen onima koji su

morali odbiti zbog toga što su prezauzeti i ne mogu se odazvati. Sada je poziv predat onima koji nisu

uspješni: siromašnim ljudima, prosjacima, hipicima... Tu se krije vrlo dubok smisao: oni koji su zauzeti

propuštaju priliku da ostvare božansko.

Cak i prosjak može ostvariti božansko - cak mnogo lakše nego neki kralj. Zbog cega? Pa, zbog toga

što je prosjak uvijek na ulici. Pozivate, i on prihvaca. Oni nikada nece reci: “Izvinite, ali...” Oni samo cekaju:

zovete, i oni se odazivaju. Majstor kaže: “Izadi na put i dovedi one koji mogu doci...” Na ulici je nemoguce

naci one koje društvo poštuje: miljunere, predsjednike, uvažene gradane. Ali, na ulici cete zateci prosjake,

ljude koji su zastranili, one koji nemaju što raditi, koji jednostavno lutaju.

To je vrlo znacajno... Buddha je napustio palacu i postao prosjak. Mahavir je napustio kraljevstvo i

postao fakir, parivradaka, lutalica. Što to znaci? Oni ce dobiti... Uvijek su spremni, i nikad ne govore: “Ne

mogu doci”. Nema vjencanja koje je neizostavno, nema kupovine kuce - oni su slobodni, opušteni, uvijek

spokojni.

176

“Tada gospodar rece svom slugi: “Izadi na put i dovedi one koji mogu doci tako da možemo

poceti s vecerom”.

Ljudi koji su “Netko i nešto” u svijetu ega uvijek ce odbiti poziv zbog prezauzetosti. Svaki ego treba

neprestanu zaokupljenost, i to je razlog zbog cega ne može uživati. On je kao rana: zbog njega se pati, ali

zbog njega uživanja nema. Oni koji su kao cvijetovi - ne kao rana - oni koji su slobodni da uživaju u sebi,

prihvacaju veceru cak i ako pozivnica ne postoji. To su ljudi sa puteva: raduju se bez ikakvog vidljivog

razloga, i nemaju mnogo tereta na svojim ramenima.

Mora da je tada bila noc punog Mjeseca... “Sada idi i dovedi nikogovice, jer Bog mora dijeliti.” Ako su

oni koji su poznati zauzeti, onda treba dozvati one koji su nitko i ništa u okvirima ovoga svijeta, jer zaista,

Bog mora darovati. A prosjaci su ionako više uživali od imperatora, jer oni bar imaju tu kvalitetu

nezaokupljenosti. Oni ne spadaju u grupu biznismena, izrabljivaca, i nisu optereceni korišcu. Žive u trenutku,

u ovom trenu, i ne pada im na pamet da išta odgadaju za buducnost.

Neki biznismen je žurio - jednostavno je trcao ulicom, i kada je mimoilazio prosjaka, ovaj ga je

zamolio: “Molim vas, gospodine, udijelite mi dva, tri dinara - ja bih želio popiti jednu šalicu caja”.

Kao i svaki biznismen, i ovaj je bio u strci, pa je prosjaku zbog toga dobacio preko ramena: “Sada

nemam vremena, ali dati cu ti milostinju u povratku”.

“Znaš što”, rece mu prosjak. “Ja nisam biznismen i ne živim od obecanja, Ili mi daj te pare ili nemoj.

Reci ili da ili ne, ali ne odlaži. Za mene nema buducnosti - ja stvarno ne mogu živjeti od obecanja”.

Biznismen može živjeti od obecanja; citav njegov život zasniva se na notesu u kojem su zabilježena

raznorazna obecanja. On je rasprodao svoju sadašnjost za neki san koji se, možda, nikada nece ni dogoditi.

A Isus kaže;

“Trgovci nece moci stupiti u dom oca mojega”.

Ista je situacija i što se tice Boga Oca, njegove pozivnice i obitavališta. Ako kažete: “Doci cu jednom u

buducnosti”, budite sigurni da do toga nece ni doci. Ako možete kazati: “Ja sam spreman vec sada, ništa me

ne sprjecava, ništa me ne zadržava. Samo sam cekao na tu pozivnicu - odmah dolazim, bez odlaganja”,

onda je mogucnost otvorena - možete uci u kraljevstvo nebesko.

Kako možete odbiti pozivnicu koju vam šalje život sam po sebi? Bilo kako bilo, vi ste je odbijali od tko

zna kada. Kakav je taj mehanizam odbijanja? Obicno, ljudi misle da sannyasini odbijaju život, da ga se

odricu i da ga osporavaju. Ja vam kažem da to nema veze s istinom: biznismeni se odricu života - sannyasini

su ljudi koji uživaju u životu. Njihova radost podsjeca biznismene i trgovce na odricanje, ali ponavljam: oni

uživaju mnogo snažnije u životu, a to nije u nekoj bitnijoj vezi s odbacivanjem, osporavanjem, negiranjem

života. Njihovo blaženstvo je sada mnogo dublje, i to je sve. Toliko uživaju da su spremni umrijeti svakog

trenutka. Cak i ako im se to desi, nema žaljenja, nema plakanja- zbog toga što ništa nije propušteno, ništa

nije odloženo za “tamo neku” buducnost. Sannyasini ce reci: “Živjeli smo, radovali se, uživali - dovoljno!” Za

sannyasina je ispunjenje bukvalno svaki trenutak. Cak i ako mora umrijeti za dva dana, on je sretan - -

promjene nema. Ali, biznismen... prošao je kroz tisucu i jednu inkarnaciju, a još uvijek nije stigao završiti

zapoceto djelo. Medutim, sam posao je takav da ga je nemoguce završiti.

U Upanišadama se nalazi i jedna veoma stara prica: kralj Jajati je umirao - imao je skoro stotinu

godina. Kada je Smrt došla da ga odvede, on joj rece: “Zar nije moguce da, umjesto mene, uzmeš nekog od

mojih sinova? - jer ja se još uvijek nisam naživio, bio sam prezauzet poslovima u kraljevini. Potpuno sam

zaboravio na mogucnost da cu morati umrijeti. Vjeruj mi, još uvijek nisam živio - zaista je okrutno ako me

sada odvedeš, jer onda su sve moje prilike ugašene. Služio sam ljudima, vladao sam za njihovu dobrobit, i

stvarno nije pošteno da umrem baš sada. Zbog toga, red je da se smiluješ”.

Smrt mu rece: “Što se mene osobno tice, sve je u redu. Ali, morao bi priupitati i svoju djecu”.

Kralj nije imao drugog izbora - a ionako je imao na stotine sinova. Upitao je najstarijeg, ali, kao što se

zna, što je covjek stariji to je lukaviji, pa se zbog toga najstariji sin nije složio s ocevim prijedlogom. Doduše,

saslušao ga je pažljivo, ali nije pristao na takvu vrstu razmjene. Kada je njegov najmladi sin - decko koji je

imao samo šesnaest godina - cuo želju svog oca, bez razmišljanja je rekao: “Ja pristajem”.

Cak je i Smrt osjetila sažaljenje prema tom djecaku, jer ako starac od preko sto godina nije živio, što

onda kazati za djecaka koji nije uzrastao ni do punoljetstva? Zbog toga se Smrt obratila djecaku: “Ti nemaš

pojma što radiš - još uvijek si naivan i mlad. Tvojih devedeset i devetoro brace nisu odgovorili na ocev

prijedlog. Neki od njih imaju sada vec sedamdeset, sedamdeset i pet godina. I oni su starci, i uskoro ce

umrijeti; to je pitanje dana ili mjeseca. Zbog cega si se ti žrtvovao? I to baš ti, koji si najmladi!”

Djecak rece: “Ako moj otac nije živio - a bio je u životu toliko dugo - kako se ja mogu nadati da cu

ikada živjeti? Citava stvar izgleda mi beznadežna i potpuno besmislena. Dovoljno mi je da shvatim da mom

ocu nije pomogao ni citav ljudski vijek. Pa, cak i da živim više od sto godina, ne cini mi se da cu zaista moci

proživjeti svoje dane u potpunosti. Mora postojati i neki drugi nacin življenja, jer izgleda da se kroz život ne

može živjeti. I, tko zna, možda ce smrt biti životnija cak i od samog života. Zbog svega toga, dopusti mi,

molim te, da umrem umjesto oca”.

To je ono do cega svaki sannyasin treba doci: “Ako ne mogu živjeti kroz ego, onda cu proživjeti svoj

život kroz njegovu smrt”.

I tako je Smrt morala preuzeti djecaka, a kralj je mogao živjeti još citav vijek. Kada je Smrt došla po

njega, bio je skoro iznenaden: “Kada prije? Tko bi rekao da je vec prošlo stotinu godina? Mislio sam da je taj

177

period veoma dug, i zbog toga se nisam mnogo zabrinjavao. Ja se još uvijek nisam naživio. Pokušavao sam,

doduše, i planirao, takoder, i sada je sve spremno - taman sam poceo živjeti, a evo tebe opet. Zaista si došla

prije vremena”.

I ista se stvar dogodila desetak puta: umjesto oca, smrt je uzimala sinove, tako da je kralj imao

vremena koliko god hoce.

Kada je napunio tisucu godim, Smrt je došla i upitala ga neposredno: “Imaš li sada neku novu ideju?

Da li da opet uzmem jednog od tvojih sinova?”

Ne, više ne”, rece kralj. “Sada znam koliko je vrijeme nevažno. Ne radi se o vremenu, nego o umu.

Stalno sam upadao u iste zamke, i tako sam se navikao da upropaštavam i svoj život i svoje bice. Sada sve

te stvari - životi sami o sebi - ne mogu mi pomoci.”

Jajati je neke stvari zapisao, da bi pomogao buducim generacijama koje se još uvijek nadaju: “Mada

sam živio preko tisucu godina, nisam mogao zaista živjeti - i to samo zbog uma. On je uvijek bio upucen na

buducnost, te sam stoga stalno iznova bio prisiljavan propuštati sadašnjost. A što je život ako ne ovdje i

sada?”

Ako niste ovdje i sada, sve cete propustiti. Pozivnica vam je bez prestanka bila urucivana, ali vas

nikada nije bilo. Nikad niste bili kod kuce kada je Bog dolazio i kucao na vrata - nitko se nije oglašavao. Bili

ste tko ma gdje, zaposleni tko zna cim, jurili tko zna kud. I onda, na kraju, kažete da ste stradali, pa se pitate

onako, po filozofski: “Cemu patnja?” I stvarno: svi izgledaju bijedno, i to narocito oni koji su živjeli mnogo

godina, a da nisu proživjeli i jedan jedini dan. Zbog toga što je um jedan te isti, svi izgledaju nekako

tjeskobno, jadno i skrhano.

Jednom prilikom procitao sam neku poruku u izlogu restorana: “Nemojte stajati vani i izgledati tako

jadno - udite unutra i nahranite se”. Bez obzira na to - gdje se nalazite, uvijek ste bijedni. Ako stojite vani,

mizerni ste, ali ako se prežderete iznutra, stanje svijesti , nece se mnogo promijeniti.

Um je bijeda sama po sebi. “Unutra”, “izvana” - nema neke vece razlike. Cak ni život od tisucu godina

nece vam moci pomoci. Ništa vam nece pomoci, dok ne shvatite samo jednu stvar: um biznismena, taj um

kojeg nosite u glavi, je prepreka i ništa drugo. Ako odbacite um, to je sannyasa, uživanje života.

A Isus kaže: “Trgovci nece moci stupiti u dom oca mojega”.

Ne da nece moci zbog toga što su vrata zatvorena - ne! Vrata su širom otvorena, ali oni su zauzeti.

Propustiti ce zbog sebe, a ne zbog nedostatka mogucnosti. Pozivnica je vjecna, a glasnik dolazi svakodnevno:

Isus je glasnik, ali Židovi se nisu htjeli odazvati. Buddha je glasnik, no Hindusi su postupili baš kao i

Židovi. I zaista, glasnik dolazi svakoga dana, uporno kuca, ali vi ponavljate jedno te isto: “Izvinite, ali mi smo

vrlo zauzeti”.

Jednom se desilo u Buddhinom životu: prolazio je kroz neko selo trideset, cetrdeset puta, i jedan

covjek je želio slušati njegova predavanja, ali bi uvijek bio okupiran necim drugim: ili mu je žena baš tada bila

bolesna, ili je bila trudna, ili je pak u to vrijeme imao goste u kuci, ili neke poslovne probleme. Buddha bi

dolazio i cekao, ali taj se covjek nije pojavljivao na predavanjima.

Trideset godina je taj covjek propuštao priliku, i kada je Buddha sljedeci put svratio u selo, onaj covjek

je taman išao otvoriti svoj ducan, kada je cuo da je Buddha na samrti. Odjednom, postao je svjestan što je

sve propustio ni zbog cega. Sada je iznenada imao vremena na pretek, ali to mu nije moglo pomoci. Potrcao

je da stigne na predavanje, jer Buddha je bio otprilike dvadesetak kilometara daleko. Negdje pred suton

uspio je stici.

Naišao je baš u trenutku kada se Buddha odmarao. Cuo ga je kako pita najbliže ucenike: “Ako netko

ima nešto pitati...”

Ali, nitko nije imao snage da kaže jednu jedinu rijec - svi su plakali u tišini, i tek nakon odredenog

vremena netko se pribrao i rekao: “Dovoljno ste nam rekli, a mi još uvijek nismo shvatili smisao vaših rijeci.

Zbog toga, ni sada ne znamo što pitati”.

I tako je Buddha morao da im tri puta ponovi jednu istu stvar, jer to je bio njegov stari obicaj, zbog toga

što je dobro znao da su ljudi nagluhi, i da im istu priliku treba pružiti po tisucu puta. Zaista je svaku stvar

ponavljao po tri puta, i to samo zbog toga da bi ga ljudi mogli cuti kako treba. Pošto je toga puta ucinio istu

stvar, a pitanja nije bilo, Buddha se povukao. Otišao je iza nekog drveta i sjeo ispod njega, odmarajuci se.

Sklopio je oci, i poceo se polako rastapati u Univerzalnom.

U tom trenutku pristigao je onaj covjek - bio je sav zadihan, znojan, iscrpljen. Kada je malo povratio

svijest, upitao je: “Gdje je Buddha? Moram ga nešto pitati. Cekao sam trideset godina; trideset godina sam

odlagao ovaj susret, ali sada ga moram pitati”.

Ucenici su mu rekli: “Malo si zakasnio. Buddha je mnogo puta prolazio kroz tvoje selo, i znamo da je

uvijek pitao za tebe, ali ti nikada nisi mogao odvojiti toliko vremena da dodeš i saslušaš ga. Poznato nam je

da je Buddha prošao barem trideset puta kroz tvoje selo - cak je nekoliko puta bio u neposrednoj blizini tvoje

kuce - bilo je dovoljno uciniti nekoliko sitnih koraka i bio bi u prvim redovima. Buddha nikada nije propustio

priliku da pita za tebe: “A gdje je onaj biznismen - da li je došao ovoga puta?” Uvijek smo odgovarali isto

“ne”, “ne” i “ne”. Cak je bilo slucajeva kada su monasi dolazili pred tvoja vrata, kada su te zvali da dodeš, ali

ti bi obavezno odgovarao: “Ovaj put zaista ne mogu doci, jer je pocela sezona”. Drugi put si rekao da ti je

žena zatrudnjela, i da stvarno nisi u stanju staviti je samu. Treci put imao si neke važne goste, pa si zbog

178

toga morao ostati u kuci. Sada si napokon našao nešto malo slobodnog vremena, ali mi ti lijepo kažemo:

“Došao si isuviše kasno”. “

Medutim, kraj ove price govori o najvecem mogucem suosjecanju koje covjek može pokazati prema

drugom ljudskom bicu. Kaže se da je Buddha prekinuo svoju posljednju meditaciju, ustao, prišao onom

covjeku i rekao ucenicima: “Možda je ovaj covjek griješio, ali to ne poništava trajnost mog poziva. Možda je

zaista prekasno stigao, ali ja sam još uvijek živ. Zbog toga, pustite ga, neka pita što god hoce. Ja sam ga

cekao, odlagao sam svoje isceznuce, jer sam se nadao da ce ipak odvojiti nešto malo slobodnog vremena.

Kada je cuo da cu napustiti ovo tijelo, ipak je došao. Neka pita!”

Odbacite um biznismena! Vi ste ionako propustili barem tisucu povoljnih prilika, bezbroj prosvijetljenih

bica, i moguce je da cete nastaviti po starom još tko ma koliko života. Za vas je propuštanje postala prava

navika, i zbog toga je Isus potpuno u pravu:

“Trgovci nece moci stupiti u dom oca mojega”.

Ta vrsta kraljevstva nije za njih, jer oni za njega uopce nisu zainteresirani - njih privlaci iskljucivo

kraljevstvo ovoga svijeta. Njihove oci su usmjerene jednom za svagda, te stoga, biznismeni uvijek gledaju

nadolje, prema materijalnom nivou, prema ovom vidljivom svijetu. Zbog toga što im se pogled prikovao za tu

oblast smrti i smrtnog, biznismeni nisu u stanju opaziti ono što se iznad njih nalazi. Uslijed svega toga,

pozivnica, pozivnica “gospodara”, uvijek stiže na pravu adresu, ali ukucani su negdje daleko. Biznismeni

možda cuju poziv, ali ipak mole da budu izostavljeni.

Odbili ste ono suštinsko, i uporno nastavljate po starom - trcite za perifernim i beznacajnim tricarijama

ovoga svijeta. Izabrali ste bezvrijednost i grabite sve što je kratkotrajno, smiješno, prolazno. Izabrali ste tijelo,

a odbacili svjesnost. A zna se da covjek ide u izabranom smjeru - problem je u tome što vam je izbor

potpuno pogrešan.

Budite pažljiviji. Sagledajte situaciju iz svih uglova, i nemojte odmah poceti misliti kako su svi drugi

biznismeni. Osmotrite i sebe, jer od stotinu, njih devedeset i devet su biznismeni. Postoji mogucnost da vi

niste onaj jedan koji se razlikuje. Ne mislite da ste baš vi izuzetak, jer onaj koji je zaista izuzetan potpuno se

razlikuje. Onaj što se razlikuje odavno je, možda, ušao u kraljevstvo nebesko, i vjerojatno da u ovom

trenutku vecera s Bogom.