Devetnaesta izreka...

Isus je rekao:

“Covjek je pozvao svoje prijatelje u posjetu,

i kada je pripremio veceru, poslao je slugu da ih pozove “.

Sluga se obratio prvom:

“Moj gospodar te poziva na veceru”.

Ovaj mu rece: “Uložio sam žalbu na rad nekih trgovaca,

i oni ce veceras doci do mene.

Moram ici dati im neka uputstva.

Molim da me izostavi sa vecere “.

Sluga je otišao do drugog,

te je i njemu rekao: “Moj gospodar te poziva na veceru”.

Odgovor drugog bio je slican: “Kupio sam kucu

i trebao bih je isplatiti baš danas. Nemam vremena “.

Sluga je bio uporan, pa je otišao i kod treceg:

“Moj gospodar te poziva na veceru”.

I treci je imao preca posla: “Prijatelj mi se ženi

i ja moram spremiti veceru.

Zbog toga molim tvog gospodara da me izostavi za veceras “.

Sluga je i cetvrtom rekao: “Moj gospodar te poziva na veceru”.

Ovaj mu rece: “Kupio sam farmu,

i sada stvarno moram ici kako bih skupio zajam.

Molim tvog gospodara da me veceras izostavi “.

Sluga se vratio i rekao gospodaru:

“Oni koje si pozvao na veceru

mole te da im oprosti.~ - jer nece moci doci “.

Tad gospodar rece svom slugi: “Izadi na put i dovedi one

koji mogu doci tako da možemo poceti s vecerom.

Trgovci nece moci stupiti u dom oca mojega “.

BOG NIJE PUKA KORISNOST

Isus cesto govori u parabolama, i one su dosta jednostavne, ali strahovito znacajne i duboke, Pošto

poredenja nisu bukvalna, morati cemo odgonetnuti njihov simbolicki smisao. Ova izreka govori o odredenom

tipu ljudi - ne radi se u njoj samo o trgovcima i obrtnicima - vec o posebnom soju, posebnom tipu. Možda vi

niste biznismen, no to ne znaci da ne spadate u tip o kojem Isus govori. Takoder, možda ne pripadate tom

tipu ljudi, premda ste covjek koji se bavi nekim biznisom.

Dakle, zapamtite, postoji odredeni tip, i u taj tip spada barem devedeset i devet posto ljudi. Sve su to

biznismeni i obrtnici. Um je biznismen - možda se covjek bavi necim desetim, ali, bilo kako bilo, um sam po

sebi je trgovac. Drugim rijecima, sada moramo shvatiti tko je uopce biznismen o kojem je ovdje sve vrijeme

rijec?

Svako tko je okupiran nevažnim i beznacajnim stvarima je biznismen. Trgovci su svi oni koji se

zaluduju trivijalnim glupostima, sa vanjskim, površnim, perifernim. Biznismen je svako tko je upucen na

lagodnost, a ne na sebe. On je sebe savršeno zaboravio, i sada je izgubljen u ovom svijetu. Misli o novcu, o

posjedima, ali nikada - zaista, nikada! - o svjesnosti, jer svjesnost nikako ne može biti isto što i lagodnost.

Ona se ne može ni kupiti ni prodati - maltene, djeluje beskorisno. Biznismen je svako tko je okupiran

korisnošcu stvari: za njega su besmislene i religija i poezija. I Bog je takoder besmislen, jer se ne može

pretvoriti u stvar koja se može prodati na veliko - kroz njega je teško doci do zarade, do novca. A za taj tip,

novac je ubjedljivo najvažnija stvar. Zbog toga, biznismen može prodati sebe, sebe se odreci, stratiti citav

svoj život, i to samo da bi imao novac. To je prva karakteristika doticnog tipa.

Dva su se biznismena srela na tržnici, i to baš usred sezone, u najbericetnijem dijelu godine. Medutim,

jedan od njih imao je prilicno tužne vijesti: “Eh, prijatelju moj, da li si cuo daje krojac Šeik Fahrudin jutros

umro”.

“Što? - pa zar usred sezone?”

171

Život je beznacajan, smrt je beznacajna, ali - “Usred sezone!” sezona je najbitnija. Njegova osnovna

mjerna jedinica je novac, i covjeka premjerava iskljucivo time. Ako imaš puno para, onda si važan. Nije bitno

tko si, važno je što imaš, koliko imaš. Ono što jesi, to nije važno. Kada te takav covjek poštuje, on u suštini

poštuje tvoj posjed, a ne tebe. Ako bankrotiraš, vidjeti ceš i sam - dojucerašnji prijatelj nece te ni pogledati.

Jednom se dogodilo: neki bogataš – koji je zaista imao basnoslovno bogatstvo - izgubio je sve što je

stekao. Te veceri je rekao svojoj ženi: “Znaš draga, još do jucer sam vjerovao da imam mnogo, mnogo

prijatelja. A vidiš, polovina me je vec napustila...”

“A što je s onom drugom polovinom tvojih prijatelja?”, upita ga žena, iskreno zabrinuta.

“Pa, ništa”, snuždi se bivši bogataš, “ta druga polovina još uvijek ne zna da sam bankrotirao”.

Svi ce ga napustiti - u to nema nikakve sumnje - jer ti takozvani prijatelji nikada i nisu bili sa vama. Ne,

oni su se prijateljski ponašali samo u odnosu na kolicinu novca koju ste imali u rukama. U trenutku kada to

basnoslovno bogatstvo nestane, nestaju i prijatelji - ionako su bili pored vašeg novca a nikada pored vas.

S biznismenom neki dublji meduljudski odnos jednostavno nije moguc: ne možete takvom bicu biti ni

muž ni žena, ni otac ni sin, jer on je u odnosu jedino s novcem. Sve ostalo - to jest, svi ostali - su potpuno

nevažni. Novac je osnova, temelj njegovog postojanja. Ako njegov sin pocne zaradivati, onda postaje bitan.

Ako ste, recimo, sin, i ako je vaš otac bogat, vi cete se ponositi svojim porijeklom, ali ako je tko crkveni miš,

bez prebijene pare, vi onda ne želite da svijet zna tko vam je otac.

To se dešava u životu svakoga dana: prepoznati cete, otac je bogat... ako je siromašak ili neki

prosjak, gledati cete u njega kao u prazninu. Zašto? Zato što vi prepoznajete novac i samo novac. Biznismen

- taj tip covjeka, u stvari -ne može voljeti, jer ljubav je stvar koja sa novcem nema ama baš nikakve dodirne

tocke.

Ljubav je povezana jedino sa bicem. To je jedno beskrajno darivanje - ne samo onog što posjedujete: ljubav je davanje i onog što jeste. Biznismen nikada ne može biti istinski ljubavnik - on obicno misli da su svi

zaljubljeni ljudi ovoga svijeta malo “pomjereni”, da su oglupavili, izgubili “smisao Života” i tako dalje i tako

dalje. Trgovac bi rekao: “Zašto uludo traciš svoje dragocjeno vrijeme?” Vi valjda znate koja je omiljena izreka

biznismena - “Vrijeme je novac!”

Neki ludi biznismen je kupio tisucu satova, i sve ih je postavio u kucu. Netko ga je upitao: “Stvarno si

cudan. Meni uopce nije jasno zašto si svoju kucu pretvorio u urarsku radnju?”

“Kako zašto?”, zacudi se biznismen. “Pa zar nisi cuo - “Vrijeme je novac”. Što više vremena, to više

novca - stvar je kristalno jasna”. On je u potpunosti usmjeren na stvari, ne na ljude. Ljubav je upucena

iskljucivo na licnosti, dok je novcem ošamucen um koji je hipnotiziran stvarima i nicim drugim. I taj tip ljudi je

bez prestanka okupiran, stalno je zauzet; nikada ne može jednostavno dignuti ruke od svega i malo se

odmoriti. On to ne može izvesti, jer zna da tako propušta priliku da makar malo uveca svoje posjede. A

svemu tome nema kraja...

Covjek ljubavi u stanju je potpuno se opustiti. Cak postoji i netko osjecanje ispunjenosti kada dode do

odmora. Ali, nitko od onih koji trce za novcem se ne može zaustaviti jer duša je šuplja iznutra, ono

unutrašnje u njima odjekuje od ispraznosti. Možete sa strahovitom upornošcu ubacivati stvari u tu prazninu,

ali šupljina ce ostati kakva je i prije bila. Što više stvari nagomilate, to ste svjesniji te praznine. Novac vam je,

doduše, u rukama, ali sebe ste izgubili. Da to ne biste shvatili, buljite u ruke koje gužvaju beznacajne papire

“od vrijednosti” - zbog toga što je zaista bolno suociti se s nekim cinjenicama. Strašno je mucno gledati na

unutra.

Biznismen ne samo da trci za novcem - on vremenom pocinje letjeti za njim. On želi da se u tome

potpuno izgubi i zaboravi, i tako se novac pretvara u halucinogenu drogu. Dakle, biznismen je stalno

uposlen, i stvarno je cudno kako ne primjecuje da gubi sve ni za što. Naglašavam to “ni za što”, jer na kraju

svako mora spoznati tu cinjenicu. Sve ono što ste posjedovali na kraju se preobražava u krug ispisan na

vodi: sve išcezava, jer smrt poništava sve. Citav napor na kraju svega izgleda apsolutno besmislen, i smrt

zaista, nedvosmisleno osporava svakog biznismena.

Morao bih vam kazati i naglasiti jednu stvar: samo biznismen umire, nitko drugi. Ali, problem je u tome

što u biznismene spada devedeset i devet posto ljudi. Dakle, samo biznismen umire, jer on je svu svoju

energiju posvetio gomilanju stvari a smrt to poništava kao od šale. Medutim, smrt ne može osporiti ljubav,

osporiti molitveno ili meditativno stanje svijesti. Smrt nije u stanju poništiti Boga kojeg ste osjetili. Ali,

biznismen je takav covjek, da se on zainteresira za Boga samo ako može iz toga izvuci cisto materijalnu

korist.

Jednom se desilo: neki avion se izgubio u magli, skrenuo je s kursa, a vrijeme je bilo izuzetno tmurno.

Svakoga sata mogla se dogoditi neka nesreca - smrt je jednostavno visila u zraku. Svi su bili prestrašeni; svi

osim, naravno, jednog crkvenog velikodostojnika. Cak je i pilot bio strahovito nervozan. Svecenik je onda -

da bi smirio ljude - naredio da svi kleknu i otpocnu s molitvom. Putnici su odmah kleknuli i zapoceli s

mrmljanjem - naravno, svi, osim jednog biznismena.

Kada je vidio da ovaj stoji i zbunjeno gleda ostale putnike, svecenik mu se obratio: “A vi, što vi radite?

Zašto ne molite s ostalima?” “Oprosti mi oce” poce se biznismen izvinjavati, “ali ja zaista ne znam kako se to

radi. Nikada u svom životu nisam stigao pomoliti”.

172

Pošto nije bilo vremena da svecenik objasni biznismenu kako se to radi - svakoga trenutka ocekivali

su da ce avion udariti u neku stijenu, planinu ili nešto trece, svecenik mu rece: “Dobro, nema veze, ti se

samo ponašaj kao da si u crkvi za vrijeme propovijedi”.

Biznismenu je odmah laknulo - uzeo je šešir i krenuo po avionu skupljati dobrotvorne priloge.

Taj tip, cak i u trenucima bliske smrti, zna samo to – ponašati se kao da je u crkvi: skupljati novac od

vjernika. Sve do posljednjeg casa, biznismen je usmjeren samo na novac i mogucnost zarade. To je prva

stvar koja se mora razumjeti, jer ce vam nakon toga biti lakše shvatiti ovu Isusovu izreku.

Druga stvar: u tom poredenju se kaže da Božji poziv uvijek postoji. Mnogo puta njegove sluge kucaju

na vaša vrata i urucuju vam poziv, ali vi imate neka preca posla, te zbog toga ne možete ici. Kažete:

“Stvarno mi je žao, ali trenutno nemam vremena”.

Razmislite malo: ako bi došao sluga s istovjetnom molbom, da li biste mogli otici? Ali, pa vi imate toliko

toga da posvršavate, i svim tim obavezama se ne naslucuje kraj. Poziv zaista - a tako ispada se mora odbiti.

Kažete: “Volio bih da mogu, stvarno bi mi bilo drago...” ali sve su to tako providne laži, smiješni izgovori,

besmislena opravdanja. Zašto se ne možete odazvati? Zbog toga što imate važnijih stvari: morate na neku

svadbu, jer ženi se vaš poslovni partner, pa nije pametno ne otici; ili ste kupili zemlju, pa morate vidjeti kako

cete je otplatiti, i tako dalje. Bog je uvijek posljednja tocka na listi svakog biznismena. Medutim, prije no što

on stigne do posljednje tocke, do onog “pod razno” - smrt vec kuca na vrata.

Bog je najbeskorisnija stvar koja postoji. Ljudi mi cesto dolaze postavljajuci istovjetno pitanje: “Zašto

da meditiramo? Što cemo ostvariti kroz takve i slicne napore?” Oni, drugim rijecima, pitaju ovo: “Kakav profit

se može izvuci iz meditacije? Kakvu zaradu dobivamo kroz to sklapanje ociju?” I ako sada ja kažem: “Ništa,

ne dobivate ama baš ništa!”- oni onda nece moci shvatiti zbog cega toliko svijeta dolazi svakodnevno kod

mene. Da ne bi dobili ništa? Ni zbog cega? Da bi ostvarili to “ništa”? Pa, da li je to uopce moguce?

Njemu je potrebno ono što je vidljivo, ono što može opipati: ako novac pocne da mu pada s neba kada

sjedne meditirati, e - onda meditacija ima nekog smisla. Ako prizdravi uz pomoc meditacije, smisao je onda

ocigledan.

Ako kažete “Ništa” ili “Bog” - njemu je to jedno te isto - ako koristite iste one mjerne jedinice koje

upotrebljavate i u svijetu, onda se stvarno radi o jednoj istoj pojavi. I stvarno - što je to Bog? Njega je

nemoguce svrstati u nama poznate kategorije. U koju kategoriju cete staviti Boga? Kako cete ga imenovati?

Koju oznaku cete staviti na njega? I kako cete formirati cijenu za Njega? On je zaista ništa, jer ne pripada

ovom svijetu. Na koji nacin možete upotrijebiti Boga? Ni na jedan nacin, zbog toga što Bog nije puka

korisnost, vec ekstaza, osjecanje beskrajne radosti.

Ni ekstaza se ne može iskoristiti. Možete uživati u njoj, ali niste u stanju upotrijebiti je za nešto drugo.

A koja je razlika izmedu korištenja i uživanja? Gledate u drvo ili zalazak Sunca- uživate u tome iz sve snage.

Ili, posmatrate neki cvijet, i zaista vas obuzima neopisiva radost. Ali, biznismen postupa drugacije. On

jednostavno ubere cvijet i proda ga na tržnici. Medutim, stvar je u tome što Boga ne možete ubrati i prodati

ga ispod cijene. Mnogi su to pokušali. Pa imamo tolike crkve, tolike džamije, bezbroj hramova. Tako su se

odvajkada ponašali biznismeni s Bogom: pokušavali su ga rasprodati i da nešto zaradit na njemu. To je

stvarno veoma unosan posao, strahovito isplativ biznis.

Svecenik je biznismen pod krinkom religioznog covjeka - on sa istinskom duhovnošcu nema bukvalno

nikakve veze. Zbog toga su svecenici suštinski protiv Isusa, protiv Kabira, Buddhe i Guru Nanaka: svi su oni

opasni, jer im kvare posao. Sve te predivne ljude svecenik doživljava kao izvanrednu opasnost, zbog toga

što oni ne dopuštaju izrabljivanje covjeka u ime nekog Boga. Biznismena Bog nimalo ne zanima. Njega

uopce ne dotice ni poezija ni molitva ni ljubav ni dobrota; ekstaza je za njega samo glupost od sedam slova i

ništa drugo. Uživati u bilo cemu osim u novcu - to je za njega jednostavno nezamislivo. On uvijek pita jedno

te isto pitanje: “Kakav profit, kolika zarada se može izvuci iz svega toga?”

Jedan milijuner je zbog tko zna kog razloga morao posjetiti neko pleme. Baš u trenutku kada je silazio

na peron, ugledao je jednog kultiviranijeg domoroca koji se odmarao pod drvetom. Jutro je bilo predivno, sve

je bilo osuncano, a zrak cist, vrlo svjež i prijatno prohladan - ptice su pjevale svoju zanosnu pjesmu, a

domorodac se izležavao i uživao u prizoru. Biznismenu je bilo jednostavno muka posmatrajuci domoroca koji

se izležava u po bijela dana. Zbog toga mu je prišao odlucnim korakom, ali je pazio da ne bude suviše grub:

“Zdravo sinko. Gledam te kako ležiš, i samo mi jedna stvar prolazi kroz glavu - vrijeme je da ustaneš i da

zaradiš koji dinar!”

Covjek koji se odmarao pod drvetom otvorio je oci, pogledao neznanca, premjerio ga uzduž i

poprijeko, i na kraju upitao “A zašto?” Biznismen je tim “zašto” bio istinski šokiran. “Zašto? Pa kako zašto?

Da bi zaradio neki dinar!”

Domorodac se poceo blago osmjehivati, ali opet je nevino upitao: “Ali zašto?”

Kao da je provocirao milijunera da dobije srcani udar... Biznismenu je to “zašto” bila posljednja kap u

prepunoj caši: “Zašto? Opet me pitaš “zašto'! Pa evo zašto; da bi jednog dana mogao imati silne pare koje bi

ti omogucile da lijepo ljencariš i da se odmaraš kao covjek”.

Kada je cuo odgovor, domorodac je samo sklopio oci i uzdahnuo: “Hajde ti lijepo, idi svojim putem - ja

se odmaram vec sada”.

Biznismenu je nemoguce vec se ovog sata opustiti i odmoriti. Sve on to odlaže za buducnost: “Sada

radi, ubijaj se od napora, lomi sebi kicmu od samoprijegora, jer to ce ti donijeti veliki racun u banci, a kada

173

njega jednom stekneš, tad se možeš izležavati koliko god hoceš”. Ali, do tog odmaranja nikada ne dolazi, do

tog stanja jednostavno ne može doci. Biznismen se nikada ne može istinski opustiti i odmoriti kao covjek, jer

to stvarno nije kvaliteta tog obrtnickog tipa. Može se odmoriti od jedne vrste posla, ali samo pod uvjetom ako

je našao neki drugi biznis - zbog toga što je pravi odmor za njega jednostavno mislena imenica. On stalno

misli o buducnosti, i uporno odlaže uživanje. Zapamtite samo jednu stvar: istinski duhovan covjek uživa

ovdje i sada! Raj spiritualnog bica nije negdje na nebu, negdje daleko, u buducnosti. Ne! Uopce ne! Tako

nebeske vrtove - otprilike - zamišlja, naravno, samo biznismen.

Raj duhovnog covjeka je ovdje i sada, baš u ovom trenutku, baš na ovom mjestu. On stvarno uživa i

ne pada mu na pamet da nešto odlaže, jer nitko ne zna što ce se dogoditi u buducnosti. U stvari, da se ne

lažemo - nikakva buducnost ne postoji. Da li vam je to jasno buducnosti nema. To je samo nada da ce

covjek jednom moci uživati i opustiti se. Problem je u tome što su vas citavog života ucili da se ne opuštate.

Savladali ste lekciju, i zbog toga sve odlažete s tvrdoglavom upornošcu - odlažete uživanje cak i ako ste

dospjeli u raj.

Cuo sam da se jednom dogodilo... zaista ne znam kako se to desilo - možda pomocu mita, ulagivanja,

ili neceg treceg, ali da ne dužimo: cetiri biznismena ušla su u rajski vrt. Jedan svetac - koji je tu gospodu jako

dobro poznavao - ubrzo je umro i dospio u raj. Kada je prešao preko mosta, nije mogao da se cudom nacudi:

ugledao je onu cetvoricu usred raja! Ali, nikako mu nije bilo jasno zašto su oni u lancima! Nisu bili slobodni!

Ne vjerujuci vlastitim ocima, upitao je vratara: “Molim te, objasni mi u cemu je stvar? Ja sam cuo da je

u raju sloboda potpuna, a koliko mogu vidjeti, ova cetvorica su okovana kao da su na robiji. Zbog cega ove

ljude držite usred raja kao neke zarobljenike? Zašto ste ih uopce morali okivati - i to baš ovdje, na ovom

mjestu?”

Vratar se nasmijao i rekao: “Pa kada vec pitaš, da ti objasnim... To su cuveni biznismeni, i oni se žele

vratiti na Zemlju, ponovo se utjeloviti. To ne bi bilo mudro. Nekako su dospjeli dovde, ali ako ih sada pustimo

da odu, upropastiti ce sav posao koji su otpoceli u raju. S njima nam je ugled porastao Sto posto! Oni se žele

vratiti na Zemlju, a mi im ne damo. Zato smo ih okovali”.

Biznismen ostaje biznismen zbog toga što taj tip se ne može promijeniti preko noci - ne može se

promijeniti sve dok ne shvati uzaludnost i glupost odlaganja, buducnosti, novca, posjedovanja. Snaga uvida

mora biti tako jaka da zauvijek spali i uništi korov tog tipa. Ako niste biznismen, onda ste postali istinsko

duhovno bice. Svakodnevno možete cuti kucanje - netko vas poziva. Ali, vi kažete; “Izvinite, jako mi je žao,

ali mogu se odazvati tek kada pozavršavam odredene stvari”.

Uživanje, radost, blaženo osjecanje, odmor, opuštanje - ne, ništa od svega toga nije za biznismena.

Prije no što se opusti, on mora raditi, raditi, raditi. Zbog toga mora odbiti pozivnicu. Sada pokušajte uci u

smisao parabole. Ona je zaista divna.

Isus je rekao: “Covjek je pozvao svoje prijatelje u posjetu, i kada je pripremio veceru, poslao je

slugu da ih pozove”.

Sluga se obratio prvom od njih: “Moj gospodar te poziva na veceru”.

Ovaj mu rece: “Uložio sam žalbu na rad nekih trgovaca, i oni ce veceras doci do mene. Moram

ici i da im dam neka uputstva. Molim da me tvoj gospodar izostavi sa vecere”.

Što je vecera? Simbol uživanja u životu. Za Krista, vecera je uvijek bila jedna skoro meditativna

pojava. Uvijek je volio pozivati ucenike i prijatelje da zajedno objeduju. Cak i one noci prije no što ce biti

uhvacen i ubijen, imao je posljednju veceru - takozvanu Tajnu Veceru. Uživao je u svemu tome, a Kršcani su

od toga stvorili nešto potpuno novo: oni su uzdigli citavu stvar na spiritualni nivo. Hindusi nemaju pojma o

cemu se tu zapravo radi. Sada je došlo vrijeme da shvatite o cemu se tu zapravo radi.

Životinje vole jesti u samoci, nikad u društvu - to je dio “animalnosti”. Ako pas ugrabi komad mesa ili

neceg drugog, on odmah pobjegne u cošak - ne voli da mu se itko šunja iza leda, jer taj možda želi da mu

otme lovinu. Životinja se plaši mogucnosti da izgubi ono što je stekla, i zato se sa hranom povlaci u samocu.

Dijeljenje hrane je potpuno ljudska, a ne životinjska pojava. I sada, ako ste spremni da prodrete u podsvijest,

otkriti cete da u vama cuci životinja.

Ni vi ne želite jesti s drugima. Pogledajte Bramina dok putuje: kada bude odlucio jesti, okrenuti ce leda

ostalim putnicima i jesti sam. To lici na ponašanje životinje. Muhamedmac ce podijeliti s drugima svoj obrok, i

Kršcanin, ali ne i Hindus. Hindusi su potpuno propustili znacajnu stvar: osjecaj zajedništva i darivanja, jer

kada s nekim podijelite hranu, vi postajete bliski - kao braca. Kada s nekim dijelite mlijeko, vi ste braca - a

isto je i sa svakom drugom hranom. Ništa vas drugo ne povezuje. Dijelite istu hranu, istu dojku, majka vam

postaje zajednicka. Svi mi dobro znamo da je majka prva hrana.

Kada dijelite postajete braca, i tad se ne bojite onog drugog, jer dolazi do zajedništva, do

prepoznavanja. Hindusi imaju društvo, ali nemaju to zajedništvo o kojem vam govorim, ne prepoznaju se

medu sobom. Muhamedanci imaju to osjecanje, i Kršcani takoder, zbog toga što svi oni mogu dijeliti. A

hrana je samo osnova života - bez hrane, covjek nestaje. Zbog toga, dijeljenje hrane je isto što i dijeljenje

života. Isus je citavu stvar podigao do nivoa molitve: treba da si u društvu dok jedeš - prirodno je da tada ne

budeš sam. Radi se o prevazilaženju životinje u ljudskom bicu.

Prije nego što ce biti uhvacen i odveden, Isus je pozvao sve svoje ucenike i prijatelje na posljednju

veceru. Cak i u neposrednoj blizini smrti vi možete dijeliti s drugima ono što imate.

174

A hrana je, isto tako, i simbol ljubavi. Jeste li došli do te spoznaje: zbog cega volite vlastitu majku?

Otkuda toliko ljubavi izmedu majke i djeteta? Zbog toga što je ona za bebu prva i najvažnija brana. Majka se

prelijeva u bebu, i beba je jednostavno jede. Dijete, na samom pocetku, ne doživljava majku kao izvor ljubavi

nego kao izvor hrane. Kasnije, kada dijete poveže neke stvari, ono ce poceti majku prepoznavati i kao izvor

ljubavi i života.

Hrana je prva; poslije se pojavljuje i ljubav, ali i hrana i ljubav se doživljavaju kao jedno - zbog toga što

dolaze iz istog izvora... Zbog toga se ne osjecate dobro kada odete kod nekog, a taj vas necim ne ponudi:

kao da vas odbija, kao da vam ne pokazuje dovoljno ljubavi. Ako vas ponudi nekom hranom ili picem - bez

obzira na to koliko je siromašan - vi se osjecate dobro; dobro su vas primili, sve su podijelili s vama jer hrana

je povezana s ljubavlju.

Kada god neka žena voli muškarca, ona ima potrebu da služi, da kuha za njega, i ako joj to nije

dozvoljeno, ona se nelagodno osjeca, jer ljubav tece kroz hranu. Pošto je ljubav nevidljiva, ona zahtijeva

vidljivo sredstvo, i tada se kvaliteta hrane mijenja u potpunosti: ako vam zaljubljena žena pripremi jelo, ono

ce nositi u sebi i kvalitetu njene ljubavi. Naravno, tu kvalitetu kemicari ne mogu pronaci, ali ona je svakako

prisutna u hrani. Ona se prema voljenom muškarcu krece kroz obrok koji mu sprema.

Ako vam ljuta i narogušena žena ili muškarac pripreme hranu, ona je svim tim stanjima zaista

zatrovana. Zašto? Zato što su bijes, ljutnja, mržnja i ljubomora otrovi u krvi, i tad nastaje radijacija koja, kroz

ruke, prelazi i u hranu. Ako vas žena zaista mrzi, ona vas cak može hranom otrovati, i da uopce nije toga

svjesna. Stvarno je teško živjeti sa nekim tko vas mrzi i tko vam sprema hranu u isti mah. Sve to lici na

pripremanje otrova sa sporim, ali sigurnim djelovanjem. Medutim, ako vas žena voli, onda ona kroz jelo daje i

svoj život, svu svoju energiju, sve što osjeca.