Zagreb, 2001.

Ecce labia mea non cohibui

 

1. BIT  EGZISTENCIJSKE ANALIZE

Prema izreci Arthura Schnitzlera postoje zapravo samo tri vrline: objektivnost, odvažnost i osjećaj odgovornosti. I čini se zanimljivim da se svakoj od tih vrlina može podrediti po jedan od triju psihoterapijskih smjerova koji su izrasli na bečkome tlu.

Po sebi je jasno da se individualna psihologija Alfreda Adlera lako može podrediti vrlini "odvažnosti": ta ona sama na svoj terapijski postupak gleda kao na pokušaj bodrenja, s nakanom da pacijentu pomogne prevladati osjećaj manje vrijednosti - osjećaj koji ona drži odlučuju- ćim, ako ne i jedinim patogenim činiteljem.

Isto tako se psihoanaliza može podrediti jednoj drugoj od spomenutih vrlina - objektivnosti. Zahvaljujući njoj, Sigmund Freud bio je u stanju, poput Edipa, pogledati ravno u oči duševnoj sfingi i riješiti njezinu zagonetku... izlažući se opasnosti da dozna vrlo neugodne stvari. U njegovo je vrijeme to bilo nešto nečuveno i, prema tome, njegov postupak nije bio nimalo ugodan. Dotada je psi-

hologija, osobito tzv. školska, pomnjivo izbjegavala sve ono što je Freud stavio upravo u središte svog naučava- nja. Kao što je anatom Julius Tandler somatologiju - kakva se tada poučavala u srednjim školama - šaljivo nazivao "somatologijom bez genitalija", tako je i Freud mogao ustvrditi da je psihologija na visokim školama - psihologija bez pohote.

somatologija – znanost o životinjskom i ljudskom tijelu Ali psihoanaliza nije objektivnosti samo udvarala, ona

je konačno na nju i spala: objektivnost ju je najzad dovela do "postvarenja" - naime, postvarenja onoga što

se zove osoba. Na pacijenta psihoanaliza gleda kao da

njime vladaju "mehanizmi"; a terapeut je tu - po njezinu shvaćanju - kao onaj koji tim mehanizmima umije rukovati, koji vlada tehnikom kojom se ti mehanizmi - čim su poremećeni - mogu opet staviti u red.

Kakav li se cinizam krije iza takva shvaćanja psihotera- pije - kao tehnike, kao "psihotehnike"! No budimo jasni: terapeuta možemo smatrati tehničarom jedino ako smo još prije pacijenta, bolesna čovjeka shvatili kao nekakav stroj. Jedino čovjek-stroj može  zatrebati  liječnika-- tehničara.

Ali kako je psihoanaliza došla do takvoga svog tehnič- ko-mehanističkog shvaćanja? Kako smo već natuknuli, taj se nauk može objasniti povijesnom epohom u kojoj je niknuo; ali ne samo njome nego i društvom svoga vre- mena, društvom u kojem je vladala "pruderie" (pretjera- na stidljivost). Psihoanaliza je na to stanje reagirala. No

ta je akcija danas - bar u nekom smislu - zastarjela i može se smatrati reakcionarnom. Freud pak nije na svoje vrijeme samo "reagirao", nego je u duhu svog vremena i "agirao": izrañujući svoj nauk bio je sasvim pod utjecajem asocijativne psihologije, koja se tada pojavljivala, a potom i prevladavala. Ta je psihologija bila zgoljni proizvod redukcionizma - ideološke pojave poznoga 19. i ranoga 20. stoljeća. To se možda najočitije pokazuje u dvjema temeljnim crtama psihoanalitičkog nauka: u psihološkom atomizmu i energetizmu.

Na cjelinu čovjekove duše gleda psihoanaliza atomistički, jer je zamišlja kao da se sastoji od pojedinih elemenata, raznih nagona, koji se opet sastoje od djelomičnih nagona, odnosno od nagonskih komponenata. Tako se psihičko ne samo atomizira nego i potpuno ana-tomizira: analiza duševnosti promeće se upravo u njezinu anatomiju. I tako se duša - čovjekova osoba - i njezina cjelovitost nekako razara: psihoanaliza čovjeka upravo "depersonalizira" - premda se, s druge strane, ne ustručava personificirati pojedine instancije (koje se često meñusobno bore) unutar duševne cjelokupnosti (npr. tzv. "ono") ili asocijacijske "komplekse". Tako se pojedine instancije osamostaljuju, čine samovlasnim pseudopersonalnim bitima s vlastitom snagom: gotovo bi se moglo reći da se "demoniziraju".

(U tome ide ona tako daleko da - kako kaže Medard Boss - konstruira hipotezu (ili točnije rečeno hipostazu, tj. poosobljenje), ego-instancije i id-instancije, instancije nesvjesnog i instancije super-ega, te se pritom uglavnom služi starom tehnikom priča za djecu. Jer se i

u tim pričama poželjna majčinska svojstva izoliraju od onih nepoželjnih te se oličuju u samostalnoj instanciji dobre vile; dok se neugodna svojstva - ona za koja dijete neće da zna i kojih se boji - personificiraju u liku vještice. Kao što se, meñutim, ne može trajno održati vjera u te fantastične likove iz dječjih priča, tako se vjerojatno neće zanavijek održati ni psihološke predodžbe tih instancija (Schweizerische Zeitschrift für Psychologie and ihre Anwendungen 1960, 299).)

hipostaza – opredmećenje, ostvarenje, pretvorba nečeg apstraktnog u konkretni lik

Tako psihoanaliza razara jedinstvenu i cjelovitu ljudsku osobu - dok se naposljetku i sama ne nađe pred zadatkom da iz sve te krparije ipak nekako rekonstruira osobu. Najočitije se to pokazuje u psihoanalitičkoj teoriji kojom se zamišlja kao da se "ego" (Ja) izgrañuje na temelju "ego-nagona". Ono dakle što nagone potiskuje, što nad njima vrši cenzuru, to bi i samo imalo biti - nagon! To izgleda otprilike kao kad bismo rekli da je graditelj koji je zgradu napravio od cigala, i sam napravljen od cigala. Ovdje, baš na toj poredbi koja se nameće, jasno vidimo kako je psihoanalitički način mišljenja materijalistički, tj. kako mu je silno stalo do materijala. Tu se krije posljednji razlog psihoanalitičke atomistike.

No rekosmo da je psihoanaliza ne samo atomistička nego i energetička. Ona, doista, stalno operira pojmovima nagonske energetike i afektivne dinamike.

(Usp. S. Freud Drei Abhandlungen zur Sexualtheorie Wien 1946, 108:

"Seksualno uzbuđenje... stvara zalihu energije, koja se u glavnom primjenjuje na  druge neseksualne ciljeve, naime... (potiskivanjem) na stvaranje kasnijih seksualnih barijera."

Ili na str. 92:

"Zatim vidimo kako se libido koncentrira na predmete, na njih fiksira, ili ih pak napušta, s njih prelazi na druge, i polazeći s tih pozicija upravlja seksualnom aktivnošću individuuma.")

Nagoni (odnosno komponente nagona) djeluju - po shvaćanju psihoanalize - otprilike kao paralelogram sila. Ali koji je objekt tih sila? Odgovor glasi: ego (Ja). Tako je ego - sa psihoanalitičkog stajališta - konačno igra nagona ili, kako je jednom rekao sam Freud: Ego nije gospodar u vlastitoj kući.

Tako vidimo da se duševno ne samo genetski reducira na nagone nego biva od nagona i uzročno odreñeno - oboje u totalitarnom smislu. Ljudsko se biće unaprijed interpretira kao nagonsko biće. I to je onda posljednji razlog zašto se čovjekovo Ja mora naknadno rekonstru- irati polazeći od nagona.

U smislu takve atomizirane, energetičke i mehanizira- ne koncepcije čovjeka, psihoanaliza konačno u njemu gleda automatizam duševnog aparata. (Sam je Freud psihoanalitičare obilježio kao "nepopravljive mehaniciste i materijaliste" (Schriften, Londonsko izdanje XVII, 29).)

Ovdje se uključuje egzistencijska analiza. Ona se su- protstavlja psihoanalitičkoj koncepciji: mjesto automati-

zma duševnog aparata vidi ona u čovjeku autonomnost duhovne egzistencije. I  tako  se vraćamo odakle smo bili pošli - k Schnitzlerovim vrlinama. Jer kao što smo psihoanalizu mogli podrediti vrlini objektivnosti, a individualnu psihologiju vrlini odvažnosti, tako se može ustvrditi da se egzistencijska analiza priklonila vrlini "osjećaja odgovornosti". Ona ljudsko biće shvaća kao odgovorno biće, a samu sebe kao "analizu okrenutu k biti-odgovoran"; jer u vrijeme kad smo stvarali pojam egzistencijske analize, odnosno kad smo prvi put govorili o njezinoj potrebi, nametnuo nam se za takav "odgovorni bitak" - koji smo stavili u središte čovjekove biti - onaj termin što nam ga je suvremena filozofija stavljala na raspolaganje za taj osobiti način čovjekova bitka: upravo termin "egzistencija".

Želimo li, s malo riječi, pregledati put kojim je egzisten- cijska analiza stigla od odgovornosti kao osnovne i bitne oznake čovjekova postojanja, tada nam valja krenuti od onog obrata koji smo morali izvršiti postavljajući pitanje o smislu života. Trsili smo se da pokažemo kako život ima karakter zadatka i, istodobno, kako egzistencija ima karakter odgovora: i uvidjeli smo da nije na čovjeku da stavlja pitanja o smislu života, nego obrnuto, da se njemu stavljaju pitanja, da on treba na pitanja odgovoriti, na pitanja što mu ih njegov život stavlja; te da je to njegovo odgovaranje uvijek odgovor "djelovanjem', tj. da se na "životna pitanja" jedino aktivnošću može doista odgovoriti - na njih se odgovara tako da svatko preuzima odgovornost za vlastitu egzistenciju. A egzistencija je doista naša jedino ukoliko za nju uzimamo odgovornost.

Ali odgovornost za vlastitu egzistenciju ne pokazuje se samo preko "djelovanja", ona se ostvaruje samo ovdje i sada - u konkretnosti svačije osobe i u konkretnosti sva- čije trenutačne situacije. Za nas je egzistencijska odgo- vornost uvijek odgovornost ad personam (osobna) i ad situationem (u danim okolnostima).

Ukoliko egzistencijska analiza hoće da bude psihotera- pijska metoda, obraća se osobito neurotičnom načinu, "bolesnom" načinu egzistencije, koji je zatočen u neurozi. I svoj konačni cilj vidi ona u tome da čovjeka (napose neurotičara) privede k svijesti vlastite odgovornosti, odnosno k svijesti da je egzistencija odgovornost.

Ovdje sada moramo stati. Jer se, eto, pokazuje da i u egzistencijskoj analizi treba nešto dovesti u svijest, da treba nešto osvijestiti. Smjera li, dakle, i egzistencijska analiza k nečemu što je analogno procedurama psihoanalize? Tomu ipak nije sasvim tako jer se - kako je poznato - u psihoanalizi osvješćuje ono što je nagonsko; dok se u egzistencijskoj analizi ne osvješćuje nagonsko, nego nešto bitno drukčije - duhovno. Zaista, biti odgovoran, odnosno imati odgovornost, jest temelj čovjekova bitka - ukoliko je on duhovan, a ne ukoliko je samo nagonski. U egzistencijskoj je analizi govor o čovjekovu biću - ne kao o nagonskom, nego kao odgovornom biću, upravo o duhovnoj egzistenciji.

Što mi dakle ovdje, u egzistencijskoj analizi dolazi u svijest - nije nagonsko, nešto s područja id, nego moje

Ja; našemu Ja ne dolazi "id" u svijest, nego naprotiv Ja dolazi sebi u svijest: dolazi do svijesti samoga sebe, dolazi - k sebi.