Poglavlje drugo

Bog ili skupina?

Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?

(Rimljanima 8:31)

Još od pedesetih godina, otkada je prvi put formalno utvrđen, koncept ispiranja mozga proveo je velik dio svoga života na rubovima popularne kulture. Vrebao je u filmovima i trilerima, izložen sve snažnijem preziru akademskih krugova, a u javnosti se spominjao obično kao reakcija na neke ekstremne traume, kao jedino moguće objašnjenje neke naizgled neobjašnjive pojave. Takve traume nisu slučajne; uzrokuje ih jedna ili više osoba, obično vodenih političkim ili vjerskim motivima. U ovom poglavlju zapitat ću se što je to u takvim motivima, te u društvenim i psihološkim kontekstima u kakvima prosperiraju, što ih čini tako opasnima.

Kleta  moć

Kad je o Zapadu riječ, najgora takva trauma novijeg doba dogodila se u Sjedinjenim Američkim Državama, 11. rujna 2001., kada se mlažnjak pun putnika zabio u jedan od dva nebodera Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku. Prvih nekoliko minuta svijet je pretpostavljao da se dogodila strašna nesreća - sve dok još jedan zrakoplov nije pogodio i drugi neboder. Treći je pogodio Pentagon, a četvrti je oboren u Pennsylvaniji u trenutku kada su putnici, nakon što su putem mobilnih telefona čuli za ranije napade, pokušali svladati otmičare. Oba su se

tornja Svjetskog trgovačkog centra srušila, a konačna bilanca poginulih popela se na nekoliko tisuća. Oni koji su, poput mene, čuli za priču i gledali kako se uživo razvija na televiziji neće lako zaboraviti kako je reporterima glas drhtao od nevjerice dok su nastojali shvatiti to što vide. Na ljudima koji su osobno proživjeli taj dogadaj, kao i na cijelom američkom narodu, 11. rujna ostavio je strahovite ožiljke.

U prvim danima nakon tragedije, osim potrage za tijelima žrtava i nekim koga će okriviti, neki su glasovi opisali dogadaje od 11. rujna kao jedinstveno zao čin. Ali jasno, kao što su neki odmah potom istaknuli, to nije bilo tako. Ne samo da se već bio dogodio pokušaj napada na Svjetski trgovački centar (povezan s Al-Qaidom, istom radikalnom islamističkom skupinom koju će okriviti za 11. rujna), nego je Amerika već ranije iskusila terorizam na vlastitom tlu i to od ruke vlastitih građana. Dana 19. travnja 1995. Timothy McVeigh je iz političkih motiva aktivirao eksploziv u vladinoj zgradi u Oklahomi, usmrtivši pritom 168 zaposlenika i građana i ranivši njih više od 500. A sam McVeighov napad bio je tek posljednji u genealogiji terorističkih događaja motiviranih političkim i/ili religijskim razlozima, genealogiji koja obuhvaća cijeli svijet i seže u prošlost mnogo dalje od 1950. godine. Otkada se taj izraz pojavio, elementi iz tog mračnog niza uvijek su iznova poticali rasprave o ispiranju mozga; ni 11. rujna nije bio iznimka.

Religija i politika

Ono što ga iskupljuje isključivo je ideja [...] kao i nesebično vje- rovanje u tu ideju - nešto što se dade uspostaviti, i čemu se može klanjati, i prinijeti žrtvu...

Joseph Conrad, Srce tame

Na postreformacijskom Zapadu religija i politika težile su sve većem razdvajanju (barem u načelu), kao što je sadržano, primjerice, u Ustavu Sjedinjenih Država i u francuskoj politici odvajanja Crkve i države.1 Ali, kao što pokazuje Al-Qaida, u mnogim zemljama to nije slučaj. Ta disparatna organizacija, na čijem čelu se nalazi bogati saudijski disident Osama bin Laden, opisuje se kao "radikalno islamistička", no osim što

ima za cilj širenje svoje verzije islama, ona također otvoreno zastupa političke ciljeve vezane za ograničavanje zapadnjačke, osobito američke, hegemonije. Na primjer, bin Ladenov cilj uklanjanja američkih trupa iz Saudijske Arabije politički je cilj, barem djelomično motiviran vjerskim razlozima, budući da se smatra da Amerikanci profaniraju sveto tlo. Politika i religija tako su čvrsto isprepletene u tom, kao i u mnogim drugim sukobima, da ih postaje nemoguće razdvojiti.

Sekularni komentatori u Britaniji, naviknuti na religiju znatno otu- pljene oštrice, često zapažaju neobičnu žestinu vjerskih sukoba. Pa ipak, moglo bi se raspravljati o tome treba li za to kriviti isključivo religiju. Čak i razdvajanje religijskih od drugih motiva može biti teško. Na primjer, u slučaju Sjeverne Irske, koji se još uvijek često navodi kao primjer arhetipskog vjerskog sukoba, dvije glavne zajednice razdvojene su složenim skupom motivirajućih sila koji uključuje preokupacije o statusu, ljudskim pravima i demokratskim obvezama, kao i neke druge, u većoj mjeri atavističke strahove jedne strane da će je ona druga ugnjetavati, preplaviti, pa čak i eliminirati.

No ne može se poreći da postoje određeni motivi, uključujući religijske i političke ideale, koji mogu ljudska bića navesti da počine zastrašujuća zvjerstva. Ti motivi, premda na prvi pogled vrlo različiti

- usporedite borbu za liberte u Francuskoj revoluciji sa baskijskim nacionalizmom ili borbom Al-Qaide za Alaha - ipak imaju neke za- jedničke značajke. Služe se apstraktnim, dvosmislenim i vrijednostima opterećenim idejama, povezuju ih sa snažnim emocijama, a nastalu sintezu koriste kako bi opravdali ocrnjivanje svojih neistomišljenika.

Ideje

I politika i religija pozivaju se na određene centralne ideje (sloboda, država, Bog) koje su tako izrazito apstraktne da ću ih nazvati "eteričnima". Eterične ideje tako su neodređene da ih različiti ljudi obično mogu tumačiti na veoma različite načine (teoretičari politike opisuju političke eterične ideje, poput slobode i jednakosti, kao "suštinski sporne").2 Zbog te neodređenosti teško ih je propitivati u racionalnoj raspravi; sudionici u takvoj debati mogli bi se zapravo naći u igri gluhih telefona. Govornici se često služe velikim riječima kako bi prikrili neostvarivost, skrivene "kvake" ili druge zamke svojih nakana i ciljeva, ili u nadi da

će pobuditi emocionalnu reakciju kod svoje publike, što će povisiti razinu njezine privrženosti njihovu planu.3 Osim što su apstraktne i neodredene, eterične ideje su i opterećene vrijednostima (više o toj temi u devetom poglavlju). Budući da im se pripisuje vrhunska važnost, one sa sobom nose golemu količinu akumuliranog emocionalnog tereta, te potiču osjećaj superiornosti u vjernicima.

Emocije

I dok apstraktna narav eteričnih ideja omogućava njihovim pristalicama da izbjegavaju usredotočivanje na teškoće s njihovim ostvarivanjem (recimo, kako možemo sa sigurnošću znati što Bog želi, ili kada ćemo točno postići slobodu), ti koncepti nisu odvojeni od stvarnosti. Daleko od toga: oni stječu svoju moć time što su povezani s konkretnim, izrazito emotivnim primjerima. Ljudski mozak funkcionira tako da povezuje dva podražaja koja istovremeno percipira, a vješt govornik znat će to iskoristiti tako što će, primjerice, povezati percipiranu ili stvarnu nepravdu s nekom eteričnom idejom. Ovdje vidimo kako John Milton, nedugo nakon Engleskih građanskih ratova, povezuje donekle apstraktno pravno-političko pitanje - je li Parlament imao pravo smaknuti kralja Charlesa I. - s prizorima koji bude uspomene na rat, razaranje i krvoproliće:

... što ima naš rođeni kralj moliti, on kojega toliki svečani zavjet, korist i čast obvezuje  da radi za dobrobit svog naroda; zašto  bi on, prezirući zakon i parlament [...] nakon sedam godina rato- vanja i ubijanja svojih najboljih podanika, sada kad je pobijeđen i zarobljen, mislio da treba izbjeći ono što se ne da osporiti, poput kakva božanstva, dok tolike tisuće palih kršćana leže u neznanim grobovima, svojim poklanim tijelima zagađujući cijelu zemlju i vapeći za odmazdom nad živima koji su ih trebali osvetiti?

Milton, The Tenure of Kings and Magistrates

Posljedice

Eterične ideje često su umrljane krvlju. Budući da se cijene više od ljudskoga života, one ujedno i olakšavaju procese koji vode do toga da,

kao prvo, cilj postane opravdanje za sredstvo i, drugo, da se oni koji ne prihvaćaju nadmoćnost tih ideja počnu percipirati kao da su zbog toga manje ljudi.4 Drugim riječima, eterične ideje potiču totalistički način razmišljanja koji je opisao Robert Lifton (vidi prvo poglavlje). Njili se, znači, može - a to se i prečesto čini - iskoristiti za opravdavanje terorističkih zločina. Žrtvama, ili nama koji gledamo sa strane, može se činiti nezamislivim da ljudska bića mogu jedna drugima činiti takve stvari, da mogu svjesno i mirno zabiti avion pun ljudi u neboder, dići u zrak hotel ili pogledati djetetu u oči, a onda mu prosuti mozak. Nastojeći pronaći objašnjenje, služimo se izrazima kao što su zli, su- manuti ili - ako zamišljamo neki element kontrole - ispranoga mozga. Također reagiramo neprijateljski, katkada i represivno, pretvarajući tako sebe u jasnu vanjsku prijetnju koja doprinosi jačanju emocionalne predanosti terorista.

Upadljivo je da se u Engleskoj - zemlji čija slika o sebi (koja može i ne mora biti točna) odavno uključuje toleranciju i nesklonost bur- nim strastima - službena religija s vremenom sve više udaljavala od one evangeličke žestine kakva se povezuje s grandioznim vizijama. U tom smislu nepovjerenje prema velikim idejama Engleskoj je dobro poslužilo: posljednji ideološki sukob širokih razmjera u kojem su apstraktne religijske ideje igrale glavnu ulogu dogodio se 1688., kada se protestant Vilim Oranski sukobio s katoličkim kraljem Jamesom, vladarom Škotske i Engleske. Današnja Anglikanska crkva mnogo polaže na detalje. Djeluje rame uz rame sa socijalnim službama i vla- dinim inicijativama koje pružaju potporu lokalnoj zajednici, pomažući na bezbroj maštovitih načina - od toga da u siromašnim područjima otvara centre za poduku informatičkih i drugih vještina koje olakša- vaju ljudima da nadu posao, do toga da svećenici posjećuju zatvore i pomažu najsiromašnijima. Rezultat? Službena engleska Crkva, kojoj mnogi spočitavaju manjak strastvenosti, čini mnogo dobra (više od mnogih svojih kritičara). Usto, u Engleskoj se iznimno rijetko dogada da netko bude ubijen zbog vjere.

Ono što je rečeno o religiji vrijedi i za politiku; dok pišem ovu knjigu, Britanija je u fazi kada postoji malo bitnih ideoloških neslaganja medu glavnim političkim strujama. Čini se da su vodeći ljudi u državi manje zaokupljeni grandioznim vizijama nego složenim praktičnim problemima svakodnevnog upravljanja zemljom. Mnogi se žale, sma-

trajući da je zbog toga politka postala dosadna a građani apatični, te da ljudi, osobito mladi, nalaze druge ventile za oslobađanje energije. Je li to loše? Možda, ali kada politika postane uzbudljiva, posljedice često znaju biti krvave. Poneseni uzbuđenjem borbe za plemeniti cilj, ljudima često postaje mnogo lakše počiniti zvjerstva koja promatrače mogu navesti da kažu: "Zacijelo im je ispran mozak!" Uzmimo za primjer posljednji put kada je politika u Britaniji bila doista uzbudljiva

-   Građanske ratove iz sedamnaestog stoljeća, koji su odnijeli na tisuće života. Mnogi bi u svako doba radije izabrali apatiju nego takvu vrstu političkog angažmana.

Nažalost, mir je tek pusti san za sve one dijelove svijeta u kojima religijski ili politički motivirane skupine ubijaju, ranjavaju i teroriziraju ljude, katkada uključujući i vlastite članove. Kako bismo pobliže ispitali procese kojima takve skupine stječu svoju (često veliku) moć, moramo razmotriti neke konkretne primjere. Odabrala sam dva svjetski poznata i arhetipska primjera kultova - u kojima su religijski i politički motivi, premda nisu bili jedina pokretačka sila, igrali značajnu ulogu. Oba su započela s plemenitim, pa čak i utopijskim idealima i oba su nastala u Sjedinjenim Državama, zemlji slobodnih i ponosnih zagovaratelja prava pojedinca; to nisu priče u kojima su krivci neki demonski "drugi" iz tuđinskih kultura. Oba su slučaja završila ubojstvom, raspadom kulta i traumom za obitelji žrtava. I jedan i drugi kult tako su dobro poznati da ću ih ovdje opisati samo u glavnim crtama. Uvelike sam se oslonila na opis Mansonove Obitelji iz knjige The Mind Manipulators Scheflina i Optona, te na Black and, White Shive Naipaula koja govori o masakru u Jonestownu.

Kultovi  manjeg opsega:  Obitelj  Manson

Charles Milles Manson imao je djetinjstvo za kakvo se često eufemistički kaže da ga je "obilježila nesreća". Taj sin šesnaestogodišnje prostitutke, koja se nije na njega obazirala ni onda kad nije bila u zatvoru, seljakao se od jednih do drugih rođaka koji su ga primali preko volje. Godine između svoje devete i trideset i druge uglavnom je proveo u popravnim domovima ili zatvorima koji su, unatoč atmosferi nasilja, njegovom životu dali strukturu koja mu je nedostajala u vanjskome svijetu. Razvio

je žilavost potrebnu za opstanak, a stekao je i neke druge vještine: bio je izvanredno vješt "društveni kameleon", to jest kod njega je ekstremno bila razvijena sposobnost koja je prisutna kod većine ljudi i koja nam omogućava da se ponašamo onako kako ljudi s kojima smo u interakciji žele da se ponašamo. (Tko od nas barem jedanput nije bio zbunjen vlastitim smjernim ponašanjem u prisutnosti šefa, ili neočekivanom kompetencijom u nekoj situaciji koja je zahtijevala kompetenciju?) Osim te interpersonalne prilagodljivosti, Manson se zainteresirao i za alternativne religije i filozofiju: okultizam, istočnjački misticizam, scijentologiju.

Kada su ga, unatoč njegovim molbama da ostane u zatvoru, godine 1967. pustili na slobodu, Manson se u svojoj trideset i drugoj godini našao usred hipijevske kulture šezdesetih. Odjednom je našao ljude koji su bili spremni voljeti ga, prihvatiti ga, pozorno slušati svaku njegovu riječ (a zahvaljujući stečenim teoretskim znanjima mogao je držati dojmljiva predavanja o temama o kojima su htjeli slušati). Razumio je što ljudi oko njega žele i znao je kako im to pružiti. Ta vještina, usavršena u zatvoru, gdje je bio prisiljen naučiti kako preživjeti i držati se dalje od nevolja, omogućila mu je da brzo stekne vlast nad djecom cvijeća; njegova sposobnost da im čita misli doimala se gotovo natpri- rodnom. Okupivši oko sebe skupinu koja se sastojala uglavnom od žena, osnovao je Obitelj, kult posvećen slobodnoj ljubavi i bespogovornom obožavanju njegova vode. Žene koje su pristupale kultu prolazile su obred inicijacije - seksualni odnos s Mansonom, a on ih je usto poticao da govore o sebi, kako bi saznao i iskoristio njihove slabosti. Neke od tih djevojaka imale su, primjerice, vrlo kompliciran odnos sa svojim očevima; Manson im je govorio neka se pretvaraju kako je on njihov otac, a zatim bi vodio ljubav s njima. To identificiranje Mansona kao "oca punog ljubavi" ne samo da je udaljavalo djevojke od njihovih prijašnjih života (gdje je spolni odnos s vlastitim ocem bio strogo zabranjen), nego im je i Mansonovo odobravanje postajalo iznimno važno. Pružao im je ljubav koja im je nedostajala.

Godinu dana, koliko je Manson pokušavao ostvariti glazbenu ka- rijeru, trajao je i san. No njegov je pokušaj propao. Naposljetku će barem nakratko postići svoj cilj - da stekne slavu usporedivu sa slavom Beatlesa, no u to vrijeme je počeo uviđati da to neće biti na istom području. Nije poznato je li ta spoznaja utjecala na pomračenje njegove

vizije. Zna se da je kontaktirao sa sotonističkim skupinama, da je počeo govoriti o nadolazećem Armagedonu i da se počeo služiti nasilnijim metodama kontrole unutar Obitelji. Izolirani od vanjskog svijeta, ovisni 0 Mansonu koji im je pružao potrebno emocionalno ispunjenje, članovi Obitelji prepustili su mu vlast nad svakim aspektom svog života. On se pak služio drogama, agresivnim ispitivanjem i neprestanim ponavljanjem svojih doktrina kako bi tu vlast potvrdio. Također se počeo otvoreno identificirati s religijskim simbolima - Kristom, Bogom i Vragom - i uvoditi u Obitelj bizarne rituale za koje kažu da su uključivali ubijanje životinja, pijenje njihove krvi te simuliranje ubojstva i nasilja.

Čini se da je u određenom trenutku Manson zaključio da nadolazeća apokalipsa ne stiže dovoljno brzo i da je treba malo pogurati. Rođen je koncept Helter Skelter - krvava revolucija koja će, vjerovao je, iznje- driti novi svjetski poredak - a Manson je svojoj Obitelji dao zadatak da je provedu. Tijekom dvije noći u kolovozu 1969. svoj su krvavi pohod započeli zvjerskim ubojstvom sedmero imućnih stanovnika Los Angelesa, uključujući i jednu ženu u visokom stupnju trudnoće, glumicu Sharon Tate.

Suočena s izbodenim i pretučenim tijelima, riječima "PIG", "WAR" 1 naravno, "HEALTER SKELTER" [sic] napisanim krvlju, te dokazima da su se ubojice otuširale i nešto pojele prije nego što su otišle s mjesta zločina, javnost je reagirala šokom, strahom i nerazumijevanjem. Kada su uslijedila uhićenja, zbog nepostojanja veze između ubojica i žrtava događaj se doimao još bizarnijim. Vidjevši kako te mlade žene mirno izjavljuju kako su izmasakrirale Sharon Tate i njezino nerođeno dijete, ljudi su se počeli hvatati za slamku u potrazi za objašnjenjima. Usto, optužba se suočila s problemom da Manson nije bio osobno prisu- tan za vrijeme ubojstva. Tvrdnja da je isprao mozak svojim mladim sljedbenicama kako bi one prihvatile "filozofiju smrti" doimala se kao očigledno rješenje.

No, prihvativši ispiranje mozga kao argument, optužba se našla u dilemi. Htjeli su za ubojstvo optužiti i Mansona i njegove sljedbenice, tako što će tvrditi da je on, time što im je isprao mozak, odgovoran za ono što su učinile. Međutim, ako je Mansonovim djevojkama mozak bio ispran, kako su mogle biti odgovorne za ubojstva koja su očito počinile? U to vrijeme optužba je zaobilazila taj problem, a u tome

joj je pomogla obrana koja tu dilemu nije naglasila, kao i činjenica da optužene nisu podnijele nikakve dokaze o neuračunljivosti i smanjenoj uračunljivosti. Kalifornijski prizivni sud je u svojoj presudi zauzeo isto stajalište kao i Niirnberški prije njega, izjavljujući da pritisak skupine, pripadnost kultu ili potpadanje pod utjecaj karizmatičnog vode nije dovoljno da osobu oslobodi kaznene odgovornosti. Sud se također složio s time da vodu treba smatrati odgovornim. Potvrđene su presude za teško ubojstvo, a Charles Manson poslan je ponovno u zatvor, ovaj put doživotno.

Manson je svoje interpersonalne vještine usavršio do visoke razi- ne, ali bez skupine koja je srasla s njime teško da bi postigao takvu ozloglašenost. Skupine i mehanizmi koji vladaju untar nje nalaze se u središtu svake religije i politike. Istražit ćemo koji su to psihološki mehanizmi u temelju procesa nastajanja i razvoja takvih skupina, no prije toga osvrnimo se na analizu drugog slučaja.

Kultovi  šireg  opsega:  Masakr  u Jonestownu

Jonestown je bio zajednica koju je godine 1977. u izoliranoj prašumi Gvajane utemeljio velečasni Jim Jones. Taj je potez bio reakcija na sve lošije odnose između njegovog Hrama naroda, utemeljenog 1956. i grada San Francisca, gdje je bio smješten. Poput Charlesa Mansona, Jim Jones je bio karizmatičan i, barem u početku, njegovi su ga sljedbenici smatrali čovjekom koji je gotovo u nadljudskom smislu pun ljubavi. Hram naroda propovijedao je bratstvo, život u komuni, siromašnima je pružao socijalnu pomoć i osjećaj pripadnosti. U prvim danima postojanja mnoge je svoje ideale provodio u djela, vodeći impresivan broj programa socijalne pomoći. U samodostatnoj Americi u doba hladnoga rata, takvo je socijalističko ponašanje zacijelo pridonijelo da društvo počne sumnjičavo promatrati Jonesovu organizaciju.

No za svoje sljedbenike Jones je bio mesija kojeg je Bog poslao na zemlju da izgradi utopiju. I doista, mnogi koji su posjetili Jonestown nakon njegova utemeljenja u ljeto 1977. napustili su ga uvjereni da su zavirili u raj na zemlji. Čak su i neki prebjezi iz Jonestowna naveliko hvalili etičke standarde ponašanja koji su ondje postojali. Život je bio težak dok je vatreni kršćanski propovjednik nastojao izgraditi svoju

zemljoradničku komunu, ali Jones je dobro odabrao mjesto. Tako izoliranu i teško dostupnu, komunu je bilo lako kontrolirati, a osjećaj neprijateljske vanjske prijetnje, kako fizičke tako i društvene, tjerao je stanovnike da se drže zajedno. A Gvajana je u to doba bila pogodno mjesto za provođenje takvih eksperimenata. Pod vlašću Forbesa Burnha- ma, koji je sve više naginjao diktatorskom modelu vladanja, zauzimala se za ideale slične idealima Hrama naroda. No u praksi, kao što kaže Shiva Naipaul u svojoj knjizi Black and White, gvajanska vlada imala je "neobičnu mafijašku značajku, koja u sebi istodobno može sadržavati vrhunski prezir prema moralnim vrijednostima i ideološku motivaciju"

-    svi su bili do te mjere usredotočeni na Burnhamovu ličnost da je vlada postala tek nešto više od institucionalizacije "njegovih manija, žudnji i fantazija, [...] projekcija njegova hira". Jedna od tih fantazija bila je paranoja: u vrijeme masakra, vojni budžet Gvajane bio je četiri puta veći od budžeta za zdravstvo. Burnham je pružio dobrodošlicu Hramu naroda u svojoj zemlji, a Jim Jones ga je zauzvrat otvoreno podupirao.

No bilo je onih koji nisu tako blagonaklono gledali na novi pot- hvat. Štoviše, jedna od glavnih značajki priče o Jonestownu je izrazita polarizacija debate o toj organizaciji. S jedne strane, raj; s druge, nezamisliv pakao. Prebjezi i rođaci Jonesovih sljedbenika organizirali su se u skupinu tzv. Zabrinutih rođaka. Shiva Naipaul iznosi uvjerljive argumente o tome kako su njihovi licemjerni nastupi, kao i njihova opsesivna želja da ocrne Jonesa, bitno utjecali na eskaliranje osjećaja progonjenosti unutar Jonestowna. Osobito su prebjezi bili uvjereni u vlastitu moralnu superiornost, a pritom ih je jačala spoznaja da oni sami, budući da im je mozak bio ispran, ne snose nikakvu odgovornost za bilo kakve svoje ili tuđe postupke u Jonestownu (čovjek se zapita kako su uopće uspjeli prebjeći). Glasine o komuni širile su se brzinom svjetlosti: da je Jones majstor prijevare i manipulacije; da posjeduje demonsku moć kontrole tuđeg uma; da muči svoje sljedbenike; čak i da je došao u posjed atomske bombe i da kani zagospodariti svijetom.

U studenom 1978., nakon mjeseci rastuće paranoje i u fizički sve težim uvjetima života, Jonestown se našao stjeran u kut. Jones je bio ozbiljno bolestan, a u komuni se govorilo o smrti, o nedjelima američkog društva prema Crncima i siromašnima, o izrabljivanju, rasizmu i fašizmu. Nakon mnoštva sudskih tužbi, tvrdnji i opovrgava-

nja te upozorenja prebjega da je Jones naoružan do zuba i da planira masovno samoubojstvo, kongresmen Leo Ryan poveo je delegaciju Zabrinutih rođaka i novinara u posjet Jonestownu. Avion delegacije sletio je u Gvajanu 14. studenog. Kamion pun naoružanih ljudi napao ih je iz zasjede; kongresmen Ryan bio je medu stradalima. Četiri dana poslije Jones je proveo u djelo dobro uvježbani plan za samouništenje. Pripadnicima kulta, iscrpljenima od loše ishrane, bolesti i napornog fizičkog rada, možda se činilo da im utopija izmiče iz ruku. U svakom slučaju, čini se da su se tek malobrojni pobunili protiv Jonesove odluke da organizira masovno samoubojstvo zaslađenom otopinom cijanida. Umrlo je više od devetsto ljudi.

Psihologija  kultova

Fanatici svoje snove snuju, i snivajuć tkaju Raj za neku sljedbu.

John Keats, The Fall of Hyperion

Svaki kult, politički ili vjerski (utoliko koliko se to dvoje može razliko- vati) je jedinstven; i premda bi se moglo reći da su velike svjetske religije počele kao kultovi, većina ih se s vremenom toliko institucionalizirala da su izgubile mnoga obilježja kulta.5 Međutim, kao što ilustriraju naše dvije analize slučaja, postoje neki fenomeni koji su obično prisutni i u kultovima i u religijama (barem u njihovima prvim danima). Oni uključuju strogu podjelu na vođu i sljedbenike; pobunu protiv službene vlasti; paranoju koja se javlja dok se novi pokret nastoji etablirati; simplicistički, dualistički način razmišljanja poput onoga koji je Robert Lifton konstatirao u komunističkoj ideologiji (podjela na dobre i zle, vjernike i heretike, spašene i proklete); te sklonost ka utopijskom razmišljanju. Konačno, kultovi se razlikuju od religija i mnogih drugih skupina po čestim i nasilnim slučajevima samouništenja.

Vođe i sljedbenici

Jones je, kao i Manson, bio karizmatični vođa koji je smatrao (ne bez razloga) da ga progone, koji je imao nesretan život - to jest odrastao

je u siromaštvu, u razorenoj obitelji, iskusio diskriminaciju i sve ono što donosi pripadnost socijalno ugroženim slojevima društva.6 Kako je vrijeme prolazilo, čini se da su se i jedan i drugi sve više približavali rubu mentalne bolesti. U kultovima obično vlada atmosfera prožeta intenzivnim emocijama, a osjećaj izolacije i paranoje hrani se drogama i/ili seksom te snažnim društvenim silama. Kako se voda i sljedbenici sve više udaljavaju od stvarnosti, kult dolazi pod sve veći pritisak nesuglasja između svog svijeta (gdje je voda Bog i sve je dobro) i vanj- skoga svijeta (gdje voda ne postoji i svatko je neprijatelj). Sljedbenici kulta obično svoje vode smatraju božanskima, ili barem vjeruju da ih je poslala neka viša sila (Bog, sudbina, povijesne sile ili nešto drugo, ovisno o eteričnoj ideji koja se uklapa u njihovo poimanje svijeta) kako bi promijenili svemir.

Dob, stvarna i psihološka, još je jedan faktor relevantan za kultove. Mnogi sljedbenici najčešće pristupaju kultovima u tinejdžerskim ili ranim dvadesetim godinama, kada se još nisu formirali kao odrasle osobe - dok se još ne osjećaju sasvim ugodno u vlastitoj koži, dok tragaju za vlastitim identitetom i osjećajem sigurnosti koji im kultovi mogu ponuditi. Cesto ih opisuju kao izgubljene osobe kojima je teško i artikulirati, a kamoli zadovoljiti svoje potrebe. Usto, mnoge od tih potreba su neugodne starijim pripadnicima odbačenog, većinskog društva: kao što ilustrira slučaj Jonestown, mnogi sljedbenici kultova su idealisti koji iskreno i strastveno traže ne samo duhovno prosvjet- ljenje nego i priliku da pomognu drugim ljudima. Kult nije samo put do iskupljenja; on nudi priliku da se izrazi dobrota u ciničnom i neprijateljskom društvu. Za razliku od općeprihvaćenih religija, kult nudi uzbuđenje koje sa sobom donosi osuda od strane establišmenta. Suvremeni kultovi razlikuju se od religija na još dva načina. Prvo, kultovi se često doimaju više orijentirani na mlade, naglašavajući svoju novost i radikalizam. Tako je možda dijelom zbog činjenice da su članovi uglavnom mlađi, a dijelom zbog suvremenog fetiša mladosti, premda postoji i duga tradicija pridobivanja mladih koja seže u proš- lost barem do arhetipskog vode kulta, Hamelinskog svirača (legenda nastala u srednjem vijeku). Drugo, kultovi općenito provode mnogo strožu kontrolu informacija. "Dok religija podrazumijeva slobodu, to jest svojevoljan pristanak i upućenost onih koji stupaju u neku vjeru, ljudi koji pristupaju nekim sektama možda jesu slobodni kada ulaze,

ali pritom nisu upućeni. Jednom kad postanu upućeni, obično više nisu slobodni."7

Buntovništvo i paranoja

Kultovi obično uključuju odbacivanje općeprihvaćenih učenja i auto- riteta (primjerice Mansonovo fokusiranje na alternativne religije, od scijentologije do sotonizma, ili Jonesovo odbacivanje američkog kapita- lizma). Budući da je takvo odbacivanje povezano sa snažnim emocijama (neki frojdovac bi to mogao opisati kao edipovski konflikt, dio procesa kojim se netko definira kao neovisna osoba), čini se da članovi kulta često pretpostavljaju kako će odbačeni vanjski svijet reagirati jednako emotivno i uzvratiti udarac. Tako se rada osjećaj paranoje koja je izrazito kohezivna i u mnogim slučajevima (kao u Jonestownu), barem djelomično opravdana.8 Obitelji članova, primjerice, često su spremne mnogo toga učiniti kako bi svoje potomke vratili na pravi put, bez obzira na to jesu li potomci pravno punoljetni ili nisu. Sedamdesetih godina, proces deprogramiranja otetih pripadnika kultova razvio se u živahnu industriju, a promatrači su deprogramiranje ozbiljno kritizirali, tvrdeći da je sličnije ispiranju mozga nego postupci samih kultova.9

Jednostavnost i čistoća

Pripadnici kultova skloni su demonizirati sve izvan kulta, čime opravda- vaju nasilje, te ga čak pretvaraju u nužnost. Imaju apokaliptičnu viziju društva kao zlog i pokvarenog, vide ga kao svijet koji treba prvo uništiti, da bi mogla nastupiti budućnost o kojoj sanjaju. Jonesove sljedbenike zabrinjavalo je sve - od kloniranja, preko steriliziranja do psihokirurgije; sve su to bila potencijalna oružja u rukama rasističkih fašista za koje su vjerovali da će uskoro preplaviti Ameriku. Tom svijetu osuđenom na propast pripadali su svi koji nisu dijelili njihova uvjerenja - sve takve ljude kult smatra nečistima. Godine 1972. Jonesov Hram naroda je u svojim novinama reagirao na neprijateljski članak objavljen u jednim drugim novinama tvrdnjom da će "zaslužena kazna stići sve one koji se odvaže stati na put Hramu".10 Za razliku od njih, pripadnici kulta su medu spašenima, kreposni sve dok mu pripadaju. Satiričar Tom Lehrer, ciljajući na folk-glazbenike koji pišu prosvjedne pjesme, dobro je uhvatio taj stav samodopadne uvjerenosti:

Mi smo vojska narodnjačka, Nikome od nas nije svejedno. Mrzimo siromaštvo, nepravdu i rat,

A ne kao vi, normalnih stado bijedno.

Lehrer, "The Folk Song Army"