Bivstvovanje je veće od života

O smrti

U obiteljskom poretku  ne radi se uvijek samo o živima, već, čak i važnije, o mrtvima, jesu li pokojni članovi obitelji uvijek prisutni?

Svi koje pamtimo do generacije naših djedova, ponekad i pradjedova vrše utjecaj kao da su medu nama. Naročito oni koji su zaboravljeni ili izostavljeni.

To bi, dakle, bio empirijski način uspostavljanja vezes duhovima.

Ako pomno slušate priče o duhovima, u njima su duhovi bića kojima je uskraćena pripadnost. Oni kucaju na vrata, sve dok ne dobiju svoje mjesto. Kada ga dobiju, nastaje mir. To sam vidio pri postavljanju obiteljskih konstelacija. Kad isključeni i neomiljeni članovi obitelji konačno dobiju svoje mjesto koje im pripada, više ne smetaju, već postaju izvor dobrote i iscjeljujuće energije. Kada konačno budu prihvaćeni, ponovno odlaze ostavljajući obitelj u miru, darujući energiju živima.

Postoji tradicija da se mrtvi u svom domu polažu na odar i danima oplakuju kako bi se oprostili od njih i kako bi oni lakše mogli otići.

To nije dovoljno. Pripadnici plemena Zulu na sljedeći način postupaju sa svojim mrtvima:  preminuli se sahrani da bi se poslije godinu dana posebnim obredom ponovno pozvao u kuću. Članovi njegove obitelji  uzimaju jednu granu i zamišljaju da njihov predak sada sjedi na njoj. Potom je unose u kolibu, u kojoj je jedan dio rezerviran za pretke. I on tu dobiva svoje mjesto. Preci su isto uvijek tamo gdje je pivo. Kada se pije pivo, i precima se daje nekoliko kapi.

Slične rituale susrećemo i na drugim meridijanima. Na Tajlandu, npr. Iako su Tajlandani  budisti,  prakticiraju  jedan star obred, koji je zapravo u suprotnosti s budizmom. Preminuli se pokapa, ali se potom na karminama ostavlja mjesto za stolom za njega, kako bi i on bio prisutan.

Kada kod nas palimo svijeću za nekog umrlog, on je zapravo prisutan u plamenu te svijeće. Kad se mrtvima da pažnja koju zaslužuju, oni su u miru i doživljavaju se kao  pozitivna  energija.

Kod nas to više i nije tako uobičajeno.

U obiteljskim konstelacijama uključujemo i mrtve kako bi oni opet bili prihvaćeni. Mnoge bolesti i poremećaji se mogu pripisati isključenju članova obitelji iz obiteljskog sistema. Vrlo često su to oni koji su već preminuli. Kada ih opet uključimo u sistem, članovi obitelji se ponovno osjećaju slobodni. Tajlandani to rade obredom, a mi psihoterapijom. Tu nema velike razlike, niti u postupku niti u učinku.

Naš odnos  prema  smrti je  ispunjen  strahom.

Da, u velikoj mjeri. To je zbog toga što se život promatra izolirano, kao osobni posjed koji ja iskorištavam dokle god mogu. Ali to se može promatrati i drukčije: da ja pripadam životu, odnosno onoj snazi koja me donijela u život i koja me drži na životu i koja me, konačno, pusti iz  života.  Ovakvo  viđenje  mi  izgleda  mnogo  bliže stvarnosti.

Onaj koji sebe doživljava kao dio neke veće cjeline ima doživljaj energije koja ga nosi i pomaže mu. Ako ta energija može donijeti i patnju.  Iako nije sreća ta koja omogućuje funkcioniranje svijeta. Nešto drugo je važno. Ono što nas uzima u svoju službu i čemu se moramo pokoriti. Na kraju ispadamo iz života vraćajući se nekamo, o čemu ne znamo ništa.

Mi tu nismo tek tako. Dolazimo kroz naše roditelje. U njih se ulijeva nešto što teče dalje i nama daje život, uklopljen u nešto veliko. Život koji dobijamo kroz naše roditelje je samo dio nečeg većeg. Mi već zapravo postojimo, inače ne bismo mogli nastati. I kada umiremo, mi ne nestajemo. Doduše, više nismo vidljivi za žive. Ali nestati? Kako je uopće moguće nestati?

Bivstvovanje, ono duboko, sveobuhvatno, veće je od života. Život je, u usporedbi s bivstvovanjem, nešto sasvim malo i prolazno.

Gledano iz ove perspektive, dijete ne propušta ništa ako rano umre. Mi kažemo: Jadno dijete, umrlo je tako rano, a djed mu ima devedeset godina i još živi. Ako je djed mrtav, po čemu se onda razlikuje od djeteta koje je umrlo poslije jednog dana života? Oboje tonu u zaborav i u bivstvovanje koje je izvan dometa našeg razumijevanja. Tu nema nikakve razlike.

Kod Rilkea nailazimo na pretpostavku da oplakivanjem rano preminulih, njima samo otežavamo odlazak, umjesto da ih pustimo da odu. Ono što nam može pomoći u tome je spoznaja da ćemo i mi jednog dana otići. 

U svojoj terapiji primjenjujem jednu izreku koja nas solidarizira s mrtvima, tako da možemo prihvatiti svoj život u svoj njegovoj punini bez osjećaja superiornosti. Izreka glasi: »Ti si mrtav, ja živim još malo, a onda ću i ja umrijeti.« Na ovaj način su i mrtvi uzeti u obzir, a život nije uzdignut iznad smrti kao nešto posebno. Život nije bolji ili lošiji. Život je ono što mi trenutno preostaje. Ali uvjeren sam da je život samo jedan dio veće cjeline u koju se sve uklapa, koja je sveobuhvatna i, kao takva, veća od života.

Veća onda  i od smrti.  Ovako gledano život i smrt su samo dva načina  postojanja.

To su dva carstva koja su povezana. Zato i mrtvi imaju utjecaj na naš život, a možda i mi na život mrtvih, kao npr. kada ih puštamo da odu.

To je drevna ideja.

Nebo i Zemlja

To je opća ljudska predodžba. Kako god ljudi o tome pričali; jedni kažu Nebo, drugi nirvana, treći opet kažu: ne znamo. Sam naziv ne igra nikakvu ulogu. Radi se o unutarnjem stavu. To je promatranje života kao nečeg privremenog. Neki se brinu da se zbog toga može propustiti sadašnjost. Drugi opet misle da će dospjeti na Nebo jedino ukoliko se odreknu zemaljskog, kao na primjer asketi, po devizi: Ako se dovoljno kažnjavam, ili ako samo meditiram, onda ću lakše postići nirvanu. Oni na sadašnjost gledaju kao na prepreku za ono što treba doći kasnije.

To je vrlo čudna predodžba jer se ono što dolazi zapravo već nalazi u sadašnjem. Ako sam u miru sa samim sobom, onda sam u vezi i s Nebom i Zemljom.

Jednom sam napisao izreku koju mnogi smatraju nerazumljivom: Istinski put stoji. Ako i stojim, na pravom sam putu. Nikuda ne moram stići, jer sam već povezan sa svim. Sudjelujem u cjelokupnom carstvu tako što sam pribran i što ozbiljno prihvaćam i ispunjavam zadatke koji mi se postavljaju, bez velikih prigovora ili zahtjeva. Svakodnevnica kao vježba?

Nazivajući to vježbom već smo otišli jedan korak predaleko. Samo trebam živjeti.

Što znači samo ? Naš život uopće nije usmjeren tome, biti i živjeti u trenutku, za trenutak. Ljudi jure kroz život, uvijek u potrazi, ne bi li u tom jednom životu stoje moguće više dobili, poduzeli, doživjeli. Jer poslije toga sve je, navodno, gotovo. Uzimajući u obzir ovaj grozničai, nemiran život, uvijek upravljen prema izvanjskom i budućnosti, ovaj jednostavan stav: samo-biti-ovdje i reći: Sve je već tu - onaj je koji se mora vježbati. Nije slučajnost da kod nas cvjeta tržište raznih metoda za  opuštanje i relaksaciju, za  kojima je, očigledno, velika potražnja.

Postoje, naravno, tradicionalne metode koje mogu pomoći. Kao na primjer, kad idem u školu i učim od nekoga tko već zna više od mene. S druge strane, i u spiritualnom učenju postoji vrsta vježbi, koje su užurbane i zahtjevne i koje se kao takve ne razlikuju nimalo od drugih aktivnosti koje radimo u žurbi.

Vi mislite da je ova potreba da se nešto postigne rasprostranjena  i  u  spiritualnim  vježbama?

Da. Mnoge newage vježbe djeluju mi kao spiritualnifastfood. Kao da je moguć takav odnos prema životu. Na brzinu istrenirati nešto bez duge i cjelovite pripreme. To je dugotrajan razvojni proces. Mudrost se ne nalazi zato što se za njom traga. Ona raste kroz mnoge zadatke koje smo obavili sa zadovoljstvom. Odjednom je tu, s lakoćom i bez napora.