Biti luckast i biti razborit

Svijet je poznavao tako divne, luckaste ljude; zapravo, svi najveći ljudi u svijetu su bili malko luckasti - luckasti u očima masa. Njihova luckastost je bila ispoljavana jer oni nisu bili nesretni, nisu bili zabrinuti, nisu se bojali smrti, nisu se plašili trivijalnosti. Oni su živjeli svaki trenutak potpuno i intenzivno i zbog toga je njihov život bivao divan cvijet - bili su ispunjeni miomirisom, ljubavlju, životom i smijehom.

No, to je na neki način uznemirivalo miliune ljudi oko tebe. Oni nisu mogli prihvatiti ideju da si ti dospio do nečega što su oni izgubili; stoga su oni pokušali da te na bilo koji način učine nesretnim. Njihovo osuđivanje nije ništa do težnja da te učine nesretnim, uništiti tvoj ples, da ti oduzmu veselost - tako bi se morao vratiti u njihov obor.

Pojedinac treba da sakupi hrabrost da živi i kada drugi govore da je luckast. Treba im reći: “Vi ste u pravu. U ovakvom svijetu samo luckaste osobe mogu biti sretne i vesele Ja sam  odabrao  tu  luckastost  sa  veseljem,  sa  blagošću,  sa  plesom,  a  vi  ste  odabrali razboritost sa bolom, žudnjom i paklom - naši izbori su različiti. Ti budi razborit i ostani nesretan, a mene ostavi sa mojim ludostima. Nemoj se osjećati neugodno, jer ja se uopće ne osjećam neugodno zbog tebe - toliko mnogo je takozvanih razboritih ljudi u svijetu i ja se ne osjećam krivim.”

U pitanju je samo kratko vrijeme... Uskoro, kada te drugi budu prihvatili kao takvog, neće te više mučiti. Tada ćeš moći stati na svjetlost dana sa svojim pravim bićem - moći ćeš odbaciti sve prijašnje izvještačenosti. Naš ukupni razvoj stvara raskol u našem umu. Mi treba da pokažemo lice društvu, masi, svijetu, a to ne mora biti tvoje pravo lice; zapravo, to i ne treba da Buddhe tvoje pravo lice. Ti treba da pokazuješ lice koje drugi vole, koje narod cijeni, koje biva prihvaćeno od njih - njihove ideologije, njihove tradicije - a da zadržiš svoje pravo lice za sebe.

Ovaj raskol postaje nepremostiv jer ti veći mu vremena provodiš u masi, srećeš se sa ljudima, razvijaš odnose - veoma rijetko si sam. Prirodno, maska postaje sve više dio tebe nasuprot onom tvom pravom licu. A društvo stvara strah u svakom pojedincu - strah od odbacivanja, strah da će ti se netko smijati, strah da ćeš izgubiti poštovanost, strah od toga što će drugi reći. Moraš se prilagoditi na razne zaslijepljene i nesvjesne ljude, ne možeš biti svoj. To je temelj naše tradicije u čitavom svijetu, sve do sada, da nikog ne prihvaćaju onakvog kakav je. Onda kada si sa nekim u društvu manje si zainteresiran za sebe, više ti je stalo što on misli o tebi. No, kada si sam u svom kupatilu, tada se ponašaš kao dijete - igraš se mijenjanja izraza pred ogledalom. Ali, ako iznenada postaneš svjestan da te netko gleda kroz ključanicu, makar to bilo malo dijete, odmah se promijeniš, postaješ kao uobičajeno onaj stari, ponovo ozbiljan, umjeren, onakav kakvog te drugi zamišljaju. A iznenađujuća stvar je što se, zapravo, ti plašiš tih ljudi i da se oni plaše tebe, također. Svi se boje jedni od drugih. Nitko ne pokazuje svoja osjećanja, svoju stvarnost, autentičnost - i svi žele da Buddhe tako jer je gotovo samoubilački akt predstaviti svoje pravo lice.

Tvoja odgovornost je samo prema vlastitom biću. Ne idi protiv toga, jer ići protiv toga znači počiniti samoubistvo, uništiti sebe. A što je suština? Čak i ako ti ljudi ukažu pošto- vanje, i misle da si ti veoma smjeran, vrijedan poštovanja, čovjek od vrijednosti, sve to ne može pothraniti tvoje biće. To ti ne može dati neki sigurni smjer u životu i donijeti veću ljepotu.

Ti si usamljen na svijetu: sam si dospio na ovaj svijet, sam živiš na njemu i sam ćeš ga napustiti. Sva njihova mišljenja će ostati za tobom, samo tvoje pravo osjećanje, tvoje autentično iskustvo će biti s tobom i poslije smrti. Čak ni smrt ne može odagnati tvoj ples, tvoje suze radosti, tvoju čistoću osamljenosti, tvoju tišinu, mirnoću, tvoju ekstazu. Ono što smrt ne može otrgnuti od tebe je tvoje pravo blago, a ono što ti može bilo tko oduzeti nije tvoje dobro - bio si samo zaluđivan.

Tvoje jedino zanimanje će biti: brinuti i štititi te kvalitete koje ćeš moći ponijeti sa sobom kada smrt uništi tvoje tijelo, tvoj um, jer će ti kvaliteti biti tvoje jedino društvo. To su jedine prave vrijednosti, i ljudi koji to dokuče mogu reći da žive, drugi se samo pretvaraju da žive.