Glava V

Pamćenje

Bit pamćenja

Čim je jedanput uspostavljena veza između užitka i izvjesnog predmeta, onda nastaje određeno zahtijevanje, da se do tog predmeta ponovno dođe — i da se onaj s tim skopčani užitak opetuje. Isto tako nastaje, čim je između boli i izvjesnog predmeta uspostavljena veza, određen zahtjev, da se tom predmetu i onom s tim, skopčanom neraspoloženju izbjegne. Kad mentalno tijelo, dobije za to poriv, onda ono dragovoljno opet iznosi sliku predmeta; jer po sveopćem zakonu, da svaka forma energije udara, smjerom najmanjeg otpora, pada i materija mentalnog tijela opetovano natrag u formu, koju je već čestoput bila zauzela. Ovo naginjanje materije, da  uvijek opetuje  jedanput zauzete vibracije, čim na njih utječe energija, izvire iz takozvanog Tamasa, ustrajnosti materije; to sačinjava i klicu pamćenja. Molekuli materije, koji su se na izvjestan način bili grupirali, čim na njih djeluju druge forme energije, polagano se raspadaju, ali zadržavaju dosta vremena ono nagnuće, da se povrate u svoj stari međusobni odnos. Čim oni onda ponovno prime isti onaj impuls, koji ih je prije bio grupirao, oni paduju natrag u svoj stari međusobni položaj. Ako je nadalje spoznavatelj jedanput na izvjestan način vibrirao, on onda pridrži i moć vibriranja: nastupi li dakle slučaj, da jedan, predmet stvara užtak, odnosno neraspoloženje, onda počinje djelovati ta moć — kao čežnja ili kao odbijanje, ona ga tako rekuć izgura napolje i time poda mentalnom tijelu potrebni poriv.

Ovu stvorenu sliku spoznavatelj onda prepoznaje i ta ponovna naklonost, koja je povezana s užitkom, uzrokuje u takvom slučaju, da si on opetuje također i sliku uživanja. Isto tako i u drugom slučaju, stvara slika predmeta onu antipatiju, koju je izazvalo neraspoloženje. Predmet i a njim povezano uživanje, ili pak, predmet i s njim skopčano neraspoloženje, povezani su dakle međusobno iskustvom, pa ako počne vibracioni modus, iz kojeg je sastavljena slika predmeta,

onda se također stavlja u gibanje i vibracioni modus, koji sačinjava osjećaj uživanja, a osjećaj uživanja odnosno neraspoloženja može se prokušati također i u odsutnosti predmeta. To međutim nije ništa drugo, već pamćenje u svojoj najjednostavnijoj formi: jedna po sebi izazvana vibracija iste vrsti, kao i ona, koja je osjećaj voljnosti ili neraspoloženja stvorila i koja te osjećaje isto tako i sada stvara. Ove su slike međutim manje masivne i radi toga za spoznavatelja, koji je samo djelomično razvijen, one su i manje žive, nego li slike, koje su nastale iz dodira s vanjskim predmetom, jer masivne fizičke vibracije dovode tako nastalim mentalnim slikama, mnogo od svoje energije. Po biti su međutim ove obje vibracije identične, a pamćenje sastoji se prema tomu iz reprodukcije predmeta, što ih je spoznavatelj pokrenuo u mentalnoj materiji, kad je prije toga došao s njima u doticaj. Ovakvo se povraćanje može, a ono se i bude opetovalo u sve finijoj i finijoj materiji, bez obzira na bilo kojeg odijeljenog spoznavatelja, a sva ta reflektiranja zajedno sačinjavaju jedan dio pamćenja Logosova, gospodara jednoga Svemira. Ove slike od slika pristupačne su svakom odijeljenom spoznavatelju u onoj mjeri, u koliko je on u sebi razvio onu gore spomenutu »moć vibriranja«. Kao što u telegrafiji bez žica prikladan primalac, može da reproducira izvjesnu seriju titraja, tako može i latentna moć jednog spoznavatelja, da bude stavljena u djelovanje po ovim sličnim vibracijama, koje su sadržane u tim kozmičkim slikama. Ovdje se govori o »Akasha-zapiscima«, koji se nalaze u »Akashasferi«, o kojima se često govori u teozofskoj literaturi, a koji preživljuju čitav svemirski sistem.

Slabo pamćenje

Da nam bude jasno, što čini korjen »slabog pamćenja«, treba da istražimo procese, iz kojih se sastoji ono, što mi zovemo pamćenjem. Premda se u mnogim psihološkim djelima pamćenje označuje kao mentalna sposobnost, to ono zapravo nema nijedne sposobnosti, koju bi mogli nazvati pamćenjem. Fiksiranje jedne mentalne slike ne događa se na temelju neke posebne sposobnosti, već to pripada sveopćoj sastavini intelekta. Ako je intelekt slab u svemu drugomu, onda je on slab i u fiksiranju. I kao što supstanca, ako je odviše tekuća, a da bi mogla pridržati formu kalupa, u koji je bila ulivena, pa se mora raspasti, tako i slabi intelekt brzo ispadne iz forme, koji je bio zauzeo. Gdje organizacija mentalnog tijela nije još

dovoljno napredovala, ondje slabo zajedno drže i molekule mentalne tvari — maglovita masa, kojoj fali još prava kohezija — pa se tako i ovdje ne može govoriti o nekom pamćenju. Konačno nije to neka posebna, već je to sveopća slabost cijelog intelekta, posljedica njegove niske razvojne stepenice.

Pače i onda, kad je mentalno tijelo već primilo bolju organizaciju, i kad u njemu rade sile Jive, ipak i u tom slučaju nalazimo često ono, što zovemo lošim pamćenjem. Ako međutim nešto točnije istražimo takovo loše pamćenje, onda ćemo otkriti, du se ne može u svakom pogledu nazvati manjkavim, već da ima izvjesnih stvari, koje intelekt bez naprezanja pridrži za sebe i za koje se pače ispostavilo, da je pamćenje posve dobro. Ako mi sada tim stvarima, koje su bile dobro upamćene, pristupimo nešto bliže, to ćemo naći, da su to stvari, koje za odnosni intelekt posjeduju vrlo jaku privlačivu moć i da on one stvari, za koje je osobito zauzet, uopće ne zaboravlja. Poznavala sam jednu gospođu, koja se je tužila na svoje loše pamćenje, što se tiće nekih stvori, pa ako je htjela, da ih upamti, trebala je za to čitav studij, dok sam opet našla, da posjeduju vanredno pamćenje, u pogledu detalja kod jedne toalete, kojoj se je osobito divila. Njezinom mentalnom tijelu nije nipošto nedostajala snaga fiksiranja, jer kad je ona sabrano na nešto pazila, stvorila si je o tom posve jasnu mentalnu sliku, kuju je i dosta dugo zadržala. Tu dakle imamo »ključ« k onomu, što zovemo »lošim pamćenjem«. Krivnja tomu jest pomanjkanje pažljivosti, pomanjkanje točnog promatranja, te pobrkano mišljenje, koje uvjetuje mutne utiske, koji nastaju uslijed nepomnog promatranja i manjkave pažljivosti, dok jasno mišljenje bazira na oštrim utiscima, koji stoje u vezi sa koncentriranom pažljivosti i točnim, brižljivim promatranjem. Mi se ne sjećamo stvari, koje imaju za nas malo značenja, dok se naprotiv vrlo dobro sjećamo onih, za koje imamo mnogo interesa.

Kako se treba prema tamu da postupa sa »lošim pamćenjem« ? Najprije moramo uočiti stvari, u pogledu kojih je sjećanje dobro, a onda one, u pogledu kojih je sjećanje zlo i tako ćemo se doskora orijentirati u pitanju sveopćeg svojstva fiksiranja. Onda bi trebalo stvari, u pogledu kojih je pamćenje zlo, da su pobliže ispituju, pa da se vidi, da li su vrijedne, da ih se sjećamo i da li su to stvari, do kojih nam je malo stalo. Ako su to stvari, do kojih nam nije ništa stalo, o kojima imamo u svojim najboljim časovima osjećaj, da bi bolje učinili, da nam je ipak do njih bar nešto stalo, onda bi trebali sebi reći: »hoću da na njih pazim; hoću, da ih točno

promatram; hoću da savjesno i stalno na njih mislim«. Ako to činimo, onda ćemo otkriti, du nam se je pamćenju poboljšalo. Jer naše mišljenje ovisi, kako je prije bilo spomenuto, uistinu o našoj pažnji, o točnom promatranju i jasnim mislima. Element privlačnosti je samo u toliko važan, u koliku povezuje pažljivost, ako ga uopće nema, onda ga se mora nadomjestiti voljom.

Upravo ovdje nastaje jedna posve određena i teško osjećana teškoća. Kako može »volja« da stupi na mjesto privlačivosti? Što može volja staviti u gibanje? Privlačivost probuđuje čežnju, a čežnja goni do kretnje za privlačivim predmetom. U našem pak slučaju nema uopće predmeta privlačivosti. Kako da se dakle odsutnost čežnje popravi s pomoću volje? Volja je snaga, koja goni na rad i koja može da bude određena u izvjesnom smjeru po promišljenom razumu, a ne po utjecaju vanjskih predmeta, koji nas privlače. Ako impuls za radom, to jest ono, za što smo rekli da je energija Ega, a ima svoj poticaj u vanjskim predmetima, bude izazvan po tim predmetima, onda taj impuls zovemo težnjom; bude li on pak odaslan s razloga, jer ga je na to tjerao čisti razum, onda ga zovemo voljom. U slučaju, da se ne osjeti privlačnost izvana — onda je bezuvjetno potrebno, da prosvjetljenje dođe iznutra. Motiv za volju proizlazi iz intelektualne ocjene, što ju je dala situacija: nadalje iz toga, kako da se provede prosuđivanje obzirom na najviši cilj, prema kojem bi se mogao upravili sav napor. Ono, što onda razum odabere, da služi boljitku Ega, kao najbolje, služiti će također i volji kao motiv. I kad je to jedanput stalno učinjeno, onda će dozivanje u pamet misaonog reda, koji je taj izbor potaknuo, pače i u momentima nemarnosti ili slaboće, ponovno pokrenuti volju. Tako promišljeno odabrani predmet može onda time da postane privlačiv t. j. može postati predmetom težnje, da si mašta i dulje dočara njegova ugodna svojstva, kao korisna, usrećujuća djelovanja njegovog posjeda. Budući da onaj, tko jedan predmet hoće, hoće i za to potrebna srodstva, to ćemo mi biti također i u stanju — jednim tako motiviranim vršenjem volje — da nadvladamo prirodan strah pred naporom i neugodnim zaptom. Ali kad smo, kao u predležećem slučaju, jednom ustanovili, da su izvjesni predmeti eminentno poželjni, jer dovode do trajne sreće onda ćemo upreti svu svoju volju, da provedemo djelovanje kojim se oni mogu postići.

Želimo li u sebi izobraziti dar promatranja, onda je. — kao u svim ostalim slučajevima — mnogo bolje, da se svaki dan vježbamo, nego li da se mnogo

naprežemo, jer nakon toga slijedi perioda potpune nedjelatnosti. Svaki dan morali bismo se podvrći malenoj zadaći, da bilo koji predmet oštro uočimo i da ga u svim njegovim pojedinostima nastojimo točno u sebi uliti, t. j. da na kratko vrijeme koncentriramo na njega svu pažnju, kako to činimo sa fizičkim okom, kad fiksiramo pojedini predmet. Slijedeći dan trebali bi onda ovu tako dobivenu sliku ponovno izazvati i nastojati, da ju, koliko je moguće, vjerno reproduciramo i odmah za tim usporedimo sa samim predmetom i konstatiramo eventualne nejednakosti. Ako svaki dan potrošimo na takovu vježbu pet minula, naime da izmjenično jedan dan uočimo predmet s nakanom, da si o njemu stvorimo točnu predodžbu, a drugi dan opet, da tu predodžbu u sebi izazovemo i nju zatim sa predmetom usporedimo, to ćemo vrlo brzo poboljšati svoje pamćenje i bitno povisiti svoj dar promatranja, svoju pažljivost, svoju maštu i sposobnost koncentracije. Ml ćemo time uistinu izgraditi nutarnju organizaciju svojeg mentalnog tijela i priučiti ga, da svoje funkcije plodonosno i djelotvorno vrši. Nema čovjeka, na koga te vježbe ne bi utjecale. Svatko, tko tako radi, naskoro će sa zadovoljstvom konstatirati, da su njegove sposobnosti porasle i da stoje bolje u vlasti njegove volje, nego li je to bilo prije.

Obična metoda, da se pamćenje umjetnim načinom poboljša, sastoji se u tom, da se stvari, koje treba upamtili, pridrže u privlačivoj formi, ili da se stvari na koje se treba sjetiti, s takovom formom povežu. Osoba, koja je lako pristupačna za utiske vida, poboljšati će svoje loše pamćenje, tako, da si sastavi sliku i na izvjesnim točkama te slike namjesti stvari, na koje bi se htjela sjetili. Izazivanje te slike dovodi sa sobom i stvari, kojih se treba sjetiti. Druge osobe, kod kojih dominiraju utisci sluha, mogu da izazovu svoje utiske s pomoću zvukova izvjesnog ritma ili tako, da cijeli niz godišnjih brojeva ili druge stvari neznatne privlačivosti donesu u stihove, koje se utisnu u duh. Najbolja od tih metoda jest ona gore navedena, čijom upotrebom mentalno tijelo postigne bolju organizaciju, a materijal, iz kojeg se sastoji, dobije više kohezije.

Pamćenje ili anticipacija

Mi ćemo se sada vratiti našem nerazvijenom spoznavatelju.

Čim pamćenje počne funkcionirati, odmah slijedi i anticipacija. Anticipacija nije ništa drugo, već pamćenje, koje nije upravljeno prema natrag, već prema naprijed. Kad jednu u prošlosti užitu slast opet uživamo u sjećanju, onda čežnja traži, da ponovno postigne onaj predmet, koji nam je ono uživanje bilo pružilo i kad si ovo opetovano prokušanje tog užitka predstavljamo kao rezultat pronalaska u vanjskom svijetu i kao uživanje tog predmeta, onda imamo ono, što označujemo anticipacijom. Spoznavatelj si predstavlja sliku predmeta i sliku uživanja u njihovom uzajamnom međusobnom odnosu, pa ako k tomu promatranju doda još i element vremena, prošlosti ili budućnosti, onda dobivamo slijedeća dva slučaja: promatranje plus ideje prošlosti zovemo sjećanjem; promatranje plus ideje budućnosti, zovemo anticipacijom.

Kad te slike točnije istražujemo, onda počinjemo shvaćati punu istinu, što leži u aforizmu Patanjali-a, koji uči, da čovjek, ako hoće do se vježba u »Yoga« disciplini, mora da dovede misaoni princip u mir. Promatramo sa stanovišta okultne znanosti, modificira se mentalno tijelo uslijed dodira sa Ne-Egom. Jedan dio tvari, iz kojeg se sastoji mentalno tijelo, poreda se u formi kojeg kipa ili koje slike vanjskog predmetu. Postave li se između tih slika odnosi, onda to znači mišljenje, gledano sa strane forme.

Tomu odgovaraju one vibracije, koje nastaju u Spoznavatelju Samomu, a te modifikacije unutar spoznavatelja znače mišljenje, što ga gledamo sa strane života. Ne smije se međutim zaboraviti, da uspostava takovih odnosa čini zapravo pravi rad spoznavatelja t. j. da predstavlja ono, što je spoznavatelj onim slikama dodao i da uslijed toga dodavanja te slike budu pretvorene u misli. Karakter tih u mentalnom tijelu nalazećih se slika, dade se vrlo lako objasniti na taj način, da ih se usporedi s utiscima, koji bivaju izazvani na senzitivnoj ploči po eternim valovima, koji leže izvan vidljivog; područja spektra, a koji kemijski djeluju na srebrene soli, pošto na senzitivnoj ploči postave materiju u red tako, da onda na njoj nastaju slike predmeta, za koje je ploča bila eksponirana. Isto tako biva i materija na senzitivnoj točki, koju zovemo mentalnim tijelom, poredana da postane slikom

predmeta, koji dolaze s njim u dodir. Spoznavatelj je opazio te slike putem svojih titraja, koji na to reagiraju. On ih onda istražuje i počinje, nakon nekog vremena, da ih posredovanjem onih, po njemu izazvanih titraja, stavlja u red i da ih modificira. Po mom, gore spomenutom zakonu, da naime energija ide uvijek smjerom najmanjeg otpora, preformira se na taj način, te slike jednu za drugom i time pravi slike iz slika. Dok se on ograničuje na te jednostavne reprodukcije i tomu dodaje samo element vremena, imamo, kako je već spomenuto, ili sjećanje, ili anticipaciju.

Konkretno mišljenje sastoji se prema tomu samo iz ponavljanja svakidašnjih iskustava u suptilnoj materiji, s tom razlikom, da spoznavatelj može ova iskustva posve svojevoljno u njihovom redu izmijeniti, opetovati, pospješiti ili usporiti. On se može zaustaviti kod svake slike, može o njoj da razmišlja i kad je s uživanjem proveo rekapitulaciju tih iskustava, može još mnogo toga nadoknaditi, što mu je izbjeglo, kad ih je, prikovan uz nestašno kolo vremena, proživio. Unutar svog vlastitog okruga može on, u koliko se tiče njegovih vlastitih odnosa, da si odabere svoje posebno vrijeme, baš kao što to čini i Logos za svoje svjetove. Jedino biti i poretku vremena ne može on da izbjegne, dok se nije uzvinuo do svijesti Logosa i oslobodio se veza sa svjetskom materijom.