Glava I

Bit mišljenja

Bit mišljenja možemo istražiti sa dviju gledišta: bilo sa strane svijesti, koja je spoznaja, bilo opet sa strane forme, kroz koju se spoznaja postizava, a čija osjetljivost za modifikacije omogućuje, da se spoznaja postigne. Ova mogućnost dovela je u filozofiji do dviju ekstremnih smjerova, ali mi se moramo klonili i jednog i drugoga, jer svaki od njih ne uvažava jednu stranu manifestiranog života. Jedan od tih smjerova smatra sve kao svijest i ignorira bit forme, kao uvjet svijesti, po kojoj svijest tek može da postoji. Drugi opet smatra sve kao formu i ignorira činjenicu, da forma može da egzistira samo zato, jer u njoj bivstvuje život. Forma i život, materija i duh, nosilac i svijest, mogu se manifestirati samo onda, kad su oboje nerazdjeljivo međusobno povezani i kad sačinjavaju nedjeljive aspekte onoga, što u obima bivstvuje, onoga, što nije niti svijest, niti njezin nosilac, već korijen obiju. Filozofija, koja nastoji, da sve protumači putem života, a uz to ignorira život, sukobit će se sa problemima, koje ne će moći riješiti. Filozofija pak, koja traži, da protumači sve putem života, a uz to ignorira formu, naći će se pred zidinama, preko kojih ne će moći preći. Posljednja riječ o tom jest: svijest i njezini nosioci t. j. život i forma, duh i materija, oni su vremeniti načini izražavanja ovih dviju aspekata u jednom bezuvjetnom Egu, a taj ostaje za nas posvema sakriven sve dotle, dok se ne počne manifestirati bilo kao korijen duha (što Hindui zovu Pratyag-Atman), apsolutno biće, apstraktni Logos, iz kojeg potječu svi individualni Egoi; ili pak kao korijen materije (Mulaprakriti), iz kojega potječu sve forme. Uvijek, kad  dolazi  do  takovih  manifestacija,  iznosi  taj  korijen  duha trostruku svijest, a taj korijen materije nosi trostruku materiju; iza koje stoji Jedna Zbiljnost, koju ograničena svijest nikada ne će moći da Spozna. I cvijetak ne može da vidi korijena, iz kog je nikao, ma da mu ima da zahvali cijeli svoj život, jer bez njega bio bi on uopće nemoguć.

Ego, kao spoznavatelj, posjeduje karakterističnu funkciju, da u sebi odrazuje Ne-Ego. Kao što za svjetlo osjetljiva fotografska ploča uzima na sebe zrake svjetla, koje su predmeti odrazili, pa kao što te zrake modificiraju materiju, na koju su pale, tako da slike tih predmeta ostaju uščuvane, isto se tako i Ego u aspektu spoznaje odnosi prema cijelom vanjskom svijetu. Njegov nosioc je sfera, u kojoj Ego prima od Ne-Ega reflektirane zrake od Jednog Ega, koji na površini te sfere proizvode slike, a one su refleksi onoga, što taj Ego nije. Spoznavatelj međutim ne prepoznaje te stvari sam, dok mu još svijest stoji u početnom stanju. On prepoznaje samo slike, što ih izvodi djelovanje Ne-Ega na njegovoj ljuski, jer na to ona reagira, dakle samo na fotografiji vanjskog svijeta. Radi toga se intelekt, koji je nosioc Ega, kao spoznavatelja, uspoređuje sa zrcalom, u kojem se mogu vidjeti slike sviju predmeta, koji se pred njega stavljaju. Stvari same mi ne prepoznajemo, već samo djelovanja, koja su te stvari u našoj svijesti uzbudile; to nisu predmeti, već slike tih predmetu, koje smo u svom intelektu našli. Kao što nam se pričinja, da zrcalo sadrži u sebi predmete, a ti prividni predmeti su sumo slike; — oni su tek iluzija, izazvana zrakama svjetla, što ili predmeti reflektiraju, dakle to nisu pravi predmeti sami, — tako i intelekt, kod svoje spoznaje vanjskog svijeta, uči poznavati sumo varave slike, a ne prave stvari same.

Ove u nosiocu izazvane slike opaža spoznavatelj kao predmete, a to opažanje sastoji se u tom, da ih on sam u sebi reproducira. Analogija sa zrcalom i primjena riječi »refleksi«, u pređašnjem odlomku, mogu da donekle dovedu do zabune, jer mentalna slika » je reprodukcija, a nije refleks dotičnog predmeta. Istina je, da materija intelekta (mentalna materija) uzima točno formu predmeta, koji joj se pruža i tu kopiju onda spoznavatelj sa svoje strane reproducira. Kad se on tako kao kopija vanjskog predmeta preudesio, onda se kaže: on prepoznaje predmet; međutim je — kod tog u razmatranje uzetog slučaja — ono, što on prepoznaje, samo slika, koju ju izazvao predmet u njegovom nosiocu, a ne taj predmet sam. Osim toga nije ni ta slika — s razloga, o kojem ćemo u slijedećem poglavlju govorili — nipošto točna reprodukcija tog predmeta.

»Zar će to zbilja uvijek tako biti?« — pitati će se, »ne ćemo li nikuda prepoznali stvari same?« To pitanje, vodi do važnog razlikovanja, koje treba provesti između svijesti i materije, u kojoj svijest djeluje i koja nam sada pomaže, da dođemo do odgovora na gornje posve prirodno pitanje o čovječjem intelektu.

Kad je svijest, nakon duge evolucije, razvila snagu, da u sebi reproducira sve ono, što vani egzistira, onda otpada materijalna haljina, u kojoj je do sada djelovala i ova do spoznaje dozrela svijest identificirati će sada svoj Ego sa svim onim Egoima, u kojima se je ona razvijala, pa će samo onu tvar, koja je sa svakim Egom na poseban način povezana, smatrati kao Ne-Ego. U tom času, t. j. kad svijest prepozna samu sebe u drugima, a druge u sebi samoj, sviće u nama dan i nastupa sjedinjenje, koje je trijumf razvoja. Taj identitet nutarnje biti vodi do savršenije spoznaje, i taj Ego ostvaruje onda ono divno stanje, u kojem tog identiteta više ne nestaje; pamćenje se više ne gubi, a odijeljenost potpuno nestaje ili drugim riječima: stanje, u kojem je spoznavatelj, spoznato i spoznaja postalo jedno.

Zaista je divna narav Ega, koja se u spoznaji, što stalno napreduje, momentalno u nama razvija i mi treba, da ju studiramo, samo da naučimo bolje shvatiti bit mišljenja, a zato je potrebno, da progledamo i njezinu iluzornu siranu, jer ju onda možemo upotrijebiti u svrhu da i preko nje pređemo. U tu svrhu mi ćemo sada istražiti kako se dolazi do spoznavanja — t. j. koji je odnos između spoznavatelja i spoznatoga, — a to će nas onda dovesti do dubljeg uvida, u samu bit mišljenja.

Lanac između spoznavatelja, spoznanja i spoznatoga

Ima jedna riječ, — a to je titranje ili vibriranje, koja sve više postaje temeljnim tonom zapadnjačke znanosti, a koja je to za istočnjačku znanost bila već od davnih vremena. Gibanje je korjen svega. Život je gibanje; svijest je gibanje. I ono gibanje, koje utječe na materiju, jest titranje. Veliko Jedno, Sve, treba da si zamišljamo kao nešto nepromjenljivog i to bilo kao apsolutno gibanje, ili kao nešto negibivog, jer u toj Jedinici ne može da se odvija relativno gibanje. Tek onda, kad nastupa diferencijacija, t. j. cijepanje u dijelove, možemo govorili o gibanju, jer gibanje znači izmjenu mjesta u vremenu, koje slijedi jedno za drugim. Kad iz Jednoga nastanu Mnogi, onda, nastaje gibanje; kad je to gibanje pravilno i ritmičko, tad imamu zdravlje, život i svijest; kad je ono nepravilno i neritmičko, onda imamo bolest, smrt i besvijest. Jer život i smrt su blizanci, oba su proizašli iz gibanja t. j. iz manifestiranja.

Kada iz Jednoga postaju Mnogi, onda prirodno nastaje gibanje; kada sveprisutno   daje,   da   nastaju   odijeljeni   dijelovi,   onda   mora   na   mjesto

Sveprisutnosti da stupi beskrajno gibanje, ili drugim riječima: beskonačno gibanje mora da nastupi kao refleks ili slika Sveprisutnosti u materiji. Bit materije jest — odijeljenost, kao sto je bit Duha — jedinstvo; ako se ovo dvoje pojavi u Jednom, kao skorup n mlijeku, onda je refleks Sveprisutnosti tog Jednoga u mnoštvu materije neprestano i beskrajno gibanje. Apsolutno gibanje — t. j. prisutnost svake gibajuće se Jedinice na svakoj točci prostora i u svakom vremenskom času, — identično je s mirom, s mirom, koji moramo shvatiti na neobičan način, t. j. ne sa gledišta Duha, već sa gledišta materije. Sa gledišta Duha promatran, postoji uvijek samo Jedno, dok sa gledišta materije postoje vječno samo Mnogi.

Ovo beskrajno gibanje pojavljuje se u materiji kad se onu manifestira, kao ritmičko gibanje, kao titraji ili vibracije. — Svaki Jiva (čitaj: Điva) ili svaka pojedina svjesna Jedinica, izolirana je od sviju osta1ih Jiva po materiji koja ju opasuje poput zida. Svaki je Jiva osim toga odjeven u razna tvarna odijela. Pa kako ova odijela vibriraju, tako ona saopćuju svoje titraje i materiji, koja se oko njih nalazi i tako ta materija postaje medijem s pomoću kojega se ovi titraji prenose prema vani. Taj medij saopćuje sada, sa svoje sirane, ovaj vibracioni impuls odijelima kojeg drugog Jive i stavlja na taj način onu drugu svjesnu Jedinicu u sličnu vibraciju, u kakvoj se nalazila ona prva. Titraji idu slijedećim redom: oni nastaju u Jivi: odatle budu preneseni u tijelo, koje tog Jivu opasuje; ovo ih tijelo šalje opet u medij, koji se nalazi oko njega; medij ih saopćuje dalje kojem drugomu tijelu; ovo ih konačno prenosi na Jivu, koje ono okružuje, i tako, idući tim redom imamo pred sobom čitavi lanac titranja, po kojemu jedan Jiva prepoznaje drugoga. Drugi prepoznaje prvoga, jer je prvoga u sebi samom reproducirao, pa doživljuje tako ista iskustva, kao i onaj prvi, ali ipak s nekom izvjesnom razlikom. Jer ovaj drugi Jiva nalazi se sam po sebi već u titrajućem stanju, pa zato vrsi njegovog titranja, nakon što je primio impuls sa strane prvoga Jive, nije više jednostavno opetovanje onog prvog impulsa, već je kombinacija njegovog vlastitog, prvobitnog titranja i onog, kojeg je primio izvana i zato je točna reprodukcija isključena. Može se dakle govoriti samo o sličnosti, koja biva sve većom i većom; potpuna identičnost ostaje nam međutim uskraćena tako dugo dok postoje odijela, u koja su Jive obučeni.

Takvo pravilno titrajno djelovanje može se često puta promatrati u prirodi. Plamen je centar titrajnog djelovanja u eteru, koje mi nazivamo toplinom; ovi

titraji topline uzrokuju u okolnom eteru iste valove, koji opet stavljaju eter u susjednom komadu željeza u slične titraje, njegovi sitni dijelovi vibriraju pod utjecajem njihovog impulsa, pa tako postaje i željezo vruće, dakle sada i sa svoje strane vrelom topline. Na isto takav način prelazi titrajna serija Jednog Jive na drugoga, pa su i sva bića među sobom povezana, kao u nekoj mreži svijesti.

Razne frekvencije titranja, koja nalazimo u fizičkoj prirodi, označujemo raznim imenima; tako jedne zovemo svjetlom, druge toplinom, treće elektricitetom, četvrte zvukom itd. Sve su one iste prirode, sve su one izvjesne vrsti gibanja u eteru (zvuk je primarno također jedno gibanje etera) i jedna se od drugih razlikuju po titrajnoj frekvenciji kao i po karakteru valova. Isto tako i misli, želje i čini, aktivne su manifestacije naše spoznaje, volje i energije u materiji; sve je to iste prirode, sve počiva na titrajima, a razlikuje se u svojoj pojavi zato, jer su odnosni titraji različitog karaktera. U izvjesnoj vrsti materije nastupaju titraji izvjesnog karaktera, a mi ih nazivamo titrajima mišljenja ili misaonim titrajima. U drugoj vrsti materije nastupaju titraji, koje nazivamo titrajima želja. U trećoj vrsti materije opet takovi, za koje kažemo, da su titraji djelovanja ili rada. S takvim izrazima označujemo dakle posve određene događaje u prirodi. Ima izvjesna vrst etera, kojeg titraji djeluju na našu retinu; to gibanje zovemo svjetlom. Ima opet druga vrst mnogo finijih eternih titraja, koje percipiramo t. j. na koje reagiramo po svom intelektu i te titraje zovemo mislima. Okruženi smo materijom različite gustoće, a njezino titranje označujemo, već prema vrsti, kuko ono na nas djeluje i kako razni organi pojedinih naših tjelesa, fizičkog, eteričnog itd. na njih reagiraju. „Svjetlom“ zovemo izvjesno titranje, što djeluje na naše oko; „mislima“ pak izvjesno titranje, što djeluje na neki drugi organ, — na naš intelekt. „Gledanje“ nastupu, kad eter svjetla dođe u valovima s nekog predmeta u naše oko; „mišljenje“ nastupa, kad

„misaoni eter“ (mentalna materija) stupa u titranje između jednog predmeta i našeg intelekta. Jedan je događaj isto tako tajnovit, kao i drugi.

Kad pomnije promotrimo intelekt, opazit ćemo, da uslijed djelovanja misaonih valova nastaju promjene u poretku njegovih sastavnih dijelova i da kod konkretnog mišljenja primamo izvana uvijek nove titraje. Spoznavatelj nalazi u tim titrajima svoje djelovanje i sve ono, na što oni odgovaraju, t. j. sve, što su oni u stanju reproducirati, označujemo riječju: spoznaja. Misao jest po spoznavatelju u intelektu izvedena reprodukcija onoga, što spoznavatelj, odnosno Ego nije; misao je

lik, koji nastaje kombinacijom valovitih titranja; ona je doslovno — slika. Jedan dio Ne-Ega titra, pa kad spoznavatelj na to reagira i sam titra, onda je taj dio po njemu spoznat. Materija, koja između njih titra, omogućuje, spoznanje time, što jedno i drugo dovodi u dodir. I tako se stvara trajni lanac između spoznavatelja, spoznatoga i spoznanja.