Bit ćete kao Bog

Radikalna  interpretacija Starog   zavjeta   i njegove predaje

Prevela

Vlasta  Vizek - Vidović

Predgovor

Želim zahvaliti svima koji su mi nesebično pomagali pri dovršenju' ove knjige. G. Neal Kozodoy je pročitao cijeli rukopis i dao važne kritičke i konstruktivne primjedbe koje su značajno pridonijele poboljšanju knjige. Profesor James Luther Adams, profesor Kri- star Stendhal, monsignor Ivan Illich i otac Jean Lefevbre su mi velikodušno pomogli u razumijevanju kristološke literature u vezi s pričom o Muci. G. Arthur A.  Cohen je također značajno prido nio svojim kritičkim primjedbama, a g. Joseph E. Cunneen je um nogome poboljšao rukopis promišljenim i konstruktivnim redi giranjem.

Želim toplo zahvaliti gđici Beatnice Mayer, koja već petnaest godina ne samo Sto tipka i prepisuje sve moje rukopise, već je i učinila prvu, vrlo korisnu redakciju ovog teksta.

E. F .

I                   Uvod

Da li je hebrejska Biblija, Stari zavjet, nešto više od povijesne ostavštine prema kojoj se iskazuje dužno poštovanje stoga što predstavlja izvorište triju velikih zapadnih religija? Ili, mo žda, još uvijek ima što reći čovjeku današnjice, koji živi u svijetu revolucija, automatizacije, nuklearnog oružja, materi jalističke filozofije, koja implicitno ili eksplicitno odbacuje religiozne vrijednosti?

Teško je vjerovati da bi u  tom  smislu  hebrejska  Biblija još mogla biti relevantna. Stari zavjet (uključujući i Apokri- fe) predstavlja zbirku tekstova mnogih autora, napisanih kroz razdoblje dulje od jednog tisućljeća (od oko 1200. do 100. g. pr. n. e.). On sadrži zakonske propise, povijesne prikaze, pje sme, proročke govore, samo dio obimne literature  koju su Hebreji stvorili tokom tih jedanaest stoljeća.1 Te su knjige napisane u maloj zemlji na razmeđi Afrike i Azije, za ljude koji su živjeli u društvu, koje niti kulturno niti socijalno ne ma sličnosti s našim.

Znamo, naravno, da je hebrejska Biblija jedno od glavnih nadahnuća ne samo judaizma, već i kršćanstva i islama, te da je značajno utjecala na kulturni razvoj Evrope, Amerike i Bliskog istoka. Ipak, izgleda da danas čak i među Židovima, hebrejska biblija ne znači mnogo više od poštovanog glasa pro- šlosti. Među većinom kršćana, u usporedbi s Novim zavjetom, Stari zavjet se znatno manje čita. Što više, smisao većine pročitanog često se iskrivljava zbog predrasuda. Cesto je uv jerenje da Stari zavjet izlaže isključivo principe pravde i os vete,  nasuprot  Novom  zavjetu  u  kojem  prevladavaju ljubav

i milosrđe; čak se i za izreku "Ljubi bližnjega svoga kao sa mog sebe« smatra  da pripada Novom, a ne Starom zavjetu. Ili se opet misli da je Stari zavjet napisan isključivo u duhu uskog nacionalizma, koji ne sadrži ništa od nadnacionalnog univerzalizma karakterističnog za Novi zavjet. No, postoje ohrabrujući znakovi promjene ovih stavova i prakse kod pro testanata i kod katolika, ali još mnogo toga treba učiniti.

Zidovi, koji sudjeluju u religioznim obredima bolje su upo znati sa Starim zavjetom, budući da se dio Petoknjižja čita svakog sabata, kao i ponedjeljkom i četvrtkom, dok se cijelo Petoknjižje prođe jedanput godišnje.2 Njihovo se  znanje uvećava i proučavanjem Talmuda, koji sadrži bezbrojne cita te iz Svetog pisma. Premda su danas Židovi koji  slijede ovu tradiciju u manjini, ovaj je način života  bio  uobičajen još prije otprilike sto pedeset godina. U tradicionalnom životu Židova proučavanje Biblije  bilo  je  učvršćeno  potrebom  da se sve nove ideje i religiozna učenja zasnuju na autoritetu biblijskih stihova; tako je korištenje Biblije proizvodilo dvo jaki učinak. Budući da su biblijski stihovi korišteni da po drže nove ideje i religiozne zakone, često su citirani izvan kon teksta i pridavan im je smisao koji nije odgovarao njihovom stvarnom značenju. Cak i u slučaju kada nije dolazilo do ovakvih iskrivljavanja, često je postojao veći interes za »upo trebljivost« pojedinog stiha u svrhu davanja podrške novoj ideji, negoli za značenje cijelog konteksta u kojem se javlja. U stvari, biblijski tekst se bolje poznavao preko Talmuda i tjednih recitacija, negoli kroz direktno i sistematsko prou čavanje. Proučavanje usmene predaje {Mišna, Gemara i sl.) imalo je veću važnost i predstavljalo je uzbudljiviji intelektu alni izazov.

Stoljećima su Zidovi Bibliju poimali ne samo u duhu vlasti te tradicije, nego u značajnom stupnju i pod utjecajem ideja drugih kultura s kojima su se njihovi učenjaci susretali. Ta ko je Filon sagledao Stari zavjet u duhu Platona, Maimonid u duhu Aristotela, Herman Cohen u duhu Kanta. Klasični su

komentari bili, međutim, napisani u srednjem vijeku. Najis taknutiji komentator bio je R. Solomon ben Isaac (1040— 1105), poznat kao  Raši, koji je interpretirao Bibliju u duhu srednjovjekovnog feudalizma.3 Premda su njegovi i neki dru gi komentari razjasnili tekst hebrejske Biblije logički i ling vistički, često su ga i obogaćivali koristeći se hagadskim kom pilacijama rabina, židovskom mističnom predajom, a  kat kad arapskim i židovskim filozofima.

Mnogim je generacijama Zidova, nakon srednjeg vijeka, naročito onima koji su živjeli u Njemačkoj, Poljskoj, Rusiji i Austriji, srednjovjekovni duh klasičnih komentara pomogao da ojačaju tendencije ukorijenjene u načinu života u getima, u kojima su imali malo dodira sa socijalnim i kulturnim ži votom modernog doba. S druge strane, oni Zidovi, koji su od kraja osamnaestog stoljeća postali dijelom suvremene evrop ske kulture, općenito su pokazivali slabo zanimanje za prou čavanje  Starog zavjeta.

Stari je zavjet raznobojna knjiga, pisana, dotjerivana i pre pravljana od mnogih pisaca tokom tisućljeća, koja sadrži u sebi značajnu evoluciju od primitivnog autoritarizma i klan ske orijentacije do ideje o radikalnoj slobodi čovjeka i brat stvu svih ljudi. Stari zavjet je revolucionarna knjiga; njegova je osnovna tema oslobođenje čovjeka od incestuozne veze s tlom i krvi, od pokoravanja idolima, od ropstva, od moćnih gospodara, a za slobodu pojedinca, naroda i cijelog čovje čanstva.4

Danas, možda,  možemo razumjeti  hebrejsku  Bibliju  bolje

nego ikada ranije, upravo zato, jer živimo u doba revolucije,

kada se čovjek usprkos mnogih grešaka koje ga vode ka no

vim oblicima zavisnosti, oslobađa svih oblika društvenih oko

va utvrđenih jednom davno »Bogom« ili »društvenim zakoni

ma«.  Zvuči paradoksalno  da jednu od najstarijih knjiga za

padne kulture, možda, najbolje mogu shvatiti oni, koji su naj

manje opterećeni  tradicijom  i najsvjesniji  radikalne  prirode

oslobađajućih  procesa koji  se odvijaju  u  današnje  doba.

U nekoliko riječi prikazat ću svoj pristup Bibliji u ovoj knjizi. Ne gledam na Bibliju kao na »riječ božju«, ne samo zbog povijesnih ispitivanja koja su pokazala da su je napisali ljudi — različiti ljudi, koji  su živjeli  u  različitim  vremeni ma — već i zato što nisam teist. Ipak, za mene je to izuzetna knjiga, koja izražava norme i principe, koji su zadržali svoju valjanost kroz tisuće godina. To je knjiga koja je ljudima pružila još uvijek valjanu viziju, koja čeka na svoje ostvare nje. Nije je napisao jedan čovjek, niti ju je izdiktirao Bog; ona izražava genij ljudi, koji su kroz mnoge generacije vo dili borbu za život i slobodu.

Dok razmatram povijesne i  literarne kritike Starog  zavje ta, vrlo značajne unutar vlastitog referentnog okvira, ne vje rujem da su one od presudne važnosti za svrhu ove knjige, koja bi prvenstveno trebala pomoći razumijevanju biblijskih tekstova, a ne pružiti povijesnu analizu. Međutim, gdje mi slim da je važno  upozoriti na rezultate povijesne i literarne analize hebrejske Biblije, to ću i učiniti.

Priređivači Biblije nisu uvijek uspijevali izgladiti proturje čnosti između različitih izvora kojima su se služili. No, mora da su to bili ljudi velike mudrosti i razumijevanja, kada su bili u stanju transformirati mnoge dijelove u cjelinu koja odražava evolucijski proces, čije su proturječnosti različiti vidovi jedne cjeline. Njihovo je uređivanje, čak i radovi mu draca, koji su izvršili konačni izbor svetih spisa, u najširem smislu autorski rad.

Hebrejska Biblija, po mome mišljenju, predstavlja jednu knjigu, usprkos činjenici da je sakupljena iz mnogih izvora. Ona je postala jednom knjigom, ne samo naporom različitih uređivača, nego zahvaljujući činjenici da se čita i poima kao jedna knjiga već dvije tisuće godina. Uz to pojedini dijelovi mijenjaju značenje kada se iz originalnih izvora prenesu u kontekst Starog zavjeta kao cjeline. Dva primjera mogu po služiti kao ilustracija ove tvrdnje. U Postanku (1:26) Bog kaže:

»Načinimo čovjeka na  svoju sliku.«5   Prema mnogim  učitelji

ma Starog zavjeta radi se o arhaičnoj rečenici koja je u Za vjet ušla bez mnogo promjena od strane prvih uređivača. Ne ki autori smatraju da je u ovoj rečenici Bog shvaćen kao ljudsko biće. To je vjerojatno istina u pogledu originalnog, arhaičnog značenja dotičnog teksta. No, postavlja se pitanje zašto kasniji uređivač ovog odjeljka, koji nesumnjivo  nije imao tako arhaičnu predodžbu o Bogu, nije izmijenio tu re čenicu. Vjerujem da razlog leži u tome što je za njega ova rečenica značila da čovjek, stvoren po božjoj slici, posjeduje božanske kvalitete.  Drugi  je primjer,  zabrana  da  se izrađu ju slike Boga ili izgovara njegovo ime. Porijeklo ove zabra ne vjerojatno potječe iz arhaičkog običaja koji nalazimo u nekim semitskim kultovima, gdje božje ime predstavlja tabu. Stoga su zabranili upotrebu njegova imena i prikazivanje njegova lika. Ali u kontekstu cijelog djela značenje ovog sta rog tabua dobilo je novi smisao: to jest, Bog nije stvar te se ne može predočiti ni imenom ni slikom.

Stari zavjet je dokument koji prikazuje evoluciju malog, primitivnog naroda, čiji su duhovni vođe inzistirali na po stojanju jednog Boga i nepostojanju idola, na religiji s vje rom u bezimenog Boga, u konačno ujedinjenje svih ljudi i u potpunu  slobodu  svakog  pojedinca.

Židovska povijest  nije prestala  kodifikacijom  dvadeset  če tiri knjige  Starog zavjeta.  Kretala  se dalje, nastavljajući još putuje  evoluciju ideja začetih u hebrejskoj  Bibliji.  Razvijala se u dva pravca: jedan je izražen u Novom zavjetu, kršćanskoj Bibliji, drugi u  židovskom  stvaralaštvu  poznatom pod  nazi vom  »usmena predaja«. Židovski su mudraci uvijek naglaša vali  kontinuitet  i  jedinstvo  pisane  (Stari  zavjet)  i  usmene predaje. I ova druga je kasnije također zapisana: njen stariji dio, Mišna, oko 200 g. n. e., a noviji, Gemara, oko 500 g. n. e. Paradoksalno je da  se  sa  stajališta,  koje u  Bibliji  vidi ono što je ona povijesno predstavljala — izbor tekstova iz mno gih stoljeća — može lako složiti s tradicionalnim gledištem o jedinstvu pisane i usmene predaje. Usmena predaja kao i pisa-

na Biblija sadrži ideje koje su nastale u razdoblju od preko dvanaest stoljeća. Zamislimo li da treba napisati drugu židov sku Bibliju, ona bi sadržavala Talmud, Maimonidove zapise, Kabalu i izreke hasidskih učitelja. Kada bismo mogli zamisliti ovakvu zbirku tekstova, ona bi pokrila nekoliko stoljeća više od Starog zavjeta, sastavili bi je mnogi autori koji su živjeli u potpuno različitim uvjetima, te bi sadržavala mnoge pro turječne ideje i učenja, kao uostalom i Biblija. Druga Biblija, naravno ne postoji i zbog mnogih razloga bilo bi je nemoguće sastaviti. Ovom idejom želim ukazati da Stari zavjet predstav lja razvoj ideja kroz mnoga stoljeća, te da su  se  ove  ideje nastavile razvijati kroz  dulji vremenski  period  i  nakon  što je Stari zavjet bio zapisan. Taj se kontinuitet dramatično oči tuje gotovo na svakoj stranici Talmuda tiskanog u današnje vrijeme. On ne sadrži samo Mišnu i Gemaru, već i nove ko mentare i rasprave pisane od vremena prije Maimonida, pa do iza Gaona iz Vilne.

Oboje, i Stari zavjet i usmena predaja, sadrže u sebi pro turječnosti, no one su nešto drugačije prirode. Proturječno sti koje nalazimo u Starom zavjetu nastale su zahvaljujući evoluciji Hebreja iz malog nomadskog plemena u narod, koji je živio u Babilonu, a kasnije pao pod utjecaj helenističke kulture. U razdoblju nakon što je Stari zavjet već bio napi san, proturječnosti ne proizlaze iz evolucije arhajskog u ci vilizirani način života, one više leže u stalnom rascjepu izme đu suprotnih pravaca koji se javljaju tokom cijele židovske povijesti, od razaranja Hrama do uništenja središta tradicio nalne židovske kulture od strane Hitlera. Radi se o rascjepu između nacionalizma i univerzalizma, konzervativizma i ra dikalizma, fanatizma i tolerancije.

Snaga ova dva krila — i mnogih struja između njih — ima dva razloga: njih treba potražiti u specifičnim uvjetima ze malja u kojima se judaizam razvijao (Palestina, Babilon, is lamska sjeverna Afrika, Španjolska, kršćanska srednjovjekov

na Evropa, caristička Rusija), kao i u specifičnim socijalnim karakteristikama  slojeva iz  kojih potječu učenjaci.6

Prethodne primjedbe ukazuju na poteškoće koje se javljaju u tumačenju Biblije i kasnije židovske predaje.  Interpretaci ja evolucijskog procesa znači pokazivanje razvoja određenih tendencija, koje su se javile u procesu evolucije. Kod ovakve interpretacije nužno je izvršiti izbor onih elemenata koji sa- činjavaju glavnu struju, ili barem jednu od glavnih struja evo lucijskog procesa. To znači da je potrebno vagati određene činjenice, odabirući neke kao više, a druge kao manje repre zentativne. Povijest koja pripisuje istu važnost svim činjeni cama svodi se na nabrajanje događaja, a ne na njihovo os mišljavanje. Pisati povijest uvijek znači interpretirati  povi jest. Pitanje je da li pisac posjeduje dovoljno znanja p, i po štovanja prema, činjenicama, da može izbjeći opasnost od iza biranja onih podataka koji govore u prilog neke unaprijed po stavljene hipoteze. Jedini uvjet, koji interpretacija na strani cama koje slijede mora ispuniti, jest da dijelovi Biblije, Tal muda i kasnije židovske literature ne smiju predstavljati ri jetke i izuzetne navode, već tvrdnje izrečene od strane repre zentativnih likova i dio konzistentnog i rastućeg sklopa misli. Što više, proturječne tvrdnje se ne smiju  zanemariti,  već uzeti onakve kakve jesu: dio cjeline u kojoj proturječni sklo povi misli egzistiraju ravnopravno uz druge, kojima je u ovoj knjizi dan veći naglasak. Znatno  opširniji  rad  od  ovog  tre bao bi pružiti dokaz o tome da radikalna humanistička misao prati pojedine stupnjeve razvoja židovske misli, dok konzer vativno nacionalistički sklop predstavlja relativno nepromi jenjeni ostatak starijih vremena, koji ne sudjeluje u progre sivnoj evoluciji židovske misli i njenom doprinosu univerzal nim  ljudskim  vrijednostima.

Premda nisam stručnjak za proučavanje Biblije, ova je knjiga plod mnogih godina razmišljanja, jer sam Talmud i Stari zavjet počeo proučavati još kao dijete. Ipak ne bih se usudio  objaviti  ove  komentare  Svetog  pisma da  nisam  pri-

mio osnovnu orijentaciju u pogledu hebrejske Biblije i ka snije židovske predaje od učitelja koji su bili veliki židovski učenjaci. Svi su oni bili predstavnici humanističkog krila ži dovske tradicije i striktno orijentirani Židovi. Međutim, i među njima su postojale znatne razlike.  Ludwig  Krause  je bio tradicionalist, bez  dodira s modernim shvaćanjima. Ne- hemia Nobel je bio mistik, zadubljen u židovski misticizam kao i u misao zapadnog humanizma. Salman B. Rabinkovv, ukorijenjen u hasidskoj tradiciji, bio je socijalist i moderan znanstvenik. Premda ni jedan od njih nije za sobom ostavio opširne zapise, bili  su dobro poznati kao najeminentniji tal mudski učenjaci, koji su živjeli u Njemačkoj prije nacističkog razaranja. Kako nisam vjernik, niti »praktični« Židov,  nala zim se u drugačijoj situaciji od njih, i najmanje od svega bih želio da njih predstavim kao odgovorne za  shvaćanja  izlo žena u ovoj knjizi. Moja su gledišta ipak, izrasla iz njihova učenja i uvjeren sam da ne postoji prekid u kontinuitetu iz među njihovih učenja i mojih pogleda. Isto tako, bio sam ohrabren da napišem ovu knjigu slijedeći primjer velikog kantovca Hermanna Cohena, koji je u svom djelu Die Religi- on der Vernunft aus den Quellen des  Judentums  (Religija uma iz izvora židovstva) koristio metodu gledanja na Stari za vjet i kasniju židovsku predaju kao cjelinu. Iako se ovo skro mno djelo ne može usporediti s njegovim velikim opusom i premda se moji zaključci ponekad razlikuju od njegovih, mo ja se metoda nalazi pod snažnim utjecajem njegovog načina gledanja  na  Bibliju.

Biblija je u ovoj knjizi interpretirana s pozicija radikalnog humanizma. Pod radikalnim humanizmom podrazumijevam globalnu filozofiju, koja naglašava jedinstvo ljudske rase, mo gućnost čovjeka da razvije vlastite sposobnosti i postigne unutrašnji sklad, te da ostvari miroljubivi svijet. Radikalni humanizam smatra da je cilj svakog čovjeka potpuna nezavis nost, što pretpostavlja prodiranje kroz fikcije i iluzije prema punoj  svijesti o  stvarnosti.  Što više,  on zauzima  skeptičan

stav prema upotrebi sile, baš zato jer je kroz povijest čovje čanstva sila bila ta koja je, izazivajući strah u čovjeku, uči nila ga prijemčivim za mogućnost da stvarnost zamijeni fik cijom, a istinu iluzijama. Sila je čovjeka učinila nesposobnim za nezavisnost i tako iskrivila njegov um i osjećaje.

Ako se sjeme radikalnog humanizma može otkriti u stari jim biblijskim izvorima, to je moguće samo zato jer poznaje mo radikalni humanizam Amosa, Sokrata, renesansnih huma nista, prosvjetitelja, Kanta, Herdera, Lessinga, Goethea, Mar- xa, Schweitzera. Klica postaje jasno prepoznatljiva samo ako poznajemo cvijet; ranija se faza često intepretira na osnovu kasnije, premda joj, genetski gledano, prethodi.

Postoji još jedan vid radikalnog humanizma koji treba spomenuti. Ideje, naročito ako se ne radi o  idejama jednog čovjeka, već o idejama koje su postale sastavni dio povijes nog procesa, imaju svoj korijen u stvarnom životu društvene zajednice. Dakle, ako možemo pretpostaviti da ideja radikal nog humanizma predstavlja vodeći pravac u biblijskoj i post- biblijskoj predaji, također možemo pretpostaviti da su kroz židovsku povijest postojali preduvjeti, koji su omogućili na stanak i razvoj humanističkih tendencija. Da li takvi osnovni uvjeti  zaista  postoje?

Vjerujem da postoje i da ih nije teško otkriti. Židovi  su imali impresivnu  i efikasnu svjetovnu moć samo u kratkom razdoblju, u stvari samo tokom nekoliko generacija. Nakon vladavine Davida i Salomona, pritisak snaga sa sjevera i juga postao je tako jak da su Judeja i Izrael živjeli pod rastućom prijetnjom stranog osvajanja. I zaista, bili su osvojeni i po bijeđeni, tako da se više nikada nisu uzdigli. Čak i kasnije, kada su Židovi dobili formalnu političku nezavisnost, bili su samo mali i nemoćni satelit, podvrgnut velikim silama. Kada su Rimljani  konačno uništili židovsku  državu,  nakon  što je

R. Yohanan ben Zakkai prešao na rimsku stranu, tražeći kao jedini ustupak dozvolu da otvori akademiju u Jabni kako bi mogao  podučavati  buduće  generacije  rabina,  pojavio  se  ju-

daizam bez kraljeva i svećenika, koji se već stoljećima raz vijao iza fasade kojoj su Rimljani zadali konačan udarac. No, povijest je dala za pravo onim prorocima koji su optuživali štovanje idola radi sticanja svjetovne moći. Tako su učenja proroka, a ne Salomonov sjaj izvršili dominantan i trajan ut jecaj na židovsku misao. Od tada Židovi kao nacija više nika da nisu povratili izgubljenu moć. Naprotiv, kroz veći dio svo je povijesti stradali su od strane onih koji su posjedovali si lu. Nema sumnje da je takav položaj izazvao među njima nacionalno ogorčenje, klansku zatvorenost, aroganciju, koji predstavljaju osnovu za drugi pravac u  židovskoj  povijesti koji sam također prije već spomenuo.

Ali zar nije prirodno da priča o oslobođenju iz egipatskog ropstva, govori  velikih humanističkih proroka,  nađu  odjeka u srcima ljudi koji su iskusili moć jedino kao njezine žrtve, nikada kao izvršioci? Zar iznenađuje što je proročanska vizi ja ujedinjenog, miroljubivog čovječanstva, pravde za  siroma šne i bespomoćne, našla plodno tlo među Židovima, da nika da ne bude zaboravljena? Da  li  tada  može  iznenaditi,  kada su pali Židovi geta, da su Židovi u nesrazmjerno velikom bro ju bili među onima koji su proklamirali ideale internacionali zma, mira i pravde? Što je sa svjetovnog stajališta bila za Ži dove tragedija — gubitak domovine i države — sa humanisti čkog stajališta bio je za njih najveći blagoslov: našavši  se među prezrenim i stradalnicima bili su u stanju razviti i održati  tradiciju humanizma.

dodijeliti bilo koji njegov dio kome god to želi.« Očita je uskoća Rašijevog komentara. Dok tekst govori o stvaranju svijeta, Raši misli na židovsko pravo na Izrael, i u skladu s feudalnim običa jima dokazuje da Bog, kao jedini vlasnik cijelog svijeta, ima pra vo ustupiti dio zemlje kome god želi.

4.   Revolucionarni karakter Starog zavjeta  inspirirao  je  revolucio narne sekte prije i poslije Reformacije.

5.   Biblijske se izreke navode prema novom prijevodu Biblije, ured nici J. Tabak & J. Fućkar, Stvarnost, Zagreb. 1969. (op. prev).

6.   Distinkcija između »desnog« i »lijevog« krila najjasnije je izražena kod dvojice najranijih predstavnika farizeja: Hilela i Šamaija. Ka da  je poganin došao Šamaiju i zamolio ga, da ako može stojeći na  jednoj nozi, objasniti cijelu Toru, ovaj ga je izbacio van. Kada je s  istom molbom  došao Hilelu, dobio je sljedeći odgovor.  »Bit Tore je  zapovijed 'Ne čini drugima ono što ne želiš da čine tebi'

— ostalo su komentari. Idi i uči.« U briljantnoj knjizi The Phari- sees (Farizeji) Louis Finkelstein (Philadelphia, The Jewish Publi- cation Societv of America, 1962) pokazao je razliku između  lije vog i desnog krila  među  farizejima  i  analizirao  njihovu  socijal nu pozadinu. Za iscrpnije proučavanje dvije »škole mišljenja« kod srednjovjekovnih Židova  vidi: Jacob Katz, Exclusivness and To- lerance (Isključivost i tolerancija, Oxford Universitv Press, 1961).

BILJEŠKE UZ PRVO POGLAVLJE

1.   Preporučujem kao kratku i sažetu literarnu povijest Starog zavje ta knjigu Roberta H. Pfeiffera: The Books of the Old Testament, 2nd. ed. (Knjige Starog zavjeta; New York, Harper & Row, 1948).

2.    Nakon čitanja Petoknjižja slijedi poglavlje iz proročkih zapisa, kako bi se duh Petoknjižja isprepleo s onim iz Proroka.

3.   Kao dobar primjer može poslužiti Rašijev komentar  prve  reče nice u Bibliji: »Razlog za početak stvaranja jest utvrđivanje iz raelskog prava na  Svetu zemlju. Bog kao  stvoritelj  svijeta može