Emocije: Osjećati jezik stanica

U višim odnosno svjesnijim ž i v o t n im oblicima mozak je razvio specijalizaciju koja je čitavoj zajednici omogućila da se uskladi sa statusom njegovih regulatornih signala. Evolucija l i m - bičkog sustava dovela je do jedinstvenog mehanizma koji kemijske komunikacijske signale pretvara u osjete koje potom mogu iskusiti sve stanice u zajednici. Naš svjesni um te signale doživljava kao osjećaje. Svjesni um ne samo da »očitava« tok s t a n i č n i h kordinacijskih signala koji sačinjavaju »um« tijela, nego može i proizvoditi emocije, koje se manifestiraju p o m o ć u kontroliranog oslobađanja regulacijskih signala od strane živčanog sustava.

U isto vrijeme dok sam ja proučavao mehaniku staničnog mozga i stjecao uvide o djelovanju ljudskog mozga, Candace Pert je proučavala ljudski mozak i postajala svjesna mehanike staničnog mozga. U knjizi Molekule emocija (Molecules of Emotion) Pert je opisala kako ju je njezino proučavanje receptora za procesiranje informacija na membranama stanica živčanog sustava dovelo do otkrića da su isti »neuralni« receptori prisutni u većini, ako ne i svim tjelesnim stanicama. Njezini elegantni pokusi ustanovili su da »um« nije fokusiran u glavi, nego da je preko signalnih molekula raspodijeljen č i t a v im tijelom. Ne manje važno, njezin je rad istaknuo da osjećaji ne nastaju samo preko povratnih informacijakoje tijelo dobiva iz okoliša. Putem samosvijesti, um može upotrijebiti mozak za stvaranje »molekula emocija« i nadvladati sustav. Dok ispravna upotreba svijesti može bolesnom tijelu donijeti zdravlje, neprikladno, nesvjesno upravljanje emocijama lako može zdravo tijelo učiniti bolesnim, što je tema o kojoj ću govoriti u šestom i sedmom poglavlju. Molekule osjećaja vrlo je pronicljiva knjiga koja opisuje proces znanstvenog otkrića. Također, pruža relevantne uvide o bitkama koje nastupaju kada se konzervativnoj znanstvenoj zajednici pokušavaju predstaviti nove »ideje«, što je tema s kojom sam više nego dobro upoznat! [Pert, 1997.].

Limbički sustav predstavljao je veliki evolucijski napredak zbog sposobnosti da osjeti i koordinira tok bihevioralno-regulacijskih signala unutar stanične zajednice. Kako je unutarnji signalni sustav evol»uirao, njegova veća efikasnost omogućila je mozgu da se poveća. Višestanični organizmi imali su sve v i š e stanica posvećenih reagiranju na sve veći spektar signala iz vanjskog okoliša. Pojedinačne stanice mogu odgovarati na jednostavne osjetilne percepcije kao što su crveno, okruglo, mirisavo i slatko, m e đ u t im dodatna snaga mozga raspoloživa kod višestaničnih životinja omogućava im da povežu te jednostavne osjete u više razine složenosti i percipiraju »jabuku«.

Fundamentalna refleksna ponašanja stečena tijekom evolucije prenose se na potomstvo u obliku genetski zasnovanih instikata.

Evolucija većih mozgova, s njihovom p o v e ć a n om populacijom živčanih stanica, pružila je organizmima p r i l i k u ne samo da se oslone na instinktivno ponašanje nego i da uče iz svojih životnih iskustava. Učenje novih refleksnih ponašanja u biti je proizvod uvjetovanja. Na primjer, razmotrimo klasičan primjer Pavlovljevog dresiranja njegovih pasa da p o č n u sliniti kada začuju zvuk zvona. Najprije ih je dresirao zvonjavom zvona i spajanjem tog podražaja s nagradom to jest hranom. Nakon nekog vremena, zazvonio bi zvonom ali ne bi ponudio hranu. Tada su psi već b i l i programirani da na zvuk zvona očekuju hranu i tako su instinktivno počeli sliniti iako hrane nije bilo. To je očito »nesvjesno «, n a u č e n o refleksno ponašanje.

Refleksna ponašanja mogu biti posve jednostavna, poput spontanog pomicanja noge kada čekić udari u koljeno, i l i vrlo složena, kao, na primjer, vožnja automobila p r i brzini od sto k i lometara na sat na prepunoj autocesti, a dok je vaš svjesni um potpuno preokupiran razgovorom S putnikom. Iako bihevioralne refleksne reakcije mogu biti neobično složene, za njih nije potrebno razmišljanje. Putem procesa uvjetovanog učenja, neuralni putovi između izazivanja podražaja i bihevioralnih odgovora postaju »ukorijenjeni« kako bi osigurali opetovani uzorak. U k o rijenjeni putovi su u stvari »navike«. Kod nižih životinja cijeli je mozak dizajniran da proizvodi isključivo habitualne (koji se temelje na navici; op. prev) odgovore na podražaje. Pavlovljevi psi sline refleksno - ne svjesnom namjerom. Djelovanje podsvjesnog uma je po svojoj prirodi refleksno i njime ne upravlja razum i l i razmišljanje. Fizički gledajući, taj um je povezan s aktivnošću svih m o ž d a n i h struktura prisutnih k o d životinja koje nisu evoluirale do samosvjesnosti.

Ljudi i nekolicina drugih viših sisavaca razvili su specijalizirano p o d r u č j e mozga povezano s razmišljanjem, planiranjem i donošenjem odluka koje se zove prefrontalni korteks. Taj dio prednjeg mozga očigledno je sjedište »samo-svjesnog« mentalnog procesiranja. Um koji je svjestan samog sebe je samorefieksivan; to je novorazvijeni »osjetilni organ« koji opaža naša vlastita ponašanja i emocije. Također, um svjestan samog sebe ima pristup većini podataka pohranjenih u našoj banci dugoročnog pamćenja. To je krajnje važna značajka koja nam omogućava da na temelju promišljanja povijesti svojeg života svjesno planiramo svoju budućnost.

Obdaren sposobnošću da bude samorefieksivan, um svjestan samog sebe izrazito je moćan. Može opažati bilo koje programirano ponašanje u koje smo se upustili, vrednovati to ponašanjei svjesno odlučiti da promijeni program. Možemo aktivno birati kako da odgovorimo na većinu signala iz okoliša, pa čak i želimo l i u o p ć e odgovoriti na njih. Sposobnost svjesnog uma da nadjača preprogramirana ponašanja podsvjesnog uma osnova je slobodne volje.

Pa ipak, naš poseban dar donosi i posebnu zamku. D o k većina organizama u stvari podražaj života mora iskusiti iz prve ruke, sposobnost ljudskog mozga da »uči« percepcije toliko je napredna da percepcije u stvari možemo steći i indirektnim putem, od učitelja. Jednom kada percepcije drugih prihvatimo kao »istine«, njihove percepcije postanu ukorijenjene u našim vlastitim mozgovima i pretvore se u naše »istine«. Evo gdje nastaje problem: što ako su percepcije naših učitelja netočne? U tim slučajevima naši se mozgovi pune p o g r e š n im percepcijama. Podsvjesni je um isključivo uređaj za reprodukciju odgovora na određeni podražaj; u tom dijelu »stroja« ne postoji »duh« koji bi promišljao o d u g o r o č n im posljedicama programa koje pokrećemo. Podsvjesno djeluje samo u »sada«. Stoga programirane pogrešne percepcije  u našem podsvjesnom umu nisu »nadzirane« i po navici će nas uvlačiti u neprikladna i ograničavajuća ponašanja.

Da sam kao dodatak u ovo poglavlje uključio sklizavu zmiju koja iskače iz ove stranice upravo sada, većina vas bi pobjegla iz sobe i l i izbacila knjigu iz kuće. Tkogod vas je »upoznao« s v a š o m prvom zmijom možda se ponašao na slično neugodan način kako bi vašem umu otvorenom za dojmove dao važnu životnu lekciju: V i d i zmiju... zmija loooša! Podsvjesni sustav sjećanja vrlo je sklon brzo pohranjivati i naglašavati percepcije što se tiču stvari koje su prijetnja za vaš život i tijelo. Ako su vas učili da su zmije opasne, svaki put kada se zmija nađe u vašoj blizini vi refleksno (nesvjesno) uključujete zaštitnu reakciju.

No, što da je herpetolog čitao ovu knjigu i da je zmija iskočila?

Bez sumnje, herpetologe bi zmija ne samo zaintrigirala, nego bi b i l i oduševljeni kada bi otkrili da je knjiška zmija bezopasna.

Tada bi je p r i m i l i u ruke i s užitkom promatrali njezino ponašanje.

Smatrali bi da je vaša programirana reakcija iracionalna jer nisu sve zmije opasne. Štoviše, ožalostila bi ih činjenica što je toliko mnogo ljudi lišeno užitka proučavanja tako zanimljivih bića.

Ista zmija, isti podražaj, pa ipak jako različite reakcije.

Našim reakcijama na podražaje iz okoliša doista upravljaju naše percepcije, m e đ u t im nisu sve naše naučene percepcije točne.

Nisu sve zmije opasne! Da, percepcija »upravlja« biologijom, ali, kao što smo vidjeli, percepcije mogu biti točne i l i netočne.

Zato bi bilo preciznije da te upravljačke percepcije zovemo vjerovanja.

Vjerovanja upravljaju biologijom!

Promislite o važnosti tog podatka. Posjedujemo sposobnost svjesnog vrednovanja naših odgovora na podražaje iz okoliša i mijenjanja starih odgovora kad god to poželimo - ... jednom kada izađemo na kraj s m o ć n im podsvjesnim umom, kojeg ću podrobnije obraditi u sedmom poglavlju. Nismo zaglavili sa svoj im genima ni samoporažavajućim ponašanjima!