BIO JEDAN ČOVJEK PRAVO SPADALO

 

 

        Bio jedan čovjek, seosko spadalo, koji se hranio šalama na račun drugih. Njemu je, zapravo, bilo sve drugo dosadno, samo je uživao kad bi nekoga zgodno nasamario. Malo pomalo i njegovi ga bezazleni suseljani prozriješe, te su sve slabije nasjedali na njegove lagarije. Čovjeku zbog toga bivalo sve mučnije i dosadnije.

        Jednoga se dana dosjeti da udjene u seosko uho priču o zakopanu blagu. Ogleda se po selu, po svijetu. Poviše sela, na brdu, stajahu ostatci porušene crkvice.

        “To je mjesto!” reče i od zadovoljstva pljesne dlanom o dlan. “Eno ga tamo, zakopana ispod crkvenoga praga!”

        Umalo da i sam ne povjeruje u svoju priču, toliko mu bijaše uvjerljiva. Ali kako sad uvjeriti ljude u priču o blagu, kad su već otupjeli na sve njegove smutnjikave priče? Brže smisli način: priča treba dolutati u njihovo lakovjerje s neke druge strane, recimo, iz susjednoga sela. Ne časeći časa, čovjek se uputi na pašnjak, gdje su pasla goveda njegova i susjedna sela.

        Ugleda tamo nekakva pastira, koji je sjedio žvačući mahnitu travu. Priče mu i povede s njim razgovor. Riječ po riječ, i čovjek mu, tobože u velikomu povjerenju, kapne u sluh uholažu o blagu.

        Pastir primi priču kao nebesku objavu, i jedva dočeka večer da ju ispriča ženi. A prethodno ženu zakune da o blagu šuti kao grob. Žena sutradan jedva dočeka da muž ode u polje, pa otrči kod susjede, i opet u velikomu povjerenju, prethodno je zaklevši... itd. Tako se priča širila u oba sela, a sve bez čovjekova truda i navijanja. Svi su znali da pod pragom crkvice ima blago, i svi su to smatrali tajnom, i svi su jedni druge obvezali na grobnu šutnju. No ipak, nitko se ne odvaži poći gore do crkvice i zagrebsti ispod praga.

        “Tko zna,” šaputalo se. “Urokljivo je.”

        Šapat po šapat, i priča sustigne seoskoga popa. Sad je već bila dobrano nakićena maštovim pojedinostima, koje je svatko i nehotice prikucao na vijest o blagu Već se znalo da je blago ukleto, i da ga valja otkleti, i znalo se kakve vještine pritom treba primijeniti.

        Seoski pop onda pošalje poruku svim popovima u okružju, te se oni sastanu jedne noći u velikoj tajnosti u popovoj kući. U povjerenju im tada pop saopći da se ispod praga crkve nalazi golemo blago, i da je vijest briznula iz same zemlje kojom gazimo.

        “Treba raditi brižno, i pod okriljem mraka,” zaključiše popovi. “Jer bi nam razbojnici ili mjesna vlast mogli oteti blago.”

        Tjedan dana trajale su molitve za sretan ishod otkopavanja. A onda, jedne noći za tamnoga uštapa, krenuše s lopatama i motikama, polugama i fenjerima put vrha brda.

        Onaj je zavrzan budno motrio kretanje i šapat obmanutih. Iste se noći iskrao za popovima da bi uživao u prizoru. Sakrio se u jedan grm, osjećajući se kao na carskoj gozbi.

        “Ovu zabavu ne bih dao ni za što na svijetu,” reče. “Niti bih ovo svoje zanimanje mijenjao s ikakvim drugim ljudskim zanimanjem. Čak i da mi ponude nekakvo blago! Draže je meni gledati kako će se ovi ovdje nasamariti tražeći ga.”

        Hrpa popova do{umala se tiho, poput urotnika. Rasporediše se uokolo - neki da stra`are, neki da kopaju. Jedni su drugima dobacivali prigušene uskličnike i upitnike. Čovjek u grmlju grcao je od nečujnoga smijeha.

        Dugo je trajalo kopanje i šuškanje, stenjanje i dahtanje.

        A onda se nekomu ote usklik.

        “Evo ga!”

        Lopate su udarile o nešto tvrdo, što nije bio kamen.

        “To je!” prolomi se bezglasni krik.

        Uzrujane ruke složno podigoše iz jame tešku gvozdenu škrinju, i meko ju spustiše na zemlju. Jedno su vrijeme stajali oko nje u šutnji, zadihani. Onda se glavni pop prekrsti.

        “Ovo je od Boga, braćo,” reče. “Da bismo obnovili crkvicu.”

        Čovjek u grmu prestao se smijati. Iskolačio je oči i nije treptao punih dvanaest sekundi, kao da je himalajski jogi.

        Onda se popovi latiše poluge da podignu poklopac. Poklopac, već dobrano zahrđao, podiže se već o prvomu pokušaju. Iz nutrine škrinje bljesne u noć sjaj zlata, dragulja, i svakojakih skupocjenosti ovoga svijeta.

        Popovi popadaše na koljena, i stadoše čelom udarati po zemlji. Čovjeku se oči više ne zatvoriše. Javljale su nemoguću sablazan: blago je uistinu postojalo ispod crkvenoga praga. Čovjek je buljio u prizor, kojega nije smatrao mogućim.

        “Zar sam sama sebe prevario?” promuca očajan i urušen  “Nije li to moja najveća podvala?”

        Dok su popovi užurbano trpali blago u vreću, čovjek je tiho ječao, poput ptice koja nešto ružno sanja.

        “A otkuda baš meni dođe ta priča o blagu ispod crkvenoga praga? Baš meni, koji sve takve priče izmišljam?”

        “Otkuda - od samoga blaga,” uzvrati mu vlastita misao, i grohotom se nasmije.

 

 

                Nije lud slučaj nego je mudar zakon da samomu sebi podmetneš nogu, dok misliš da je podmećeš drugomu.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.