Drugi oblik paranormalnog proizvođenja bioloških oblika predstavlja fenomen bilokacije, kada se dvojni oblik neke osobe pojavljuje na drugome mjestu. Brojna izvješća o tome pronalazimo u životima kršćanskih svetaca.

Rogo piše (1982., str. 81): "No, ne smijemo pretpostaviti da bilocirajući sveci prilikom izvođenja tog čuda, šalju samo neke svoja vlastita sablasna ili eterična prikazanja na veoma udaljena mjesta. Jer, kako proizlazi iz klasičnih mističnih predaja, to 'drugo ja' sposobno je jesti, piti i izvršavati sve ostale tjelesne funkcije. Ustvari, prema crkvenom nauku, tijekom procesa bilokacije, ljudsko se tijelo doista duplicira milošću Božjom."

Jednoga dana 1226., sv. Antun Padovanski (1195.-1231.) držao je propovijed u crkvi u Limogesu. Tijekom te mise, sjetio se da je obećao održati propovijed u samostanu na drugom kraju grada. Stoga je prekinuo govor i kleknuo u znak molitve. U tom trenutku, redovnici su ugledali sv. Antuna kako ulazi u samostan i počinje propovijedati. Nakon toga je nestao u sjeni. U međuvremenu, u Limogesu, završio je svoju molitvu i ustao, te nastavio voditi misu (Rogo, 1982., str. 81-82).

Brojni slučajevi bilokacije zabilježeni su u životu sv. Martina de Porresa, rođenog u Peruu 1579. On je kao mladić pristupio samostanu Svete krunice u Limi, ali nije se zaredio, već je ondje služio kao svjetovni pomoćnik.

Korisni su i službeni zapisi o beatifikaciji i kanonizaciji sv. Martina, objavljeni u Italiji 1960. i 1962."

Jednog dana u samostanu u Limi, brat Franjo, prijatelj Martina de Porresa, teško je obolio. Dok je ležao u krevetu u svojoj sobi iza zaključanih vrata, ugledao je sv. Martina koji mu je donio ugljen za vatru. Pritom mu je i spužvom oprao tijelo, promijenio plahte i nestao (Rogo, 1982., str. 83-84). I drugi su redovnici u samostanu svjedočili sličnim događajima. Osim toga, postoje izvješća o pojavljivanjima sv. Martina de Porresa u Japanu i Kini. Inače, sv. Martin je često izražavao želju da bude misionar na Istoku.

Sestra sv. Martina, Joan i njezin muž, jednoga su dana organizirali obiteljsko okupljanje u svome domu izvan Lime. Nedugo nakon što je izbila svađa među rođacima, na vratima se pojavio sv. Martin, koji je nosio hranu i piće. Činilo se da je upoznat s razlogom svađe, koju je riješio pomirenjem.

Martin je ostao u kući svoje sestre do jutra, kada se vratio u Limu. Joan je nekoliko dana poslije posjetila samostan i rekla tamošnjim redovnicima da se Martin pojavio u njezinoj kući kako bi okončao svađu među rođacima.

Redovnici su se iznenadili jer je Martin u to vrijeme skrbio o pacijentima u samostanskoj bolnici (Rogo, 1982., str. 84).

Jogi Dadaji posjetio je 1970., obitelj svojih sljedbenika u Allahabadu u Indiji. Povukao se u sobu njihove kuće kako bi u miru meditirao. Kada je izašao, rekao je svojim domaćinima da se bilocirao u kući svoje šurjakinje, koja je živjela 400 km dalje, u Calcutti. To su potvrdili njegovi sljedbenici u Allahabadu, a poslije i istraživači parapsihologije, Karlis Osis i Erlendur Harldsson (1976.). Osisova i Haraldsson su razgovarali s obitelji Mukherjee u Calcutti, koji su im rekli da su vidjeli Dadajijevu prikazu u svojoj kući u vrijeme kada je on meditirao u Allahabadu. Njihova kći Roma rekla je da je čitala knjigu u radnoj sobi kada je ugledala Dadajin lik, koji je prvotno bio dijelom proziran, da bi se potom posve materijalizirao. Dadaji joj je rekao da želi čaj, nakon čega je Roma otišla po šalicu čaja i keks, koje je nosila kroz dijelom otvorena vrata radne sobe. Njezini su roditelji vidjeli figuru kroz pukotinu u vratima. Ali nisu ušli u radnu sobu, nego su ostali u dnevnoj sobi. No, kada su čuli buku u radnoj sobi, ušli su u nju, ali prikaza je otišla. Šalica je bila napola prazna, a keksa više nije bilo ... Za razliku od Rome, drugi članovi njezine obitelji nisu bili Dadajijevi sljedbenici (Rogo, 1982., str. 90-91).