91. BILO JEDNOM JEDNO NEŠTO

                                                            

                                                          Posvećeno
J. Ž.

 

        Bilo jednom jedno Nešto, malo na mušku stranu, malo na žensku. To Nešto voljelo je o sebi misliti kao ni-o-mušku-ni-o-žensku čeljadetu. Suknju je rijetko nosilo, hlače mu bile milije, nagost najdraža. Eto, takvo je bilo.

        Jednoga dana, razmaknulo je sve druge ponude, prošlo kraticom kroz njih, i izbilo pred Divnoga Stranca. Reklo Mu je:

        “Ako si Bog, pokaži mi oči. Tada ću znati jesi li zbilja Bog.”

        Divni je bezglasno odgovorio:

        “Zar ti misliš da možeš izdržati Božji pogled?”

        “Ako si Bog, dat ćeš mi da izdržim...”

        “Zar ti misliš da Bog ima ljudske oči?”

        “Ako hoće, ima.”

        “Već si nanizala tri “ako.” Ne misliš li da je to malo preodveć?”

        “Ako Ti misliš...”

 

        Poslije, u snu, Divni joj poljubi vjeđe (tada je naime bila žena), i reče:

        “Kad budeš pogledala u Moje oči, pazi dobro da ne gledaš oči, nego sjaj u njima. Jer to je ono, što ti zapravo želiš vidjeti.”

        “Pogodio si. Svaka Ti čast...”

        Toga predjutra, iskobelja se iz postelje (opet je postala Ono), i otetura u kupaonicu, ni ne pogledavši okolne spavače. Još je bio mrak. Upali svjetlo, sagne glavu nad umivaonik, i stade se dozivati u svijest dodirom vode. Kad je podiglo lice pred zrcalo, ošine ga nagli sjaj, u koji se nije moglo gledati. Preneraženo, stade trljati oči, umivati ih, ponovno ih otvarati u ogledalo, istovremeno tražeći neko obično objašnjenje.

        “Žarulja!” povika slavodobitno. I ugasi ju. Ali jok, sjaj ga je i dalje zasljepljivao. Ogledalo se pretvorilo u zastrašujuće jarki ekran. Negdje u sredini ekrana plivala su dva oka - dva oka, koja je prepoznalo kao vlastite oči. Iz njih je svjetlost šumno nadirala.        Nagonski je spustilo vjeđe i pokrilo ih rukama, ne bi li zaustavilo bujicu svjetlosti. No i dalje se osjećao bljesak i šum toga svjetla, koje je dolazilo iz ogledala, a nije bilo ni odraz žarulje, ni odsjaj sunca, već pogled vlastitih očiju. Slegnuvši ramenima, oteturalo je u krevet, mrseći u sebi:

        “Ovo je san. Kad svane java, sve će se razjasniti.”

       

        Ali se nije razjasnilo. Bar ne onako, kako se očekivalo.

        Divni Stranac se smiješio, nježno i sućutno, kao uvijek. I malo sjetno, sanjarski, kao da izgovara stihove, koje nitko ne razumije osim Njega:

        “Zar si zaboravila što si tražila?” (Opet je bila žensko).

        “Ali to su bile moje oči!” uzviknula je muški, udarivši Ga onim “moje.”

        “Tvoje?” opet sanjarski, sjetno.

        I krene, malo razočaran nesluhom za poeziju, koji ga je odjednom okružio. Odlazeći, dobaci joj preko ramena:

        “Da, to su bile tvoje oči, ali sjaj je Moj.”

 

 

       Kako uhvatiti žar-pticu, ako ne pjevaš njezinu pjesmu?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.