Bilješka s putovanja

Travanjsko je vrijeme, u odrazu mokrih ulica na trenutak zasja
plavetnilo i sunce, a kada vjetar načas zastane, posvuda pjevaju
kosovi.
U malenom sam gradiću Jure koji se naslanja na planinski lanac sivih
stijena i gleda preko beskrajna šarena prostranstva prema dalekim
Alpama.
Sinoć sam stigao ovamo odazvavši se pozivu da omanjem društvu
ovdašnjih ljubitelja umjetnosti čitam svoje pjesme. Ponovno su mi se,
kao skoro svaki put pri takvim pothvatima, neobično miješali
osjećaji, bio sam pomalo potišten i pomalo tužan, a u pozadini tih
osjećaja stajalo je pitanje: "Koja je svrha tvoje današnje
aktivnosti? Ima li tvoje čitanje pjesama ikakva smisla? Jesi li
doputovao ovamo doista samo zato da bi navečer tijekom jednoga sata
zabavljao nekolicinu ljudi? A sam tvoj pjesnički rad - ima li smisla?
Je li to nešto drugo osim prolazne zabave, za tebe i za čitatelje?"
Ipak sam sinoć u maloj dvorani održao svoju večer poezije trudeći se
dati joj neki smisao, pa stoga ni ovaj puta nisam mario ni za svoju
poeziju ni za zabavu slušatelja, već sam se posve usredotočio na
predodžbu: "Možda u ovoj dvorani sjedi neki čovjek, možda čak i dva,
i tomu je čovjeku suđeno da u ovom večernjem satu bude ranjen ili ga
sudbina opomene jednom jedinom riječju koja za njega biva opomenom i upozorenjem, koja za njega više nije zabava, književnost i stvar
obrazovanja, već neposredno zalazi u njega, stvara mu boli i radosti
i na trenutak donosi novi poticaj nastanku i borbi njegove duše."
Tako sam razmišljao čitajući svoje pjesme, ne kao da su to pjesme i
moje djelo, već kao da su udice koje zabacujem da bih namamio ljude.
I dok sam napeto i svečano iščitavao pjesme, naglašavajući u njima
samo ono duhovno i opominjuće, u menije smiješeći se sjedio dvojnik i
sve to promatrao s pomalo poruge, pomalo suosjećanja, ljubazno
strpljiv. 1 tako je večer dobro prošla; jer sve uspijeva, sve je
moguće, sve ima smisla kada je dvojnik u nama nazočan i kada gleda.
No ipak je u meni preostao i dio potištenosti i tuge, potreba za
opravdanjem mojih postupaka i moga života, tajanstvena praznina. Do
kasno u noć sjedio sam s nekolicinom mladih ljudi kod svoga domaćina, pokušavao u razgovorima dobaciti koju riječ, osjećao s određenom tugom i ironijom da nitko od nazočnih večeras od mene nije dobio ništa drugo osim prolazne zabave, a onda sam ušutio, oprostio se i
pošao u postelju, ali sam vrlo malo spavao.
No danas, ovoga ćudljivoga travanjskog prijepodneva, ostao mi je
nakon doručka još sat vremena za šetnju gradom. Pošao sam zajedno s
mjesnim župnikom s kojim sam se jučer donekle sprijateljio, a kada
smo se približili kolodvoru s kojega je za pola sata polazio moj
vlak, on mi sa žaljenjem reče da me ne može dalje pratiti jer da mora
obaviti pogreb. Upitao sam tko je pokojnik, a župnik reče da na ukopu
neće biti nikoga osim pogrebnika i žandara, jer da je pokojnik
nepoznata skitnica koju su jučer pronašli mrtvu na obali rijeke,
napola u vodi, s malom prostrijel-nom ranom na glavi i malim
revolverskim zrnom u mozgu; i da mu do sada nisu uspjeli saznati ni
imena ni podrijetla.
Sada sam najednom znao da nisam posve uzaludno doputovao ovamo sa svojim pjesmama u putnoj torbi. Zapala me dužnost koja mi je istog
trena ogrijala srce i uskoro sam pošao sa župnikom na groblje na
kojem smo se, gacajući po vlažnoj, blatnoj zemlji uspeli do mokrog,
svježe iskopanog groba. Posljednji grob do njega, onaj od jučer, bio
je prekriven visoko naslaganim vijencima iz kojih su, vlažne i
mlohave, visjele bijele vrpce sa zlatnim slovima. Od žandara sam
saznao sve što je znao o pokojniku, čak je iz svoje grube kožne
lisnice izvadio i malo, smiješno lagano revolversko zrno i ja sam ga
dotaknuo. Zatim smo kovčeg s bezimenim spustili u raku, od mene je
dobio zelenu grančicu, koju sam bio otkinuo s grobljanske živice, a
od župnika psalam, Očenaš i svečano "Spomeni se, čovječe, da si prah
i da ćeš se u prah pretvoriti." Nisam uopće sumnjao da smo tu
pokopali jednoga od mojih drugova - putnika namjernika - jednoga od
onih bez domovine i građanstva prema kojima sam cijeloga života gajio
neku vrstu ljubavi i razumijevanja i koji su mi bliskiji od
besprijekornih starosjedilaca. Smiješkom sam svome bratu poslao
pozdrav u vlažnu raku, blagoslovio ga i slušao župnika kako milo i
srdačno izgovara psalam dok mu oko gole glave vihore snježne pahulje.
Oprostio sam se od ukopnika, od žandara, od groba i pohitao prema
kolodvoru, stigao na vlak i otputovao, zadovoljan svojim putovanjem,
s nekoliko stihova psalma u glavi i uvjeren da će jednom i na mome
grobu netko stajati i smiješiti se i za mnom spustiti zelenu
grančicu.
(1922.)