Bik ili june?

jedna od najgrubljih stvari što je čovjek pričinio sebi je tuga i ozbiljnost. To se moralo uraditi jer ako čovjeka ne učiniš tužnim i ozbiljnim, ne možeš od njega stvoriti robota - roba u svim oblicima ropstva: duhovno, kao roba nekog izmišljenog boga, nekog izmišljenog raja i pakla; psihološki, kao roba tuge i ozbiljnosti što nije prirodno... oni su bili žrtve pritisaka nad njihovim umom što je uslovilo da um funkcionira fragmentarno, rastrojeno; a isto tako i fizičkim robom jer čovjek koji se ne može smijati, ne može biti zdrav i čitav.

Smijeh nije jednodimenzionalan, on ima sve tri dimenzije ljudskog bića: kada se smiješ i tvoje tijelo uživa u tome, tvoj um uživa u tome i tvoje biće uživa u tome. U smijehu sve razlike, razdori nestaju, šizofrenička osobnost iščezava.

No, to je protiv onih koji žele iskoristit čovjeka protiv kraljeva, svećenika i lukavih političara. Njihov čitav napor je bio da učine čovjeka slabim, bolesnim. Učiniti čovjeka bijednim i on se neće nikada buniti.

Oduzimati mu smijeh, isto je što i uzimati mu stvarni život. Oduzimati čovjeku smijeh je spiritualna kastracija.

Da li si uočio razliku između bika i juneta? Oni su isto rođeni ali je june kastrirano. A dok ga ne kastriraš ne možeš ga prisiliti da ti služi: nosi tvoj teret, vuče tvoja kola. Ti ne možeš upregnuti bika u tvoja kola, on je veoma snažan, ne možeš ga kontrolirati on već ima izgrađenu vlastitu individualnost. June je tek daleki eho njegove prave prirode, tek sjenka. Ti si ga uništio.

Da bi se stvorio rob čovjeku su učinili istu stvar, uništili su ga na isti način. Smijeh se bio zabranjivan kao djetinjarija, kao nerazumnost, u najboljem slučaju dopušteno ti je da se smješkaš. Razlika između smiješka i smijeha je kao i između juneta i bika. Smijeh je potpun. Smiješak je tek mali zadatak usana, smiješak je kao neki manir. Smijeh ne poznaje manire, etikete - on je divalj, a ta neobuzdanost nosi sa sobom svu ljepotu.

Ali uloženi interesi, bilo da je to novac ili organizirana, institucionalizirana religija ili liderstvo - svi se oni slažu u jednoj stvari: čovjek mora biti slabašan, jadan, uplašen učiniti ga da živi u nekoj vrsti paranoje. Samo tada će kleknuti na svoja koljena ispred neke drvene ili kamene statue. Tek tada će bili spreman da služi nekome tko je moćan.

Smijeh ti vraća tvoju energiju. Svaki damar tvoga tijela biva živ, svaka ćelija tvoga bića počinje plesati.

Najveći grijeh koji je počinjen protiv čovjeka na ovoj planeti je što mu je zabranjen smijeh. Implikacije su duboke, jer kada ti se zabrani smijeh, zabranjeno ti je i da budeš ve- seo, zabranjeno ti je da pjevaš pjesmu slavlja, zabranjeno ti je da plešeš kao izraz čistog blaženstva. Zabranjivanjem smijeha, sve u životu  što  je  najljepše, sve što  čini  život životnim i voljenim, sve što daje životu značaj je uništeno. To je najružnija strategija ikad učinjena protiv čovjeka.

Ozbiljnost je grijeh. I zapamti, ozbiljnost ne znači i iskrenost. Iskrenost je sasvim drugi pojam. Ozbiljni čovjek se ne može smijati, ne može pjevati, ne može plesati. On se uvijek kontrolira, on je bio podizan u tom smislu da je postao vlastiti tamničar. Iskreni čovjek se može smijati iskreno, može plesati iskreno, može se veselili iskreno. Iskrenost nema ništa sa ozbiljnošću.

Ozbiljnost je jednostavno bolest duše i samo bolesna duša se može preobraziti u roba. A svi uloženi interesi trebaju čovječanstvo koje nije buntovno, koje je veoma voljno, skoro prosjačko, da bi bilo obrobljeno.

Zapravo, samo djeca su spremna da se kikoću i smiju, a odrasli misle, pošto su oni neupućena djeca, mogu se i zapostaviti, oni su još necivilizirani, još primitivni. Čitav napor roditelja, društva, učitelja, svećenika je kako da ih civiliziraju. Kako ih načiniti ozbiljnim? Kako im nametnuti da se ponašaju kao roblje a ne kao nezavisne individue?

Tebi nije dopušteno da posjeduješ vlastito mišljenje. Ti samo treba da budeš kršćanin, Hindus ili muhamedanac. Ti treba da budeš komunist, fašist ili socijalist. Tebi nije dopušteno da posjeduješ vlastito mišljenje; nije ti dopušteno da budeš svoj. Tebi je samo dopušteno da budeš kolektivni dio, dio mase, a biti dio mase je isto što i biti zubac na zupčaniku. Ti si tako izvršio samoubistvo.

U društvu, čovjek koji se smije potpuno - iz stomaka - nije potisnut. Ti treba da izgledaš ozbiljno; da pokazuješ da si civiliziran i mudar. Smijeh je za djecu ili nezrele osobe, ili primitivce.

Samo pođi u bilo koju crkvu i pogledaj Isusa na križu. Prirodno, on je ozbiljan i njegova ozbiljnost ispunjava cijelu crkvu. Smijati se tu bilo bi sasvim neumjesno. Nitko još nije čuo da se Bog smijao.

Djeca se smiju jer ne isčekuju ništa. Pošto ne očekuju ništa, njihove oči su tako čiste da mogu vidjeti stvari kakve su, a svijet je pun apsurdnosti, smijurija. Tu ima toliko mnogo “klizanja na kori od banane" koje djeca neće moći izbjeći da ne vide. To su naša očekivanja koja djeluju kao zastori preko naših očiju.

Pošto su sve religije protiv života; one i ne mogu biti za smijeh. Smijeh je jedan esencijalni dio života i ljubavi. Religija je protiv života, protiv ljubavi, protiv smijeha, protiv veselja: ona je protiv svega što može život učiniti moćnim iskustvom dobrobiti i blagostanja, blaženstva.

S obzirom na njihovu antiživotnu težnju religije su uništile čovječanstvo. One su odnijele sve što je užitak za čovjeka, a njihovi sveci su postali primjer za druge. Njihovi sveci su samo suha kost - nastala posteći, mučeći sebe na mnogo načina; nalazeći još načina za mučenje svog tijela. Što su više mučili sebe, to su nailazili na više poštovanja kod drugih. Oni su pronašli stepenice do poštovanja: samo muči sebe i ljudi će te pamtiti na vjekove i klanjati se tvojim moštima.

Isposništvo je psihološka bolest. Nema ništa u tome čemu se treba klanjati: to je lagano samoubistvo. Ali mi smo podržavali ta spora samoubistva vjekovima, jer je ideja da su tijelo i duša naši neprijatelji bila duboko fiksirana u nama. Što bi više mučio svoje tijelo, to bi bio više duhovan, a što bi više dopustio da prima zadovoljstva, uživanja, ljubav, smijeh - to si manje duhovan. Ova podjela je temeljniji razlog zašto je smijeh iščezao iz čovjeka.

Ja sam vidio slike evropskih crkava srednjeg vijeka. Uloga propovjednika je bila u tome da učini ljude uplašenim od vatre pakla i mučenja od kojih će oni patiti tamo. Njihov opis je bio toliko živahan da se događalo da su neke žene padale u nesvijest po crkvama. Govorilo se da je pojedini propovjednik dobar po broju onesviještenih za njihovih propovi- jedi - to je bio način da se otkrije tko je bio najbolji propovjednik.

Čitava religija je utemeljena na običnoj psihologiji: strah, uvećan u ime pakla; i pohlepa, uvećana na ime obogaćenja na nebu. Oni koji uživaju u sebi na zemlji, odlaze u pakao. Prirodno je da će se čovjek uplašiti. Zar za samo malo užitka u životu od sedamdesetak godina da ispaštam vječno u paklu!

Ovo je jedan od razloga zbog kojih je Bertran Rasel odbacio kršćanstvo. Tako je nastala njegova knjiga “Zašto nisam kršćanin”. On je rekao: “Prva stvar zbog koje sam to odlučio je nepravda da zbog malih svojih grijehova moram vječno ispaštali. Ako bih obračunao sve svoje grijehove koje sam počinio, a i sve one o kojima sam sanjao, a koje inače nisam počinio - najstrožiji sudac bi me osudio na zatvor Ne više od četiri godine. Za te male grijehe ja neću patiti vječno. Kakva je to vrsta pravde? To izgleda kao da nema neke veze između grijeha i ispaštanja.”

Tada je on počeo dublje promatrati kršćansku teologiju. On je bio iznenađen kada je otkrio toliko apsurdnih i smiješnih stvari da je napokon ………………. znak kukavičluka. On je potom napustio kršćanstvo, i napisao veoma značajnu knjigu pod naslovom “Zašto nisam kršćanin?”

To je bilo skoro prije šezdeset ili sedamdeset godina a da nitko nije još odgovorio na to od strane kršćanskih teologa. Zapravo, na to i ne može biti odgovora. Kako ti možeš to prosuditi? Papa i svi kršćanski teolozi su jednostavno zašutjeli o tome. Oni su samo prokleli Rasela govoreći da će skončati u paklu. Ali to i nije neki argument. Ako uistinu postoji raj i pakao, tada bi pakao bio puno zdraviji kraj od raja - jer u raju ćeš samo sresti isposničke ružne spodobe koje su sebe zvale svecima, koje su samo mučile sebe. To nije mjesto vrijedno posjete.

U paklu ćeš naći sve pjesnike, slikare i sve skulptore, sve mistike, sve one ljude čije društvo je na putu da Buddhe blaženo. Ti ćeš naći Sokrata tu, naći ćeš tamo Budu - Hindusi su ga poslali u pakao jer nije vjerovao u Vede, na čemu je čitava indijska religija bazirana. Tamo ćeš naći i Mahaviru, jer on nije vjerovao u hindu kastinski sistem, on je odbacio to. Naći ćeš Bodhidharmu, Čuang Cea, Lao Cea. Pronaći ćeš sve velike ljude koji su pripadali životu - sve one velike naučnike i, umjetnike kuji su načinili ovu planetu ljepšom.

Što su tvoji sveci doprinijeli? To su najlijeniji i neplodni ljudi. Oni su samo bili teret i paraziti društva: oni su samo pili krv siromašnom ljudskom biću. Oni su mučili sebe i učili druge da to rade: oni su širili psihološku bolest.

Ako ova zemlja izgleda bolesno, ako ovo čovječanstvo izgleda bolesno, krivca za ta možete tražiti u vašim svecima. U raju ćeš ti naći sve te ružne spodobe, sve te zabranjivače koji nisu znali da vole, koji nisu znali kako da se smiju, kako da pjevaju, koji nisu znali da plešu, koji nisu dopustili čovječanstvu da ima bilo kakvo zadovoljstvo, čak ni ono najmanje. Bol im je izgledao duhovan a zadovoljstvo proglašavali materijalističkim.

Sada moderni psihijatri znaju sasvim dobro da su ti sveci bili šizofrenički. Njima se nije smjelo klanjati. Ako sada nađeš nekog takvog odmah ga odvedi u psihijatrijsku bolnicu

-   njima treba tretman. Oni nisu zdravi, njihovo stvarno bitisanje je ogavno. Ali, takvi su bili vođe čovječanstva i oni su prouzrokovali da se čitavo čovječanstvo osjeća gadljivo; oni su stvorili atmosferu odvratnom.

Onog dana kada je čovjek zaboravio da se smije, kada je zaboravio da se igra, kada je zaboravio na ples, on više nije bio čovjek. On je spao na podljudsku vrstu. Igra je njega činila lakom, ljubav ga je vedrila; smijeh mu je davao krila. Plešući veselo, on može dotaći najudaljenije zvijezde. On može spoznati pravu tajnu života.

“Postoje četiri L:

Life (Život), Love (Ljubav), Laughter (Smijeh) Light (Svjetlost). I oni se događaju upravo tim tokom.”

Osho