POGLAVLJE BR. 2

Bijela rasa - najveće čudo prirode

Ukoliko u ovom našem divnom svijetu postoji jedna stvar koju treba čuvati, braniti i promovirati, onda je to Bijela rasa. Priroda je sa naklonošću gledala na Bijelu rasu i

obasipala je nježnom brigom tijekom njenog razvoja. Od svih milijuna živih bića koja su tijekom proteklih eona nastanjivala lice ove planete, ni jedno nije uz rame Bijeloj rasi. Priroda je svoju elitu obdarila obiljem inteligencije, kreativnosti, energije i produktivnosti, kao ni jednu drugu vrstu svih prošlih milenija.

Bijela rasa je graditelj svijeta, tvorac gradova, trgovine i cijelih kontinenata. Bijeli čovjek bio je jedini koji je stvarao civilizaciju, grčku civilizaciju kulture i ljepote, i konačno, kada se oporavio od ozbiljnih udaraca koje mu je nanijela nova semitska religija u mračnom Srednjem vijeku, izgradio je i veliku europsku civilizaciju.

Taj europski bijeli čovjek, kome je civilizacija u krvi i predstavlja njegovu sudbinu, prešao je zatim Atlantik i začeo novu civilizaciju na goloj, stjenovitoj obali. Bijeli čovjek je prodro na sjever do Aljaske i na zapad do Kalifornije; on je učinio pristupačnim trope i podčinio arktik; zagospodario je afričkim savanama, naselio Australiju i zauzeo vrata svijeta na Suezu, Gibraltaru i u Panami.

Bijela rasa je dala ljude kao što su Kolumbo, koji je preplovio nepoznati Atlantik, ili Magellana koji je prvi oplovio zemaljsku kuglu. Ljude poput Michelangella, Leonarda da Vincia, Rembrandta, Velasqeza, Bernija, Rubensa, Rafaela i tisuće drugih genija koji su stvorili izuzetna, prelijepa djela u području slikarstva i kiparstva; zatim genije kao što su Bethoven, Bach, Wagner i Verdi - tvorci čarobne glazbe; ljude kao što su James Watt, izumitelj parnog stroja i Daimler, tvorac motora sa unutarnjim izgaranjem, ljude poput genija proizvodnje Henrija Forda, pronalazača Thomasa Edisona i tako raskošnog genija na polju fizike i elektriciteta kakav je bio Nikola Tesla; književne velikane Shakespearea, Goethea i tisuće drugih genijalnih ljudi u području matematike, kemije i fizike.

Bijeli čovjek je premrežio kontinente prugama, autocestama i dalekovodima. On je stvorio čudesni svijet elektronike koristeći ga za telefon, radio i televiziju. Bijeli čovjek je, upotrebljavajući plamen energije i svoje genijalnosti, poslao rakete na Mjesec i ostavio trag svog stopala na drugom nebeskom tijelu.

Briljantna dostignuća Bijele rase beskrajna su i stalno se uvećavaju, čak i dok ispisujem ove redove. Sve što čovjek treba učiniti jest da prelista stranice neke enciklopedija i odmah će shvatiti veličini djela bijelog čovjeka kroz vjekove.

Koja druga rasa se može makar približiti ovom izvanrednom nizu kreativnosti, dostignuća i produktivnosti? Odgovor je: ni jedna. Baš ni jedna. Ni blizu. Štoviše, crni čovjek iz Afrike nije došao ni do pronalaska kotača.

Da, bijeli čovjek sa svojom urođenom i usađenom genijalnošću bio je taj koji je dao oblik svakoj vlasti, kruh svim drugim narodima, a prije svega velike ideale u svakom stoljeću. Da, moji rasni drugovi, mi smo ti koje je priroda posebno obdarila i odabrala da budemo elita koja vlada svijetom. Priroda nas je izabrala da gospodarimo svijetom i da ga činimo sve boljim i boljim. Predodređeni smo da budemo plodni, da se množimo i da naselimo cjelokupno gostoljubivo lice ove planete. To je manifest sudbine koji je odredila sama priroda.

Mi, ljudi Bijele rase, imamo toliko znamenito nasljeđe i toliko slavnu prošlost, da svaki pripadnik treba biti pun ponosa, samim tim što je njen dio. Svatko od nas mora se posvetiti velikoj misiji koju nam je priroda namijenila a koja još nije ispunjena. Ta misija je da vladamo ovom planetom i da naselimo svaki njen gostoljubivi dio.

Nije mi cilj da na ovih nekoliko stranica pretresam povijest Bijele rase, niti namjeravam dati znanstvenu studiju o ljudskim rasama. Želim ukazati svojim rasnim drugovima, da ih podsjetim na nešto čega, na žalost, u ovom trenutku nisu svjesni - na veličinu naše povijesti i na planetarnu

misiju koju nam je priroda spremila za budućnost. Hoću da, u kratkim crtama, predstavim opasnost koja nam sada prijeti i neprijatelje koji su odlučili da nas progutaju i unište.

Kada pogledamo izvore sveg našeg znanja, vidimo da jedine prave istine leže u prirodi i u njenim zakonima. Sve što znamo ukorijenjeno je u prirodnim zakonima koji nas okružuju. Bijeli čovjek je taj koji ima neusporedivu sposobnost da promatra, da razumije i organizira znanje koje je stekao otkrivši tek mali dio tajni prirode.

Jedan od prvih značajnih zaključaka do kojih je došao jest da priroda vlada po određenim zakonima. Zakoni prirode su nepromjenjivi, čvrsti i nepopustljivi. Oni su vječni.

Jedan od neumoljivih zakona prirode je da opstaju najspremniji. U prethodnom poglavlju smo vidjeli da priroda neprestano teži da unaprijedi svaku vrstu tako što će je izdijeliti na podvrste i onda nagnati te podvrste da se međusobno nadmeću. One koje ne mogu izdržati to nadmetanje, tu borbu, ostaju pored puta i padaju u vječni zaborav. Nadmoćni napreduju i množe se. Nigdje u prirodi ne možemo vidjeti da se superiorni povlače pred inferiornima, niti možemo primijetiti da nadmoćni milosrdno pokušavaju pomoći održanje ili podizanje inferiorne rase.

Priroda očigledno želi razdvajanje unutar vrsta. Na primjer, ako zavirimo u svijet ptica, vidjet ćemo da su kolibrići izdijeljeni u nekih 230 različitih vrsta, vrapci u 263 vrste, carići u više od 60 vrsta, ... U životinjskom kraljevstvu isti fenomen se otvara pred našim očima. Koju god vrstu da pogledamo, bili to miševi, zečevi ili mačke u prirodnom okruženju otkrivamo da su razdvojene na desetine različitih vrsta, i da svaka prati vlastitu shemu za preživljavanje i razmnožavanje, boreći se sa svojim podvrstama i ostalim stvorenjima na zemlji. Svaka ima posebne načine zaštite, parenja i razmnožavanja. Svaka ima svoje prirodne neprijatelje.

Čovjek je također kreacija prirode i prirodno stvorenje. I njega je priroda obdarila posebnim programom za preživljavanje i razmnožavanje. I on ima svoje prirodne neprijatelje. Neupitna i hladna činjenica je da su najsmrtonosniji neprijatelji bijelog čovjeka druge ljudske vrste kao što su Židovi i ostale obojene rase.

Primjećujemo  dalje  da  se  priroda  gnuša  miješanja  rasa  i  njihovog  kvarenja.  Nigdje  u

kraljevstvu prirode ne možemo naći bratimljenje ili miješanje različitih vrsta, niti vidimo da se spajaju i miješaju svoje gene. Naprotiv, vidimo da se podvrste ne križaju i ne miješaju, iako žive, recimo, u istoj šumi ili istom okruženju.

Na primjer, nećemo naći vrane, koje su ptice, da se miješaju sa bijelim čapljama, koje su također ptice. Nećemo naći čak ni jednu od 60 vrsta carića kako se miješa sa drugom vrstom od tih 60 vrsta, niti ćemo naići na miješanje među različitim podvrstama, recimo, šojke. Na primjer, plava šojka se neće pariti sa sivom šojkom ili meksičkom šojkom, niti sa zelenom šojkom.

Da ovo nije jedan od najvažnijih ciljeva i zakona prirode, vrlo brzo bi se sve podvrste izmiješale u jedan tip ptice, a sve ribe, tisuće i tisuće vrsta, smiješale bi se u jednu jedinu vrstu. Tada ne bi bilo divnih šojki, crvendaća ili prekrasnih malih kolibrića, niti zanosnih ševa. Ne, crni medvjed i grizli mogu živjeti u istoj šumi, ali se oni ne druže jedan sa drugim, ne prave zajednice, ne miješaju se i na pare se međusobno. Ovo je jedan od nepromjenjivih zakona prirode. Priroda se gnuša kopiladi i obično ih kažnjava izumiranjem.

I ljudske vrste su također obdarene prirodnim instinktom da se razdvajaju, pare i socijaliziraju samo unutar svojih uskih podvrsta. Svaka ima prirodni instinkt da čuva svoju vrstu štiteći je, boreći se za nju i braneći je od svih drugih rasa koje smatra neprijateljima vlastite rase. Usprkos opće židovske promidžbe kojom smo preplavljeni, taj instinkt još uvijek postoji. Sva ta lažljiva, neprirodna promidžba može lijepiti gomile uvredljivih izraza, kao što su rasist ili licemjer, na svoje žrtve, no ostaje činjenica da Bijela rasa bira da živi, druži se i ženi unutar svoje rase, kineska unutar svoje, crna unutar svoje,... Međutim, činjenica da je pukla linija koja je razdvajala različite boje kože i da se odigrava miješanje rasa, predstavlja grijeh protiv prirode. To je neprirodno i neće proći dobro, a priroda će izvršiti odmazdu nad onima koji su prekršili njene zakone.

Na žalost, Bijela rasa, koja najviše ima za izgubiti, u svojoj je prošlosti bila kriminalno nepažljiva u čuvanju svojih gena koji su najdragocjeniji poklon koji je priroda podarila, i dok je bila

blistava i briljantna u razumijevanju zakona fizike, botanike, zoologije i tehnologije, dotle je Bijela rasa iz nekog čudnog razloga bila zločinački slijepa i nemarna u primjeni zakona genetike na očuvanju i produženju vlastite vrste, I dok bijeli čovjek ponosno radi na očuvanju čistokrvnih rasa konja, pasa i mačaka, čudno je slijep kada je u pitanju očuvanje njegove vlastite rase. Izgleda da još nije u potpunosti shvatio da priroda uvijek gasi one oblike života koji odbijaju da se pokore njenim zakonima.

U dvadesetom stoljeću pitanje rase postaje izuzetno jasno i značajno. Uskoro neće biti moguće zamutiti ga semantikom ili ekonomskim teorijama, marksističkim žargonom ili humanitarnim gnojivom, niti “religioznim” dvosmislicama. Ovo pitanje će uskoro biti toliko jasno da će konačni izbor biti sasvim očigledan. Međutim, dok se ovo piše, većina bijelih ljudi u americi i drugdje, još uvijek je tragično zbunjena i žalosno zavedena. Izgleda da ih je pogodilo čudno slijepilo kada su rase u pitanju, slijepilo koje je zločinački umobolno. Cilj slijedećih nekoliko stranica ove knjige je da ponudi kratki uvid u povijest bijelog čovjeka i osvijetli zločine i greške koje je on činio ne čuvajući čistoću svoje krvi.

Opasno je davati predviđanja o budućnosti kada je povijest u pitanju, a to se posebno odnosi na sve što se tiče Bijele rase. Usprkos mračnim i pogrešnim idejama o rasi, koje se usađuju u umove gomili, i usprkos svim obmanama koje danas prevladavaju, ja ću ipak dati slijedeće predviđanje. Bijela rasa će se ili pokrenuti i ujediniti u bliskoj budućnosti, i prihvatiti stratešku igru da mora osvojiti svijet za svoj narod, ili će biti bijedno i nemilosrdno uništena od strane obojenih naroda u svijetu. Mi sada moramo ovu planetu učiniti sigurnom za našu rasu ili nestati. Moramo naseliti sve kontinente ili biti pregaženi od inferiornih obojenih rasa.

Jedna od istina suvremene povijesti je činjenica da bijelci, koji najmanje znaju o crncima i imaju najmanje kontakata sa njima, uvijek gaje neku nerazumnu mržnju prema onim bijelcima koji su prinuđeni na dodir sa crncima. Takvo bezumlje prema vlastitoj bijeloj braći je neprirodno, suprotno svim najdubljim instinktima i umjetno usađeno lukavom promidžbom perfidnog Židova. Nesumnjivo najteža prepreka u borbi bijelog čovjeka za spas od uništenja i miješanja sa obojenim rasama je čudno i izopačeno ponašanje bijelog čovjeka prema sebi samome. Glavni problem nije nadvladati Židove ili crnce, već je isključivo stvar u tome da se ispravi način razmišljanja bijelog čovjeka.

* * * * *

U cijeloj ovoj knjizi koristit ću termin “Bijela rasa”, i to zbog valjanog razloga. Potpuno sam svjestan činjenice da su razni antropolozi dijelili, izdijelili, klasificirali, i reklasificirali Bijelu rasu na mnoge grane i ogranke. Potpuno sam svjestan nekih arbitrarnih, velikih podjela na arijski ili nordijski, mediteranski i alpski tip. Zatim su ovi tipovi izdijeljeni u mnoge ogranke i mješovite tipove.

Svu tu prepirku namjerno izbjegavam kao kugu. Razgovarati ovdje o antropološkim podjelama i granama, značilo bi upasti u lukavu židovsku zamku. Čak i korištenje riječi arijski ili nordijski u ovoj knjizi doprinijelo bi podjeli. Nije zamisao ove knjige da bijeli ljudi počnu međusobno se prepirati, već da se cijela Bijela rasa ujedini u borbi protiv obojenih rasa općenito, a Židova posebno.

Zbog toga je termin Bijela rasa dovoljno širok da obuhvati sve dobre pripadnike naše rase, bez cjepidlačenja koja je grana bolja ili tko gdje pripada. Svjestan sam da unutar Bijele rase postoje neki izmiješani okrajci. Ona ima mnogo mješavina u okviru svojih unutarnjih grupa, jer se nordijski tip miješao sa alpskim, alpski sa mediteranskim,... Međutim, nema nikakve svrhe diferencirati i stvarati sistem kasta unutar same Bijele rase. Naprotiv, bilo bi razorno i pogubno.

Čak bi i termin arijski bio štetan za našu vjeru, jer je i on pogrešno shvaćen među najširom populacijom Bijele rase. Za većinu bijelaca ovaj termin bio bi (mada netočno) vezan samo za Nijemce, za nešto što je pripadalo Hitlerovom pokretu. Iako je Hitler nesumnjivo bio veliki bijeli

lider,  ovaj  termin  bi,  svejedno,  prije  bio  prepreka  nego  pomoć  u  ujedinjavanju  Bijele  rase i promoviranju naše nove religije.

Naš prvi cilj u ovoj borbi jest, i mora biti, ujedinjenje bijelih ljudi i korigiranje njihovog razmišljanja. Ujedinjena i organizirana Bijela rasa je deset puta moćnija od svog preostalog svijeta zajedno. Kada jednom to učinimo, židovski i crnački problem riješit će se sam od sebe.

Kada jednom preuzmemo svoju sudbinu u svoje ruke, tada možemo nastaviti sa razumnim programima za napredak i uzdizanje naše rase. To se može obaviti lako, bez prisilnih metoda. To ćemo postići poticanjem i ohrabrivanjem na reprodukciju boljih elemenata unutar Bijele rase, a obeshrabrivanjem lošijih elemenata. Kao što je detaljnije objašnjeno u dvanaestoj zapovijedi ovo se lako može učiniti putem obrazovanja, financijskog poticanja, religijskog vjerovanja i nekoliko drugih metoda, bez potrebe da se koristi prinuda.

U svakom slučaju, da bismo ujedinili Bijelu rasu i dobili predstojeću bitku protiv Židova i obojenih, prvo je moramo pokrenuti. Moramo se ujediniti i organizirati. Iz tog razloga će se termin “Bijela rasa” koristiti u ovoj knjizi i u našoj religiji. Na ovoj širokoj osnovi možemo ujediniti sve dobre pripadnike naše rase, umjesto da ih dijelimo zbunjujućim i svadljivim tehničkim terminima.

Postavivši ova osnovna pravila, kratko ćemo se osvrnuti na povijest naše rase i vidjeti što iz nje možemo naučiti. Nadamo se da će to možda spriječiti da se u budućnosti ponove strašne greške koje smo napravili u prošlosti.

* * * * *

Gledajući dugu povijest Bijele rase i bijelih civilizacija u kontaktu sa obojenim rasama, posebno negroidnim, vidimo da nam se iste lekcije stalno vraćaju u lice: prvo, da je rasna destrukcija Bijele rase nezaobilazna kad god postoji znatnija nazočnost obojene rase u njenoj sredini, i drugo, da sama civilizacija nikada ne preživi uništenje Bijele rase, čak ni tamo gdje je postojala tisućama godina.

Ovo je, ukratko, suština najvećeg problema sa kojim se Bijela rasa ikada suočila i sa kojim se i danas suočava.

Danas, pred nama, više nego ikada prije, zbog rastuće brzine odvijanja stvari, stoji izbor koji nam je predstavljen u kratkim i odlučnim crtama: naime, ili nastavljanje našeg sadašnjeg ljudskog nivoa uz mogućnost daljnje evolucije do čak viših nivoa, ili sa druge strane, zaostajanje, vraćanje unazad, miješanje rasa i konačno, potpuno propadanje.

U stvari, za bijelog čovjeka to propadanje ne bi bilo sporo, postepeno vraćanje unazad, već bi se sve završilo strašnim masakrom, pred kojim bi pokolj 20.000.000 bijelih Rusa, koji su izvršili Židovi, izblijedio kao beznačajan.

Jedna stvar je sigurna. Bijela rasa će se uskoro ujediniti i boriti za svoj opstanak ili će biti istrijebljena. Ovo je izvjesnost od koje bijeli čovjek ne može pobjeći - Židov je i suviše dobro obavio posao potpaljivanja obojenih rasa protiv Bijele rase, tako da one samo čekaju vrijeme i priliku da otpočnu veliko ubijanje.

Madison Grant, u svom klasičnom djelu “Passing of the great race” (“Odlaženje velike rase”), nam na slijedeći način izražava svoje mišljenje o rasnoj situaciji u Americi: “ako dvije rase žele sačuvati svoju čistoću, one ne mogu nastaviti živjeti jedna uz drugu, i to je problem od koga se ne može pobjeći.” Alexis de Tocqueville je to izrazio na ovaj način: “Postoje dvije alternative za budućnost crnaca i bijelaca. Oni moraju ili se potpuno rastaviti, ili se potpuno izmiješati.” Židovi su zločinački, namjerno, pogrešno interpretirali čuvenu rečenicu Thomasa Jeffersona, objavljujući uvijek samo polovinu, a izostavljajući ostatak, pa čak i na spomeniku Jeffersonu u Washingtonu. Evo što je rekao Jefferson: “Ništa nije sigurnije zapisano u knjizi sudbine nego da ovi narodi trebaju biti slobodni, niti je manje sigurno da dvije rase, jednako slobodne, ne mogu živjeti pod jednom vlašću.” Drugi dio židovski tisak prešućuje.

Povijest svijeta je beskrajna priča rasnih migracija. Velika lutanja naroda su pouka povijesti. Ta činjenica se odnosi na povijest, kao i na pretpovijest. Nas, međutim, ne zanimaju posebno seobe

Turaka ili Mađara, niti kako su Indijanci prešli Beringov prolaz da bi naselili Ameriku. Nas prvenstveno zanima povijest Bijele rase, povijest civilizacija koje je ona osnivala širom svijeta, i neuspjeh koji su bijeli ljudi doživjeli u očuvanju čistoće svoje krvi. Interesira nas kako je pokleknuo i oslabio bijeli čovjek među inferiornim rasama koje je osvojio i dijelom civilizirao; kako je izgubio svoj identitet, svoju kulturu i, naravno, kako je izgubio civilizacije koje je stvorio.

Bijela rasa je osvojila i civilizirala Indiju, Perziju i Grčku. To je dobro poznato. Ništa manje nije poznata činjenica da je osvojila japanske otoke i tamo uspostavila civilizaciju, a prodrla je i u Kinu, pa je i tamo začela veliku civilizaciju, pred nekih 4.000 godina.

* * * * *

Sada ćemo pogledati prvu veliku bijelu civilizaciju u toj kolijevki civilizacija, delti Nila. Tamo je, zahvaljujući neobičnim klimatskim uvjetima i pijesku Nila sačuvano toliko predmeta i arheološkog blaga, da se povijest Egipta može čitati kao otvorena knjiga, koja seže unazad čak

6.000 godina. Štoviše, Egipat pruža klasičnu povijesnu lekciju nama koji proučavamo kontakte između energične Bijele rase koja stvara kulturu, i negroidnih rasa koje su živjele južno  od Egipćana i sa kojima su se miješale.

Od vremena stvaranja kraljevstva u gornjem i donjem Egiptu, koje je izveo Menes (3400. p.n.e.), do konačnog pada i rušenja kraljevstva faraona, proteže se period od oko 3000 godina i on je podijeljen na nekih trideset dinastija. Od stupanja Menesa, kao prvog faraona, na tron Egipta, negdje oko 3400. p.n.e., i uspinjanja Teharke, mulata, na to prijestolje, 668. godine p.n.e., pred očima se odvija povijest države koja se kretala u rasponu od prvih vrhunaca, preko sporog opadanja do konačne stagnacije, od koje se nikad nije oporavila. Stupanje na prijestolje Tuharke možemo smatrati konačnom smrću egipatske civilizacije.

Međutim, ova bijela civilizacija ipak je trajala 3000 godina, a to je dugo vrijeme. Iz ovog razdoblja možemo mnogo naučiti o genijalnosti bijelog čovjeka i o posljedicama trovanja njegove krvi, koje se događa kada je u kontaktu sa negroidnom rasom. I pregledom ove drevne civilizacije vidimo da su njena najveća dostignuća nastala u ranim periodima, to jest, kada je Bijela rasa još uvijek bila čista. Period opadanja bio je dug. Domoroci su izgubili inicijativu i genijalnost. Kada su se pojavili Asirci, Egipćani su bili u stanju pružiti slab otpor. Ovu situaciju najbolje ćemo razumjeti ako shvatimo činjenicu da egipatska civilizacija nije nasilno zbačena. Bila je mongrelizirana i propadala je kao trula jabuka. Neprilike su bile unutarnje prirode. Bilo je to trovanje krvi putem miješanja sa crncima.

Još u četrdeset i trećem stoljeću prije nove ere, ljudi iz delte, koji su bili bijeli, otkrili su da godina traje 365 dana, pa su napravili takav kalendar. Civilizacija u delti nas je, dakle, opskrbila najranijim zabilježenim datumima u povijesti svijeta. To se dogodilo u sjevernom kraljevstvu područja delte Nila koje je najudaljenije od Nubijaca na jugu, a u bliskom kontaktu sa ostalim bijelim narodima sjeverne Afrike i Male Azije, koji su bili najrazvijeniji. U vrijeme stvaranja Gornjeg i Donjeg kraljevstva, pod Menesom, 3400 godina p.n.e., širila su se kraljevstva na sjeveru i jugu. Breasted u svojoj “Povijesti Egipta” kaže da je Menes, prvi faraon “uperio svoje oružje na jug, protiv Nubije, koja se tada proširila ispod prvog katarakta, na sjever, i izgradio branu iznad grada Memfisa kako bi skrenuo vode Nila i dobio više prostora za taj grad. Močvarna zemlja delte bila je kultivirana još prije stvaranja dva kraljevstva, a plodna zemlja omogućila je brzi rast stanovništva.”

Vidimo, dakle, da je prvi faraon vladao narodom koji je već bio u stanju da skrene vode nila, kultivira močvarno tlo delte i vodi rat protiv negroidnih naroda Nubije. Kao dodatak ovim dostignućima, zna se da je narod pod prvim faraonom koristio ne samo hijeroglife, već i pisane tekstove tako da mu se u zaslugu može pripisati i pronalazak prvih slovnih znakova, najmanje 2500 godina prije ostalih naroda.

Druga dinastija podigla je hramove od kamena. Namar, jedan od ranih vladara, zarobio je

120.000 Libijaca, a njihovih stada “1.420.000 i 4.000 grla krupne stoke”. Postoje dokazi da su

vladari tog doba održavali diplomatske odnose sa udaljenim narodima, a da su postojale trgovačke veze sa narodima sjevernog Mediterana u četvrtom tisućljeću prije nove ere.

Period od treće, pa zaključno sa šestom dinastijom, poznat je kao Staro kraljevstvo i proteže se od 2928. do 2476. godine p.n.e. Na polju religije, uprave, društva, proizvodnje, umjetnosti, Staro kraljevstvo se pojavljuje kao period sa izuzetno dobro ustrojenom državom, snažnim razvojem kulture, fizičke i duhovne koja je bila superiorna u odnosu na kulture sljedećih dinastija.

Egipćani su bili religiozan narod koji je u ta davna vremena vjerovao u uskrsenje tijela poslije smrti i u besmrtnost duše. Oziris je bio njihov bog mrtvih, “kralj uzvišenih”. O pravednom čovjeku govorili su sljedeće: “Dok Oziris živi i on će živjeti; kako Oziris nije umro, ni on neće umrijeti; kako Oziris nije nestao, ni on neće nestati.” Vjerovali su da pobožan čovjek vodi preminule u zemlju uzvišenih, ali da će primiti samo one za koje se može reći: “Nema zla koje je učinio.”

Ovo je najstariji zapis jednog teksta po kome se određuje život poslije smrti, na osnovu moralnih kvaliteta za života. Obožavanje životinja koje se obično povezuje sa drevnim Egiptom, kao kult je nastalo kasnije, kada je počelo opadanje nacije, jer je bilo sve više miješanja sa crncima. Ovo je dovelo do propadanja religije, što se više išlo ka tragičnom završetku povijesti Egipta.

Drevni Egipćani nisu bili visoko razvijeni samo po duhovnom ustrojstvu, već su dostigla iznenađujuće visok nivo i u društvenoj i materijalnoj kulturi. U kući je žena, u svakom pogledu, bila jednaka sa mužem i prema njoj se tako i postupalo. Ljubav među braćom i sestrama i poslušnost prema roditeljima bio je dio religijske obuke svih mladih. Omiljeni natpis na grobu bio je: “Ja sam onaj koji je volio oca, poštovao majku, koga su voljela njegova braća i sestre.”

Vjerojatno najveće dostignuće starih Egipćana bilo je korištenje metalnih alata, koje seže tako daleko u prošlost da pojedini autoriteti tvrde da su Egipćani i otpočeli metalno doba.

Ovaj korak u povijesti čovječanstva teško da se može precijeniti. Prije pronalaska metalnih dijelova, alati korišteni u zanatstvu i umjetnosti bili su napravljeni od kamena, treske ili kostiju. To je znatno ograničavalo napredak svih naroda. Uporabom metala, međutim, proizvodnja se ubrzano počela razvijati, kao i umjetnost. Egiptu, dakle, dugujemo jako puno zbog njegovog doprinosa razvoju čovječanstva. Pronalazak obrade metala svakako nije najmanji od tih dugova.

Kada se u Egipćanima probudio kreativni genij i svijest o njihovom građevinskom talentu, poželjeli su još veće trijumfe. Dinastije su slijedile jedna drugu, faraoni vladali i umirali. A onda su ovi snažni pojedinci odlučili podignuti besmrtne spomenike koji će govoriti o njihovoj moći. Želja da se živi i u očima potomaka našla je izraza u grobnicama u obliku piramide. Svaki sljedeći faraon je, vidjevši grobnice svojih prethodnika, želio ostaviti još snažniji utisak o svojoj slavi i moći, gradeći uvijek veće piramide. Tako je uvedena era moćnih piramida. One su nesumnjivo najočitiji dokaz egipatske veličine. Isto tako nam govore o sposobnosti graditelja da planiraju i predviđaju, kao i organizacijskoj moći faraona koji su sve dovodili do perfekcije. Moć ovih bijelih civilizatora Egipta mora nas impresionirati na prvi pogled.

Zoser, prvi faraon Starog kraljevstva (2980. do 2475. godine p.n.e.) za svoju prijestolnicu izabrao je Memfis. U Starom kraljevstvu umjetnost i mehanika su dostigle fantastičan nivo, koji kasnije nije nadmašen. Za vrijeme Zosera, kao i Mensena, egipatski utjecaj se širio i na mulatska plemena Nubije. Za Zoserove vladavine Egipćani su osvojili i primirli buntovna negroidna plemena sjeverne Nubije, pa je tako omogućena mirna plovidba Nilom, 75 milja južno od prvog katarakta. Od Menesa do Zosera prošlo je više od 400 godina. U ta četiri stoljeća južna granica je samo malo proširena. Sesostris III., iz dvanaeste dinastije, koji je stupio na prijestolje 1877. godine p.n.e., završio je osvajanje Nubije.

Između Menesa i Sesostrisa III. Prostire se period od 1500 godina. Ovo nam svjedoči o sporom osvajanju i apsorbiranju negroida na jugu Egipta, što svakako treba privući našu pažnju. Ta stoljeća se poklapaju sa periodom veličine Egipta. Egipat je tada još bio bijel.

Prije Zosera faraonske grobnice su pravljene od cigala, sušenih na suncu. Međutim, Zoser je, želeći trajniji spomenik, sebi sagradio stepenastu piramidu od kamena visoku 195 stopa. Tako je postao prvi graditelj piramida. Kasniji vladari ove dinastije sagradili su Dashurovu piramidu i

Sneferovu piramidu, a posljednji faraon je izgradio i brodove dugačke čak 50 metara, za promet po Nilu.

Turisti koji danas posjećuju Egipat doživjet će na mjestu drevne Gize, na suprotnoj obali Nila od današnjeg Kaira, prvi pogled na veličinu i moć iščezle civilizacije. Tu će, pored ostalog, vidjeti veliku piramidu koju je podigao Kufu (Keops). Da bismo mogli pravilno ocijeniti koliko je snažna i sposobna morala biti organizacija Kufuove vlasti, trebamo znati činjenicu da se piramida sastoji od 2.300.000 kamenih blokova, od kojih svaki teži u prosjeku, po dvije i pol tone.

Skulptura Starog kraljevstva predstavlja najveći domet tehničke vještine i može se usporediti sa radovima suvremenih umjetnika. Egipat je na kraju četvrtog tisućljeća stare ere riješio osnovne probleme velike arhitekture, razvivši, uz rafinirani umjetnički ukus i vrhunsku tehničku vještinu, odnose u prostoru. Visoko razvijena bila je i umjetnost tkanja. Toliko da njihove tkanine i danas predstavljaju čudo za promatrača. Zlatari su bili u stanju napraviti najkompliciranije ornamente, od kojih su mnogi sačuvani i do današnjeg dana.

Kako se približavao kraj Starog kraljevstva, oko 2475. godine p.n.e., počeli su se javljati pokazatelji slabljenja centralne vlasti, no egipatska kultura nije pokleknula. Rasa je viša od politike, religije ili umjetnosti. To su samo izrazi rase. Šesta dinastija, posljednja u Starom kraljevstvu, vodila je vanjsku politiku sa pojačanom žestinom. Crna plemena sa juga bila su prinuđena da daju kvote vojnika za egipatsku vojsku, a korištenje ovih mobiliziranih trupa protiv egipatskih bijelih susjeda, sa kojima su bili u ratu,  predstavlja jednu bljutavu epohu u povijesti kontakta  rasa. Nekreativne crne rase, sa vlastitim resursima za rat ili mir, predstavljaju beznačajnog protivnika za bijelog čovjeka. Ali naoružane pronalascima bijelog čovjeka, pretvaraju se u respektabilne borce, jer na taj način dosežu nivo koji im evolucija nije omogućila, ali i utjecaj koji ne mogu održati. Faraonova uporaba velikog broja crnih trupa protiv neprijatelja Egipta ima mnogo veza sa konačnim propadanjem egipatske civilizacije. Tu je ležalo sjeme koje je dovelo do konačnog sloma.

Preskočit ćemo 1000 godina povijesti Egipta u pokušaju da rasvijetlimo egipatsko-crnački problem. To nas dovodi, otprilike, u godinu 1500. p.n.e.

Zapanjujuće je što otkrivamo da politika egipatskog kraljevstva tog vremena nije bila značajno različita od politike bijelih nacija koje danas vladaju Afrikom. Egipatski hramovi su se do tada raširili po svim većim gradovima i u njima su obožavani egipatski bogovi. Nubijski zanatlije su naučili tajnu egipatske umjetnosti i svuda na gornjem Nilu, koji je bio crnački teritorij, barbarstvo je primilo pečat egipatske kulture. Međutim, domorodačkim poglavicama, koji su bili pod nadzorom vice-kraljeva, bilo je dozvoljeno da zadrže svoje titule i počasti, a nema sumnje da im je ostavljena makar i počasna uloga u sistemu vlasti. Godišnje posjete vice-kralja Tebe, koji je bio crnac, i uručivanje danaka iz svih zemalja, postale su dugotrajni običaj u Egiptu.

Postepeno raslojavanje bijele kulture i uporaba lokalnih poglavica pod upravom bijelih kolonijalnih guvernera, bila je karakteristična za prvi pokušaj donošenja civilizacije u negroidnu Afriku, a i danas je to način suvremenih bijelih nacija.

Najraniji period egipatske povijesti otkriva nam da je samo na jugu Egipta postojala mala negroidna grupa mješanaca u populaciji, a da su cvjetale umjetnost, kultura i civilizacija. Za period koji sada promatramo, dakle, oko 1500. godine p.n.e., nemamo točne podatke o postotku crnačke krvi među stanovništvom. Međutim, pošto su Egipćani često išli na jug, a južni narodi stalno dolazili u Egipat, najvjerojatnije je da bijelci više nisu predstavljali ni polovinu populacije južnog dijela Egipta. Miješanje krvi je, van svake sumnje, bilo neminovna posljedica dugotrajnog kontakta rasa.

Još od prethistorijskih vremena crnci su prodirali u zemlju. Tisuće njih došli su kao vojnici faraona iz starih vremena. Bezbroj njih su kao robovi - od toga su mnogi bili dio danka koji su plaćale južne provincije, a ostalo su predstavljali ratni zarobljenici. Veliki broj onih koji su dovedeni na prisilan rad ostao je u Egiptu, iako ih na to nisu prisiljavale egipatske vlasti, jer su vidjeli da im je bolje nego kod kuće.

Egipćani nisu bili baš potpuno nesvjesni degenerativnog utjecaja crnaca unutar civilizacije. Pojedini faraoni pokušavali su spriječiti mongrelizaciju Egipta ograničavanjem priliva crnaca, pa je

to išlo dotle da je useljenicima prijetila smrtna kazna. Ali, crnac je bio poslušan, uslužan radnik i vojnik, pa su te karakteristike zavarale mnoge manje prosvijećene faraone. I tako su oni nastavili dolaziti vjekovima, ne silom oružja i u bojnom poretku, već kao podčinjeni i porobljeni narod.

Sa posljedicama ove mongrelizacije stižemo sada do kraja niza. Uspon Teharke, mulata, na prijestolje nekada ponosnog Egipta, u 25. dinastiji 688. godine p.n.e. značio je u praktičnom smislu kraj egipatske civilizacije. Teharkina majka bila je žena iz Nubije, a njegov lik koji je sačuvan na skulpturama iz tog doba, nepogrešivo pokazuje negroidne karakteristike. Kada je mulat naslijedio tron nekada moćnog faraona, njegova sestra postala je vrhovna svećenica egipatske religije, koja je prethodnih stoljeća puno izgubila na smislu, toliko da je mulatova majka iz Nubije postala kraljica majka, pred kojom su se svi klanjali. U vremenu, koje je prethodilo usponu mulata Teharke na prijestolje, egipatska civilizacija je stagnirala, dok su dinastije poslije Teharke nametali stranci koji su na taj način lako osvojili Egipat.

I tako se tragično završava jedna nekada ponosna i divna civilizacija. Iz degeneracije i propadanja Egipta trebamo naučiti mnoge lekcije - lekcije koje očigledno nisu prodrle u naše umove ni do dana današnjeg. Ipak, lekcije su jasne i jednostavne. Jedna od njih je da civilizacije mogu živjeti tisućama godina. Štoviše, nema razloga da ne žive vječno, samo ukoliko krv njenih osnivača ostane čista i nezagađena.

Drugo, bez obzira kakvi građanski i religijski zakoni bili uvedeni, već sama nazočnost crne rase u kontaktu sa Bijelom rasom, dovest će do mongrelizacije, koje će neminovno rezultirati razaranjem i propadanjem civilizacije. Također vidimo da crnac, koji je poslušan rob, predstavlja iskušenje za agresivne ali kratkovidne bijele gospodare koji ne mogu odoliti a da ga ne iskoriste kao jeftinu radnu snagu.

I to je upravo karakteristika crnaca - da izgleda kao krotak i poslušan rob - koja ga je načinila smrtonosnim osvajačem Bijele rase gdje god je ovaj otrov zgodno, ali kratkovidno uporabljen.

Moramo također naučiti da nikakvo nametanje građanskih zakona, ili društvenih tabua, vjerskih praksi ili bilo kojih drugih koje su do sada primjenjivane u povijesti čovječanstva, nije bilo u stanju da spriječi kvarenje Bijele rase kada je imala crnu, nekreativnu rasu u svojoj sredini.

Sasvim uspješno bismo mogli sumirati cjelokupnu pouku egipatske civilizacije, kazavši da nema drugog načina na svijetu kojim se možemo spasiti od uništenja koje donosi crna rasna kuga, osim da je protjeramo daleko od naši obala, što brže možemo.

Za bijeli narod u Americi lekcija je izuzetno jasna - štoviše, vrišti do nebesa: moramo poslati crnčuge izvan naše sredine, nazad u Afriku, što je prije moguće.