BIJEG U DŽUNGLU

Božićni Čaj bio je nizak cm domorodac, odjeven u bijelu majicu s reklamom za automobile datsun i kratke hlačice iz kojih su stršale tanke noge. Tipičan urođenički nos. Kao u mnogih urođenika osnovno što mu je davalo ljudski izgled bile su bistre, inteligentne, žive oči. Govorio je izlomljenim engleskim praveći najčudnije konstrukcije. Nekoliko mjeseci vodičkog rada za članove Wendtove ekspedicije na Solomonskim otocima obogatilo je njegov riječnik, no konstrukcije rečenica bazirale su se još uvijek na urođeničkoj logici.

Prošlo je dva sata otkako smo se Božićni Čaj i ja, oboružani mačetima i pištoljem na

harpun s kamerama uputili u unutrašnjost. Nakon napornog prolaza kroz džunglu stigli smo u selo Topi. Tu smo namjeravali nabaviti kanu i ljude za pohod u unutrašnjost otoka. Kanuom je trebalo stići do sela Božićnog Čaja i otuda nastaviti pješice ka Ljudožderskom selu u kojem se održavala ceremonija spuštanja u podzemni svijet krokodila. Po dolasku u Topi smjestili smo se u drvenu sojenicu. S obzirom da se radilo o selu kako ga je Čaj nazvao — prema bijelcima neprijateljski raspoloženog vrača, moje pojavljivanje držao je nepotrebnim, čak i štetnim, ostavivši me tog jutra samog u sojenici. Otišao je tražiti kanu i veslače i nije se pojavljivao već nekoliko sati. Nesiguran u njegovu lojalnost, postajao sam sve nervozniji. Tu i tamo iza stabala oko sojenica izvirivala bi glava skrivenih urođenika sumnjivo pogledajući u pravcu prebivališta. Valjalo je izbiti crne misli iz glave. Izvadio sam tekst Wendtovog opisa mita o urođeničkoj ceremoniji silaženja u podzemlje.

„Balik tar”, čitao sam,” jest domorodačka ceremonija silaženja u podzemlje. Prema

legendi, Bul i Buli, muškarac i žena živjeli su sretno u zemlji mnogih plodova. Bili su jedno sa svim životinjama i pticama, govorili sve životinjske jezike i po volji postajali bilo kojom životinjom. Za preobrazbu u životinju uzimali su posebne plodove različitih biljaka koje danas nazivamo halucinogenima. Sve životinje živjele su na zemlji, u zraku i u vodi, a Bul i Buli mogli su se pretvarati u bilo koju od tih životinja. Jedino su se piton Kuri, krokodil Boji ili morski pas mogli spustiti duboko u vodu ili pod zemlju jer se tamo tražila mudrost.

Piton je bio ljubomoran na Bula jer je želio Buli. Podario joj je tučeno sjeme podzemne biljke koje joj je omogućavalo transformaciju u zmiju. Buli je to uzela, otišla pod zemlju i od tada su u svađi sve životinje i biljke, svi muškarci i žene. Svaki svakog jede, jer pojesti bilo što znači postati to što si pojeo, uzeti mu dušu.

Prije je svatko mogao biti sve a da drugog ne pojede. No sada, što pojedeš, to postaješ i najbolje je pojesti čovjeka!

Svake godine o festivalu krokodila vrač uzima plod posebne biljke, pretvara se u krokodila i odlazi u onaj drugi svijet, u mjesto gdje podzemna neman koja je pojela Buli drži njenu dušu.

Vrač pojede neman pod zemljom i vraća se s dušom Buli u nadzemni svijet.

Stotine verzija te priče kola među urođenicima Melanezije, Gvineje i u svim predcivilizacijskim plemenima.

Kadšto valja postati krokodilom i zaroniti u mulj rijeke, u selo smrti. Kadšto treba postati morskim psom i tražiti začarano tabu selo na dnu mora, no sve se to tek nazire u još uvijek nedovršenim znanstvenim istraživanjima vračeva i predmedicine.”

Završio sam čitati tekst i pojeo konzervu svinjetine. Božićni Čaj se još uvijek nije pojavljivao, tamna sjenka straha uvlačila se u tijelo. Da nije, možda u dosluhu s urođenicima u selu? Da ne čekaju noć da me napadnu? Istina, Čaj je radio za ekspediciju, no ne bi mu predstavljalo problem otići i nestati u džungli. Na otoku nitko nije vodio evidenciju o tome

tko gdje živi.

Bilo je već kasno poslijepodne kada se pojavio. Sumnjičavo sam ga gledao. Neko vrijeme šuteći nervozno se vrpoljio i sjeo do mene.

-Master — rekao je — Master, znaš, Božićni Čaj ne vjerovati ovim ljudima, ja ne biti siguran za Mastera.

Što sad, pomislih, ni ja ne biti siguran za Božićni Čaj. Nekom životinjskom intuicijom maleni čovjek osjetio je moje misli i nekoliko suza navrlo mu je u oči.

-Ti moj one talk — počeo me uvjeravati, — ovo biti moja zemlja. Božićni Čaj mora

čuvati svoga one talka, inače moji preci biti ljuti na Čaja. Ja ne željeti živjeti ako se Masteru nešto desiti.

Dirnulo me njegovo prijateljstvo. Osjetio sam da je iskren i postidih se. Zagledao sam

se u malog crnca. Rođen u svijetu tako različitom od moga — u svijetu džungle, krokodila, plemenskih ratova, a on stoji uz stranca, vezan osjećajem prijateljstva. Ispalo je da se lokalni vrač ljuti zbog našeg dolaska, bojao se da smo došli rušiti selo. Prijetio je da će nas dati otrovati.

Ljude veslače nije dao. Tek jedva jedvice Božićni je nabavio čamac, potkupivši poglavicu sjekirom i ogrlicom od školjaka. Vrač je negodovao i huškao u selu — trebalo je odmah krenuti.

Jesam li naoružan, upitao me Čaj. Pokazao sam mu samostrel. Pokupili smo opremu, izišli iz kuće i krenuh prema kanuu zavezanu uz desetak metara daleku obalu kanala. Uokolo kanua čučala je skupina mlađih urođenika mršteći se i gunđajući. Progurali smo se između njih, utovarili stvari spremajući se za pokret.

Kanu, nekih 40 centimetara širok i dugačak oko 4 metra, lagan kao pluto, bio je izrazito

nestabilan. Kakvu takvu stabilnost postizalo se pomoću plovka sa strane, no trebalo je biti majstor da se upravlja njima.

-   Sinovi nekrštenih majki — govorio je Čaj, — oni praviti šalu od nas, oni misliti da ja

ne znati upravljati kanuom, i dati mi ne dobro veslo. Ja njima pokazati, ja znati!

Dok smo utovarivali robu i opremu, djeca i gomila urođenika prilazila su sve bliže, sve jače su se cerekali, banane koje bi doletjele u našem pravcu signalizirale su opasnost.

Brzim pokretima snažno smo zaveslali. Shvativši da smo ipak sposobni rukovati kanuom, rulja na obali se razbjesnila. Trčeći obalom mladići su vikali i bacali kamenje. Vrač se razmahao debelom batinom kao da pleše; uzevši mače te, nekoliko urođenika uskočilo je u kanue i krenulo za nama. Čaj i ja veslali smo iz sve snage, riskirajući prevrtanje. Jedan od čamaca s progoniteljima naglo se približavao.

-   Veslaj, veslaj! — vikao sam Božićnom i čvrsto prihvatio veslo. U trenu je urođenički

kanu bio na dohvatu. Okrenuo sam se i snažnim udarcem bacio jednog urođenika u vodu. Njegov pad poremetio im je ravnotežu i kanu se prevrnuo. Božićni je vikao da imamo pištolj i da ćemo pucati dok sam ja mahao pištoljem. Nastala je zbrka. Sada, prije nego se saberu, trebalo je kidnuti. Zaveslali smo oštro u pravcu jednog od kanala kojih je bilo toliko da me ispunio strah od labirinta.

Božićni me uvjeravao da zna put. Dvadesetak minuta kasnije primijetili smo da nas

kanui iz sela još uvijek slijede, primičući se sve bliže. Poklici veslača i udarci vesla iza nas postajali su glasniji. Znoj je curio sa Čajevog lica, nisam se više usudio gledati natrag, samo naprijed, brže još brže!

Odjednom, kao gromom ošinut, Čaj se skamenio i prestao veslati. Bez njegovih vještih zahvata čamac je naglo gubio na brzini.

-   Veslaj, veslaj! — vikao sam zamahujući sve snažnije. No Čaj je sjedio  ukočen i

gledao u krošnje. Čamac je plovio sve sporije. Očekivao sam graju i viku veslača koji su se trebali pojaviti. Još uvijek se nisam usudio pogledati natrag panično veslajući naprijed. Odjednom postah svjestan da se povici više ne čuju. Nad vodom se nadvila tišina. Čaj je još

uvijek buljio u krošnje i mrmljao Baja Tabu, Baja Tabu, i onda na engelskom, zabranjeno krokodilsko groblje predaka.

Okrenuh se, daleko iza nas domorodački čamci plutali su u mjestu dok su urođenici bezglasno, ali ljutito mahali i gestikulirali.

-Natrag Master, natrag — mrmljao je Čaj, — ovo biti mjesto svetih duhova.

Nisam se obazirao na Čaja koji je nepomično sjedio, već snažno zaveslah naprijed. Otprilike pola sata poslije, kada smo bili posve sigurni da smo izgubili progonitelje,

prestao sam veslati. Pogledah uokolo plutajućeg čamca.

Iako je bilo još rano, oko nas se nadvio mrak, stvoren od gustih nadvitih krošnji. Nalazili smo se u nedoglednoj močvari. Posvuda isprepletene dlakave lijane, stabla i raslinje što izranjaju iz vode. Ogoljela debla uzdizala su se visoko da bi se nekih pet šest metara iznad vode raskošno razgranala.

Čaj je dolazio k sebi.

-Kako zabranjeno mjesto, kakvi duhovi? Pa ti si kršten — govorio sam.

Trebalo mu je petnaestak minuta da se smiri dok se sjetio da je kršten i postao suvisao. Lagano je zaveslao tražeći crno debelo drvo nalik na eritrinu. Prošli smo pored nekoliko takvih stabala dok nismo ugledali jedno, označeno magičnim simbolima. Čaj je pokazao prema krošnji gdje se nalazilo nekoliko položenih ljudskih kostura — svi bez glave!

Zaplovili smo dalje. Čaj se borio protiv straha tražeći snagu da pobijedi nešto u sebi.

-Ja — reče — i ja kao mladić ići vršiti Baja obred.

Ugledali smo još nekoliko crnih stabala okićenih kosturima bez glave. U cijelom predjelu vladala je tišina. Kao da su ga izbjegavale i ptice i životinje.

Čaj je zapodjenuo pripovijest o svojim psihičkim problemima iz djetinjstva, no ja sam

ga prekinuo, trebalo je naći put.

-Znaš li gdje ti je selo? - upitao sam ga.

Sabrao se i pokazao u pravcu sjeverozapada. Zaveslali smo i krenuli. Nekih pola sata

kasnije džungla je opet oživjela, tišinu su prekidali usklici papagaja, kakadui i začuđeni majmuni počeli su nas pratiti. Nije bilo potrebno reći da smo izišli s groblja.

Božićni Čaj često se podizao rukama iz čamca, okretao se, njušio, ispitivao lukove

drveća. Počela me hvatiti sumnja zna li on stvarno gdje smo i kuda idemo? Sa svim tim rukavcima, virovima, strujama i stablima koje je trebalo izbjeći, stalno smo mijenjah pravac. Na vrhu vesla hvatalo se blato. Nisam ni osjećao da veslom zahvaćam dno. Oko nas sve gušće isprepleteno korijenje. Tamnosivi mangrovi zabijeni u vodi pod najčudnijim uvjetima. Posvuda trulež i osjećaj raspadanja u zraku. Sve teže smo napredovali. Uz kanu pojavila su se velika leđa krokodila dužine 4 metra. Izvadio sam samostrel no Čaj me opomenuo.

-Ne pucati, to dobri krokodil, sveti krokodil.

Nadam se da i krokodil zna da je dobar i svet. Spuštao se sumrak.

-Koliko ćemo putovati do tvog sela? - upitao sam.

Nije znao točno, no držao je, možda dva dana, možda manje, ovo je bio kraći put. Spuštala se noć. Nakon što smo jedan sat tražili prenoćište, ukazao se otočić udaljen nekih 40 metara.

-Ovdje spavati — rekao je Čaj.