Psihijatar dijagnosticira poremećaj ličnosti kada je kod pacijenta relativno naglašen obrazac izbjegavanja odgovornosti. S druge strane, gotovo svi mi s vremena na vrijeme težimo , ponekad prilično suptilno, izbjegavanju preuzimanja odgovornosti za vlastite probleme. Za izlječenje mog osobnog poremećaja ličnosti kad sam imao trideset godina, mogu zahvaliti Macu Badgelyu. U to vrijeme bio je direktor psihijatrijske klinike, gdje sam stažirao. Pacijenti su nam bili dodjeljivani po sustavu rotacije. Vjerojatno iz razloga što sam bio posvećeniji svojim pacijentima i vlastitom obrazovanju, provodio sam mnogo više vremena na klinici od ostalih kolega stažista. Dok su oni obično viđali pacijente jednom tjedno, ja sam svoje viđao tri puta tjedno. Bio sam ogorčen što je njihov radni dan završavao oko četiri i trideset popodne, dok sam ja obično ostajao zatrpan poslom do osam ili devet sati navečer. S vremenom sam bio sve ogorčeniji i iscrpljeniji i postalo mi je jasno kako moram nešto poduzeti. Otišao sam do dr. Badgelva, objasnio mu situaciju i zamolio ga da mi nekoliko tjedana ne dodjeljuje nove pacijente kako bih mogao dovršiti posao ili da mi predloži neko bolje rješenje. Mac me je vrlo pažljivo saslušao, bez prekidanja. Kad sam dovršio, nakon kratke stanke, obratio mi se s razumijevanjem: "Vidim da uistinu imate problem."

Zasjao sam od sreće jer sam naišao na razumijevanje. "Hvala vam," rekao sam. "Što mislite da bi trebalo učiniti?"

Na što je Mac odvratio: "Rekao sam vam Scott, vi uistinu imate problem."

Ovo nikako nije bio odgovor koji sam očekivao. "Da," rekao sam, pomalo uznemireno, "svjestan sam da imam problem. Zato sam vam se i obratio za pomoć. Što mislite da bih trebao učiniti?"

Mac je odgovorio: "Scott, očito niste pažljivo slušali. Ja sam vas poslušao i slažem se s vama. Vi imate problem."

"Dovraga," rekao sam, "znam da imam problem. Svjestan sam toga. Pitanje je, kako ću ga riješiti?"

"Scott," odgovorio je Mac, "želim da me saslušate. Pažljivo slušajte i ja ću vam ponoviti. Slažem se s vama. Vi doista imate problem. Odnosno, da preciziram, imate problem s vremenom. Vašim vremenom. Ne mojim vremenom. To nije moj problem. To je vaš problem s vašim vremenom. Vi, Scott Peck, imate problem sa svojim vremenom. To je sve što ću vam reći."

Okrenuo sam se i bijesno izletio iz Macovog ureda. Dugo sam bio bijesan. Mrzio sam Maca Badgelya čitava tri mjeseca. Mislio sam kako pati od ozbiljnog poremećaja ličnosti. U suprotnom, zašto bi bio tako bešćutan? Ja sam ga ponizno zamolio za malu pomoć, samo jedan mali savjet, a taj gad nije želio preuzeti malu odgovornost kako bi mi pokušao pomoći, što je u krajnju ruku i njegov posao kao ravnatelja klinike. Ako se on, kao ravnatelj, ne može nositi s ovakvim problemom, što je onda uopće njegov posao?

Međutim, nakon tri mjeseca počeo sam polako uviđati kako je Mac ipak bio u pravu i da sam ja taj koji ima poremećaj ličnosti. Moje vrijeme bilo je doista moja odgovornost. Samo je o meni ovisilo na koji način ću organizirati i iskoristiti svoje vrijeme. Moj je izbor bio da posvećujem više vremena svojim pacijentima, posljedice takvog izbora bile su samo moja odgovornost. Bilo mi je teško gledati kako moje kolege odlaze s posla dva-tri sata prije mene, kao što mi je bilo teško slušati ženina prigovaranja kako ne provodim dovoljno vremena s obitelji, ali to su bile posljedice mog slobodnog izbora. Ako sam želio izbjeći patnju, mogao sam slobodno ne provoditi toliko vremena na poslu i drukčije organizirati svoje vrijeme. Moj naporan rad nije bio teret koji mi je nametnula okrutna sudbina ili jednako okrutni ravnatelj klinike, već vlastiti odabir načina života i liste prioriteta. Nisam promijenio stil života, ali sam promijenio stav čime je nestala moja ogorčenost prema kolegama. Jednostavno više nije imalo smisla zamjerati im na izboru drukčijem od mog, kad sam imao potpunu slobodu da odaberem način života sličan njihovu. Zamjerati im značilo bi kako zamjeram sebi na vlastitom izboru da budem drukčiji od njih, a to je bio izbor kojem sam se veselio.

Teškoća kojom prihvaćamo vlastitu odgovornost za naše ponašanje leži u potrebi da se izbjegne patnja kao posljedica takvog ponašanja. Zahtijevajući od Maca Badgelya da preuzme odgovornost za raspored mog vremena pokušavao sam izbjeći patnju prekovremenog rada, iako je to bila neizbježna posljedica mog izbora da se posvetim svojim pacijentima i svom obrazovanju. Pri tom sam također nerazumno želio povećati Macov autoritet. Nudio sam mu svoju moć i svoju slobodu, zapravo mu govoreći: "Preuzmi odgovornost za mene. Budi šef!" Kad god težimo izbjeći odgovornost za svoje ponašanje, pokušavamo je prebaciti na nekog drugog pojedinca ili neku organizaciju. To ujedno znači da ustupamo svoju moć bilo to "sudbini", društvu, vladi, korporaciji ili našem nadređenom. Upravo je zbog ovog razloga Erich Fromm nazvao svoju studiju o nacizmu i autokraciji, tako prikladno "Bijeg od slobode". U pokušaju da izbjegnu patnju koju nosi odgovornost, milijuni ljudi diljem svijeta svakodnevno pokušavaju pobjeći od slobode.

Imam neobično inteligentnog, ali mrzovoljnog poznanika, koji će rado, kad mu to dopustim, neprestano i opširno pričati o represivnim silama današnjeg društva: rasizmu, seksizmu, vojno industrijskom poretku i policiji koja uvijek zaustavlja njega, i njegove prijatelje zbog njihove duge kose. Uvijek mu iznova pokušavam objasniti kako više nije dijete. Dok smo djeca roditelji imaju, s obzirom na našu snažnu i realnu ovisnost o njima, veliku moć nad nama. Oni su, zapravo, uvelike odgovorni za našu dobrobit, jednako kao što smo mi uvelike prepušteni na njihovu milost i nemilost. Kad su roditelji represivni, a vrlo često to i jesu, djeca su nemoćna jer im je izbor ograničen. Međutim, kad odrastemo naši su izbori gotovo neograničeni, što nikako ne znači da nisu bolni. Često naš izbor pada na manje od dva zla, iako je još uvijek u našoj moći da odaberemo. Da, slažem se sa svojim poznanikom, na svijetu doista djeluju sile represije. Mi smo, međutim, slobodni odabrati put i način na koji ćemo odgovoriti i nositi se s tim silama. Njegov je izbor živjeti u dijelu zemlje gdje policija ne voli "dugokose tipove", a ipak još uvijek nositi dugu kosu. Mogao se preseliti u grad, ošišati se ili pak natjecati za mjesto policijskog narednika. Unatoč svojoj inteligenciji, on zapravo nije uopće razmišljao o slobodama. Odabrao je jadikovati nad svojom političkom nemoći umjesto s veseljem iskoristiti svoju beskrajnu osobnu moć. On govori o svojoj ljubavi prema slobodi i silama koje ga sputavaju, ali uvijek kad govori kako je žrtva tih sila, zapravo se odriče svoje slobode. Nadam se samo da će uskoro prestati zamjerati životu samo zato što su životni izbori bolni.

U predgovoru svoje knjige "Ličenje psihoterapije" , dr. Hilda Bruch navodi kako se, u suštini, svi pacijenti obraćaju psihijatru s jednim zajedničkim problemom : osjećajem bespomoćnosti, strahom i dubokim uvjerenjem kako su nemoćni da se nose sa stvarima i da ih promijene." Jedan od korijena ovog "osjećaja nemoći" leži u želji većine pacijenata da djelomično ili potpuno izbjegnu bol slobode te prema tome i neuspjeha u prihvaćanju odgovornosti za svoje probleme i živote. Zapravo, osjećaju se nemoćni jer su se odrekli svoje moći. Ukoliko se žele izliječiti, neophodno je naučiti kako je cjelokupni život odrasle osobe niz osobnih izbora i odluka. Ako uspiju u potpunosti ovo prihvatiti, postat će slobodni. U suprotnom, osjećat će se zauvijek kao žrtve.