»Bijaše mjesec lipanj kada Ga vidjeh prvi put. Šetao se pšeničištem kad naiđoh sa svojim dvorkinjama, a bijaše sam.

Ritam koraka bijaše Mu drukčiji nego u drugih ljudi, a takvo kretanje tijela kao u Njega nikad dotad nisam vidjela.

Ljudi ne koračaju zemljom tako. A čak ni sada ne znam hodaše li brzo ili sporo.

Moje dvorkinje upirahu prstom u Nj i stidljivo šaptahu među sobom. A ja zastadoh na tren i podigoh ruku da Ga pozdravim. Ali se On ne osvrne niti me pogleda. I omrznuh Ga. Bijah odbačena natrag u se, i bi mi hladno kao snijegom zametenome. I zadrhtah.

Te noći vidjeh Ga u snu: poslije mi rekoše da sam u snu vrištala i premetala se po postelji.

Bijaše mjesec kolovoz kada Ga opet vidjeh, kroz prozor. Sjeđaše u sjeni čempresa nasuprot mojem vrtu, a nepomičan bijaše kao da je od kamena isklesan, poput kipova iz Antiohije i drugih gradova Sjeverne Zemlje.

Moja robinja, Egipćanka, pristupi mi i reče: "Onaj je čovjek opet ovdje. Eno Ga sjedi nasuprot tvome vrtu."

I ja se zagledah u Nj, a duša mi ustrepta, jer bijaše krasan.

Tijelo Mu bijaše jedinstveno, kao da Mu je svaki dio u ljubavi sa svim ostalima.

Odjenuh damastnu halju, izađoh iz kuće i pođoh k Njemu.

Bješe li to moja osamljenost, ili pak miomiris Njegov što me privuče k Njemu? Bješe li to čežnja očiju mojih što žuđahu za ljepotom, ili to bješe krasota Njegova što potraži sjaj očiju mojih?

Čak ni sada to ne znam.

Koračah prema Njemu u svojoj odjeći mirisnoj i sandalama zlatnim, sandalama što mi ih darova rimski satnik, upravo ovim sandalama. A kad Mu priđoh, kazah: "Dobro ti jutro."

A on odgovori: "Dobro ti jutro, Mirjam."

I zagleda se uz mene, svojim poput noći tamnim očima proniknu me kao nijedan muškarac dotad. I odjednom bijah kao gola, i bi me stid.

A ipak bijaše samo rekao: Dobro ti jutro."

Onda Ga upitah: "Zar nećeš doći u moj dom?"

A on odvrati: "Nisam li već u tvom domu?"

Tada nisam shvatila značenje Njegovih riječi, ali sada shvaćam.

I rekoh: "Zar nećeš sa mnom blagovati kruha i vina?"

A on odgovori: "Hoću, Mirjam, ali ne sada."

Ne sada, ne sada, rekao je. A u tim dvjema riječima bijaše huk mora, bijaše pjev vjetra i drveća. I kad ih je uputio meni, život je progovorio smrti.

Jer, ne zaboravi, prijatelju moj, ja bijah mrtva. Bijah žena rastavljena od svoje duše. Življah daleko od ovoga "ja" koje sada gledaš. Pripadah svim muškarcima i nijednome. Zvali me bludnicom, ženom opsjednutom sedmerim zlodusima. Proklinjali me i zaviđali mi.

No kad su se Njegove oči poput zore upile u moje, sve zvijezde moje noći uminuše, te postadoh Mirjam, samo Mirjam, žena što više ne zna za svijet koji je poznavala i nađe se na novim obalama.

I tada Mu ponovno rekoh: "Dođi u moj dom i podijeli sa mnom kruh i vino."

I on upita: "Zašto me pozivaš da ti budem gostom?"

A ja MU odvratih:" Ja te molim da dođeš u moj dom."

A zvalo Ga iz mene sve ono što bijaše zemlja i sve ono što bijaše nebo.

Onda se On zagleda u mene, a podne očiju Njegovih obasja me; i reče: "Imaš mnoge ljubavnike, a ipak te samo ja volim. Drugim muškarci u tvojoj blizini vole sebe. Ja u tebi volim tebe. Drugi muškarci vide u tebi ljepotu koja će uminuti prije negoli njihove godine. No ja u tebi vidim ljepotu koja neće uminuti, i u jesen tvojih dana ta će se ljepota bez straha oglédati u zrcalu i neće joj biti neugodno.

"Ja jedini volim ono nevidljivo u tebi."

Zatim reče tihim glasom: "Odlazi sada. Ako je ovaj čempres tvoj, a ti ne želiš da sjedim u njegovoj sjeni, poći ću svojim putem."

A ja Mu vapijuć kazah: "Učitelju,dođi u moj dom. Zapalit ću ti tamjan i oprati noge u srebrnom umivaoniku. Stranac si, a ipak nisi stranac. Zaklinjem te, dođi u moj dom."

Onda On ustade, pogleda me isto kao što će godišnja doba gledati dolje u polje i nasmiješi se. I opet reče: "Svi te muškarci vole radi sebe. Ja te volim radi tebe."

I s tim ode.

Ali nikad nitko nije koračao kao što On koračaše. Bješe li to lahor što iz mojega vrta krenu put istoka? Ili to bješe oluja što će sve protresti do temelja?

Nisam to znala. no u onaj dan smiraj Njegovih očiju ubi đavla u meni, i ja postah žena, postah Mirjam, Mirjam iz Magdala.«  

 

Khalil Gibran