3.    Biblijska ideja o mesijanskom dobu

75

Da bismo mogli raspravljati o mesijanskom  dobu  potrebno je u glavnim crtama prikazati raspravu o »padu«.

Istjerivanjem iz raja razbijeno je prvotno jedinstvo.  Čov jek je stekao svijest o sebi i svijest o drugim ljudima kao strancima. Ta ga je svijest razdvojila od prirode i ljudi i uči nila strancem u vlastitom  svijetu. Postati  strancem ne znači postati griješnikom, a još manje pokvarenim. Ni u jednom času biblijske povijesti nije se javila pomisao o mijenjaju ili kvarenju ljudske prirode. »Pad« nije metafizičko — indivi dualni, već povijesni događaj.

Kršćanski teolozi čitaju treće poglavlje Postanka kao ži vopisni opis  čovjekova  sagrešenja zbog  odbijanja  vjerovanja u božji svijet. Tekstovi ključni za doktrinu o prvobitnom grijehu nalaze su u Pavlu (1. Kor. 15:21  i naročito u Rim, 5

—7). Na grijeh se više ne gleda kao na izolirani čin već je to stanje u kojem se čovjek nalazi zatočen nakon pada. Premda katoličko  učenje  smatra  da  je,  bez  obzira  kako  bila  ranje-

na posljedicama prvobitnog grijeha, ljudska duša nepromije njena. Dominantno iskustvo kršćana, koje odražava i strogu augustijansku tradiciju i pretjerani pesimizam reformacije, stavljao je naglasak na iskonsku pokvarenost. Luther i  Cal vin drže da je prvobitni grijeh potpuno uništio slobodu te da postoji i nakon krštenja. Katolici također smatraju da samo čin božje milosti, njegova pojava na zemlji u vidu Krista ko ji umire za ljude, mogu spasiti čovjeka. Kao što ćemo kasnije vidjeti, gledište da čovjekova bit nije pokvarena stalno se na glašava u mesijansko-proročkom  shvaćanju  i  kasnije,  kada se nada u povijesno spasenje potvrdila, kao na primjer u re nesansnom humanizmu ili prosvjetiteljskoj filozofiji osam naestog stoljeća.16 Niti filozofske ideje ovih stoljeća, niti me sijanska ideja proroka ne mogu se shvatiti ako nismo svjesni da je njihov pojam prvog »grijeha« potpuno različit od onog kojeg je razvila crkva.

Sa stajališta biblijske filozofije, povijesni  proces  je proces u kojem čovjek razvija snage svog uma i ljubavi, u kojem os tvaruje punu ljudskost, u kojem se vraća samom sebi. On po novo zadobija izgubljeni sklad i nevinost ali to je novi sklad i nova  nevinost. To je sklad čovjeka koji  je potpuno svjes tan samog sebe, koji je u stanju spoznati pravo i krivo, do bro i loše. Čovjek koji je izronio iz varki i polusna, čovjek koji je konačno postao slobodan. U povijesnom procesu čo vjek ponovo rađa samog sebe. Postaje ono što potencijalno jest i postiže ono što je zmija — simbol mudrosti i pobune

—    obećala a što patrijarhalni, ljubomorni Adamov Bog nije želio:  da čovjek bude poput samog Boga.

Mesijansko doba je slijedeći korak u povijesti a ne njezino ukidanje. Mesijansko je doba ono u kojem će se čovjek u pot punosti roditi. Kada je čovjek istjeran iz raja, izgubio je svoj dom. U mesijanskom dobu ponovo će biti kod kuće — u svi jetu.

Mesijansko doba neće nastupiti zbog čina milosti ili ljud skog urođenog nagona za savršenstvom. Ono nastupa uz pomoć sile koju proizvodi čovjekova egzistencijalna dihotomija: čovjeka kao dijela prirode, koju ipak transcendira, i čovjeka kao životinje koja transcendira svoju životinjsku prirodu. Ova dihotomija stvara sukob i patnju i tjera čovjeka da traži nova rješenja tog sukoba sve dok ga ne riješi postizanjem pune ljudskosti i jedinstva.

Između raja i mesijanskog doba postoji dijalektički odnos. Raj je zlatno doba prošlosti, kako ga vide i legende mnogih drugih kultura. Mesijansko doba je zlatno doba budućnosti. Oba su u osnovi ista, jer su to doba sklada. Razlikuju se uto liko što je u prvom slučaju sklad postojao zahvaljujući tome što čovjek još nije bio rođen dok u novom dobu stanje skla da proizlazi iz potpunog rođenja čovjeka. Mesijansko doba je povratak nevinosti, ali ne vraćanje unatrag već cilj kojem čo vjek  teži nakon  što je  nevinost  izgubio.

Riječ »mesija« doslovno znači »pomazanik« i njome se oz načuje očekivani izbavitelj, ali u tom se  smislu ne pojavlju je niti u hebrejskoj Bibliji niti u knjizi apokrifa. Kod nekih proroka (Nahuma, Sefanija, Habakuka, Malahije, Joela i Da- niela) ljudski mesija uopće ne postoji, sam Bog je izbavitelj. Kod drugih postoji samo kolektivni mesija a ne i individu alni. Kolektivni je mesija kraljevstvo kuće Davidove (»spasi oci« Amosa, Ezekiela i Obadije). Kod Hagaja i Zaharije radi se o jednoj osobi, Zerubabelu iz kuće Davidove. Kod Jeremi- je postoji ideja o »kralju« ili samom  Bogu  kao  spasiocu. Prva knjiga Izaijina govori o »svršetku dana«, kada će Bog suditi narodima i kada će »štap iz loze Jeseove« biti sudac (Kralj). Druga Izaijina knjiga govori o »izbavitelju«. Kod dru gih proroka također nalazimo ideju o »novom savezu«. Hošea izričito spominje savez između čovjeka i cijele prirode (ži votinja  i  biljaka).

Prema Miheju sam Bog će biti sudac i izbavitelj. Riječ »me sija« javlja se prvi put u pseudoepigrafsoj Enohovoj knjizi, vjerojatno ti doba Velikog Heroda. Tek kada su Židovi izgubili kraljevstvo i kralja, postala je popularna personifikacija u liku pomazanog kralja.

Politička situacija u kojoj su proroci živjeli, kao i njihove lične osobine, utjecali su na njihova shvaćanja, nade i prote ste. Mnogi ističu Dan Gospodnji (kasnije nazvan Sudnji dan) kao dan kazne koja prethodi pokajanju i  izbavljenju. Prema nekim prorocima (Amos, Hošea, Izaija, Malahija) kazna će pasti samo na Izrael. Prema drugima (Nahum, Habakuk, Oba- dija, Hagaj, prvi i drugi dio Zaharija, Daniel) kaznit će se sa mo nevjernici. Prema svim ostalim prorocima sudit će se je dnako i Židovima i nevjernicima. Dok je za neke proroke po sljednji sud pravedna kazna za griješnike, za većinu (npr. Hošeu, Jeremiju, Izaiju) prvenstveno predstavlja moralno po boljšanje. Dok neki (npr. Amos, Mihej, Sefanije)  proriču po bjedu nad nevjernicima u času  izbavljenja,  većina  proroka (od Sefanija na dalje) vjeruje da će izbavljenje doći bez rata te jedva spominju pobjedu. Međutim, mora se primijetiti da se kod istog proroka (npr. Mihej)  mogu naći vizije kažnjava nja nevjernika zajedno s mesijanskom vizijom univerzalnog bratstva i mira među svim narodima. Neki detalji, kao rat protiv Goga, princa Magoga, mogu se naći samo kod Ezekie- la, dok samo kod Daniela nalazimo ideju o općem uskrsnuću mrtvih u kojima će se dobro probuditi za vječni život, a zlo za vječnu  tamu.

Iako se ne može govoriti o pravocrtnoj  evoluciji proročke misli od najranijih ka kasnijim prorocima, svejedno se može reći da je od  prvog dijela  Izaije nadalje osnovna vizija me sijanskog  doba  izražena  jasnije  i  punije  nego  ikada  prije. Možda je njezin najvažniji  aspekt mir. Kada čovjek prevlada rascjep  koji ga dijeli od  drugih ljudi  i prirode,  tada će zai sta biti u miru s onima od kojih je bio odvojen. Da bi imao mir,  čovjek  prvo  mora  postići  jedinstvo.  Mir  je  posljedica promjene  u  čovjeku  koja  otuđenost  zamjenjuje  jedinstvom. Tako, sa stajališta proroka, ideja mira ne može biti odijelje na od ideje o  ostvarenju ljudskosti. Mir je više nego ne-rat.

To je sklad i jedinstvo  između ljudi, nadilaženje odijeljeno- sti i otuđenosti.

Proročko shvaćanje mira transcendira područje ljudskih odnosa. Novi sklad uključuje i odnos između ljudi i prirode. Mir između čovjeka i prirode je sklad između čovjeka i pri rode. Čovjek se više ne osjeća ugroženim od prirode i ne pokušava njome ovladati. Postaje prirodan, a  priroda  ljud ska. Prestaju biti protivnici i postaju jedno. Čovjek je kod kuće u prirodnom svijetu a priroda postaje dijelom ljudskog svijeta. To je mir u proročkom smislu. (Hebrejska riječ  za mir šalom, koja se može najbolje prevesti kao »potpunost«, ukazuje na istu  stvar.)

Stanje mira čovjeka i prirode, i kraj svakog uništavanja, nalaze vrhunski izraz u znamenitom odlomku iz Izaije:

»Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će voditi. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će slamu jesti ko govedo.

Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavla čiti u leglo zmijinje.

Zlo se više neće činit, neće se pustošit na svetoj gori mojoj; ze mlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom, kao što  se  vodom pune mora.«

(Izaija, 11:6—9)

Ideja o novom skladu čovjeka i prirode u mesijansko do ba ne označava samo prestanak  borbe  čovjeka  s  prirodom već i prestanak udaljavanja prirode od čovjeka. Priroda će postati sve-ljubeća, hraniteljica-majka. Priroda  u  čovjeku vi še neće biti osakaćena a priroda izvan čovjeka više neće biti sterilna. Kao što kaže Izaija:

»Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati. Jer će u pu stinji provreti voda i u stepi potoci, sažgana će zemlja postati jezero, a tlo žedno — izvori. U brlozima gdje ležahu čaglji iz rast će rogoz i trska. Bit će ondje čista cesta, a zvat će se Sveti put: nitko nečist njime neće proći, bezumnici njime neće luta ti. Ondje neće više biti lava, nit će onud zvijer prolaziti, već će hodati samo otkupljeni, vraćati se otkupljenici Jahvini. Do ći će u Sion kličući od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.«

(Izaija, 35:5—10)

Ili kao što Izaija kaže u drugoj  knjizi:

»Evo činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši. Slavit će me divlje zvijeri, čaglji i nojevi, jer vodu ću stvorit u pustinji, rijeke u stepi, da napojim svoj narod, izabranika svog.« (Iz. 43:19—20).

Hošea iznosi ideju o novom savezu između čovjeka i svih životinja i biljaka i između ljudi: »U onaj dan, učinit ću za njih savez sa životinjama u polju, sa pticama nebeskim i gma zovima zemskim; luk, mač i boj istrijebit ću iz zemlje da mir no u njoj počiva.« (Hošea, 2:18).

Ideja mira među ljudima doživljava kulminaciju u proroč koj zamisli o uništenju svog ratnog oružja koju je uz ostale izložio i Mihej: »On će upravljati mnogim pučanstvima i bit će sudac mnogim narodima. Svoje će mačeve prekovati u ra- lice a svoja koplja u radne srpove. Narod na narod neće mača dizati, niti će se više za rat vježbati. Svaki će mirno živjeti pod lozom vinovom, pod smokvom svojom i nitko ga neće plašiti. To rekoše usta Jahvina nad vojskama.« (Mihej, 4:3—4).

Život će, kaže prorok, trijumfirati nad smrću. Metal, umje sto da služi za prolijevanje krvi, zaorat će utrobu majke ze mlje da iznikne novi život. Iz Mihejeva proročanstva prosija va još jedan vid mesijanskog doba: neće  nestati  samo  rat, već i strah. Ili, bolje rečeno, rat će nestati kada nitko ne bude imao moć ili želju da drugog plaši. Što više, neće postojati ni zahtjev o jedinstvenom poimanju Boga: »Jer svi narodi idu, svaki u ime boga svojega.« (Mihej, 4:5). Nestat će religiozni fanatizam,  izvor  mnogih  razdora  i  uništenja.  Kada  jednom

zavlada mir i oslobođenje od straha, biti će malo važno ka kve će misaone oblike čovječanstvo upotrebljavati da bi izra zilo svoje najviše ciljeve i vrijednosti.

Usko povezan s ovim idejama je i univerzalistički aspekt mesijanskog doba. Ljudi neće prestati samo uništavati jedni druge već će nadvladati osjećaj razdvojenosti među narodi ma. Jednom, kada se postigne puna ljudskost, stranac više nije stranac, gubi se iluzija o bitnim razlikama među naro dima i više ne postoji »izabrani narod«. Kao što Amos kaže:

»'Sinovi Izraelovi, niste li za mene kao i Kušani?' — riječ je Jahvina. 'Ne izvedoh li ja Izraela iz zemlje egipatske, kao Fi- listejce iz Kaftora, i Aramejce iz Kara?'« (Amos, 9:7).

Ideja da Bog jednako voli sve narode i da nema među nji ma miljenika nalazi se i kod Izaije: »U onaj će dan ići cesta od Egipta do Asirije. Asirci će dolaziti u Egipat, a Egipćani u Asiriju. Egipat i Asirija služit će Jahvi. U onaj će dan Iz rael, treći s Egiptom i Asirijom, biti blagoslovljen usred ze mlje. Jahve nad vojskama blagoslovit će ga: 'Nek je blago slovljen, reći će, moj narod egipatski, djelo mojih ruku Asi rija i baština moja Izrael?« (Iz. 19:23—25).

Bitni  aspekt  proročkih mesijanskih učenja  je  stav  prema sili i moći. Zaista, moramo priznati da je sva ljudska povi jest  do sada (možda s izuzetkom primitivnih  društava)  bila osnovana na sili: moći i sili bogate manjine nad većinom, ko ja teško radi i slabo uživa. Da bi se vladavina sile održala, umovi ljudi moraju biti iskrivljeni na taj način da vladari i potčinjeni  vjeruju  da  je  njihov  položaj,  takav  kakav  jest, odredio Bog, priroda ili moralni zakon. Proroci su revolucio nari koji trgaju s moći i sile njihove moralne i religiozne ma ske. Njihov niotto u vanjskoj  politici glasi:  »Ne  silom,  niti snagom, već duhom mojim!« (Zak. 4:6). Oni govore o ludosti

/bog oslanjanja na tuđinske snage i saveznike. Kao što Hošea kaže: »Asirac nas neće izbavljati i nećemo više konje jahati, niti ćemo djelu ruku svojih govoriti: 'Bože naš!' — jer u tebe sirota milost nalazi.«  (Hošea,  14:3)

U ovoj  tvrdnji Hošea je povezao tri elementa koja su naiz gled različita pa ipak tvore tri aspekta istog  fenomena:  niš- tavost  svjetovne  moći  za  opstanak  naroda,  ništavost  idola i ideju o Bogu  koji ima  samilost za  sirote.  Siroče,  udovac, siromašak i stranac su članovi društva koji nemaju moć. Pro- rokov zahtjev za pravdom ide njima u korist a njegov je pro test upućen protiv bogatih i moćnih — kraljeva i svećenika.17 Osnova etičko-religioznog uvjerenja proroka vidi  se  u pre krasnom odlomku iz  druge  Izaijine  knjige  koja  je usmjere

na protiv praznog ritualizma:

»Viči iz sveg glasa, ne suspreži se! Glas svoj poput roga podi- gni. Objavi mom narodu njegove zločine, domu Jakovljevu gri jehe njegove. Dan za danom oni mene traže i žele znati moje putove kao narod koji vrši pravdu i ne zaboravlja pravo Boga svoga. Od mene ištu pravedne sudove i žude da im se Đog pri bliži: 'Zašto postimo ako ti ne vidiš? Zašto se trapimo ako ti ne znaš?' Gle, u dan kad postite, poslove nalazite i na posao go nite radnike svoje. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi?

Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda. Ki dati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a slava Jahvina bit će ti zalaz- nicom. Vikneš li, Jahve će ti odgovoriti, kad zavapiš reći će: 'Evo me!'

Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bez- božnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati.«

(Izaija, 58:1—10)

Slijedeći odlomak  iz  govora Jeremije ukazuje na isti  duh:

»A vi se bijaste obratili i učinili što je pravo u očima mojim, proglasivši slobodu za svakoga bližnjeg svoga, i preda mnom ste sklopili savez u Domu koji se zove mojim imenom. A za tim se okrenuste i oskvrnuste ime moje, jer je svaki od vas opet uveo svoga roba i ropkinju, koje ste već bili oslobodili, i ponovo ste ih prisilili da vam robuju.

Zato ovako govori Jahve: Vi me ne poslušaste da proglasite slobodu subratu svojemu i bližnjemu. I zato, evo, i ja progla šavam protiv vas slobodu — riječ je Jahvina — maču, kugi i gladi, i učinit ću vas strašilom svim kraljevstvima zemlje. A s ljudima koji razvrgoše Savez moj, i ne ispuniše saveza obeća na pred mojim licem postupit ću kao s teletom što ga nadvoje rasjekoše te između tih pola prođoše. Knezove Judeje i Jeruza lema, dvorane, svećenike i sav narod zemlje što prođoše izme đu pola telećih predat ću u ruke dušmana koji im rade o glavi, a njihova trupla bit će hrana pticama nebeskim i zvijerima ze maljskim. Sidkiju, kralja judejskoga, i njegove knezove predat ću u ruke dušmana koji im rade o glavi, i u ruke vojske kralja babilonskog, koja se od vas bila povukla. Evo, ja ću im zapovi- jediti — riječ je Jahvina — i vratit ću ih na ovaj grad, i navalit će na nj, osvojiti ga i ognjem spaliti. A gradove judejske obra tit će u pustinju nenastanjenu.«

(Jeremija, 34:15—22) Proroci  su  se  oduprli  korumpiranom  svećenstvu,  poveza

nom s korumpiranim kraljevima i prinčevima. Govorili su u

ime Boga pravde i ljubavi i prorekli pad carstva i svećeničke

moći.  Nisu  iz  koristoljublja  pristajali  na  kompromise,  niti

su svoj napad sakrivali iza pristojnih riječi. Nije stoga čudno

što ih je gomila psovala a neke od njih su svećenici i kraljevi

protjerali, zatočili ili ubili. Poslije mnogih generacija bili  su

ti ljudi, koji su se usudili govoriti, opravdani pred licem po

vijesti, propašću svih onih koji  su vjerovali da mač i moćni

idoli mogu osigurati  njihovu egzistenciju.