DEVETO POGLAVLJE

Beskonačno ovdje i sada

CIA-U JE MOŽDA fascinirao Priceov uspjeh sa Semipalatin- skom, no na Hala Puthoffa i Russella Targa najveći je dojam ostavio jedan drugi pokus. Taj su eksperiment godinu dana ranije obavili na mnogo prozaičnijem mjestu - na mjesnom bazenu za plivanje.

Targ je s Priceom bio na drugom katu zgrade SRI-a za radijsku fiziku, u sobi zaštićenoj bakrom, dok je Halu i njegovom kolegi elektronski kalkulator nasumično izabrao jednu od lokacija; tada je to bio bazenski kompleks u parku Rinconada u Palo Altu, udaljen nekih osam kilometara.

Poslije trideset minuta, kada je Puthoff već trebao biti na ciljnom mjestu, Targ je rekao Priceu da počne. Pat Price je zatvorio oči i detaljno, u gotovo posve točnim dimenzijama, opisao veliki bazen, manji bazen i betonsku zgradu. Njegov je crtež bio točan u svakom pogledu, osim u jednome: uporno je, naime, tvrdio da se tamo nalazi i nekakvo postrojenje za pročišćavanje vode. Na crtežima bazena čak je nacrtao rotirajuće naprave i dodao dva spremnika za vodu.

Hal i Russell nekoliko su godina vjerovali da je Pat u tome pogri- ješio. «U signalu je previše šuma.», običavali bi reći. Na tom mjestu nije bilo nikakvog sustava za pročišćavanje vode, a o vodenim spre- mnicima da i ne govorimo.

Kasnije je, početkom 1975. godine, Russell primio godišnji iz- vještaj grada Palo Alta koji je bio poslan povodom proslave stogo- dišnjice, a sadržavao je neka značajnija postignuća grada tijekom prošlom stoljeća.

Dok je prelistavao izvještaj, ostao je preneražen kada je pročitao:

«Godine 1919. na mjestu današnjeg parka Rinconada izgrađen je novi mjesni vodovod.» U izvještaju je objavljena i fotografija mjesta na kojoj su se jasno vidjela dva rezervoara za vodu. Russ se sjetio Patovih crteža, te ih je izvukao iz arhiva. Rezervoari su bili točno tamo gdje ih je nacrtao Pat Price. Kada je Pat «gledao» to mjesto, vidio ga je onakvim kakvo je bilo prije pedeset godina, premda su

svi materijalni dokazi o postojanju uređaja za pročišćavanje vode odavno nestali.1

U podacima koje su prikupili Puthoff, Jahn i drugi znanstvenici to je bila jedna od najviše zapanjujućih značajki koje su pokazivale da ispitanici zaista nisu ovisili o udaljenosti. Pokusna osoba mogla je utjecati na REG stroj iako nije bila u njegovoj neposrednoj blizini. U najmanje četvrtini Jahnovih istraživanja sudionici su od stroja bili udaljeni od nekoliko metara u drugoj sobi, pa do više tisuće kilometara. Unatoč tome, rezultati su bili gotovo istovjetni onima u PEAR-ovom laboratoriju kada su sudionici sjedili neposredno pred strojem. Činilo se da udaljenost, čak ni velika udaljenost, ne smanjuje učinak ispitanika na stroj.2

Do istog otkrića došli su i u istraživanjima gledanja na daljinu koja su provedena u PEAR-u i SRI-u. Gledatelji na daljinu mogli su vidjeti preko država, preko kontinenata, pa čak i u svemir.3

Međutim, istraživanje s Patom Priceom bilo je primjer nečeg još neobičnijeg. Eksperimenti u laboratorijima kao što su bili PEAR i SRI pokazali su da ljudi mogu «vidjeti» u budućnost, odnosno pose- gnuti unatrag, u prošlost.

Jedna od nedodirljivih predodžbi u našem doživljavanju sebe i svijeta jest naša predodžba o vremenu i prostoru. Život je slijed kojeg mjerimo satovima, kalendarima i prijelomnim događajima u životu. Rađamo se, odrastamo, vjenčavamo i imamo djecu, skupljamo kuće, stvari, mačke i pse, i cijelo vrijeme neizbježno starimo i pravocrtno se približavamo smrti. I doista, fizička činjenica našeg vlastitog sta- renja najopipljiviji je dokaz o slijedu vremena.

Još jedna nedodirljiva predodžba iz klasične fizike je pogled na svijet kao na geometrijsko mjesto ispunjeno čvrstim predmetima i prostorom između njih. Veličina međuprostora određuje vrstu utje- caja jednog predmeta na drugi. Stvari koje su kilometrima udaljene ne mogu imati trenutan utjecaj jedna na drugu.

PEAR-ove studije i istraživanja s Patom Priceom pokazali su da na fundamentalnijoj razini postojanja ne postoje prostor i vrijeme, nema očitog uzroka i posljedice - pri čemu nešto udari u nešto drugo i prouzroči događaj u vremenu i prostoru. Newtonovske predodžbe o apsolutnom vremenu i prostoru ili čak Einsteinova zamisao o relativnom prostoru i vremenu zamijenila je stvarnija slika: svemir postoji u jednom ogromnom «ovdje», pri čemu 'ovdje' označava sve točke prostora i vremena u pojedinom trenutku. Ako subatomske

čestice mogu međudjelovati preko čitavog prostora i vremena, tada je za to najvjerojatnije sposobna i veća materija koju subatomske če- stice tvore. U kvantnom svijetu Polja, u subatomskom svijetu čistog potencijala, život postoji kao jedna sveobuhvatna sadašnjost. «Izu- zmi vrijeme», rado je govorio Robert Jahn, «i sve postaje smisleno.«

Jahn je imao vlastitu zbirku eksperimenata koji su dokazali da ljudi mogu predvidjeti nadolazeće događaje. Prvenstveno zbog sličnosti rada kojim se Brenda Dunne bavila u Mundelein Colle- gu, Dunne i Jahn većinu su svojih istraživanja gledanja na daljinu postavili kao «prekognitivnu percepciju na daljinu« ili PRP (pre- cognitive remote perception). Gledatelji na daljinu koji su ostali u PEAR-ovom laboratoriju bili su zamoljeni da pokušaju imenovati odredište svojeg putujućeg partnera, i to ne samo prije no što je potonji tamo pošao, nego i mnogo sati ili čak dana prije no što je partner uopće znao kamo će ići. Osoba koja nije bila uključena u eksperiment uz pomoć REG-a slučajno bi izabrala putnikovo odre- dište iz prije pripremljenog fonda ciljnih mjesta, ili je pak putnik sam, spontano izabrao svoj cilj kada bi već krenuo na put. Putujući partner se potom ponašao u skladu sa standardnim protokolom za pokuse gledanja na  daljinu. U dogovoreno je vrijeme na  ciljnom mjestu ostajao deset do petnaest minuta, svoje utiske snimao je na traku, napravio je fotografije, te ispunio kontrolnu listu s pitanjima koju je sastavio PEAR-ov tim. Za to je vrijeme gledatelj na daljinu, koji je ostao u laboratoriju, snimio na traku i nacrtao svoje dojmove o putnikovom odredištu, najmanje pola sata i najviše pet dana prije dolaska putnika na odredište.

Od tri stotine trideset i šest strogo kontroliranih pokusa s gleda- njem na daljinu koje je obavila PEAR-ova skupina, većinu su izveli kao PRP ili «retrokogniciju» - nekoliko sati, odnosno dana nakon što je putnik već napustio svoje odredište - i bili su podjednako uspješni kao i eksperimenti u «realnom vremenu«.

Mnogi opisi primatelja iznenađujuće su se poklapali s foto- grafijama njihovih putnika. U jednom je slučaju putnik otišao na sjeverozapadnu željezničku postaju grada Glencoe u državi Illinois gdje je na jednoj snimci fotografirao postaju s dolazećim vlakom, a na drugoj je bila mala prljavo-siva čekaonica s oglasnom pločom na zidu te znakom iznad nje. «Vidim željezničku postaju«, napisao je gledatelj na daljinu trideset i pet minuta prije no što je putnik uopće izabrao svoje ciljno mjesto, «jednu od postaja u predgrađu koja je

na ekspresnoj liniji ... bijeli cement i srebrni željeznički kolosijek. Vidim vlak kako dolazi ... Vidim, odnosno čujem udaranje nogu ili cipela po drvenom podu ... Obješeni su plakati ili nešto slično, ne- kakve reklame, odnosno plakati na zidu u željezničkoj postaji. Vidim klupe. Sada vidim sliku znaka ...»

U drugom je slučaju gledatelj na daljinu u PEAR-ovom labo- ratoriju zabilježio «čudnu, ali ustrajnu» sliku da posrednik stoji unutar «velike zdjele; kada bi bila puna juhe, bio bi [posrednik] veličine okruglice». Za četrdeset i pet minuta putnik je zaista bio ve- ličine okruglice u usporedbi s golemom, zakrivljenom kupolastom strukturom radioteleskopa u arizonskom Kitt Peaku pod kojim je stajao. Jedan drugi sudionik PEAR-ovog istraživanja opisao je svojega partnera u «staroj zgradi s prozorima poput lukova koji na vrhu završavaju kao šiljak, no ne kao obični šiljak, te s ogromnim dvokrilnim vratima i pravokutnim stupovima s kuglama na vrhu». Gotovo dvadeset i četiri sata kasnije putnik je stigao na odredište, do Tretjakovske galerije u Moskvi, bogato ukrašene, impresivne zgrades posebnim stupovima na pročelju, te velikim dvokrilnim vratima ispod šiljastog luka.

U drugim je slučajevima gledatelj na daljinu prenio utisak «ne- autoriziranog prizora» s putnikovog putovanja. Jednom je putnik u Teksasu namjeravao posjetiti raketu Saturn u NASA centru u Ho- ustonu. Gledatelj na daljinu je u tom trenutku «vidio» kućni prizor u kojem se putnik na podu igrao s nekoliko štenaca. Iste je večeri putnik (koji nije ništa znao o utiscima gledatelja na daljinu) posjetio prijateljev dom gdje se zaista igrao s malim štencima, te su ga čak nagovorili da jednoga ponese kući.

Gledatelji na daljinu ponekad su čak 'pokupili' informacije o do- gađajima ili prizorima koji su njihove putnike odvratili od glavnog odredišta. Jednom putniku koji je stao na farmi u državi Idaho i usredotočio se na krdo krava pažnju je privukao kanal za navodnja- vanje nekoliko metara ispod ceste. Kanal ga je toliko privukao da ga je fotografirao i također spomenuo u opisu. Gledatelj na daljinu u državi New Jersey, koji je vidio prizor prije no što se dogodio, u svo- jem opisu uopće nije spomenuo krave nego je rekao da prima sliku poljoprivrednih zgrada, polja, i kanala za navodnjavanje.5

Još neki znanstveni dokazi podupiru pretpostavku da ljudi mogu «vidjeti» budućnost. Charles Honorton iz centra Maimonides napravio je zajednički pregled najrazličitijih znanstvenih pokusa iz

tog područja koji su bili dovoljno kvalitetni. U tim pokusima sudio- nici su pogađali koje lampice će se uključiti, koji simboli na kartama će biti izabrani, koji će biti zbroj bacanja kocaka, pa čak i to kakvo će biti vrijeme.6 Honorton je združio rezultate dva milijuna pokušaja pedeset tisuća sudionika u tristo i devet istraživanja kod kojih je vremenski raspon između pogađanja i događaja bio od nekoliko milisekundi do cijele godine. Izračunata vjerojatnost da su uspješni rezultati tih istraživanja slučajni bila je jedan naprama deset milijuna milijardi milijardi.7

Predsjednik Abraham Lincoln tjedan dana prije svoje smrti sa- njao je da će biti ubijen u atentatu. Jedna je to od mnogih znakovitih priča o slutnjama i snovima o budućnosti koje su ušle u povijest. Znanstvenicima, međutim, najveću poteškoću predstavlja način kako takve priče provjeriti u laboratoriju. Kako možemo mjeriti i nadzirati slutnje?

U laboratoriju za proučavanje snova centra Maimonides po-

kušali su postići upravo to - u znanstveno vjerodostojnom pokusu reproducirati snove ljudi o vlastitoj budućnosti. Osmislili su nov po-

stupak pomoću kojeg su testirali nadarenog engleskog vidovnjaka Malcolma Bessenta. Bessent je svoj osebujan talent usavršio tijekom

dugotrajnog studiranja u Londonskom koledžu za parapsihološka istraživanja  pod  vodstvom  jednako  nadarenih  i  iskusnih  ljudi  s

vanosjetilnim i jasnovidnim sposobnostima. Bessent je više puta prespavao u Maimonidesovom laboratoriju pokušavajući sanjati

ono što će mu se dogoditi sljedećeg dana. Tijekom noći su ga budili i molili da im ispriča i zapiše što je sanjao. Jednom je Bessent slijedio

dogovorenu proceduru i izvijestio o svom snu. Sljedećeg jutra je jedan istraživač - koji nije znao ništa o Bessentu i njegovim snovima,

niti je bio u kontaktu s njim - po dogovorenom postupku nasumično izabirao jednu od više umjetničkih reprodukcija. Taj put je izabrao

Van Goghov Hodnik u bolnici Saint-Remy. Da bi još više smanjili mogućnost subjektivnog utjecaja, traku s Besssentovom snimkom

opisa njegovih snova poštom su poslali prepisivaču još prije no što su izabrali sliku.

Čim bi slika bila izabrana, istraživači sa Maimonidesa počeli su s pojačanim pripremama. Kada je Bessent ustao i izišao iz spavaonice,

pozdravili su ga ljudi u bijelim kutama koji su ga zvali «gospodin Van Gogh», i odnosili se prema njemu na grub, površan način. Dok

je išao hodnikom slušao je zvuk histeričnog smijeha. «Liječnici su ga prisilili da uzme tabletu te su ga «dezinficirali» komadićem vate.

Kasnije su proučili prijepis njegovog opisa snova koje je sanjao te noći. Ispostavilo se da je Bessent opisao pacijenta koji je pokušao pobjeći, dok su mnogi ljudi u bijelim kutama - liječnici i drugo me- dicinsko osoblje - bili neprijateljski raspoloženi prema njemu.8

Bessentove laboratorijske slutnje bile su vrlo uspješne; njih se- dam od ukupno osam ocijenili su kao posve točne. U drugoj seriji pokušaja Bessent je dokazao da može uspješno sanjati o budućim događajima, kao i o onim koje je upravo vidio. Do 1978. godine, kada su laboratorij za proučavanje snova zatvorili zbog nedostatne financijske potpore, ukupno je obavljeno tristo sedamdeset i devet pokusa sa snovima o sadašnjosti i budućnosti, i to sa zapanjujućom 83,5-postotnom uspješnošću.9

Dean Radin osmislio je novi, drukčiji način provjere slutnji. Umjesto da se pouzdaje u točnost ispitanikovih riječi, radije je pro- vjeravao registrira li na neki način naše tijelo predviđanje budućeg događaja. Ta je zamisao bila pojednostavljena inačica istraživanja snova. Testovi Centra Maimonides bili su skupi jer je svaki pokus iziskivao osam do deset ljudi i cijeli jedan dan. S Radinovim proto- kolom za manji dio tih troškova u svega dvadesetak minuta mogli su se dobiti jednaki rezultati.

Radin je pripadao malom zatvorenom krugu istraživača svijesti, i ujedno je bio jedan od rijetkih znanstvenika koji su to područje izabrali promišljeno i nisu u njega zalutali, ušavši na stražnja vrata. Njegovo uključivanje u ovu osobitu istraživačku granu bilo je rezultat neobičnog braka između znanosti i znanstvene fantastike, naime, u njegovom su životu ova dva područja išla ruku pod ruku. Unatoč uskim crnim brčićima i uznapredovaloj ćelavosti, Radin je u pedesetim godinama sačuvao mudar, nedužan pogled čudesnog djeteta, što je nekoć i bio. Vrlo rano postao je virtuoz na violini koju je svirao od pete do sredine dvadesetih godina. Isključivo zbog ne- dostatne fizičke izdržljivosti i snage morao se odreći obećavajuće karijere koncertnog violinista. Za glazbenika svjetske klase morao bi imati kondiciju vrhunskog atlete kako bi mogao svakog dana satima vježbati i svirati, usavršavajući potrebnu tehniku i finu motoriku; Radin je shvatio da je njegova slaba tjelesna konstitucija za to posve neprikladna. Stoga je logično da se posvetio svojoj drugoj velikoj ljubavi, bajkama odnosno tajnovitom, magičnom svijetu. Ista pre-

ciznost i nevezanost koji su mu pomogli da usavrši sviranje violine napravili su od njega i vještog istraživača, rođenog genija za pro- učavanje forenzičkih dokaza ili za pronalaženje skrivenih tragova. Njegova učiteljica u tom je nejakom djetetu u prvom razredu primi- jetila veliku izravnost i ozbiljnost, te je ispravno predvidjela njegov budući poziv. Ono što je Radin istinski želio uvesti u svoj dječji laboratorij bila je magija. Želio je izolirati magiju i proučavati je pod mikroskopom. Već s dvanaest godina započeo je vlastita istraživanja vanosjetilne percepcije.

Tijekom deset godina studija, kada je diplomirao na tehničkom fakultetu i doktorirao iz područja psihologije, ali i na svom prvom radnom mjestu u Bellovim laboratorijima gdje je radio u Odsjeku za ljudske činitelje, svo to vrijeme njegova je glavna strast bilo prouča- vanje djelovanja svijesti i čovjekovih graničnih potencijala. Čuo je za strojeve Helmuta Schmidta i ubrzo nakon toga ga je posjetio, te se vratio s posuđenim primjerkom RNG-a kako bi sam započeo slična istraživanja. Radin je gotovo od samog početka dobivao jednako dobre rezultate kao što su bili oni Schmidtovi. Postalo je to previše važno da bi bilo samo sporedna aktivnost u njegovoj karijeri. Radin je počeo lobirati kako bi mogao surađivati s nekim znanstvenicima koji su već radili na tom području. Neko je vrijeme radio na SRI te na Princetonskom sveučilištu sve dok nije ustanovio vlastiti la- boratorij za istraživanje svijesti u okviru Sveučilišta Nevada u Las Vegasu, udaljenoj postaji akademske zajednice gdje se nadao da ga nitko neće smetati.10

Radinov početni doprinos tim istraživanjima bio je mukotrpni statistički posao. Velik dio njegovog ranijeg rada sastojao se od po- navljanja istraživanja svojih kolega i njihove matematičke provjere. Proveo je više metaanaliza, uključujući PEAR-ova REG istraživanja.

Radin je proučio rezultate postojećih istraživanja o snovima i slutnjama. Zanimalo ga je mogu li ljudi i u budnom stanju imati podjednako jasne slutnje. U svojem laboratoriju u Las Vegasu posta- vio je računalo za slučajno izabiranje fotografija koje su sudionike trebale bilo smiriti bilo uznemiriti, uzbuditi ili razljutiti. Deanovi dobrovoljci bili su preko žica povezani s fiziološkim monitorima koji su pokazivali promjene u vodljivosti kože, srčanom pulsu i kr- vnom tlaku.

Računalo je nasumce prikazivalo kolor-fotografije mirnih prizora (slike prirode i pejzaža), te šokantne odnosno uzbuđujuće prizore

(slike obdukcija i erotične sadržaje). Kao što se i očekivalo, tijelo sudionika se pri promatranju smirenih prizora odmah umirilo, a kada su bili suočeni s erotičnim, odnosno uznemirujućim prizorima tijelo im je postalo uzbuđeno. Razumljivo je da su ispitanici najjači odziv na prizore pokazivali dok su gledali fotografije. Međutim, Ra- din je otkrio još nešto: ispitanici su očigledno i slutili što će vidjeti, jer pokazivali su fiziološke reakcije prije no što bi vidjeli fotografije. Njihovi prethodni odzivi bili su najjači tik prije no što su vidjeli uznemirujuću sliku, kao da su pokušavali prikupiti snagu. Krvni tlak u udovima pao bi im otprilike sekundu prije no što se slika pokazala. Najneobičnije od svega, Radin je otkrio da su slutnje kod erotičnih sadržaja mnogo jače nego kod nasilnih, što bi moglo odra- žavati činjenicu da Amerikance spolnost uznemiruje više od nasilja. Shvatio je da u rukama drži neke od prvih laboratorijskih dokaza da tijelo podsvjesno predviđa i proživljava naša buduća osjećajna stanja. Istraživanje je, osim toga, pokazalo da «nije točno da živčani sustav samo "reagira" na budući šok, nego iz njega također izvodi emocionalno značenje».11

Radinova istraživanja uspješno je ponovio njegov nizozemski kolega, psiholog Dick Bierman sa Sveučilišta u Amsterdamu.12 Bi- erman je pomoću tog modela pokušao otkriti slute li ljudi dobre, odnosno loše vijesti. Dok je Bierman proučavao elektrodermalne aktivnosti u jednom drugom objavljenom istraživanju, u kojem su se proučavali naučeni odzivi u nekoj kartaškoj igri, vidio je da su kod sudionika zabilježene nagle promjene u elektrodermalnim od- zivima prije no što bi im podijelili karte. Štoviše, te su razlike odgo- varale vrsti karata koje su dobili; oni kojima su dodijeljene loše karte bili su uznemireniji i pokazivali su sve značajke povećanog odziva

«borba ili bijeg».13 To znači da na podsvjesnoj, psihološkoj razini slutimo da ćemo primiti neke loše vijesti, odnosno kada će nam se dogoditi loše stvari.

Radin je proveo još jedan pokus gledanja u budućnost pri ko- jem je upotrijebio inačicu stroja Helmuta Schmidta. Njegov stroj je bio «pseudo-generator slučajnih događaja», i dalje nepredvidiv, no s drukčijim mehanizmom. U tom slučaju je s početnim brojevima inicirao vrlo kompleksne matematičke nizove drugih brojeva. Stroj je sadržavao deset tisuća različitih početnih brojeva i stoga deset ti- suća različitih matematičkih mogućnosti. Pseudo-slučajni generator brojeva (ili pseudo-REG) bio je dizajniran da proizvodi nizove slu-

čajnih bitova: nula i jedinica. Nizovi s najviše «jedinica» smatrali su se najboljima i stoga najpoželjnijima. Operator je trebao zaustaviti stroj u određenom trenutku, na određenom početnom broju, kako bi inicirao najbolje nizove.

I upravo je u tome bio trik. Trenutak izbora bio je nemoguće malen; budući da sat u računalu kuca pedeset puta u sekundi, poče- tni su se brojevi generirali u intervalima od dvadeset milisekundi, a to je deset puta brže od čovjekove brzine reagiranja. Da bi čovjek u tome uspio, bilo je potrebno nekako intuitivno znati da dolazi dobar početni broj i pritisnuti dugme točno u toj milisekundi. Premda je izgledalo posve nemoguće, Radin i njegov šefu SRI, Ed May, postigli su uspjeh. U više od stotinu pokušaja Radin i May na neki su način točno «znali» kada moraju pritisnuti dugme kako bi postigli poželjan niz.14

Helmuta Schmidta zaokupljala je nadasve privlačna mogu- ćnost: mogućnost vraćanja vremena unatrag. Razmišljao je o tome da učinci koji su se pokazali kod strojeva niječu prostor, odnosno uzročnost. U Schmidtovoj glavi počelo se oblikovati gotovo apsur- dno pitanje: može li čovjek koji pokušava utjecati na output njegova stroja to napraviti nakon što je stroj već pokrenut? Ako je kvantno stanje eterično poput lepršajućeg leptira, možda zaista nije važno kada ga pokušamo definirati sve dok smo prvi koji to pokušamo učiniti - prvi promatrač.

Schmidt je prespojio žice u svojem generatoru slučajnih do- gađaja i povezao ga s audio uređajem tako da je slučajni događaj prouzrokovao klikove koji su bili snimljeni na magnetofonskoj traci i provedeni do slušalice, bilo u desnom bilo u lijevom uhu. Potom je uključio svoj stroj i snimio njegov output kojega nitko, pa ni on sam, nije smio čuti. Zatim je izrađena kopija originalne snimke koju također nitko nije smio čuti i koja je na sigurnom mjestu zaklju- čana. Schmidt je u pravilnim intervalima snimao kontrolne trake kod kojih nitko nije utjecao na lijeve ili desne klikove. Kao što se i očekivalo, kada su kontrolne snimke pustili, lijevi i desni klikovi bili su više ili manje jednako raspodijeljeni.

Sljedećeg dana Schmidt je kontrolni snimak dao ispitaniku koji ga je ponio kući. Dobrovoljčev zadatak sastojao se u tome da snimku posluša i pokuša utjecati na to da više klikova dođe u njegovo desno uho. Potom je Schmidt pomoću svojeg računala zbrojio lijeve

i desne klikove. Dobiveni rezultat proturječio je zdravom razumu. Schmidt je, naime, otkrio da je ispitanik svojim utjecajem promijenio output stroja jednako kao što bi ga promijenio da je bio nazočan u samom trenutku snimanja snimke na magnetofonsku traku. Nadalje, ti su rezultati bili jednako dobri kao i oni kod običnih REG testova kada je ispitanik sjedio neposredno pred strojem.

Poslije određenog broja sličnih provjera, Schmidt je uvidio da u njima svakako dolazi do nekog učinka, no nije smatrao da su su- dionici promijenili prošlost, ili da su izbrisali trake i napravili nove snimke. Najvjerojatnije se dogodilo nešto drugo. Njihov je utjecaj posezao natrag u vrijeme, i utjecao na slučajnost stroja u trenutku njegova izvornog snimanja. Nisu promijenili ono što se je dogodilo; utjecali su na ono što bi se u prvom redu dogodilo. Sadašnje ili bu- duće namjere utječu na početne vjerojatnosti i određuju koji doga- đaji će se doista i dogoditi.

Više od  dvadeset tisuća pokusa u  pet istraživanja koje je Schmidt proveo između 1971. i 1975. godine u vrlo je značajnom broju snimaka pokazalo statistički otklon od očekivanog rezultata

-   približno pedeset posto kako lijevih tako i desnih klikova. Slične rezultate dobio je i dok je radio na uređajima koji su iglu na broj- čaniku pomicali ulijevo ili udesno. U gotovo pedeset i pet posto od ukupno provedenih osamsto trideset i pet pokusa igla se više puta pomakla ulijevo nego udesno.15 Od svih istraživanja o putovanju kroz vrijeme ona Schmidtova vjerojatno su bila najviše znanstvena. Kako su napravili sigurnosne kopije rezultata i zaključali ih na si- gurno mjesto, bila je isključena svaka mogućnost prevare. Te studije su dokazale da se psihokinetički utjecaji na slučajnosni sustav, kao što je REG stroj, mogu događati u bilo kojem vremenu, u prošlosti ili budućnosti.

Schmidt je također otkrio da osoba koja naknadno utječe na stroj mora biti prvi promatrač. Ako je magnetofonsku snimku prije toga s usredotočenom pažnjom poslušao netko drugi, sustav je bio manje podložan naknadnim utjecajima. Činilo se da svaki oblik usredotočene pozornosti zamrzava sustav u konačno stanje. Ne- koliko rijetkih studija čak ukazuje na to da promatranje od strane bilo kojeg živog sustava - čovjeka ili čak životinje - uspješno blokira naknadne pokuse s vremenski pomaknutim utjecajem. Ova istra- živanja još nisu dovoljno utemeljena, no podudaraju se s onim što nam je o učinku promatrača poznato iz kvantne fizike koja tumači

da promatranje živih promatrača dovodi stvari u neku vrstu deter- miniranog postojanja.16

Bob Jahn i Brenda Dunne u svojim su se REG istraživanjima ta- kođer pozabavili kategorijom vremena. U 87.000 pokušaja njihovi su dobrovoljci usmjeravali pozornost na djelovanje stroja tek tri dana do dva tjedna nakon što je stroj odradio svoje. Dobiveni rezultati bili su zapanjujući. Naime, u svakom pogledu su se slagali s rezultatima konvencionalnijih pokusa u kojima su eksperimentatori utjecali na stroj za vrijeme njegovog djelovanja: razlike između žena i muškaraca još uvijek su bile vidljive i iskrivljenja u čitavoj populaciji bila su jednaka. Postojala je tek jedna značajna razlika: u pokusima s vre- menskim pomakom» dobrovoljci su uzrokovali veće učinke nego kod standardnih pokusa svaki put kada su pokušavali utjecati da stroj proizvede više glava. Međutim, zbog relativno malih brojeva Jahn i Dunne taj su podatak morali ocijeniti kao statistički nebitan.17

Slično retrogradno putovanje kroz vrijeme pokušali su i brojni drugi istraživači: neki su pokušali utjecati na skočimiše koji su trčali u svojim aktivnosnim krugovima, drugi su utjecali na smjer ljudi koji su hodali u mraku (i nailazili na fotosenzor), pa čak i na auto- mobile koji su tijekom prometne gužve nailazili na fotosenzorsku zraku u bečkom tunelu. Kruženje skočimiša i nailaske na senzor pretvorili su u klikove, snimili ih na traku i pohranili; od jednog do sedam dana nakon toga snimke su prvi put puštali dobrovoljcima koji su snagom svoje volje pokušavali postići da skočimiši trče brže, i da ljudi, odnosno automobili češće nailaze na zraku fotosenzora. U jednom drugom istraživanju otkriveno je da iscjelitelj može re- troaktivno utjecati na širenje krvnih parazita kod štakora. Braud je i sam proveo istraživanja u kojima je bilježio elektrodermalni odziv određenih osoba koje su morale «poslušati» svoj odziv i pokušati utjecati na vlastitu elektrodermalnu aktivnost. Radin je obavio sli- čno istraživanje s EDA magnetofonskim snimkama i iscjeliteljima. Schmidt je proveo studije u kojime je pokušao utjecati na brzinu vlastitog, prethodno snimljenog, disanja. Ukupno deset od deve- tnaest istraživanja dalo je rezultate koji su se statistički u značajnoj mjeri razlikovali od slučajnih, što je bio dovoljno za pretpostavku da se događa nešto neobično.18

Takvi su rezultati najviše glavobolje zadavali Halu Puthoffu. Energija nulte točke koja mu je bila najbliskija bila je elektromagnet-

ska: svijet uzroka i posljedice, reda, određenih zakona i ograničenja - u ovom slučaju, brzine svjetlosti. Stvari se nisu kretale naprijed i natrag kroz vrijeme.

Po njegovom mišljenju, ovi su eksperimenti ukazivali na tri moguća scenarija. Prvi je bila zamisao o potpuno determinističkom svemiru u kojem se sve što se ikad trebalo dogoditi već zbilo. U tom svemiru apsolutno nepromjenjive određenosti ljudi se pomoću slu- tnji samo povezuju s informacijama koje su na nekoj drugoj razini već dostupne.

Drugu mogućnost moguće je savršeno dobro objasniti u okviru poznatih teoretskih zakona svemira. Prema mišljenju Radinovog dvojnika, Dicka Biermana sa Sveučilišta u Amsterdamu, prekogni- ciju može objasniti poznata kvantna pojava zaostalih i naprednih valova, takozvana Wheeler-Feynmannova teorija absorbera, prema kojoj val može putovati natrag kroz vrijeme kako bi iz budućnosti došao do svog izvora. Između dvaju elektrona događa se sljedeće: kada jedan elektron malo zatitra, odašilje valove, kako u prošlost tako i u budućnost. Tako se, na primjer, budući val zaleti u česticu iz budućnosti koja također zaigra, te odašilje vlastite zaostale i na- predne valove. Dva niza valova od ta dva elektrona se ponište, osim u području između njih. Konačni rezultat prema natrag putujućeg vala prvog elektrona i prema naprijed putujućeg vala drugog elek- trona jest trenutačna veza.19 Moguće je da kod slutnji, razmišljao je Radin, na kvantnoj razini odašiljemo valove koji se susreću s našom vlastitom budućnošću.20

Treća, a možda i najlogičnija mogućnost jest da čitava budućnost na svojoj najbazičnijoj razini već postoji u području čistog potenci- jala; gledanjem u budućnost, odnosno prošlost pripomažemo njezi- nom oblikovanju i materijalizaciji, jednako kao što to u sadašnjosti činimo promatranjem kvantne čestice. Prijenos informacija preko subatomskih valova ne postoji u vremenu i prostoru, nego je na neki način raširen i uvijek prisutan. Prošlost i sadašnjost zamagljeni su u jedno golemo «ovdje i sada», tako da naš mozak «hvata» signale i slike iz prošlosti i budućnosti. Naša budućnost već postoji u nekom nejasnom obliku kojeg možemo početi ostvarivati u sadašnjosti. To ima smisla uzmemo li u obzir da sve subatomske čestice postoje u stanju svih mogućnosti osim ako ih ne promatramo, a promatranje uključuje i mišljenje. Ervin Laszlo dao je zanimljivo fizikalno obja- šnjenje vremenskog pomaka.

Naime, on kaže da Polje nulte točke, sastavljeno od elektroma- gnetskih valova, posjeduje vlastitu podstrukturu. Sekundarna polja koja nastaju pri gibanju subatomskih čestica u interakciji s Poljem takozvani su «skalarni» valovi koji nisu elektromagnetni i nemaju smjer, odnosno spin. Ti valovi mogu putovati mnogo brže od brzine svjetlosti, slično kao tahioni koje je zamišljao Puthoff. Laszlo smatra da skalarni valovi informacije u prostoru i vremenu kodiraju u bezvremeni i bezprostorni kvantni stenogram interferencijskih uzoraka. Ta najbazičnija razina Polja nulte točke, matično polje svih polja, u Laszlovom je modelu konačni holografski plan svijeta za sva vremena, kako prošlost tako i budućnost. Kada gledamo u prošlost ili budućnost, u stvari se povezujemo s tim planom.21

Da bismo izuzeli vrijeme iz jednadžbe, kao što predlaže Robert Jahn, moramo iz nje izuzeti odvojenost. Čista energija koja postoji na kvantnoj razini nema vremena ili prostora nego postoji u pro- stranom kontinuumu fluktuirajućeg naboja. Mi sami smo, u odre- đenom smislu, prostor i vrijeme. Kada pomoću percepcije dovodi- mo energiju na svjesnu razinu, stvaramo odvojene predmete koji postoje u prostoru mjerljivog kontinuuma. Stvaranjem vremena i prostora stvaramo vlastitu odvojenost.

Taj model je sličan implicitnom redu britanskog fizičara Davida Bohma koji je postavio teoriju da je sve u svijetu umotano u to

«implicitno» stanje, sve dok ne postane «eksplicitna konfiguracija fluktuacija nulte točke».22 Prema Bohmovom modelu, vrijeme je dio veće stvarnosti koja u svijest može projicirati brojne sekvence odnosno trenutke, ne nužno u linearnom redu. Ako teorija relati- vnosti tumači da su prostor i vrijeme relativni, i da kao takvi čine jedan sam entitet prostor-vrijeme - teoretizirao je Bohm - i ako kvantna teorija pretpostavlja da su u prostoru odvojeni elementi u stvari povezani, te da su projekcija višedimenzionalne stvarnosti, iz toga slijedi da su u vremenu odvojeni trenuci također projekcija te više stvarnosti.

Kako u svakodnevnom životu, tako i u fizici vrijeme se opće- nito prihvaća kao primaran, neovisan i univerzalno promjenjiv poredak, možda najfundamentalniji od nama poznatih. Naše su nas pak spoznaje dovele do otkrića da je vrijeme zapravo sekundarno i da je, kao i prostor, izvedeno iz višedimenzionalne osnove kao po- seban poredak. U stvari, mogli bismo reći da se za različite setove

sekvencija trenutaka možemo izvesti mnoge takve pojedinačne, me- đusobno povezane vremenske redove, koji odgovaraju materijalnim sustavima što putuju pri različitim brzinama. Međutim, svi su oni ovisni o multidimenzionalnoj stvarnosti koju nije moguće potpuno razumjeti u smislu bilo kakvog vremenskog reda ili niza takvih re- dova.23

Ukoliko svijest djeluje na kvantnoj frekvencijskoj razini, tada je logično da postoji i van vremena i prostora, što znači da teoretski imamo pristup informacijama «prošlosti» i «budućnosti». Mogu li ljudi utjecati na kvantne događaje, to znači da smo u stanju utjecati i na događaje ili trenutke koji nisu iz sadašnjosti.

To je u Williamu Braudu potaklo još jednu, konačnu, intrigantnu misao. Vremenski pomaknuta ljudska namjera na neki način utječe na vjerojatnost određenog događaja i njegova rezultata, a najveći učinak ima na «početne trenutke», trenutke koji su prvi u lancu događaja. Ako ta načela primijenimo na područje fizičkog ili men- talnog zdravlja, to bi značilo da preko Polja možemo usmjeravati utjecaje iz prošlosti i promijeniti ključne trenutke odnosno početne teškoće koji kasnije postaju razvijeno oboljenje ili bolest.

Ukoliko je misao u mozgu vjerojatnosni kvantni proces, kao što predlažu Karl Pribram i njegovi kolege, tada bi namjera u budućnosti mogla utjecati na to da se aktivira jedan, a ne drugi neuron, te da pokrene ili jedan ili pak drugi lanac kemijskih i hormonalnih pro- cesa koji mogu dovesti do bolesti ili ne. Braud je živo opisao početni trenutak u kojem je prirodni stanični ubojica u vjerojatnostnom stanju od jedan naprema jedan da će pobiti, odnosno previdjeti određene stanice raka. Ta jednostavna prva odluka može naposljetku dovesti do razlike između zdravlja i bolesti ili čak smrti. Naj- vjerojatnije postoje brojni načini primjene namjere iz budućnosti pomoću kojih bismo mogli promijeniti vjerojatnosti prije negoli se razviju u bolest. Štoviše, već sama dijagnoza može utjecati na budući tijek bolesti, pa je stoga potreban oprez pri dijagnosticiranju.

Ako je bolest već uznapredovala, neće ju se, dakako, moći poni- štiti. Međutim, neki njezini aspekti možda još nisu sazreli, pa bismo ih eventualno još uvijek mogli promijeniti. Bolest bismo uhvatili na točki u kojoj može krenuti u različitim smjerovima - u rasponu od dobrog zdravlja do smrtnog ishoda. Braud se zapitao nije li do nekih primjera spontanog izlječenja došlo radi izražavanja namjere

u budućnosti koja je djelovala na bolest prije no što je ona dosegla nepovratnu točku. Moguće je također da svaki trenutak našeg života utječe na svaki drugi trenutak - naprijed i natrag. Kao u filmovima Terminator, možda se možemo vratiti u prošlost kako bismo utjecali na vlastitu budućnost.24