Zapadni svijet je veoma orijentisan ka cilju. Znamo kuda želimo da idemo i veoma
smo usmjereni ka tom cilju. To može biti korisno, ali često zaboravljamo da uživamo
dok smo na putu ka odredištu.
U budizmu postoji riječ koja znači "bezželjnost" ili "besciljnost". Ideja je u tome da ne
postavite nikakav cilj pred sebe i ne trčite za njim, jer je sve već tu, u vama. Dok
praktikujemo meditaciju u hodu, ne težimo da stignemo bilo kuda. Jednostavno,
pravimo mirne, srećne korake. Ako stalno mislimo o budućnosti ili o nekom problemu,
izgubićemo svoje korake. Isto važi za meditaciju u sjedećem položaju. Sjedimo samo
da bismo uživali u sjedenju, a ne da bismo postigli bilo kakav cilj. To je veoma važno.
Svaki trenutak sjedeće meditacije nas vraća životu i treba da sjedimo tako da uživamo
u tome čitavo vrijeme. Bilo da jedemo mandarinu, pijemo šolju čaja ili meditiramo u
hodu, treba da to činimo imajući na umu "besciljnost".
Često sebi kažemo: "Nemoj samo tako da sjediš, radi nešto!" Ali ako praktikujemo
svjesnost, otkrivamo nešto neobično. Otkrivamo da suprotan stav može biti korisniji:
"Nemoj stalno nešto da radiš, sjedi." Moramo naučiti da se zaustavimo s vremena na
vrijeme da bismo imali vremena jasno da vidimo. Na prvi pogled, "zaustavljanje"
možete izgledati kao neka vrsta otpora prema sadašnjem životu, ali nije. Ne radi se
samo o reakciji, već o načinu života. Preživljavanje ljudske vrste zavisi od naše
sposobnosti da se zaustavimo u ovoj jurnjavi. Imamo više od 50000 nuklearnih bombi
i još ih nije dovoljno,. "zaustavljanje" nije samo zaustavljanje negativnog, već i
dozvoljavanje pozitivnom, ozdravljujućem da ga zamijeni. To je svrha našeg
praktikovanja - ne izbjegavati život, već se uvjeriti i pokazati drugima da je sreća u
životu moguća sada, kao i u budućnosti.
Temelj sreće je svjesnost. Osnovni uslov da se bude srećan je naša svjesnost da smo
srećni. Ako toga nismo svjesni, mi zapravo i nismo svjesni. Kada imamo zubobolju, mi
znamo da je život bez zubobolje divna stvar. Ali kad nemamo zubobolju, mi još
uvijek nismo srećni. Nemati zubobolju je veoma prijatno. Ima toliko stvari u kojima
možemo da uživamo, ali kada ne praktikujemo svjesnost, nismo ih svjesni. Kada
praktikujemo svjesnost, počinjemo da cijenimo te stvari i da učimo kako da ih
sačuvamo. Njegujući sadašnji trenutak njegujemo budućnost. Radeći za mir u
budućnosti radimo za mir u sadašnjem trenutku.
Naš život je umjetničko djelo
Jedan umjetnik me je, u Južnoj Kaliforniji, pitao: "Kada treba da gledam cvijet pa da
izvučem najviše za moju umjetnost?" Rekao sam: "Ako tako gledaš, ne možeš biti u
kontaktu sa cvijetom. Zanemari sve svoje projekte tako da zaista možeš biti sa
cvijetom, bez namjere da istražuješ ili imaš bilo kakvu korist od toga." Isti umjetnik mi
je rekao: "Kada sam sa prijateljem, želim da imam neke koristi od njega." Naravno da
možemo imati koristi od prijatelja, ali prijatelj je više od izvora dobiti. Prava je
umjetnost jednostavno biti sa prijateljem, bez traženja njegove podrške, pomoći ili
savjeta.
Prešlo nam je u naviku da posmatramo stvari sa intencijom da nešto dobijemo. To
zovemo "pragmatizam" i kažemo da je istina ono što se isplati. Ako meditiramo da
bismo dosegli istinu, izgleda nam da je to dobra nadoknada. U meditaciji se
zaustavljamo i potpuno posmatramo. Zaustavljamo se samo da bismo bili tamo gdje
smo upravo, da bismo bili sa sobom i sa svijetom. Kada smo u stanju da se zaustavimo,
počinjemo da vidimo; ako možemo da vidimo, tada razumijemo. Mir i sreća su plodovi
ovog procesa. Treba da usavršimo vještinu zaustavljanja da bismo zaista bili sa
prijateljem ili sa cvijetom.
Kako možemo unijeti mir u društvo koje je naviklo da iz svake stvari izvlači korist?
Kako nam osmijeh može biti izvor radosti, a ne samo diplomatski manevar? Kada se
smiješimo sebi, taj osmijeh nije diplomatski, on je dokaz da smo mi - mi i da smo
potpuno ovladali sobom. Možemo li pisati pjesmu o zaustavljanju, besciljnosti ili o
samom postojanju? Možemo li slikati nešto od toga? Sve što činimo je poetski ili
slikarski akt ako to činimo sa svjesnošću. Gajenje salate je poezija. Hodanje do
samoposluge može biti slikarstvo.
Kada ne brinemo mnogo o tome da li je nešto umjetničko djelo, kada smo jednostavno
u svakom trenutku našeg života staloženi i svjesni, svaki taj trenutak je umjetničko
djelo. Čak i kad ne pišemo i ne slikamo, mi kreiramo. Bremeniti smo ljepotom,
radošću, mirom i uljepšavamo život mnogim ljudima. Neki put je bolje ne spominjati
riječ umjetnost. Ako djelujemo kroz svjesnost i cjelovitost, naša umjetnost će cvjetati i
uopšte ne moramo o njoj da govorimo. Kada znamo kako da budemo mir, otkrivamo
da je umjetnost divan način da podijelimo svoju smirenost. Umjetnički izraz će se
ostvariti na ovaj ili onaj način, ali bivanje je suštinsko. Dakle, moramo se vratiti sebi i
kada imamo radost i mir u sebi naše umjetničke kreacije će biti prirodne i služiće
svijetu na pozitivan način.