Besane noći

U sitne sate ležiš u postelji, a san ne ide na oči. Ulica je tiha, u
vrtovima s vremena na vrijeme povjetarac dotakne stabla. Negdje laje
pas; ulicom u daljini prolaze kola. Čuješ ih jasno, po lelujavu zvuku
prepoznaješ da su na oprugama, u mislima ih slijediš, zakrenu za
ugao, najednom ubrzaju, a užurbano se kotrljanje uskoro raspline u
veliku tišinu. A onda, kasni prolaznik. Hoda brzo, korak mu čudno
odjekuje u pustoj ulici. Zastane, otključa vrata, zatvori ih za
sobom, a onda opet zavlada muk. Ponovno i još jednom u sobu dopru
zvuči mrvice života, sve rjeđe, sve tiše, a onda nastupe sati kada je
sve umorno, a svaki i najtiši povjetarac i najsitnije zrnce žbuke što
se kruni ispod tapete biva glasno i moćno i u tebi budi čula. I nemaš
sna. Samo ti umor na oči i misli spusti tanak veo, u uhu slušaš šum
neprekidna kolanja krvi, u bolnoj glavi slušaš sićušni, grozničavi
život, a u žilama osjećaš ravnomjeran, a ipak zbunjujuć ritam bila.
Ništa ti ne pomaže prevrtanje s boka na bok, ustajanje i ponovno
lijeganje. To je jedan od onih sati kada nikako ne možeš od sebe
pobjeći. Tobom sad gospodare misli i pokreti tvoje ćudi i tvoga
sjećanja, a nemaš društva da ih, kao obično, razgovorom odagnaš. Tko
živi u tuđini, u sjećanje mu dolaze kuća i vrt iz njegova zavičaja i
djetinjstvo i šume u kojima je proživio svoje najslobodnije i najnezaboravnije dječačke dane, sobe i stubišta u kojima su odjekivale njegove dječačke igre, i slike roditelja, nekako stranih, ozbiljnih i ostarjelih, s ljubavlju, brigom i tihim prijekorom u očima. On pruža ruku uzalud tražeći uzvraćenu desnicu, no preplavi ga plima tuge i samoće, a neki drugi likovi što izranjaju u zbunjenosti i ozbiljnosti toga časa gotovo nas sve rastužuju. Tko nije u mladim danima svojim najbližima katkad zagorčao život, odbio ljubav i prezreo njihovu dobrohotnost? Tko nije prkosno i oholo propustio neku sreću koja mu se nudila, tko nije bar jednom povrijedio tuđe ili svoje dostojanstvo ili uvrijedio prijatelje nepromišljenom riječju, neispunjenim obećanjem, ružnim i uvredljivim pokretom? Oni sad pred tobom stoje i mirnim te očima u tišini čudno promatraju, a tebe je sram pred njima i sram te je pred sobom.
Pada ti na pamet koliko si samo noći u tom istom krevetu bezbrižno
prospavao između dana punih pokreta, buke i razonode, i kako si
nezamislivo davno, kao danas, bio sam svoj šutljivi, nenašminkani
zabavljač. Živio si intenzivno, u to si vrijeme neizmjerno mnogo
vidio, razgovarao, slušao, smijao se, a sada, kao da se nikada nije
dogodilo, sve ti je to strano i od tebe se otuđuje, a plavi su ti
nebeski svodovi tvoga djetinjstva, davno zaboravljene slike tvoga
zavičaja i glasovi davno pokojnih strahovito bliski i prisutni.
San je jedan od najdivnijih darova prirode, prijatelj i utočište,
čarobnjak i tihi tješitelj, i žao mi je iz dubine duše svakoga tko
se, pateći od dugih nesanica, naučio zadovoljiti s pola sata
grozničava drijemeža. Ne bih, ipak, mogao voljeti čovjeka za kog znam
da u životu nije imao neprospavanih noći; to bi morala biti neka
dječji čista, neiskvarena duša.
U ovom našem užurbanom, opojnom životu zastrašujuće je malo trenutaka kada duša postaje svjesna sebe same, kada se život čula i život duha povlači, a duša raskriljena stoji pred zrcalom sjećanja i savjesti.
To se zbiva, možda, kada doživimo veliku bol, možda uz majčin odar,
uz bolesničku postelju možda, ili na kraju dužega usamljenog
putovanja u prvim satima povratka, no uvijek je praćeno smetnjama i
sjetama. U tom je vrijednost probdjevenih noći. Samo se tada bez
silnih vanjskih potresa duša može izraziti, bilo kroz čuđenje ili
strah, osudu ili tugu. Duševni život koji vodimo tijekom dana nikada
nije toliko čist; naša čula u njem snažno sudjeluju, razum se nameće
pridodajući osjećajima i trunku glasa osude, finu. draž usporedbe i
finu, razornu draž šale. No duša utonula u snohvaticu ne opire se, pa
u toj ovisnosti i potlačenosti koje traju danima i mjesecima, proživi
pola života sve dok ne kucne njezin čas i u jednoj tjeskobnoj,
besanoj noći ne zbaci okove i svekolikom nas puninom svoga
samovoljnoga života iznenadi ili užasne. Dobro nam je s vremena na
vrijeme primijetiti da naš život nije samo oblik, da u sebi nosimo
moć otpornu na sve vanjske utjecaje i nepotkupljivu, da u nama
progovaraju glasovi nad kojima nemamo vlast. Tko doista nešto jest i
posjeduje neku vrstu vjere, rado se pokorava tim glasovima i iz
takvih trenutaka izlazi produbljena pogleda.
Htio bih reći pokoju i o nesanici kao bolesti, mada je to možda
suvišno, jer vjerojatno svi koji od nje pate dobro znaju što želim
reći. No, možda će ipak rado pročitati napisano ono što im je
poznato, a što inače nije predmetom razgovora. Pritom mislim na
unutarnji odgoj koji se stječe nespavanjem. Svaka bolest i nužnost
čekanja učitelj je kojeg treba pravilno shvatiti. No škola svih
živčanih tegoba osobito je prodorna. "Sigurno je puno propatio", kaže
se za ljude koji u pokretima i govoru očituju neobičnu mjeru
suzdržane profinjenosti i nježne obazrivosti. Ovladavanju vlastitim
tijelom i mislima ne uči nas nijedna škola tako dobro kao škola
nesanice. Nježno doticati i obazrivo postupati može samo netko komu
je i samome potreban nježan dodir. S blagošću promatrati i stvari s
ljubavlju ocjenjivati, sagledavati duševne razloge i sve ljudske
slabosti dobrohotno razumjeti može samo onaj koji je često u
neumoljivoj tišini samotnih sati bio izručen na milost i nemilost
vlastitim nesputanim mislima. U životu nije teško prepoznati ljude
koji su mnoge noći preležali budna oka.
Htio bih navesti još i odgojnu vrijednost nesanice koja svakako
zaslužuje da se podrobno razmotri u nekom drugom kontekstu. Nesanica je škola strahopoštovanja - strahopoštovanja sviju stvari, onoga strahopoštovanja koje i najskromniji život može poškropiti mirisom trajno uzvišena raspoloženja, onog istog strahopoštovanja koje je prvi i najvažniji uvjet pjesničke i umjetničke veličine.
Zamislimo besana čovjeka dok leži u postelji. Sati teku tiho i užasno
sporo, između dvaju otkucaja sata zjapi široka, crna provalija
nepodnošljiva beskraja. - Koliko smo često čuli trčkaranje miša,
kotrljanje kola, kucanje sata, žubor zdenca, huk vjetra, škripu
namještaja! Čujemo ih ne mareći za njih. No sada se u toj samoći i
grobnoj tišini čeznutljivo hvatamo za svaki dašak života koji nas
okrzne. Kola u prolazu živahno nas zaposle, procjenjujemo im težinu i
model, umor ili snagu konja, pokušavamo pogoditi kojom se ulicom
kreću i kamo će skrenuti. Ili pak vodoskok! Slušamo ga zahvalno kao
nježnu glazbu, kao što bolesnik sluša riječi prijatelja koji mu
dolazi u posjet unoseći u njegovu samoću miris zdravlja i dašak
vanjskoga života. Slušamo pad vodenoga mlaza u pun zdenac, zatim
blaže i neujednačeno otje-canje. U neprestanom šumu nastojimo čuti
neki ritam, tiho pjevušimo u taktu glazbe, a zatim zašutimo slušajući
ga kako sam nastavlja svoj poj. Sanjareći, u mislima pratimo vodu što
otječe kao potok i rijeka natrag u more i kolijevku vječnoga
postanka, htijenja i obnove. Tu počinje tkivo duše, polovičnih misli,
naš se život pred nama prostire, odnosi i zakoni najednom bivaju
jasni u doživljaju koji nam se dosad činio nerazjašnjenim i zbrkanim.
Taj put od osluškivanja zdenca do divljenja dosljednosti svega
zbivanja te strahopoštovanja pred skrivenom zadnjom tajnom života
nećemo prijeći nikada tako strpljivo, pažljivo i ozbiljno kao u tim
noćnim satima.
Na taj su način, zasigurno, već svi besani ljudi svoju nevolju
pretvorili u vrlinu. U njihovoj im patnji želim strpljenje i, ako je
moguće, ozdravljenje. Svima lakomislenima, a navlastito onima
vitalnima što se hvastaju zdravljem, želim gdjekad pokoju besanu noć
u kojoj će šutke morati zastati pred prijekornom pojavom vlastita
unutrašnjeg života.
(1905.)