Predgovor

 

 

Bert Hellinger je pokrenuo i uzburkao moje misli i taknuo mi dušu. Bila sam zbunjena, šokirana, ali istovremeno i radoznala. Mnogo toga mi se u njegovim idejama na prvi pogled činilo nevjerojatnim, ali i nevjerojatno poznatim.

Rečenice koje sam čula na njegovom seminaru,  po- put: Majčinstvo je nešto veliko, Poštujte oca i majku! i druge

-zvučale su mijako katolički! Ne borite seprotiv roditelja, nego ih prihvatite onakve kakvi jesu! - ali ja sam upravo zbog njih toliko nesretna, toliko nepravde su mi nanijeli, toliko suza i patnji. Žena treba slijediti muškarca!

I zar ti takvog psihoterapeuta smatraš dobrim?

Baš tako! Jednostavno, očarana sam njegovim terapeutskim radom. Tri dana sam ga promatrala kako radi s teško bolesnim ljudima pred preko 400 promatrača. U prvo vrijeme sam se osjećala kao u kazalištu, gdje je sve bilo napeto, dirljivo i jako realistično. Malo po malo i skoro neprimjetno, naizgled nezainteresirani promatrači postaju glavni akteri drame koja se zove vlastita obitelj.

Isto tako neočekivano čovjek se nade usred vlastite priče, usred vlastitog života, a dotada naizgled sporedni i beznačajni događaji, odjednom dobivaju pravo značenje. Ah, da, da, točno, sada se sjećam; imam još i jednu polusestru...! I odjednom, teku suze, same od sebe, a ja neočekivano postajem svjedokom jake emotivne veze kćeri koja stoji u dubokom naklonu pred svojom majkom, s puno ljubavi, poštovanja i zahvalnosti. Do vraga! Što se ovo događa sa mnom!? što se više bliži kraj dana, osjećam se sve iscrpljenijom. Tko zna zašto!? Pa ja sam sve ovo samo promatrala, bila sam samo neutralni promatrač.

Kako je moguće da te smjerne i pobožne riječi odjednom dobiju smisao u terapeutskom radu, i ne samo smi- sao već i tako djelotvornu moć? Poniznost pred roditeljima, očev blagoslov, tako arhaične riječi kao dobrota, sudbina, milost... Što je tu istinsko, kad on ispriku naziva neumjesnom, a praštanje oholim?

Što je to čime se rukovodi mišljenje ovog čovjeka njegovom terapeutskom radu i kako mu uopće polazi za rukom da tako precizno i nepogrešivo upre prst upravo na mjesta slabosti našeg općeprihvaćenog mišljenja. I kako je, uopće, moguće prihvatiti njegove stavove mimo svih konvencija i ustaljenog, normalnog mišljenja, kao na primjer:

• pri incestu (nad čim se svaki »normalan« čovjek zgrozi i pri samoj pomisli!?) vidi ljubav,
• krivicu u nacističkom kontekstu smatra neizbježnom? (oni su to ipak morali znati i morali su se boriti!?),
• ogorčenost i ljutnju vidi kao osnovne pokretače nasilja (pa valjda se protiv nepravde mora boriti!?),
• usprkos svim pokretima emancipacije, on stavlja u prvi plan muškarca i poštivanje muškog (zar je to uopće moguće, imajući u vidu toliki prezir muškaraca prema ženskom rodu!?),
• uvida krivicu usvojitelja prema usvojenom djetetu (zar usvajanje nije veliko djelo!?),
• ukazuje na drskost djece, koja bi željela sve znati (djeca valjda imaju pravo znati što su njihovi roditelji napravili!?), 
  • smatra vezanost za obitelj izvorom slobode (kao da od malih nogu nismo učili da se moramo osamostaliti i odvojiti od roditelja!?),

ukazuje na neophodnost pomirenja sa sudbinom (zar svoju sudbinu ne držimo u vlastitim rukama!?). 

Toliko mnogo pitanja odjednom! Suština moje fasciniranosti Hellingerovim radom kao da je na nekoj drugoj razini. Riječima je teško opisati dirnutost koju osjećam u dubini duše. Bilo da sam ga doživljavala na djelu, prelistavala njegove knjige ili kao što je to kasnije bio slučaj satima razgovarala s njim, uvijek sam poslije toga osjećala nešto jako čudno, nešto poput dubokog mira, opuštanja,  i zapravo, mirnu vedrinu  u odnosu na svijet i sebe. Zašto? Na čemu to počiva? Vjerojatno to ima veze s načinom njegova rada i njegove neumorne potrage za ljubavlju, kao izvoru svih zapletenosti, patnji i bolesti. 

Tu bi vjerojatno i trebalo tražiti odgovor na pitanje: zašto čak i Hellingerov jezik katkad zvuči arhaično. Kad, na primjer, govori o poniznosti ili milosti, o očevu bla- goslovu, o životu kao poklonu, ili o pomirenju, doseže jedno područje duševnih doživljaja o kojem moderna i analitički orijentirana psihologija jednostavno nema što reći. Očigledno je da on gradi most ka razini životne stvarnosti na kojoj ne postoji jezik za najdublje impulse duše. Ta komunikacija odvija se na jednoj sasvim drugoj razini. Sve mi je to bilo i pomalo neobično i tajanstveno. I često sam se pitala: tko je ovaj čovjek, koji me je uhva- tio u raskoraku, s one strane razuma? 

Bert Hellinger zna biti i oštar prema svojim klijentima, ustrajan i, blago rečeno, odlučan (neki kažu autoritativan), onda kad smatra da je to neophodno. Ne ustručava se otvoreno reći ono što shvaća, iako je bolno, dok se drugi jedva usuđuju to i pomisliti! On nema puno obzira, ali je sigurno čovjek kojeg moramo uzeti u obzir.

To je psihoterapeut koji sebe radije naziva dušobrižnikom. I koji je različit od svih terapeuta, svećenika, samozvanih zaštitnika obespravljenih i svih angažiranih pomagača. Rječnik svih tih dobrih ljudi s velikim ciljevima prosvjetiteljskog odgoja ili terapije djeluje nekako bljedunjavo, napuhano i nemoćno u usporedbi s njegovim jednostavnim jezikom. I, povrh svega, Hellinger uopće ne traži iscrpne informacije o ljudima s kojima radi. Vrlo čudno, gotovo nevjerojatno i smiješno! Pogotovo ako se zna da se rad većine terapeuta temelji upravo na tome da se klijent razgoliti i da verbalno prezentira i posljednji djelić svoje osobne patnje.

Hellinger želi znati samo događaje - ne ono što netko o tome misli ili kako se upravo sada osjeća. Ne! Često već napamet naučene žalopojke na loše očeve ili majke on prekida jednostavnim riječima: Hajde ti najprije postavi svoju obitelj.

Jedan od sudionika seminara u prometnoj je nesreći izgubio ženu i sina. Njegovo je izlaganje paraliziralo sve prisutne u dvorani - toliko je bilo užasno. Hellinger je stajao nasuprot njega i, saslušavši ga, obratio mu se nježnim glasom: Sada postavi tu situaciju i na teško objašnjiv način polazi mu za rukom da zajedno s ovim klijentom sagleda smrt njegovih voljenih i da ga  tako vrati natrag u život, sasvim mirno, s malo riječi i jednom takvom bla gonaklonom sigurnošću koja kao melem dopire do svih prisutnih. To je također on, Bert Hellinger. Blag čovjek, topla srca, potpuno pribran u svom suosjećanju.

Razgovori s Bertom Hellingerom pozivaju na intenzivnu razmjenu misli i osjećaja. On provocira, fascinira, duboko dirne i ljuti. Ova mješavina hrani duh i pokreće um onda kad se on inače zadovoljno zavali u udobni naslonjač opuštenosti. I poslije toga na svijet se gleda nekako mirnije i popustljivije.

Gabriele ten Hövel