BAZA XXX

Baza ekspedicije XXX nalazila se nekih dvadesetak kilometara jugoistočno od Marte Pure. Bila je najveća od tri postaje smještene na tri različite lokacije. Postaja u zapadnom Irijanu provodila je analizu etnografske prirode, odnosno kulture. Proučavala je običaje i svjetonazore prastarih kultura Indonezije i Melanezije. Postaja u Marti Puri bila je orijentirana na ispitivanje ljekovite flore i faune, i to one što je povezana s tradicijom narodnih ljekova primitivnih kultura. Najmanja postaja na Solomonskim otocima ispitivala je podmorsku floru i faunu. Sve tri postaje radile su povezano koordinirajući svoj rad (bile su neformalno povezane i s drugim organizacijama, ekspedicijama i znanstvenicima, što su se bavili tim sadržajima). Iako najavljen radijom i očekivan, naš je dolazak izazvao prilično veliko veselje. Osim instrumenata, nosili smo i neke privatne stvari, knjige, pakete, poklone prijatelja iz Evrope i sve ono što je bilo skupo slati avionom.

Primio nas je dr Wendt — mladi visoki nasmijani Nizozemac. Onako mladolik, mršav i plave kose, s naočalama u metalnim okvirima i dugom kosom, izgledao je više kao nekakav hipi student nego vođa ekspedicije. Veoma brzo nas je uvjerio u svoju sposobnost i, hvala bogu, imao je autoritet da neukrotivog Boba svede u okvire koji su gotovo bili prihvatljivi. Začudo, tu su bile i dvije Novozelanđanke, dvije studentice s kečkama, odjevene u kratko odrezanim trapericama. Uz dva engleska biologa i jednog Grka, čiju funkciju nismo mogli shvatiti, svi su drugi članovi bili Amerikanci, svi mladi ljudi. Najstariji članovi su bili Bob i Charly.

Došli smo u subotu, a subota je postaji predstavljala svečani dan. Kako bi nekako razbili monotoniju života u džungli, zaveli su običaj da se svi muškarci subotom obavezno briju te da se i muškarci i djevojke najsvečanije odjenu za zajedničku večeru u blagovaonici, za stolom sa čistim stolnjakom, svijećama itd. Iako nam je to djelovalo smiješno, dr Wendt nas je uvjeravao da je to od velike psihološke pomoći. Da bi stvar dobila na uvjerljivosti, čak su iz bivšeg nizozemskog napuštenog hotela u Marti Puri nabavili raštimani pianino na kojemu je svirala jedna od djevojaka.

Avionom su s Jave jednom tjedno dobavljali evropsko vino. Ta im je subota predstavljala jedinu vezu sa civilizacijom. Meni tako nešto nikada nije bilo potrebno, no ja sam uglavnom sam djelovao, putovao, mijenjao lokaciju, a to je bio slučaj i s Bebekom.

-  Međutim — objašnjavao je dr Wendt, — skupina ljudi zatvorena u jednom ograničenom prostoru razvija snažno neprijateljstvo. Ove svečanosti to onemogućuju.

Doživljaj je uistinu bio neuobičajen. Dok se golemi žuti mjesec dizao iz močvarnih voda, iz blagovaonice se širio klavirski zvuk Straussovog „Plavog Dunava”. Prilike s kravatama o vratu tapkale su po travi pazeći da ne stanu na zmiju. Tek nekoliko metara dalje na rubu džungle skupljali su se začuđeni majmuni, čak su i papige manje kriještale iz poštovanja prema glazbi.

Svjetlost svijeća prosipala se po stolu dok su djevojke skupljale tanjure. Večera je bila

završena. Članovi ekspedicije čavrljali su uz cigarete. Sjedeći nasuprot, bradom naslonjenom o dlan lijeve ruke, dr Wendt me podozrivo promatrao. Kroz otvorene prozore strujao je topli tropski zrak i donosio zvukove zrikavaca i po koji krik papige. U toku cijele večeri osjećao sam da dr Wendt čeka priliku za razgovor.

-   Dakle, zanima vas ceremonija — dr Wendt je odmah prešao na stvar dok se nagnuo

prema meni povlačeći stolicu bliže stolu. — Ne znam koliko ste upućeni u rad naše ekspedicije, ali rad koji vas zanima nije naša specijalnost.

Nekoliko trenutaka sam šutio razmišljajući šta mu je Sam sve mogao reći. Dok sam se zamišljeno zagledao kroz prozor kućice u ogromni žuti mjesec, bojao sam se da bi dr Wendt u slučaju neslaganja s našim ciljevima mogao predosjetiti naše namjere. Dr Wendt je rukom otjerao velikog noćnog leptira i kao da pogađa moje misli nastavio je verbalizirati moje sumnje:

-   Ne znam koliko bi vlada bila voljna da vam pomogne u radu ako bi se  saznalo da

želite prisustvovati ceremoniji silaženja u podzemlje. Ako sam Sama pravilno shvatio, vi ne želite samo prisustvovati toj ceremoniji nego čak i silaziti.

Osluškivao sam mu ton da osjetim ima li u njegovu glasu sprdnje, koliko bi mu čovjek

mogao vjerovati. Odlučio sam prebaciti loptu na njegovu stranu.

-  A vi, doktore Wendt, što vi mislite, bi li bilo korisno silaziti u podzemlje ili sudjelovati u jednoj takvoj ceremoniji.

Opet je počeo uvijati:

-  Naravno, ako bi se sve odvijalo pod znanstvenom kontrolom i pod opaskom indonezijske vlade, uz prisutnost liječnika itd.

Ulio sam još jednu čašu vina, zašutio, ustao, prišao prozoru gledajući u tropsku noć, ne znajući kako dalje.

Situaciju  je  spasio  Bebek.  Prebacivši  temu  na  francuska  vina,  sireve  i  važnost

dionizijskog elementa u grožđu, teatru, operi i biologiji, dirnuo je dra Wendta u najdražu temu. Otprilike dva sata kasnije i nakon 4 boce crnog francuskog vina, dr Wendt se konačno otvorio.

Shvatili smo njegove strahove i razgovor se tek tada zadjenuo. Dr Wendt se u biti više od mene zanimao upravo za teme o alternativnim svjetovima, za ceremonije ulaska u te svjetove, itd. Istovremeno, dozvole za znanstveni rad toliko su se teško dobivale od vlade da bi bilo kakva pogreška u vezi mešetarenja s vračevima i urođenicima dovela u pitanje cijelu ekspediciju.

-Samo jedan krivi korak s naše strane i dozvola za rad nam se oduzima, gubimo sve —

ponavljao je dr Wendt.

Taj silan strah prisutan je u svim takvim velikim ekspedicijama, pogotovo onima koje su vezane uz projekte raznih državnih vlasti. Sve to nije bilo nerazumljivo dru Wendtu.

—   Velika ekspedicija — rekoh mu, — zahtijeva velik novac, podršku vlade i univerziteta, a to znači i kontrolu. Kao što ste rekli, jedna negativna riječ od nekog profesora na nekom fakultetu ili od nekog ovdašnjeg policajca i sve propada. Ali upravo to — objašnjavao sam — je moja prednost. Ja mogu ići gdje god hoću. Nikome nisam odgovoran i pošto me nitko ne financira, nikome ne polažem račune. Ako mi takve ekspedicije kao što je vaša ne pomognu, onda sam bespomoćan. Ja ne mogu bez vas, ali ni vi ne možete bez mene.

Dirnuo sam ga u Ahilovu petu. Iako s dugom kosom, iako nalik hipijima, ipak je on bio dvostruki doktor nauka, izvanredni član akademije. Usprkos svima svojim alternativnim terorijama, itekako se bojao za svoj privilegirani status i katedru koju je očekivao na univerzitetu u Haagu. Ujedno je bio čovjek od integriteta i znanosti, a shvaćao me je vrlo dobro. Kao svaki čovjek establishementa, pa bio članom i „alternativnog”, bio je rastrgan između dviju snaga, između smisla i ideje, između establishementa i njegova kriterija napredovanja, između odnosa i vlastite karijere. Tu bitku imao sam prilike svakodnevno gledati u Bebeku. U ovom slučaju želja za unutrašnjim poštenjem nadvladala je kod dra Wendta strah za karijeru.

Otprilike desetak minuta borio se sam sa sobom i šutio. Naposljetku, donio je odluku.

—   U redu — rekao je. — Omogućit ću vam da prisustvujete toj ceremoniji. No najprije me pažljivo poslušajte i odlučite sami što hoćete.

Privukao je stolicu i objasnio nam stvar.

—   Postoje dva tipa ceremonije spuštanja u podzemlje — počeo je svoje izlaganje, a mi smo zašutjeli. Oba tipa zahtijevaju prvenstveno meditativan simboličan doživljaj. Ipak, u prvom tipu silazak je doslovan, odnosno, onaj koji sudjeluje doslovce se spušta u podzemni krater ugasloga vulkana stotinama metara pod zemljom. Taj fizički spust koji traje nekoliko dana djeluje na mozak na taj način što izaziva unutrašnji doživljaj. Ako želite doživjeti tu vrstu ceremonije, omogućit ću vam ovdje, na Borneu. Ta ceremonija odvija se jednom godišnje, u devetom mjesecu, u noći punoga mjeseca. Slična ceremonija odvijala se u staroj Grčkoj na isti datum. Razlog je slijedeći: savršen spoj sunca i mjeseca odvija se u noći punog mjeseca, u bračnom mjesecu. Januar se u Grčkoj zvao Gamelion — „gamos” znači brak, kao u riječi bigamija — dvobrak.

U januaru sunce oplođuje mjesec. Devet mjeseci kasnije dolazi do poroda. Orfej se u tom kozmičkom septembru spušta u podzemlje da povrati Euridiku. Te iste datume poštuju Egipćani, kao i ljudi kamenog doba na Borneu.

Iako po novom kalendaru sada nije deveti mjesec, za ove ljude važe drugačija pravila. Istodobno, istog dana u ovom mjesecu u Melaneziji, na Solomonskim otocima odvija se ceremonija spuštanja u podzemlje pomoću zmije. Ovdje spust nije fizički izveden. Ulogu fizičkog stimulanta preuzimaju opojne trave. Iako se tu radi o dva puta, jedan fizički, materijalni spust u vulkan, i drugi pomoću pojedinih trava, dakle, simulirani spust, oba su, ustvari, ista, kao što rekoh, u konačnom smislu oba su meditativna. Naravno, ne možete biti istovremeno istog dana i noći i na Solomonskim otocima i na Borneu.

Ceremonija počinje za 6 dana. Kao i svakog mjeseca, od kompanije „Merpati” iznajmljujemo avion za let do Nove Gvineje i Solomonskih otoka, i natrag. Koncem mjeseca avion se vraća na Borneo. Ako se odlučite za ceremoniju na Solomonskim otocima, krenut ćete s Bobom i drugima za četiri dana. Džip i sve stvari koje vam ne trebaju ostavit ćete kod mene. Držim da će vam biti dovoljno tri tjedna na Solomonskim otocima. Morat će biti dovoljno jer vas ne možemo čekati. Nakon tri tjedna vratit ćete se natrag. Tada vam preostaje nekoliko dana da rezgledate Borneo, utovarite džip na brod i nastavite za Bangkok. Ako se opet odlučite za Borneo, ja ću osobno voditi ekspediciju u unutrašnjost kratera ugaslog vulkana. Ekspedicija će trajati dva tjedna, preostalo vrijeme do polaska broda za Bangkok možete provesti ovdje u bazi pomažući nam srediti rezultate. Meni je savršeno svejedno koji ćete put odabrati. Ja ću vam omogućiti i jedan i drugi.

Bebek i ja smo se pogledali. Nama je već drugo sve bilo jasno. Bebek će ići takozvanim materijalnim, vanjskim putem na Borneu, vratit će se u bazu i sortirati podatke dok se ja ne vratim s unutrašnjeg puta na Solomonskim otocima. Kada se za tri tjedna opet sastanemo ovdje u bazi ekspedicije, vjerojatno ćemo raspolagati novim podacima potrebnim za nastavak naše ekspedicije. Obojica smo znali da su te podjele na vanjsko i unutrašnje, objektivno i subjektivno, materijalno i idealno samo privid. Kako je rekao Lao Tse, mnogi putovi vode do Taoa, no Tao je jedan. Riječ Tao, kako su je objasnili Martin Heidegger i drugi mislioci, znači put.

Kad je dr Wendt završio izlaganje, drugi gosti na banketu već su se davno pokupili. Nas

trojica sjedjeli smo u tišini. Bebek je otpuhivao dimove, Wendtu smo već objasnili da se razilazimo, da Bebek ostaje na Borneu, a ja idem  na Solomonske otoke. Dr Wendt  je savršeno shvaćao. Ipak bilo nam je teško, želio sam proći i Bebekov i moj put, želio sam biti istovremeno i na Borneu i na Solomonskim otocima. Želio sam sve putove — no i Bebek i ja znali smo da svatko ima svoj put. Kadšto su putovi zajednički, a kadšto se razilaze.